Razgovor s Juanom Manuelom de Pradom

Pičke su zbirka kratkih priča španjolskoga pisca Juana Manuela de Prade (1970.), nastala u samo nekoliko dana 1995. godine. Iz naslova tog njegova prvijenca, kojim si je 1995. priskrbio prepoznatljivost u književnim krugovima, dalo bi se zaključiti da je posrijedi pornografsko štivo, ukoričeni seksizam, ili kakav skup vježbi iz političke nekorektnosti.

Na Festivalu europske kratke priče (FEKP), kojega je bio gost (a koji se održavao od 3. do 9. lipnja u Zagrebu i Splitu, šestu godinu zaredom), de Prada je odlučno negirao takve atribute. Kako stoji u predgovoru prvom izdanju knjige (u nas objavljene u nakladi Mlinarec&Plavić), Pičke nisu štivo samo za muškarce, još su manje zrcalo žena, nisu ni priručnik za seksualno obrazovanje, ni kompendij ginekologije – nego su to kratki i harmonični, žanrovski gotovo neodredivi zapisi na pola puta između lirike i proze.

Iako se od Pičaka naovamo njegova spisateljska karijera usmjerila prema opsežnim romanima, te se zbirke ne odriče; naprotiv smatra je dobrom knjigom – iako je nastala u samo četiri dana. Njegove su knjige prevedene na dvadesetak jezika, dobitnik je obilja nagrada, a magazin New Yorker ubrojio ga je među šest europskih pisaca koji najviše obećavaju.

Namjerni senzacionalizam

Zašto ste za naslov zbirke koja vas je u Španjolskoj proslavila odabrali ovu izlizanu metonimiju za ženski rod – “pičke”? Nije li to igranje na prvu loptu, utjecanje besramnom senzacionalizmu?

– Jest, senzacionalizam je posrijedi. Namjerno sam i promišljeno odabrao taj naslov. Htio sam privući pozornost šire publike, zainteresirati javnost, probiti se. Imao sam 24 godine kad sam pisao te priče. Napisao sam ih za samo četiri dana. Izdavač mi je rekao: “Moramo objaviti zbirku za dva tjedna”. Sjeo sam i napisao Pičke. Naslov je bio efektan, postigao sam njime što sam htio. Zanimljivo je da su zbog njega moje priče privukle i zabludjele čitatelje koji su pomislili da će u njima naći pornografsko, napaljujuće štivo. Takvi su se duboko razočarali.

Osim toga, važno je napomenuti da je zbirka prvotno zamišljena kao hommage Ramonu Gomezu de la Serni, autoru u Španjolskoj slavnih Grudi. I ta činjenica donekle objašnjava naslov.

Zbirka doista nije pornografska. Kvaliteta tih 58 intrigantnih, fantastičnih priča o uvrnutim odnosima između žena i muškaraca nije dovedena u pitanje. No, kritičari su vas učestalo prozivali zbog političke nekorektnosti. Kako se nosite s time?

– Feministkinje u Španjolskoj me zbog Pičaka i dan danas duboko mrze i preziru. Ja sam zbog toga ponosan. Mrzim feminizam, ova njegova inačica koja je u Španjolskoj na snazi, zapravo je duboko u sebi marksistička. Zato, koliko god one mrze mene, mrzim i ja njih. Ali – ovo je važno – nisam ženomrzac. Uopće.

Na predstavljanju u Profilu tijekom Festivala europske kratke priče rekli ste da ste od prvijenca naovamo promijenili stavove o književnosti i način pisanja. Biste li se i danas, da opet idete pisati Pičke, odlučili za isti naslov?

– Sasvim sam se preorijentirao na pisanje romana, i to dugih, obilatih romana: teško mi je uopće zamisliti da ponovo pišem kratke priče poput tih. Ne kažem da je moj prvijenac porod od tmine, nešto čega se stidim ili se od njega ograđujem. Naprotiv, volim tu knjigu i smatram je dobrom. Privlačenje pozornosti provokativnim naslovom danas mi više ne treba: dokazao sam se kao ozbiljan književnik.

Opsesivan pisac

Nakon inicijalne faze u vašem bavljenju književnošću, koja je potpuno bila “kratkopričaška”, više se nikad niste vratili kratkoj prozi. Zašto?

– Kratke sam priče pisao između 16. i 25. godine. Osim Pičaka, napisao sam i Tišinu na rolama koje smatram boljom prozom. Mogućnost da se opet vratim toj formi uvijek je otvorena. U Španjolskoj, a vjerujem i u Hrvatskoj, rašireno je to pogrešno mišljenje da roman vrijedi više i da za kratku priču nema publike, da je objavljivanje zbirke kratkih priča neisplativo. Ja mislim da publike ne nedostaje...

A zašto pišem romane? Zato jer je lakše napisati roman nego kratku priču. Zato jer u kratkoj priči ne smije biti suvišnih elemenata, dekorativnih likova, otvorenih detalja... sve mora biti funkcionalno, integrirano, zaokruženo. Teško je to postići. U romanu si možete dopustiti linearnost, fluidnost, otvorene epizode koje ulančavanjem dobivaju smisao. Navikao sam se na to.

Posljednji vaš roman, El séptimo velo (Sedmi veo), nije još preveden na hrvatski. Čujem da ste se dugo mučili s njim...

– Riječ je o duljoj prozi koja razotkriva zakučasta zbivanja u Francuskoj tijekom Drugoga svjetskog rata i koja odvažno propituje neke općeprihvaćene istine o tom ratu, otporu, revoluciji, herojstvu. Osobito o otporu – priča o tome je mnogostruko preuveličana. Godinu i pol sam istraživao, a godinu i pol pisao. Sve skupa, oduzeo mi je taj roman mnogo energije. Rezultat je kontroverzan: u Španjolskoj je taj roman već postao povodom kojekakvih rasprava. Isto očekujem i u drugim zemljama, osobito u Francuskoj.

Za sebe kažete da ste opsesivan pisac. Što to u praksi znači?

– To znači da, kad pišem – samo pišem. Ne idem u kino, malo spavam, 24 sata dnevno pišem ili razmišljam o pisanju. Pisanje proze za mene je aktivnost koja zahtijeva cijelog mene, i tijelo i mozak, i sve vrijeme. Ne pada mi to teško: kad se “nakačim” na nekog redatelja, opsesivno gledam sve njegove filmove... isto je tako i sa ženama (smijeh). Volim osjetiti kako me roman isisava, kako uzima iz mene sve najbolje. Zato se, kad dovršim neko djelo, osjećam potpuno, sretno ispražnjen.

David Albahari kaže da je pisanje teško sve dok ga ne “probiješ”, dok ne ovladaš tajnama zanata. Onda ide vrlo lako. DBC Pierre, drugi gost ovog festivala, kaže pak da sa svakom knjigom moraš iznova učiti pisati, i da je sa svakom jednako teško. Kojemu biste se od tih dvaju stavova priklonili?

– Dijelom se slažem s obojicom. Pisanje donekle jest zanat, ima svoje unutarnje mehanizme kojima s vremenom ovladaš, ako intenzivno pišeš. S druge strane, svaki roman ima svoj zasebni, zaokruženi i neprobojni svijet. Istražuješ ga dok uranjaš u njega, također intenzivnim pisanjem. Svaku knjigu učim iznova pisati, svaka zahtijeva svoje specifične tehnike. Ali praksa pomaže: treba samo pisati, pisati – to te uvijek nekamo odvede, treba samo pisati...