Razgovor s Judy Ironside

Jedinstvena prilika da zagrebačka publika u jednom vikendu (od 15. do 17. lipnja) i na jednom mjestu (u kinu Tuškanac) pogleda najbolje filmove iz cijelog svijeta koji tretiraju moderne probleme židovstva ukazala se ovogodišnjim, prvim po redu Jewish Film Festivalom (JFF). O toj manifestaciji, čija je primarna svrha poticanje dijaloga o općim židovskim pitanjima te istraživanje raznolikosti židovskog načina života i identiteta, razgovarali smo s Judy Ironside. Ona uspješno, već jedanaest godina, vodi UK Jewish Film Festival u Londonu, a deset suvremenih filmova sa židovskom tematikom iz cijelog svijeta prikazanih u Tuškancu, odabrano je upravo s prošlogodišnjeg londonskog festivala. Razgovor o tom konkretnom događaju proširio se i na šire teme koje se tiču Židova danas.

Zabava, edukacija i prosvjetljenje

Koji su uzroci i koja je svrha postojanja Židovskog filmskog festivala?

- Festivali židovskog filma pružaju priliku ljudima da kroz dokumentarne, dugometražne i kratke igrane te studentske filmove upoznaju židovsku kulturu diljem svijeta. Osobno, čvrsto vjerujem u snagu filma, u to da se to upravo filmom, snažnim pokretnim slikama - učinkovito gradi poštovanje prema različitim kulturama. Osobito to stoji kad je riječ o manjinama, kulturama o čijim se običajima malo zna i prema kojima postoji animozitet. Dakle, ovaj festival nudi posjetiteljima zabavu, edukaciju i - prosvjetljenje.

Kako je programski organizirano ovo prvo zagrebačko izdanje festivala?

- U svijetu ima više od 70 židovskih filmskih festivala, a ova zagrebačka pilot-manifestacija mogla bi lako postati dijelom te razgranate mreže. Ona okuplja najbolje naslove sa svih svjetskih festivala - filmove koji nisu nužno holivudski skupi ni komercijalni, ali koji su zaista najbolje od svega što je u nezavisnoj produkciji diljem svijeta nastalo na temu židovstva. Rezultat je jedinstven i osebujan trodnevni filmski program, a zagrebačkoj i uopće hrvatskoj publici ovo je jedina prilika da ga pogledaju.

Koje kriterije mora zadovoljiti film da bi se smatrao židovskim i da bi mogao biti uzet u obzir za sudjelovanje na ovom festivalu?

- Počnimo s onim što nije kriterij. Redatelj ne mora biti Židov, ni scenarist ni producent također ne moraju bit Židovi. Autori židovskog filma mogu doći iz bilo koje zemlje svijeta i biti sljedbenici bilo koje religije. Ono što je važno jest tema. Židovska tema, uvjetno rečeno, može biti svako bavljenje židovskim običajima, tradicijom, religijom, modernim životom i problemima Židova u današnjem svijetu. U program festivala mogu ući i filmovi čije se teme samo posredno mogu povezati sa židovstvom.

Utemeljiteljica ste i programska voditeljica velikog Jewish Film Festivala koji se svake godine prikazuje u Velikoj Britaniji i kreće uzlaznom putanjom - i što se tiče kvalitete filmova i što se tiče posjećenosti. Kako Britanci reagiraju na židovske filmove?

- Jewish Film Festival započeo je 1997. godine, tako da nam je ovo već 11. izdanje. Publika je šarolika, čine je i Židovi i ne-Židovi, mladi i stari. Festival traje dva tjedna, a onda putuje zemljom. Različita je percepcija u Londonu i manjim gradovima po Britaniji, zanimljivo je pratiti kako se iz godine u godinu gledatelji ponašaju. U načelu sam veoma zadovoljna - to je projekt koji me ispunjava i osjećam da zaista radimo nešto vrlo korisno.

Filmovi koji tjeraju na plač

Koje biste filmove izdvojili iz programa zagrebačkog festivala kao osobito zanimljive, vrijedne, intrigantne?

- Najveći je dragulj vjerojatno film Live and Become, koji je na našem londonskom festivalu postigao najveći uspjeh ikad. To je priča epskih razmjera, dirljiva do te mjere da te tjera da plačeš i smiješ se istovremeno. Riječ je o univerzalnoj priči o majci koja je žrtvovala svoje dijete za njegov vlastiti opstanak, priča o etiopskom djetetu kojemu je prijetila smrt od gladi, a majka ga je od te sudbine spasila potaknuvši ga da se pretvara da je Židov i da u Izraelu započne nov, slobodan život. Sjajan je i estetski dojmljiv film Watermark koji govori o osam-devet vrsnih plivačica u Beču početkom prošlog stoljeća. Nježan i dirljiv, film prikazuje kako te elegantne prelijepe žene danas žive, i izazov je svakome da ne pusti suzu - uzmogne li se svladati. Dalje, tu su i tri stvarno dobra kratka filma, Oscarom ovjenčan West Bank Story o srednjoeuropskoj politici, te nagrađeni studentski radovi Little Bit Different i Holocaust Tourist. Konačno, vrijedi pogledati i film Divan, o potrazi jedne mlade žene za obiteljskim korijenima kroz traganje za poviješću intrigantnog pra-pradjedova kauča.

Židovi i pitanje žrtve

Što znači biti Židov danas? U kontekstu globalizacije i trećeg milenija, koji je segment židovskog identiteta bazičan, krunski, formativan?

- Za većinu Židova danas, religija znači manje nego što je značila prijašnjim generacijama Židova. Religija danas ne igra formativnu ulogu u modernom židovskom identitetu. Vodeći Jewish Film Festival u Londonu proteklih jedanaest godina - za vrijeme kojih sam imala prilike razgovarati s publikom različitih osobnih i profesionalnih nagnuća - vidjela sam da većinu mladih Židova zanima tradicija, ali lišena prevelikog religijskog naboja. Za oživljavanje nekih aspekata tradicije zainteresirani su mnogi. Pa makar to bilo samo paljenje svijeće u petak navečer.

Ono što se nije promijenilo u židovskom identitetu, snažna je vezanost za obitelj. Pretežu miješani brakovi, ali i u njima je važno da se poštuju običaji po principu meeting and eating - dakle sastajanje šire obitelji koje uključuje konzumaciju hrane.

Godina je 2007. Kako na današnjoj razini funkcioniraju semitizam i antisemitizam, što oni znače danas?

- Antisemitizam je i dalje u nekim zemljama velik problem. Nakon Holokausta i genocida u Drugome svjetskom ratu ljudi su se nadali da se to užasavajuće, grozno iskustvo nikad više neće ponoviti jer smo naučili lekciju i možemo dalje. No sjećanja blijede, a ljudi su postali teritorijalni. Različita religijska pripadnost stvara tako krute i visoke ograde među ljudima da postoji sklonost prema ugnjetavanju onih drukčije vjeroispovjesti. I to se može nadovezati na ono uvodno pitanje o razlozima postojanja židovskog filmskog festivala. Neki će možda doći na projekciju filma s grčem straha u želucu - straha zbog nepoznavanja druge kulture i neizvjesnosti o tome što bi ona mogla donijeti. No možda će ih film dirnuti, prosvijetliti, možda će naučiti nešto o čemu nisu imali pojma i otići kući s nekom plemenitom odlukom u glavi. Ti će učinci festivala biti vjerojatno na vrlo ograničenoj osobnoj razini. No ja vjerujem u male korake. Oni mogu odvesti daleko - sve do istrebljenja antisemitizma.

Bez manjina, svijet bi možda bio mirnije mjesto, ali bio bi i dosadniji. Različitosti oplemenjuju svijet, tu tapiseriju kultura. Ljudi imaju svoje načine funkcioniranja na koje su se navikli, a načini koji su različiti od njihovih i koji odudaraju - zastrašuju ih. To je u ljudskoj prirodi. Ali ti se strahovi moraju osvijestiti da bi se na njima moglo raditi.

Dugo su u povijesti Židovi bili doživljavani kao žrtve. Mijenja li se ta percepcija (i samopercepcija) danas?

- Ako gledamo samo Izrael i tamošnju situaciju, može se reći da su Izraelci žrtve, zbog bombaša samoubojica naprimjer. Ustvari se Izraelci bore da budu snažni, što nije uvijek popularno u svijetu. Svijet ne suosjeća s njihovom borbom da opstanu.

Percepcija Židova kao žrtava začeta je s Holokaustom. Trebaju desetljeća da se to probavi, ostavi po strani i ide dalje. Većina je to postigla, otresla se doživljaja sebe kao žrtve. Možda baš to oslobođenje, osnaženje Židova nekima smeta pa antisemiti dobivaju poriv da ih opet viktimiziraju.