2.6.2005.

Jim Morton  

Razgovor s Karen Greenlee

tema broja

Karen Greenlee je nekrofiličarka. Svojedobno je dospjela na naslovne stranice dnevnih listova kada se odvezla mrtvačkim kolima i nije se javljala dva dana. Umjesto da preda mrtvaca na groblju, odlučila je provesti neko vrijeme sama s truplom. Na kraju ju je policija pronašla u susjednom okrugu, predoziranu kodeinom Tylenol. Optužili su je za protuzakonitu vožnju mrtvačkih kola i ometanje pogreba (u Kaliforniji ne postoji zakon protiv nekrofilije). U lijesu s tijelom Karen je ostavila pismo od četiri i pol stranice u kojem priznaje ljubavne epizode s dvadeset do četrdeset mrtvih muškaraca. Pismo je bilo puno kajanja zbog njezine seksualne želje: “Zašto to radim? Zašto? Zašto? Strah od ljubavi, veza. Nikada ni jedna ljubavna veza nije toliko boljela... To je najgore od najgoreg. Ja sam štakor mrtvačnice. To je moje dno, možda moj grob.”

Pokazalo se da je pismo njezina propast. Za krađu tijela i mrtvačkih kola osudili su je na jedanaest dana zatvora, novčanu kaznu od 255 dolara i dobila je dvije godine uvjetno, uz preporuku za medicinsko liječenje. U međuvremenu je majka toga mrtvog muškarca pokrenula tužbu, tvrdeći da je taj izgred ostavio tragove na njezinoj psihi. Tražila je milijun, ali nagodila se za 117.000 dolara odštete.

Bio je to važan dan za novine, odvjetnici su se obogatili, a Karen je izgubila svoju karijeru i izvor seksualnog zadovoljstva. Karen se danas bolje osjeća u vezi sa svojom seksualnošću. ‘’Kada sam napisala to pismo, još sam slušala društvo. Svi su govorili da je nekrofilija nešto pogrešno, tako da ja sigurno činim nešto pogrešno. Što su me više ljudi htjeli uvjeriti da sam luda, sve više sam bila sigurna u svoje želje.’’

Intervju koji slijedi obavljen je u Kareninu stanu, malom studiju punom knjiga, nekrofilskih crteža i sotonskih ukrasa.

Miris smrti

Karen, pitanje koje mi najčešće postavljaju je “Kako to ona izvodi?”

– Da, to je to pitanje! Ljudi postavljaju takva pitanja – čak i ljudi koji se čine prilično cool, koji naizgled imaju široke poglede – i kad im kažeš, oni kažu “To je vrlo zanimljivo”, a onda ne žele imati puno posla sa mnom. Nije mi problem reći ljudima kako to radim. Meni je svejedno, no netko tko je seksualno iskusan ne bi morao pitati. Ljudi imaju pogrešnu predodžbu da je za seksualno zadovoljstvo potrebna penetracija, što je sranje! Najosjetljiviji dio žene je ionako prednji dio i tu je potrebna stimulacija.

Osim toga, postoje različiti aspekti seksualnog izražavanja: dodirivanje, poza 69, čak i držanje za ruke. Tijelo tamo samo leži, ali ima ono što je potrebno da me usreći. Hladnoća, aura smrti, miris smrti, pogrebno okružje, sve to pridonosi.

Miris smrti?

– Naravno, miris smrti mi je jako erotičan. Postoje različiti mirisi smrti. Pa sad, stigne ti tijelo koje je dva tjedna plutalo u zaljevu, ili žrtva koja je izgorjela, to mi nije baš privlačno, ali svježe balzamirano truplo je nešto drugo.

Postoji i ta privlačnost prema krvi. Kada si na tijelu, ono je, dok strastveno vodiš ljubav, sklono izbacivati krv iz usta...

No sa svom tom sidom okolo...

– To je jedan od razloga zbog kojeg u posljednje vrijeme nisam ništa pokušala. Sigurna sam da bih do sada pronašla način da uđem u ta pogrebna poduzeća, ali skupina koja je meni privlačna – mladi muškarci u dvadesetima – upravo su oni koji umiru od side.

Najčudniji mrtvac

Prisustvuješ li obično pokopima svojih trupala-ljubavnika?

– O, da. Bilo je zgodno raditi u pogrebnim poduzećima. Odvezla bih se s obitelji na groblje. Odmah bih tugovala zajedno s obitelji zbog gubitka voljene osobe. Jedino što sam ja jecala malo drukčije! Ljudi zapravo ne mogu razlikovati jesi li skrhan tugom ili te obuzela strast. Ponekad bi me zagrlili članovi obitelji i rekli “Tako nam je drago što si došla!”. Onda bi morala ispričati dobro poznatu priču “Pa da, poznajemo se iz škole...” Ako taj tip nije u životu imao curu misle da si ti bila ta... “O, pa to je ona.”

Kada si prvi put postala svjesna svoje nekrofilije?

– To je nešto što me je privlačilo cijeli život. Organizirala sam pogrebe za svoje ljubimce kad bi umrli. Imala sam malo groblje kućnih ljubimaca. Živjela sam u manjem gradiću i javna fešta se održavala pokraj pogrebnog poduzeća. Izmislila bih razlog da odem u kupaonicu, a onda bih skrenula i lutala po mrtvačnici.

Nedostaje li ti rad u pogrebnim poduzećima?

– Da, užasno! Čak i da nisam nekrofilka, sviđa mi se raditi u mrtvačnici. Uživam u balzamiranju i svemu drugom. Osim u slučaju gojaznih ljudi. Tijela s kojima sam najviše mrzila raditi su tijela gojaznih ljudi. Posebno ako su prošla autopsiju. Njihova bi utroba skliznula na pod i sranje... i sve to rastopljeno salo. Bljak!

Koji je najčudniji slučaj s kojim si se susrela?

–- Hmmm... Bio je jedan klinac koji je ispao iz auta i dok se njegova majka okretala, uspjela mu je prijeći preko glave. Jedan drugi klinac se ugušio u omotu od cigareta. Jedan tip je počinio samoubojstvo tako što si je sačmaricom pucao u glavu. Morao je pucati u sebe nekoliko puta i trebalo mu je vremena da umre, ali je na kraju uspio. Bio je jedan drugi tip na kojem sam radila, jedan transvestit koji se nekako udavio vlastitim najlonkama. Mislim da nije bilo namjerno, mislim da je pokušavao postići intenzivniji orgazam davljenjem i na kraju se objesio. Nije prvi koji je napravio tu pogrešku.

Najneobičniji pogreb

A što kažeš na najneobičniji pogreb?

– Jednom je skupina nekih religijskih fanatika održala pogreb za jednu svoju članicu. Nisu je htjeli balzamirati, htjeli su je samo odjenuti i staviti u lijes. Obično to nismo radili, ali odlučili smo biti obazrivi i staviti je u svečanu dvoranu. Stajali smo izvan te dvorane i čuli smo nekog kako govori “Ustani u ime Isusa!”. Molili su i udarali tijelo. Izgovarali su besmislice. To je bilo čudno!

Čini se da postoji snažno savezništvo među ljudima koji rade u mrtvačnicama. Gotovo poput tajnog društva.

– Da, doista je tako. Ljudi koji rade u mrtvačnicama međusobno su vrlo bliski zato što većina ljudi ne želi s njima ništa imati. Primjećivala sam da bi me, kada bih otišla na tulum, uvijek predstavljali kao “Ovo je Karen i ona radi u mrtvačnici”. Ali ne kažu “Ovo je Karen, ona je tajnica” ili “ona je veterinarska asistentica”. Mnogo ljudi ima pogrešnu predodžbu da su ljudi koji rade u mrtvačnicama ozbiljni i mračni. Da su ikada došli u pripremnu salu i čuli sve viceve, to bi odmah uništilo tu teoriju.

Je li itko od ljudi koji rade u mrtvačnicama svjedočio u tvojem sudskom procesu?

– Jedan direktor pogreba svjedočio je u korist pogrebne prakse. Pitali su ga koliko često se javlja nekrofilija. Rekao je: “To gotovo ne postoji u ovoj profesiji”.

To je velika laž!

 – Da, svakako... nekrofilija je mnogo češća nego što većina ljudi zamišlja. Pogrebna poduzeća to jednostavno ne prijavljuju. Bilo je jedno mjesto gdje sam provalila, i znam da su oni znali da nešto nije u redu. Zapravo su me uhvatili u samom činu i pustili me da se izvučem.

Na jednom drugom mjestu gdje sam radila, jedan tip mi je prišao i rekao “Netko se zezao s mrtvacem. Izgleda kao da su pokušali jebati truplo!” Rekla sam “O Bože! Stvarno?” Mislim da su skužili kasnije. Znam da su znali.

Jedan muškarac s kojim sam radila u mrtvačnici volio je uzeti trokar (veliku šuplju iglu koja se rabi za usisavanje tekućine iz trupala) i zabiti u penis svakog muškog trupla. Rekao bi: “O, vidi, mrtvac ima erekciju”. Taj je tip bio stvarno čudan. Izgledao je kao Larry iz komičarske grupe Three Stooges. Mislim da je imao neke nekrofilske tendencije. Jako bi se uznemirio ako ne bi bilo ženskih trupala s kojima treba raditi. Počeo bi koračati gore-dolje. Jednom sam ga ulovila u pripremnoj sali. Rekao je da je samo pišao u posudu na kraju stola. Upravo je navlačio gaće kad sam ušla. Rekla sam: “Neću reći ako ni ti ne kažeš.”

Zašto nisam poput drugih?

Jesi li primijetila bilo kakve promjene u stajalištima ljudi prema nekrofiliji?

– Pa da, kada sam ovdje izašla van s tim, primijetila sam. Gotovo da je u modi! Nisu to pravi nekrofili, nego nazovinekrofili. Poput kulta smrti! Ali vjerojatno postoji mnogo ljudi koji bi to napravili da imaju priliku.

Sigurno je frustrirajuće kada ljudi kažu “Moramo te izliječiti” ili “Trebala bi biti više poput nas”.

– Da, jest. Ponekad se uhvatim kako razmišljam “Pa da, to nije normalno. Zašto ne mogu biti kao ostali ljudi. Zašto nisam poput drugih?”. Prošla sam kroz sav taj privatni pakao i napokon prihvatila sebe i shvatila da sam to ja. To je moja priroda i mogla bih u njoj uživati. Jadno se osjećam kada pokušavam biti nešto što nisam. Isto tako, većina tih ljudi koji me odbacuju imaju probleme gore od mojih ili rade stvari koje bi osobe njima ravne mogle smatrati upitnima. Imala sam prijatelja homića koji je, kada je doznao da sam nekrofilka, rekao “Možeš otići u pakao zbog toga”. Nakon 1979., kada sam uvjetno puštena na slobodu, dio uvjeta je bio da krenem na terapiju. Imala sam stvarno dragu socijalnu radnicu. Bila je cool. Nije previše osuđivala. Što sam više razgovarala s tim ljudima, sve više sam uviđala da za mene nekrofilija ima smisla. Razlog zbog kojeg sam imala problem jest što nisam mogla sebe prihvatiti. Još sam pokušavala živjeti svoj život prema mjerilima drugih ljudi. Prihvatiti to značilo je smirenje. Ti ljudi koji su me uvijek pokušavali promijeniti samo su mi pomogli da više dođem u kontakt sa svojim osjećajima. Običavala sam ići iz ureda terapeuta u pogrebno poduzeće. To nije upalilo, ljudi!

S engleskoga prevela Suzana Kovačević.

Pod naslovom The Unrepentant Necrophile objavljeno u Apocalypse Culture, ur. Adam Parfrey, Feral House, 1990.