Razgovor s Karen Russell

Budimo otvoreni – imate 24 godine, a Ben Marcus proglasio vas je “književnim mistikom”, a vašu knjigu naziva “čudom”. Bili ste na listi “25 uspješnih osoba mlađih od 25 godina” New York Magazinea. Kakav je to osjećaj?

– Sjajan! Mislim, vjerojatno bih trebala biti zrelija i pažljivije odgovoriti na to pitanje. No doista, jednostavno prštim od radosti i zahvalnosti, od zaprepaštenosti i strahopoštovanja. Ova je knjiga za mene čudo. Objavljivanje ove zbirke, to je dosad najveće čudo u mojem životu.

Fokusiranje na moje godine malo mi je smiješno; mislim, na neki način mi se čini kao da sam dosad trebala postići mnogo više. Kada sam bila na snimanju za New York Magazine, sjedila sam pokraj četrnaestogodišnjaka koji su nastupali u mjuziklima na Broadwayu i izumili i patentirali molekule. Bila sam stvarno polaskana što sam uključena u takvu impresivnu skupinu, ali sam se osjećala i pomalo glupo. Sviram li ja tri instrumenta u filharmoniji? Jesam li izumila inkubator koji proizvodi kukuruzni sirup i klikere? Ne, morala sam reći ljudima – ne, ja samo zamišljam stvari. Vrlo skromno!

Deset priča u vašoj zbirci uglavnom pričaju djeca. Je li to bio svjestan izbor?

– Na neki način to se jednostavno tako dogodilo; nikada nisam sjela kako bih napisala zbirku koju pričaju djeca i adolescenti. No najčešće su to bili glasovi koji su me nadahnjivali.

Ponekad sam se svjesno opirala toj dječjoj/adolescentskoj perspektivi – u ranijoj fazi, pokušala sam napisati Children Remember Westward sa stajališta vremešnog Minotaura po imenu Jax, i hvala Bogu da nisam uspjela!

Možda zato što mi je adolescencija još svježa, to je mjesto kojemu se želim vratiti. Mnogi moji protagonisti zapeli su između svjetova, hoću reći – doživjeli su određene istine odraslih ljudi, no nedostaje im perspektiva koja bi im dala smisao. Ima nečega u toj mješavini odrasle razboritosti i nevinosti što smatram nevjerojatno privlačnim.

Teškoće odrastanja i roditeljstva

U priči The Star-Gazer’s Log of Summer-Time Crime, protagonist razmišlja: “Pretpostavljam da je ono što odrasla osoba doživljava, barem prema onomu što kaže izdavačka industrija: fosforescentno se pretvara u crno i bijelo, a činjenice prestaju biti zabavne”. Naslovna priča zbirke govori o skupini od 15 djevojaka koje su odgojili vukovi, pa ih od tih roditelja odvode redovnice i preodgajaju ih kako bi se uključile u civilizirano društvo. Što nam možete reći o odrastanju?

– Za početak, ne želim zvučati kao kreten – sve što pokušavam reći o odrastanju, sigurna sam da su drugi pisci prije mene rekli s boljim uvidom i elokventnije. Također, kada bih samo to mogla reći izravno, vjerojatno ne bih trebala nasukati svoje protagoniste u ogromne ljuske ili ih prognati od njihovih vučjih roditelja. Mogli bi se samo igrati s lopticom i jesti sendviče sa šunkom neko vrijeme, i onda se jednoga dana probuditi kao odrasli.

Evo jednog stiha koji volim iz pjesme Marka Jarmana: “Poput radosti bivanja, i postajanja”. I ja sam željela da se nešto od te radosti provlači kroz te priče. Ali isto tako mislim da je unutarnja strana tog osjećaja mrak i surovi osjećaj gubitka. Na primjer, u toj naslovnoj priči: što će zapravo te djevojke-vučice postati?

U vašoj zbirci roditelji su često odsutni ili tragično nagrđeni: ponosni Minotaur kao otac, majka koja uvijek visi po nekom starkelji, cijeli niz vukova kao roditelja. Čini se da je prilično teško biti klinac ovih dana, barem vašim likovima.

– Mislim da je prilično teško biti i roditelj. Ne bih osuđivala roditelje u ovoj zbirci tako strogo: znate, taj Minotaur, na primjer, mora se boriti protiv predrasuda i zatvora vlastite anatomije, kao i protiv zmija. Kao i protiv dizenterije, i nemoguće cijene kukuruza. Ili roditelji-vukovi, koji žele bolji život svojoj djeci. Mislim, ta vrsta vatrene roditeljske ljubavi može se iskriviti u čudne oblike kada se suprotstavite vanjskom svijetu i njegovim opasnostima.

A teško je i biti klinac ovih dana! Ne znam je li tako sa svima, ali osjećala sam se kao da sam rođena s dubokom i nelagodnom sumnjom da je nešto pogrešno. Mislim da teškoću stvara to što većina klinaca ima osjećaj da moraju to “nešto” ispraviti, unatoč velikom neskladu između svjetskih problema i njihovih slabašnih dječjih potencijala.

Krava ispod vode

 Mnoge priče u vašoj zbirci događaju su u nadrealnim baruštinama nacionalnog parka Everglades na Floridi, to je područje koje vam je poznato. Zašto dajete prednost tom ambijentu? Mislite li da biste pisali o istim mjestima i da ste odrasli na farmi u Iowi?

– Florida je, ako niste bili tamo, mjesto na koje biste trebali otići. Južna Florida je svemir odvojen od ostatka države. Ocean i močvara nude sve moguće vrste metaforičkog zavođenja. Everglades je jedno od najčudnijih mjesta na svijetu. Čudne stvari ispiru obalu. Maleni, prethistorijski gušteri žive u vašem poštanskom sandučiću. Mislim da ne shvaćate dok ne napustite Južnu Floridu kako je ona bizarna i čudesna. Moja obitelj i ja salatom smo hranili kravu koja je živjela ispod vode, tridesetak metara od kuće.

Tu je također zajednica kubanskih prognanika, i sigurna sam da je tuga drugog naraštaja Miamija na neki način dospjela u moj krvotok. To se nalazi u vodenim zalihama tamo dolje, ta nasljedna nostalgija. Svi ti festivali u Maloj Havani, stare žene koje viču promuklim glasovima s nekom vrstom neobuzdane čežnje za domom.

Što se tiče Iowe, sigurna sam da bih pronašla način da presadim svoje preokupacije na farme Iowe. Tu bi bili duhovi u kukuruznim poljima i stari hangari s avionima. Wallow i Timothy pronašli bi natprirodnu potkovu ili tako nešto. Bigtreejevi bi se hrvali s kravama-muzarama.

Što vas je u vašem životu navelo da želite postati spisateljica?

– Čitanje, definitivno. Jako sam voljela čitati; mislim, još volim, ali ne na taj način zabranjene ponoćne snage. Bila sam vrlo tjeskobno dijete, i čitanje je bilo način izlaza. Kada bi svi zaspali, iskrala bih se i zaključala u kupaonicu i čitala knjige drugih klinaca. To je bio način da iskoračim iz dječjeg tijela u um salemske vještice ili družine zaraćenih zečeva. To mi je još prekrasno. Bilo je sablasno i intimno i potpuno opijajuće, ukoračati u privatne prostore autora. Čitala bih te riječi i one bi postale moji prostori. Zatim sam poželjela i sama biti pisac, činiti drugima ono što su ti pisci činili meni.

Izlažući se opasnosti da zvučim glupo, to je istinska čarolija, za mene postoji nešto bizarno i prekrasno u cijelom tom književnom stvaranju.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Objavljeno na web-stranici www.bookbrowse.com/author_interviews/full/index.cfm?author_number=1367

Sjajan prvijenac, strastveno originalan glas: deset priča u zbirci St. Lucy’s Home for Girls Raised by Wolves donosi nam blistavi novi talent. Prema naslovu zbirke, skupinu djevojaka koje su othranili vukovi brižno preodgajaju redovnice. U “Progonjenoj Oliviji” (Haunting Olivia), dva dječaka odlaze na ponoćne izlete na brodsko groblje u potrazi za svojom mrtvom sestrom koja je otplovila u oklopu divovskog raka. U priči Z. Z-in kamp za poremećene sanjače (Z. Z.’s Sleepaway Camp for Disordered Dreamers), dječaka čiji snovi predskazuju nesmiljene tragedije šalju u ljetni kamp za problematične spavače (Paviljon 1 – Narkoleptičari; Paviljon 2 – Apneja u snu; Paviljon 3 – Mjesečari…). A u priči Ava se bori s aligatorom (Ava Wrestles the Alligator) upoznajemo neobičnu hrvačku dinastiju Bigtree – djeda Sawtootha, Šefa Bigtreeja i dvanaestogodišnju Avu – vlasnike Swamplandije! (Močvarne zemlje), prvog otočnog tematskog parka i kafića s aligatorima. Ava još oplakuje svoju majku kada njezin otac nestane; njegove posljednje riječi upućene njoj predstavljaju načelo močvare “Hrani aligatore, ne razgovaraj sa strancima”. Ostavljena da se brine o sedamnaest izleženih aligatora i starijoj sestri koja možda spava a možda i ne spava s demonom, Ava upoznaje Čovjeka Pticu i uči kako je kada si dijete često teško sačuvati bezazlene tajne od onih koji ćete ubiti – ako ih ne odaš.

Priče Russellove prekrasno su napisane i raskošno maštovite, no emocionalna točnost je ono što ih iza te divne površine čini nezaboravnima. Magično, iz duhovne divljine i sablasnih močvara Floride, ispred kulise sastavljene od drevnih guštera i omamljujuće bujnog biljnog svijeta – pisano idiomom koji je očaravajuće lijep koliko i nadrealan – Karen Russel nam pokazuje tko smo i kako živimo.

“Ova je knjiga čudo. Karen Russell je književni mistik, ona kanalizira nezemaljske priče koje bujaju od osjećaja. Veličanstveno lijep debi moćne nove književnice.” – Ben Marcus