Razgovor s Karl-Heinzom Dellwom

Krajem 1974. umire jedan od vodećih RAF-ovaca Holger Meins od posljedica štrajka glađu. Liječnik koji je bio zadužen za njegovu njegu za vikend je otišao na odmor, premda je bilo jasno da bi Meins mogao umrijeti. To je još više uzburkalo strasti i bilo je jasno da Država ne želi popustiti zahtjevima zatvorenika da se ukine izolacijski pritvor i nehumani uvjeti u zatvoru. Na sprovodu Holgera Meinsa Rudi Dutschke, vodeća figura ‘68. u Njemačkoj, pored otvorenoga groba je stisnuo i digao šaku te uzviknuo: “Holger, borba se nastavlja!”. Koliko god i danas ta izjava bila podložna raznovrsnim interpretacijama, to je bila najveća simbolička potvrda da RAF na neki način nastavlja borbu ‘68.

Kako je Karl-Heinz Dellwo postao član RAF-a? Premda je već i prije bio društveno aktivan, posebice oko skvoterskog pokreta u Hamburgu, njegov ustanak (on bi rekao Aufbruch) službeno počinje jednog podneva 24. travnja 1974., kada Komando Holger Meins upada u zgradu njemačke ambasade u Stockolmu. Ta je skupina, pored Karl-Heinza, brojila još četvero pripadnika, a njihovi su zahtjevi bili jednoznačni: oslobađanje pripadnika RAF-a iz Stammheima. Švedska policija je ambasadu zauzela sve do drugog kata, dok su teroristi bili na trećem. Nakon četiri ultimatuma da se policija povuče, teroristi su upucali atašea Andreasa von Mirbacha. Nakon toga se policija povukla iz ambasade. Oko 22.20, nakon što je njemačka vlada odbila pustiti 26 zatvorenika RAF­-a, teroristi su ubili dr. Heinza Hillegaarta. Oko 23.46 u ambasadi dolazi do eksplozije koja je skončala akciju – poginulo je četvero ljudi, dvoje talaca i dvoje terorista. I dan danas još nije jasno tko je aktivirao eksploziv. Karl-Heinz Dellwo je zajedno sa svojim preživjelim drugovima završio u zatvoru i tamo je proveo 20 godina.

Njemačka jesen

Je li sve imalo smisla? Nedavno je, reći će Karl-Heinz, neka žena koja je bila u Vijetnamu i tamo pričala s ljudima o RAF-u rekla kako su joj oni rekli da ih je RAF danima čuvao od novih bombardiranja. Dakle, napadi RAF-a na američke vojne baze u Njemačkoj ipak su, unatoč skepticima, doprinijeli barem kratkom zaustavljanju rata u Vijetnamu. Ulrike Meinhof je kasnije izjavila da je teroristički napad u Stockholmu bio Dien Bien Phu socijaldemokracije, a cijeli je taj događaj zapravo bio predigra za događaje koji će postati poznati pod imenom “Njemačka jesen”.

Stockholm ‘75 ujedno predstavlja točku prekretnicu jer odsad njemačke vlasti više nisu htjele popuštati zahtjevima terorista kao što je to još bio slučaj s otmicom Petera Lorenza. “Njemačka jesen” počela je 1977. s otmicom Hansa Martina Schleyera, a sljedeća 44 dana cijela Njemačka je bila u izvanrednom stanju, dok sve nije završilo oslobađanjem taoca u Mogadišu, samoubojstvom RAF-ovaca u Stammheimu i ubojstvom Schleyera. Karl-Heinz Dellwo u to je doba već bio u zatvoru, gdje se također borio protiv nehumanih uvjeta odsluživanja kazne. Tako su tek nakon 72 dana štrajka glađu Karl-Heinz i dvoje njegovih prijatelja izašli iz izolacijskog pritvora u kojem su, bez ikakvih zvukova u potpunoj tišini, bili čak dvije i pol godine. Dotad uopće nisu imali ni međusobni kontakt.

Tijekom 20 godina zatvora Karl-Heinz je ukupno 18 mjeseci proveo u štrajku glađu. To je, smatra on i danas, bilo jedino sredstvo koje mu je kao zatvoreniku bilo na raspolaganju da pokuša promijeniti nehumane uvjete utamničenja. Sve do kraja izdržavanja svoje kazne, Dellwo uopće nije komunicirao sa čuvarima, a za sve potrebe (poput paste za zube, sapun ili toaletni papir) zatvorenici bi pisali na papir. To je bio jedini način da se održi jasna distanca spram državnog aparata, kojem su čuvari zapravo bili “produžena ruka”.

“Dušebrižništvo”

Zašto se, prema vašem mišljenju, studentski pokret u Njemačkoj (ali i u Italiji) iz 1968. pretvorio u terorizam?

– Odbacujem termin “terorizam” kao oznaku za nasilje koje je proizašlo iz ‘68. To nije bio samo studentski pokret. Pobuna iz sredine šezdesetih godina je obuhvatila svu mladež, intelektualce, liberale, ali i žene. Svugdje u svijetu se nešto činilo. Oslobođenje i nasilje tada su bili jedinstvo. Radilo se o antikolonijalističkim borbama poput Alžira ili Angole, radilo se o Vijetnamu ili Južnoj Americi – svugdje je postojala konkretna nada da će se postojeći odnosi promijeniti i da se mogu stvoriti novi emancipacijski odnosi. Nakon 1968. i stalno ponavljajućih demonstracija, pojavilo se pitanje: kako možemo pobuni dati perspektivu? Kako možemo stvoriti protumoć koja će na kraju doista srušiti postojeći sistem? Iz toga je onda kod jednih proizašao dugi marš kroz institucije, a kod drugih utemeljenje “komunističkih partija”. Ali postojalo je i nasilje, a iz njega su proizašle gerilske grupe. No iza toga je ipak stajao koncept. Htjeli smo biti mali “motor” koji će veliki staviti u pogon. To se godinama kasnije istrošilo, jer nije bilo masovne podrške.

Izgleda da se i u današnjoj Njemačkoj pojavila slična antiteroristička histerija kao sedamdesetih godina. Ovdje je simptomatičan slučaj Andrej Holm. Što mislite o tom slučaju i bojite li se možda i vi da vas svakodnevno nadgledaju kao bivšeg člana RAF-a?

– Prošle je godine ovdje inscenirana dušebrižnička debata koja je militantni otpor iz jedne puko moralističke perspektive htjela tabuizirati. O tome u kojem društvenom kontekstu sam taj moral obitava, naime onom građansko-kapitalističkom, o tome se nije govorilo. Tu su debatu ovaj put vodili mnogi bivši ljevičari koji su se htjeli distancirati od vlastite prošlosti. To danas čine mnogi, kao da su već 1968. bili zastupnici ovog sistema. U toj je klimi sigurnosnim aparatima države, čak i s lažnim opravdanjima, bilo lako pratiti ljude koji su smatrani radikalnima. Stoga je vjerojatno nastradao i Andrej Holm.

Što mislite o današnjem terorizmu u cjelini? Postoji li kakva alternativa raširenom neoliberalnom kapitalizmu?

– Što bi to trebalo značiti “današnji terorizam u cjelini”? Tako nećemo doći dalje. Zapad vodi rat i ako mu nešto stoji na putu, onda se to odmah proglašava terorizmom! Na taj način smo svi prisiljeni da stanemo na stranu Zapada. Ali ja se ne želim kretati u tim okvirima. Nasilje u svijetu je povezano s nepravednim društvenim i ekonomskim odnosima. Današnji je svjetski poredak nepravedan i predstavlja zločin nad mnogim ljudima. Moramo biti protiv takvog svjetskog poretka. Svaki čovjek ima pravo na sretan život.

Strašno i strašnije

Situacija s kojom RAF nije bio zadovoljan – u globalnoj perspektivi – nije se promijenila. Čini se kao da je tzv. New World Order jači nego ikad prije. Postoji li neka uspješna strategija koja bi to mogla promijeniti?

– Snagu 1968. potvrđuje činjenica da se ljevica borila u ime oslobođenja svih ljudi. Slobodu, za koju smo se mi borili, zahtijevali smo samorazumljivo za svakog čovjeka. Imali smo međunarodnu solidarnost. U međuvremenu je kapitalizam postao globalan. Oni koji su nekad bili ljevičari i razmišljali globalno, danas često razmišljaju samo u nacionalnim okvirima naglašavaju politički, društveni i kulturni protest, za razliku od svih drugih vrsta protesta. Da je protest u svijetu spram kapitalizma u nekim regijama postao religiozan, to smatram strašnim. Ali to još uvijek nije razlog zbog kojeg ću stati na stranu kapitalizma i neoimperijalizma. Svaka strategija koja ne polazi od konkretne jednakosti svih ljudi osuđena je na propast. Iz metropola trenutno ne očekujem nikakvu novu ideju za čovječanstvo.

Kako izgleda vaša svakodnevica, mislite li često na vrijeme u zatvoru i dane RAF-a?

– Radim mnogo. Dosta često sam zaokupljen RAF-om i tim vremenom. Ono je oblikovalo 30 godina mog života. A i dalje će me pratiti.

Kakvi su vaši planovi za budućnost? Jeste li zadovoljni svojim životom danas?

– Ne. Nisam zadovoljan. Nikada nije bilo tako lijepo kao onda kad smo bili u ustanku.

Karl-Heinz Dellwo je rođen 11. travnja 1952. u Opladenu, u siromašnoj obitelji koja se stalno selila u traženju boljih egzistencijalnih uvjeta. Kao mladić radio je raznovrsne poslove, bio je pomorac, pomoćni radnik, poštar, itd. Godine 1973. sudjeluje u skvoterskom pokretu u Hamburgu, gdje zauzima napuštenu zgradu i zbog toga provodi jednu godinu u zatvoru. Zajedno s petero prijatelja, 25. travnja 1975., pod nazivom Komando Holger Meins, zauzima njemačku ambasadu u Stockholmu, tražeći da se iz nehumanih uvjeta iz zatvora Stammheim pusti 26 zatočenih pripadnika RAF-a, među njima i Andreas Baader i Ulrike Meinhof. Tijekom krize u ambasadi dolazi do eksplozije, usmrćeno je dvoje talaca, a umire i dvoje terorista. Karl-Heinz je osuđen na doživotni zatvor, a na slobodu je pušten točno nakon 20 godina, u proljeće 1995. Danas živi s Gabriele Rollnik u Hamburgu, također bivšom teroristkinjom i pripadnicom pokreta 2. juni, koja je u zatvoru provela 15 godina. Karl-Heinz Dellwo danas vodi bellaStoria Film, malu nezavisnu tvrtku specijaliziranu za dokumentarne filmove, i ubraja se u rijetke bivše pripadnike RAF-a koji se ne libe govoriti o svojoj prošlosti. Većina ostalih bivših članova RAF-a u međuvremenu je promijenila identitete, emigrirala ili i dalje ostaje rezervirana prema medijima. Karl-Heinz Dellwo osebujan je i po tome jer je prvi bivši RAF-ovac koji je javno ustvrdio da se u Stammheimu ipak nije radilo o ubojstvu terorista, nego o svjesnom i planiranom samoubojstvu kao posljednjoj instanci borbe. Osim toga, upravo je s Karl-Heinzom prekinuta dvadesetogodišnja šutnja tijekom koje su recentnu burnu povijest Njemačke s jedne strane ispisivale žrtve terorizma, a s druge strane državni mehanizmi u kojima se svaka revolucionarna borba a priori osuđivala. Godine 2004. švedski je režiser David Aronowitsch o njemu snimio dokumentarni film pod nazivom Stockholm ‘75. Godine 2007. izašla je knjiga razgovora s Karl-Heinzom Dellwoom pod nazivom Das Projektil sind wir. Der Aufbruch einer Generation, die RAF und die Kritik der Waffen (Projektil smo mi. Ustanak jedne generacije, RAF i kritika oružja).