16.12.2004.

Suzana Marjanić  

Razgovor s Katom Mijatović

Naši likovni počeci obilježeni su djelovanjem u neformalnoj umjetničkoj grupi Močvara (Zoran Pavelić, Ružica Zajec, Aleksandar Čalović, Kata Mijatović, Zdenka Kner), koja je osnovana 1988. Možete li se ukratko prisjetiti njezinih početaka i, isto tako, zanima me kontekst vašega performansa Izabrani snovi, što ste ga izveli u klubu Močvara u sklopu KUM-a (Kazalište u Močvari) 23. siječnja 2002. Tada je i Zoran Pavelić izveo performans Močvara u Močvari (1991-2001) kao hommage grupi.

– Osnivač Močvare je Zoran Pavelić. Okupio je nas nekoliko koji smo radili nešto drukčije na likovnom planu u Baranji. Gledano s današnje distance, Močvara je bila vrlo progresivna umjetnička skupina za prostor u kojemu je nastala; bio je to pokušaj da se razbije učmalost provincije koja je i sada i onda bila močvarna u svakom pogledu. Djelovali smo kao grupa do 1991., dakle, do početka rata, a poslije je svatko otišao svojim putem. Zoran Pavelić je upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, ja sam započela studij slikarstva na Accademia di Belle Arti u Firenci, Ružica Zajec upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Hannoveru, a Saša Čalović i Zdenka Kner ostali su u Belom Manastiru. U klubu Močvara 2002. Zoran je performansom Močvara u Močvari (1991-2001) napravio hommage grupi Močvara, iz koje je sve to krenulo, a ja sam performansom Izabrani snovi otvorila istoimeni projekt koji još traje. U okviru tog projekta napravila sam seriju radova tematski objedinjenih, u kojima osnovni sadržajni i konstruktivni materijal čine tekstovi dvadeset i tri snova mojih prijatelja i poznanika. Svatko od njih “donirao” mi je san koji mu je ostao u sjećanju ili koji ga se dojmio i jednu svoju fotografiju, foto-portret. U klubu Močvara nalazila sam se u publici, u metalnom kavezu; sjedila sam na metalnim ljestvama dijagonalno postavljenima u kavezu i zajedno s publikom gledala projekciju tekstova snova i fotografija svojih prijatelja. Sve se odvijalo uz zvučnu podlogu deset obrada Gershwinove Summer Time. Metalni kavez koristila sam i u instalaciji Ugljen iz podsvijesti, koja je bila izložena u dvorišnom prostoru Galerije SC-a 1999., a zatim i u performansima Nisam svjesna (2000.) i Pomak (2002). Koristila sam ga kao svojevrsnu mentalnu konstrukciju unutar koje sam u svakom od navedenih radova smještala različite elemente ili različite situacije koje vezujem uz nesvjesno. Na sličan način funkcionira i plavi lonac koji “selim” iz rada u rad.

Performans kao nusprodukt instalacija

Što vas je potaklo na performans? Naime, prvi performans Povratak iz nesvjesnog izvodite 1999. U Vijencu (10. lipnja 2004.) izjavili ste kako ste odlukom da ideju prevedete u performans morali “suspregnuti strah od javnoga nastupa. (…) Na kraju, vjerujem da sam na dobitku, neke su blokade nestale, oslobodio se protok ideja. Vlado Martek zapravo je to najbolje izrazio rečenicom Ma što radili, budite hrabri kao umjetnici”.

– Uglavnom moji performansi nastaju kao nekakav nusprodukt instalacija, kao višak u ideji koji se zatim prelijeva u drugi izravniji medij. Učinilo mi se da mogu mnogo više iskomunicirati performansom, samo sam trebala imati hrabrosti. Željela sam osvojiti neke nove prostore slobode u umjetnosti. Za mene kao umjetnicu performans ima jednu bitnu značajku koja je prisutna i u ekshibicionizmu – izravan pogled drugoga. Taj pogled je prisutan već u ideji o performansu: nešto ćete izvoditi za nekoga tko će vas gledati, a to je uzbudljivo i na neki način erotično. Postoji zatim to prekrasno poistovjećivanje umjetnika sa samim radom u intenzitetu koji ne možete dobiti ni u jednom drugom mediju.

Svoj prvi performans Povratak iz nesvjesnog iz 1999., što sam ga izvela u Galeriji Miroslav Kraljević, zamislila sam kao nekakvu vrstu pojašnjenja moja prethodna dva rada s temom nesvjesnog. U performansu pomagao mi je Zoran Pavelić. Zajedno smo – odjeveni u ronilačka odijela – unijeli u prostor Galerije plavi lonac s vodom. Prostor Galerije je bio namješten provizorno kao neka soba za stanovanje – ležaj, stol, stolice, na zidu se nalazilo ogledalo, vješalica s odjećom. Vodom iz lonca namočila sam sve predmete u sobi – stol, ležaj, posteljinu, lijevala sam vodu na kraju i na zidove – ogledalo i vješalicu. Sve se odvijalo uz zvučnu podlogu Don’t Fear The Reaper Blue Öyster Culta. Nesvjesno je bilo prezentirano ronilačkim odijelom i vodom koja mi je iznimno važna kao materijal i koju često koristim. Navedenim elementima željela sam naglasiti da u tom performansu ne dolazim iz svjesnog “ja”. Vodom kao materijalom nesvjesnog namočila sam tu svakodnevicu; jednostavno sam željela reći da je ta naša svakodnevica doslovno natopljena nesvjesnim. U tome mi je pomogao i hipnotički ritam Don’t Fear The Reaper, koja govori o strahu od smrti, što je još jedan element suprotstavljen toj svakodnevici. Zapravo me taj rad dalje odveo prema snovima kao prostoru nesvjesnog u kojem se najjače očituje sva njegova svojstva. Godine 2001. u atriju Galerije umjetnina u Slavonskom Brodu napravila sam instalaciju pod nazivom Snovi 1991-2001. U tom sam radu prvi put koristila tekstove snova koje sam sanjala i zapisivala tijekom 1991. Tekstove sam ispisala crnim flomasterom na prozirnim najlonskim folijama i položila ih na betonske kocke na tlo atrija. Bijele stupove kojima je atrij okružen obojila sam u nejednakoj razini djelomično u crno. Namjera je bila izložiti snove u javnom prostoru (dvorište) na danjem svjetlu; iznijeti ih na javu, pa je onda ta dvojnost san – java, dan – noć potencirana i crno-bijelim stupovima. To je pomalo izdvojen, samotan prostor u kojemu su ljudi čitali snove hodajući atrijem s kišobranima, jer je upravo na otvorenju počela padati sitna kišica koja je opet cijeloj toj priči dodala vodu.

Nakon toga nastao je online Mreža snova, također s mojim tekstovima snova iz 1991., a 2002. godine krenula sam raditi sa snovima drugih ljudi. Oduvijek me je zanimala ta dvojnost u čovjeku – dvojnost između stanja sna, snivanja i onoga što uvjetno nazivamo javom. U nematerijalnom prostoru sna stvaramo prekrasne ili zastrašujuće svjetove bez imalo napora, primamo poruke iz drugih dimenzija, zatim se probudimo i sve to zaboravimo ili se kaže – “bio je to samo san”. Fascinira me način na koji san, da bi prenio poruku, slaže slike, metafore, atmosferu, alegorijske scene. Svaki čovjek bez obzira na obrazovanje ili iskustvo u snu je umjetnik, a na kraju i razlog prenošenja tih poruka je isti – da doznamo više o sebi i o svijetu u kojemu postojimo. Želim reći da konstrukcije koje gradi svjesno “ja” kad se probudimo, vrlo često služe samo da bi se održala ili nadogradila stečena duhovna udobnost koja onda ne mora imati nikakve veze s istinskom stvarnošću u nama i oko nas. Za razliku od svjesnog “ja”, nesvjesno nikada ne laže, upozorava nas i vodi prema središtu našega bića. Međutim, u vremenu u kojemu živimo racionalno nas odvodi u jednom smjeru, a drugi prostori uma ostaju potisnuti. To je ono što uvijek naglašavam u performansima, pa uvijek prikazujem tu dvojnost; nastojim je istaknuti, primjerice, u performansima Željkov san i Markitin san s dvojnicom koja je na projekciji i koja pokazuje da se nalazi s one strane, dok sam ja budna i svjesna – s ove strane. U navedenim performansima nakon što ispišem tekst sna vodom na zidu, svlačim košulju i namačem je u vodu a zatim odijevam; namjera je da se u ovom svjesnom stanju približim tom prostoru sna, da budem bliska onoj koja je na projekciji ispisala vodom tekst sna na zidu. Želim naglasiti da smo kao vrsta, kao ljudska bića uvjetovani tom dvojnošću, da su u nama svjetovi iz svjesnog “ja”, iza racionalnog u kojima prebiva golema potpuno neistražena psihička energija o kojoj ne znamo i, što je najzanimljivije, ne želimo znati gotovo ništa. Starije civilizacije poznavale su i koristile se tim potencijalima iz snova, iz nesvjesnog, dok mi sve to zaboravljamo. Snove doživljavamo uglavnom kao privatne introspektivne priče kojih se ujutro ponekad prisjećamo. Ovaj život je kao neka kiselina koja nagriza sve ono što nije racionalno, svu poeziju, snove, sve što nije upotrebljivo u materijalnom potrošačkom smislu.

Snovi kao materija performansa

Možete li protumačiti snoviti prostor vašega drugog performansa Nisam svjesna (2000.)?

– Taj je rad povezan s instalacijom Ugljen iz podsvijesti (1999.), u kojoj sam u dvorišnom prostoru Galerije SC-a postavila metalni kavez s hrpom ugljena i kolicima. Ugljen iz podsvijesti govori o jednom mojem snu iz 1991. u kojem silazim u ugljen rudnika i iz tog rudnika izvlačim, iznosim na svjetlo dana hrpu ugljena u kolicima. Shvatila sam da kao umjetnica činim isto što i u tom snu: silazim u prostor nesvjesnog i pokušavam iznijeti na svjetlo dana psihičku energiju iz tog prostora. Ugljen koji je ta ruda iz nesvjesnog zatvorila sam u kavez kao nešto potencijalno opasno ugrožavajuće. U performansu Nisam svjesna (dvorišni prostor Galerije SC-a, 2000.) sjedim u kavezu za stolom na kojemu je bijeli stolnjak i s plavim loncem preko glave slušam pjesmu Sar? l’aurora (Doći će jutro) Erosa Ramazzottija. Tu sam pjesmu slušala kao poruku koju mi upućuje nesvjesno, kao utjehu koja mi je trebala nagovijestiti da će se neki privatni problemi razriješiti i da će se stvari razvijati u pozitivnom smjeru – što se i obistinilo.

Snovi o smrti, susret smrti i ljepote

Kada ste počeli raditi sa snovima drugih, kako su vaši prijatelji i poznanici reagirali na odabiranje snova? Također, zanima me koje su poveznice navedenih snova i hoćete li sadržaj svih snova pretočiti u performanse ili ćete se zaustaviti na Željkovom snu (2004.) i Markitinom snu (2004.) koji ostvaruju dodir, susret sna i smrti?

– Iznenadila sam se da su svi bili spremni dati san i svatko od njih je imao san koji im je bitan ili kojega se sjeća. Na tom malom uzorku od dvadeset i tri sna meni je najzanimljivije da se dosta snova dotiču granice smrti ili na neki način prelaze tu granicu ili propituju što je to smrt ili onostrano, naravno, u onoj mjeri u kojoj je san moguće dešifrirati. Neki su snovi eksplicitni na poetski način tako da ne možete pogriješiti; takav je upravo Markitin san. San Vlaste Žanić pokazuje njezin susret s pokojnim slikarom Goranom Frukom. Sanjala je da ga susreće na plaži iz Fellinijeva filma La dolce vita. Upitala ga je kako je tamo i slika li. Odgovorio je da slika i da je sve slično kao kod nas, jedino ne postoji sistem vrijednosti: dobro – loše, gore – dolje, crno – bijelo, ne postoje boje. Odgovorio joj je na vrlo začuđujući način kako je tamo. Dakle, dosta snova koje sam odabrala povezani su sa smrću, nestajanjem, a neki snovi propituju neke osobne odnose, što se može jasno pročitati, naravno, do jednoga trenutka. Za sada sam samo Željkov i Markitin san oblikovala kao performans. U performansima Željkov san i Markitin san bilo mi je važno da budem prisutna i ja, ali ne kao sakupljač snova nego kao promatrač s ove strane, i zato sam te performanse, snove radila s projekcijom same sebe – dok se jedna nalazi s one strane koliko je to moguće, druga je svjesna, realna i pokušava s tim svjesnim stanjem ući u nesvjesno. Zbog toga sam dvostruka: na projekciji i uživo. Inače se plašim smrti; nekakva moja iskustva dovela su me do tog straha i Markitin san upravo me odvodi od tog straha. Markita kao da mi je darovala taj san da ublaži taj strah. Nastojala sam taj san darovati drugima da vide kako je možda upravo način na koji je ona doživjela smrt kao potpuno uranjanje u more i tišinu takav nekakav doživljaj. U njezinu snu poklopila se materija koju koristim – voda je identična s onom koju ona koristi u snu kao poruku; riječ je o materiji iz elementarnog nesvjesnog iz kojega potiču sva živa bića, a ona je vodu doživjela kao element u kojem se javlja to ništa, smrt koja se pretvara u ništa. Stoga mi je bilo vrlo jednostavno osmisliti taj san kao performans, da mokrim evociram njezinu poruku. U Željkovom snu to je bilo malo kompleksnije. Kod sna je zanimljivo da se uvijek nešto gubi u prijenosu prilikom sjećanja i još se jednom gubi trenutkom zapisivanja. Željko je napisao gotovo književni prijevod toga sna; to je prekrasan tekst o tajnovitom snu koji je jedno vrijeme često sanjao. U njegovu snu prijetnja smrću nastaje u trenutku kada je potpuno obuzet ljepotom prirode, u trenutku kada se na prekrasnom osunčanom proplanku saginje da pomiriše maćuhicu. Taj san nije ni moguće ni potrebno dešifrirati. Poruka je ostala u tom susretu smrti i ljepote.

Umreženje snova i Interneta

Na koji ste način približili oniričku dramaturgiju i dramaturgiju interneta web projektom Mreža snova?

– Kad sam krenula sa snovima, krenula sam od osobne priče – riječ je o trideset snova iz 1991. s kojima sam radila online projekt Mreža snova (http://www.miroslav-kraljevic.hr/1/dreams/index.htm). Mogućnost hipertekstualne veze iskorištena je kako bi se postiglo umreženje snova u strukturu nalik labirintu. U snovima kao bića nismo limitirani, i to je nešto što se podudara s onim što se događa u istraživanju Interneta, gdje je isto tako riječ o golemom nematerijalnom prostoru koji je nigdje i koji je sveprisutan i u koji možeš ući kada god poželiš, ali do kojega se došlo racionalnim putem, tako da postoji neka podudarnost između ta dva prostora koja mi je dosta znakovita, da ljudi idu tim nekim dugim i vrlo teškim racionalnim putem do nematerijalnoga prostora, a koji je već u nama kao što je i komunikacija na daljinu, mobilna komunikacija već u nama. Tako se u racionalnom, tehnološkom, smislu približavamo dematerijalizaciji stvarnosti oko sebe, a ne propitujemo činjenicu da ne bismo mogli to raditi da to nije u nama; samo smo izgubili kontakt s tim dijelom, a sad s druge strane, u tom tehnološkom smislu dematerijalizacija stvarnosti raste i poprima neke čudovišne razmjere. Naime, vrlo se malo pitamo o tim unutarnjim svjetovima, o sposobnostima uma koji ima tu dvojnost, i čudno mi je da se tako malo o tome misli. Iz snovite mreže danju prelazimo u racionalne konstrukcije koje smo sagradili na Zemlji koja se okreće u golemom beskrajnom svemiru.

Na koji način performans Robertova poruka (2003.) uranja u poetiku snova?

– To je više osobna priča u kojoj sam dobila jednu poruku na sličan način kao u performansu Nisam svjesna. Kao da su me snovi naučili da osluškujem poruke koje ne mogu racionalno objasniti a koje me dotaknu zbog nečega, i jedna takva je bila sicilijanska pjesma koju sam čula na radiju. Riječ je o staroj napolitanskoj pjesmi Cuore n’gano u izvedbi Roberta Cuciola. Dio toga napjeva čula sam kao neku misterioznu poruku koju mi je netko zbog nečega poslao. U jednom trenutku čula sam da mi se netko obraća i da mi želi nešto reći o mom životu; bila je riječ o emocionalnom dijelu moga života. Duboko me dirnulo, ali nisam to racionalizirala. Uspjela sam dešifrirati samo neke riječi, s obzirom da je posrijedi stari napjev; riječ je o jednoj tužnoj priči u kojoj se pjevač obraća nekoj Katarini. Osjetila sam potrebu da napravim reakciju na taj napjev i performans je upravo tako i nastao. Ispisala sam na zidu vodom “Robertova poruka”. Kad ispisujem tekstove vodom na zidu, želim samo naglasiti da će to ubrzo nestati, kao snovi u našim sjećanjima. Kako se performans događao u mraku, fluorescentnom bijelom akrilnom bojom iznad kreveta, ležaja ispisala sam “Robertova poruka” kao nešto što je važno, što ne bih smjela zaboraviti. Ležeći u krevetu, saslušala sam taj napjev zajedno s ljudima u potpunom mraku.

Koliko se vaša nedavna izložba Zidanje (22.-30. studenoga 2004., Galerija Križić Roban, Zagreb ) oslanja i na materijal podsvjesnog?

– Uvijek nastojim koristiti materijale koji u svom značenju imaju prolaz u nadosobno. Kruh kojim sam napravila zid je svakodnevni materijal koji je prisutan, ali već kad kažeš “kruh” prizivaš u sjećanje sve poslovice s kruhom. Kako sam sačinila instalaciju od hrpe kruha, onda to više nije samo svakodnevna materija, nego kruh odlazi do nekakvih arhetipskih značenja. Izložbu sam osmislila kao čišćenje, svođenje na bitno svega ovoga materijalnoga, tog svakodnevnog gomilanja stvari, žrvnju koji nas melje s obzirom na to da širenje potreba ide u beskraj. Ako idemo u suprotnom smjeru u čišćenju materijalnoga, onda dolazimo do kruha i vode, do biblijske osnove.

Internet kao arhiv snova

Koji novi projekt pripremate sa snovitim sadržajima?

– Zajedno s Ivanom Kraljevićem radit ću online projekt Arhiv snova kao pokušaj da se na Internetu otvori prostor koji bi služio za čuvanje, skladištenje i arhiviranje snova. Vjerujem da tekstualni zapis sna zahtijeva poseban nematerijalni prostor podudaran nematerijalnoj prirodi sna. Problem prevođenja sna u jezik, tekst, u projektu je naglašen mogućnošću da zainteresirani sudionici svoje tekstove snova šalju u arhiv na jeziku zemlje kojoj pripadaju s mogućnošću prijevoda na engleski, ako nisu iz engleskoga govornog područja. Prva faza sastojala bi se u prikupljanju građe, u sljedećoj fazi iz prikupljene građe stvorile bi se daljnje mogućnosti za umjetničko istraživanje ili za otvaranje komunikacijskih kanala u kojima bi sudjelovali korisnici arhiva. Naime, Internet doista doživljavam kao nematerijalni prostor koji je po svojoj protežnosti, beskonačnosti nalik na prostor sna, nematerijalni prostor koji je tu negdje.

Koliko su na vaš rad utjecali nadrealisti i kako tumačite da neki pojmovnici vizualnih umjetnosti ne sadrže natuknicu “snovi”, iako, i dakako, sadrže natuknicu o nadrealizmu?

– To je još jedan dokaz da ljudi zaboravljaju da sanjaju. Nadrealisti su mi bili jako važni; oni su me potakli da postanem umjetnica. Posebno mi je drag Matija Skurjeni i Magritte. Način na koji su željeli promijeniti svijet, osvjetljavajući snage nesvjesnog u nama, odredio je daljnji tok umjetnosti i otvorio jedna vrata koja se, evo, sad u postmodernizmu ponovo zatvaraju. Ali sve se odvija u kružnim ciklusima i vjerujem da će svjetlo umjetnosti – da se tako patetično izrazim – ponovo obasjati te zapostavljene i zatamnjene prostore u nama. Nadrealizam je zasad posljednja epoha koja je shvaćala i potencirala onu stranu stvarnosti snage nesvjesnog u nama. Način na koji su željeli promijeniti svijet putem iracionalnog i danas ima snagu, posebice nakon teorija o new ageu.

I, na kraju, zanima me kako biste odredili performans i gdje vidite njegove početke? Primjerice, RoseLee Goldberg, iako je za naslov knjige o performansu odabrala sintagmu “od futurizma do danas”, inicijaciju performansa ne postavlja u futurizam, nego kao što naglašava u Predgovoru iznalazi ga mnogo ranije, primjerice, u plemenskom ritualu i srednjovjekovnoj pasionskoj drami.

– Pitanje o počecima performansa podsjeća me na pitanje kada je nastala umjetnost. Performans je po meni vjerojatno radio i prvi čovjek, pećinski čovjek koji je zapalio vatru. Dakle, složila bih se da su to bili i plemenski rituali.

Kata Mijatović rođena je 12. lipnja 1956. u Branjini. Pravo je diplomirala 1981. na Pravnom fakultetu u Osijeku. Na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1991. počinje studirati slikarstvo, a 1993. prelazi na ALU u Zagrebu, gdje je diplomirala 1997. u klasi Đure Sedera. Od 1988. do 1991. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara.

“Muškarac i žena zagrljeni prespavaju cijeli život. Povremeno se bude, razgovaraju, smiješe se jedno drugom, zatim nastave spavati. Smrt je tako još samo jedan san više.” (Kata Mijatović: Utopijski projekt: spavanje, <http://artefact.mi2.hr/_a02/lang_hr/art_mijatovic_hr.htm>)

Performansi: Povratak iz nesvjesnog (Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 1999.), Nisam svjesna (dvorišni prostor Galerije SC-a, Zagreb, 2000.), Pomak (Zadar uživo, 2002.), Izabrani snovi (klub Močvara, Zagreb, 2002.), Izabrani snovi – prijevod (Galerija Six Pack, Hannover, 2002.), Ista pjesma (klub Palach, Rijeka, 2003.), Robertova poruka (Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 2003.), Željkov san (Galerija Karas, 2004.), Markitin san (Studio MSU, Zagreb, 2004.).