Razgovor s Kawamotom Kihachirom

Dok se njegova generacija animatora stihijski “palila” na Disneyja i sustavno preuzimala klišeje američke animacije ne bi li zadovoljila predvidljiv ukus prosječnog gledatelja, Kawamoto Kihachiro – najistaknutije ime na popisu gostiju ovogodišnjeg Animafesta – uklanjao se s puta takvom pomodarstvu. Odmalena opčinjen lutkama, ovaj poklonik artističke animacije koji je zanat iskovao kod velemajstora Tadahita Mochinage i Jiřija Trnke, dogurao je do osamdesete godine i svjetskog ugleda sačuvavši iskonsku strast prema lutkarskoj animaciji. Iako zvuči kao šuplja fraza, u njegovim rukama lutke zbilja počnu živjeti vlastitim životom - jasno je to svima koji su prošlog tjedna u kinu Tuškanac odgledali njegov posljednji uradak, dugometražni animirani film Knjiga mrtvih. Neobično ugodan sugovornik, Kawamoto (koji voli kad ga zovu prijateljskim nadimkom Chiro!) govori o razlikama u recepciji njegovih filmova na Dalekom istoku i u Europi, otkriva čemu se sve morao domisliti kako bi smogao sredstava za dovršenje filma, prisjeća se događaja koji su odredili njegovu profesionalnu (i životnu) putanju. 

Morate se znati “grebati” za novac

Prvi put ste u Zagrebu. Jeste li zadovoljni reakcijama publike na Knjigu mrtvih?

– Oduševljen sam. Dirnula me njihova pozornost, koncentracija kojom su pratili film od početka do kraja. Prije projekcije pozdravio sam ih i zamolio da imaju strpljenja ostati sjediti u gledalištu i onih zadnjih dugih sedam minuta, za vrijeme kojih se na platnu izlistava dugi popis uglavnom nepoznatih imena. Ispunili su mi želju i to im, čini se, nije teško palo. Meni ta pažnja mnogo znači.

A sva ta imena – kome pripadaju?

– To su imena donatora, ljudi koji su financijski potpomogli ovaj film uloživši svaki po sto tisuća jena u njegovo stvaranje. Japanska je vlada, naime, pokrila tek trećinu uloženih sredstava i nije nam preostalo ništa drugo osim – snaći se. Svidjela mi se ta ideja da stavim frameove filma na rasprodaju, da tako kažem. Obznanili smo da trebamo novac za dugometražni animirani film Kawamota Kihachira, odredili cijenu po frameu, i ljudi koji su htjeli da taj projekt oživi, da film vide na platnu, spremno su se uključili. Samo zahvaljujući svim tim imenima uspjeli smo dovršiti film. Znate, usprkos masovnoj produkciji manga filmova, u Japanu se vlasti i ne razbacuju baš novcem kad je u pitanju animirana produkcija, osobito ona lutkarska kojom se ja bavim. Snalazite se kako znate.

Animacijom se bavite više od pola stoljeća. Ipak, prije Knjige mrtvih napravili ste samo jedan dugometražni animirani film, Renyi and his Mother, i to daleke 1981. Zašto ste napravili tako veliku stanku?

– Kao i drugim stvarima u životu, svom radu prilazim vrlo temeljito. Na svakom projektu radim jako dugo; čak i u vrlo kratke animacije uložim mnogo više vremena nego što moje kolege smatraju dovoljnim. Dugometražni filmovi posebno su zahtjevni – posao traži koncentraciju, spremnost, volju, stalnu motivaciju, ali i novac. To nas opet vraća na prošlo pitanje – morate se znati “grebati” za novac. Za Knjigu mrtvih imao sam sve što mi je trebalo: izvrstan predložak, snažnu volju i razrađenu ideju. Nedostajalo je novca, zbog toga je ona tako dugo čekala “u ladici”.

Samo lutke mogu izraziti komplekse emocija

Što vas je uopće privuklo priči o princezi Iratsume, koja čini okosnicu radnje Knjige mrtvih?

– Riječ je o mladoj djevojci iz plemićke obitelji koja se, tamo negdje u vrijeme jakog prodora budizma u Japan, strastveno zaokuplja novom religijom i vrijeme provodi u mukotrpnom prepisivanju Sutre. Jednog dana na obzoru joj se ukaže lik nepoznatog muškarca. Ona ga prati sve do planina, gdje spoznaje da je lik kojim je postala opsjednuta ustvari duh davno ubijenog prince Otsua. Otsu nije mogao naći smirenje u zagrobnom životu jer se neposredno prije trenutka smrti zaljubio u djevojku koja je došla gledati njegovo pogubljenje. Iratsume na koncu iskupljuje princa svojom ljubavlju. Tu sam priču čuo još prije trideset godina i odmah pomislio: “Ovo treba pretočiti u film u kojem će glumci biti lutke”. Radnja je suptilna, poetska; i samo lutke mogu na pravi način izraziti sve te komplekse emocija kroz koje likovi prolaze.

Više puta ste isticali da je “misija” ovog filma iskupljenje duša poginulih u ratovima. Na koji način on to postiže?

– Kroz protagonisticu priče, japansku princezu Iratsume, film prenosi izvorno japansko budističko učenje o potrebi iskupljenja mrtvih duša, bez obzira radilo se o dobrim ili zlim ljudima. U priči je princ Otsu okaljan grijesima, zbog toga je i pogubljen – no i on treba razrješenje od patnje u zagrobnom životu. Prije desetak godina, kad su se ratovi opet razbuktali po svijetu – od Iraka preko Afrike do Balkana i bivšeg Sovjetskog Saveza – osjetio sam potrebu da pridonesem miru duša poginulih. Napravio sam ono što najbolje znam: lutkarsku animaciju. Knjiga mrtvih nosi snažnu poruku svijetu: poruku o privrženosti, bezuvjetnoj ljubavi i upornosti. Napor koji Iratsume ulaže u prepisivanje Sutre nevjerojatno je velik; no ona ustraje jer želi ostvariti svoj cilj. Na koncu nije važno je li ostvarila taj cilj, važno je da je dala sve od sebe. To je još jedna budistička ideja koja se može iščitati iz priče.

Nakon premijerne projekcije Knjige mrtvih u kinu Tuškanac, razgovarala sam s gledateljima o dojmovima. Vizualni aspekt filma mahom ih je oduševio, no ritam pripovijedanja mnogima je bio iritirajuće spor, a kraj (u kojem princeza oslika tkaninu za pokrov prinčeva tijela) razočarao ih je svojom apsurdnošću. Očekivali su snažnu poantu, dinamičniju fabulu, opipljiviji zaplet.

– Sve sam te prigovore već čuo kad je film prvi put prikazan u srpnju na filmskom festivalu u Karlovym Varyma. Moj kolega Břetislav Pojar primijetio je upravo to što ste rekli: da je radnja spora i da nedostaje snažnih zapleta. Iznenadio sam se kad mi je to rekao, nisam toga ni bio svjestan. Puno sam kasnije razmišljao o tome, mučilo me jesam li toliko truda uložio u nešto što je na kraju ispalo pogreška, i što se ljudima ne sviđa. No kako japanska publika nije imala takvih prigovora, zaključio sam da je vjerojatno stvar u razlikama između istočne i zapadne kulture. Zapadnjaci su “navučeni na speed”, na dinamiku, na brze izmjene kadrova i poantiranje. Jasno mi je da im Knjiga mrtvih nije pružila ništa od toga; to je jedna lirska, suptilna, intuitivna priča u kojoj gotovo ništa nije eksplicitno. Sada razumijem njihove prigovore, no nadam se da ih film ipak neće iritirati toliko da odustanu od pokušaja da nauče nešto više o japanskoj kulturi. Bio bih najsretniji kad bi bilo obratno, kad bi ih film potaknuo na dublje proučavanje japanske tradicije, koja je neiscrpna i očaravajuća, a o kojoj ni sam ne znam ni približno dovoljno.

Carev slavuj – religiozno iskustvo

Da je japanska tradicija primarni izvor vaše inspiracije, jasno je svakom tko je pogledao neke od naslova iz Vaše bogate filmografije – Breaking of Branches is Forbidden, Demon, Dojoji Temple. Jeste li oduvijek bili zaljubljenik u vlastitu kulturu, ili ste tu strast otkrili u kasnijem periodu?

– Moj veliki učitelj, Jiři Trnka, koji je u meni probudio strast za lutkarskom animacijom, savjetovao mi je da se ne povodim za trendovima koji su tada, šezdesetih godina prošlog stoljeća, vladali u svijetu animacije, nego da se, umjesto toga, okrenem korijenima i da svu inventivnost uložim u oživljavanje i revidiranje japanskih legenda. Prihvatio sam taj savjet, kao i sve druge savjete svog učitelja Trnke, kojega sam bespogovorno slušao i koji mi je bio najveći autoritet u životu. I uspio sam! Radim ono u čemu uživam, imam publiku koja cijeni moj rad… To mi je više nego dovoljno.

Na festivalu se u “Programu Plus” odvrtio i Trnkin Carev slavuj. Taj je film, isticali ste u mnogim intervjuima, označio prekretnicu u vašem životu.

– Istina. Evo, upravo dok pričamo, traje projekcija tog filma. Planirao sam ga pogledati, no to sam već učinio nebrojeno puta pa mi se čini da i ne radim neki propust... Odmalena sam bio lud za animacijom, no pravo sam prosvjetljenje – gotovo religiozno iskustvo – doživio tek kad sam pogledao Careva slavuja. Bilo je to nešto sasvim različito od svega što sam dotad, kao učenik japanskog stop motion animatora Tadahita Mochinage, imao prilike vidjeti. Oduševila me priča o usamljenom dječaku koji u posvemašnjoj izolaciji od svijeta sanjari o kineskom vladaru, koji pak ima iste probleme kao dječak. Vladar je toliko volio slavujev pjev da je kupio umjetnu pticu i tako slomio slavujevo srce. Nakon što sam vidio film, pisao sam Trnki u Prag, moleći ga da me uzme za šegrta. Odgovorio mi je nakon šest mjeseci, no isplatilo se čekati: u prekrasnom je pismu napisao ono što mi je kasnijih godina toliko puta ponovio: da lutke nadilaze nacionalnost, vjeru i rasu. Pozvao me u Prag i ja sam, nakon zavrzlama s vizom, došao gore. Tako je počelo najljepše razdoblje mog života. Trnka je za mene bog.

Gostovanje na festivalima animacije diljem svijeta dalo vam je čvrst temelj za objektivnu procjenu takvih manifestacije. Ima li Zagreb zbilja razloga biti ponosan na Animafest?

– Ima, svakako! Čuo sam za Animafest davno i godinama sam htio doći. Prošle godine tu je prikazan i moj film Winter Days, nažalost, tek sam kasnije saznao za to. Sad kad sam konačno ovdje, oduševljen sam. Naravno, uspjeh svakog festivala mjeri se prema reakcijama publike, a zagrebačka publika zrači entuzijazmom zbog kojeg se poželite stalno vraćati ovamo.

Znači, možemo vas očekivati i sljedećih godina?

– Možete!