Razgovor s Kenom Hollingsom

Stječe se dojam da je dugo nastajao rukopis za roman Destroy All Monsters.

– Dugo? Da i ne! Dugo je trajalo da se sve to sastavi. Puno je vremena potrošeno na strukturiranje građe i istraživanje izvješća o Zaljevskome ratu. Neobično je što sam bio pozvan da organiziram filmsku sezonu u Lux Cinema.

Pod nazivom…

– Ali onda bih vas morao ubiti. To je teorija urote kao oblika društvene povijesti. O onim trenucima kada su svi ti poslijeratovski događaji nakratko bili poticani, vjerojatno do Kennedyjeva ubojstva koje je na neki način probušilo rupu u stvarnosti. A ja sam nastojao pronaći međusobno povezane filmove. Posljednju večer prikazali smo film Tribulation 99 prema kojemu sam osjetio afinitet, jer je u cijelosti sastavljen od odlomaka i nađenih snimki starih filmskih najava i filmskih žurnala, s jednom luđačkom pričom o tome kako su izvanzemaljci preplavili Latinsku Ameriku i CIA-u. Gledajući taj film pomislio sam: sigurno smo na istome tragu. Kao što je rekao Burroughs, svako malo moramo uzvitlati studio stvarnosti, moramo nastaviti graditi ljudske sudbine te ih zatim ponovno rušiti. Zato sam svakako sklon miješanju činjenica i fantastike te neobičnim elaboracijama događaja.

U knjizi The Last Sex Arthura i Marilouise Kroker, objavljenoj 1993., nalazi se moj članak Electronically Yours, Eternally Elvis (Elektronički Vaš, zauvijek Elvis). On je početak projekta Destroy All Monsters (Uništite sva čudovišta), a Elvisu pristupa kao nekoj vrsti homicidnoga androida. Tu je sve počelo, od toga. Zamisao je bila da nekoliko japanskih tehničara radi u Science Cityju, istraživačkom središtu u blizini Tokija. Zaokupljeni su programom za istraživanje side. Stvorili su jedan oblik stanice umjetnoga života poznate pod nazivom AL/VI5, no ona ne čini ono što se od nje očekuje. Jedan od znanstvenika postaje nestrpljiv i kaže: U redu, samo je isperi, izbaci je iz sustava. Ne želim više vidjeti tu stvarčicu. Zatim je ispirući izbace, te ona postaje Elvisov dvojnik. Dospijeva na Internet i postaje virus Jesse te počinje mučiti Elvisa.

Elvis je doista imao mrtvoga brata blizanca. Prvi se rodio mrtav ili je umirao i svakako je već bio mrtav dok je stigao liječnik u kućnu posjetu. Majka Gladys je, tvrdi legenda, bila već toliko uvjerena da nosi blizance da im je obojici nadjenula imena. Imena bijahu Jesse Garon i Elvis Aaron. I tako se rodila zamisao da je tijekom cijeloga života Elvisa pratila sjena njegova mrtvog brata blizanca, jednoga drugog “ja”, koje je održalo obećanje, recimo to tako, jer je bilo totemsko biće – nije moglo učiniti pogreške koje je činio Elvis, nije moglo ni pretjerivati na Elvisov način. I tako u romanu Jesse Garon ostaje mladi Elvis kakvoga se svi žele sjećati.

Roman se mora neprestance ponovno osmišljavati

To nas dovodi do sljedećeg pitanja. Čitajući sve što ste napisali, jasno je da postoji određena zaokupljenost filmovima o Godzilli, Elvisu i sličnim temama.

– …tričarijama.

Da, jer općeprihvaćeno je mišljenje da biste, ako govorite o ozbiljnim stvarima, morali govoriti i o ozbiljnim filmovima. Imate li ikada krizu vjere? Što vas je navelo da pomislite kako je to mjesto na kojemu valja tražiti?

– Imao sam krizu vjere. Uvijek postoji trenutak dok radite na velikom projektu kada se zapitate: “O, moj Bože, što to želim postići?”. Ne traje dulje od recimo tri sata, ali to su najgora tri sata u vašem životu. I meni se to dogodilo, taj trenutak u kojemu sam se zapitao: “Zbog čega trošim vrijeme uzrujavajući se zbog ljudi u gumenim odijelima? Što je to?”. A osim toga – radi se o mojoj vlastitoj zamisli, shvaćate što želim reći? Oni su mi se uvijek obraćali doista izravno, uvijek su me intrigirali. Oni – Elvis i slično, ono je što me privuklo tome svijetu. Ništa od toga nije me nikada iznevjerilo. Ali doista, asocijacije su ono što zbilja volim, taj jezik, način na koji govore, riječ je o sveukupnom izostanku ikakva objašnjenja – znate, razumijevanje se jednostavno dogodi. Kamera uvijek prati čudovišta, jedno od njih uvijek je tu. Ona odjednom imaju niz monitora i jednostavno mogu vidjeti.

 Dva su razloga zašto su mi čudovišta odgovarala, i to upravo za ovaj projekt. Prvi je taj što mislim kako se roman mora neprestance ponovno osmišljavati. Postoji zamisao da je, na primjer, krajem 19. stoljeća, recimo, roman mnogo dugovao kazalištu i melodrami. Poslije se uglavnom oblikovao prema uzoru na film. Tako, na primjer, imate romane Grahama Greenea, koji je radio i kao filmski kritičar. Došlo je do velike razmjene između kinematografije i romana, do te mjere da se to čak i ne doima neobičnim. Osim toga, čini mi se da danas živimo u razdoblju u kojemu su ljudi odrasli čitajući stripove. Stripovi su još jedan način kazivanja meni važne pripovijesti. Vjerojatno sam doznao više o pripovijedanju čitajući Tintina... Zbog toga je roman Destroy All Monsters sastavljen na način na koji jest.

Mislite na različite brojeve poglavlja?

– Da, idu od 001 do 200. Stripovi su posudili strahovito puno načinu na koji se montiraju videospotovi, načinu na koji su strukturirane kompjutorske igre. Riječ je o moćnom narativnom sredstvu. Zato se koristim stripovskim ritmom i dobrim dijelom stripovskoga stila pripovijedanja. Drugi razlog zašto se bavim silno ozbiljnom temom naizgled površno, jest taj da sam bio krajnje obeshrabren čitajući jednu fantastičnu analizu Pustinjske oluje, no bila je potpuno nezapažena. Ili je, znate, izašla tek u nekoliko knjiga. Neke od čudesnih kritika Chomskoga o američkoj koaliciji i njezinu nepoštenju. To je poput čitanja o tome kako Ciceron ponovno napada Cezara.

Pustinjska oluja je početak 21. stoljeća

Ako pogledate Autocestu smrti (cestu između Kuvajta i Basre na kojoj je američka vojska bombardirala iračke snage u povlačenju – nap. ur.), prizor govori sam za sebe. No, ipak taj napad nije nikada ispitan.

– Upravo tako. Ispitan je, ali puno je ljudi šutke prešlo preko toga. Getoiziralo ga se. Prešutjelo. Na neki se način činilo da bi, kada bi se njime pozabavilo ozbiljno, to poništilo sam cilj. Bilo bi to poput rušenja načina na koji je taj rat shvaćen, načina na koji je zamišljen. Vidite, jedna od stvari koje mi se čine fascinantnima u vezi s Pustinjskom olujom bila je to da čujete puno priča o tome kako 21. stoljeće neće čekati da se dogodi, jednostavno će početi, počinje upravo sada, a ljudi su to govorili u kasnim osamdesetima, ranim devedesetim godinama, znate. Zaboravite čekanje do 31. prosinca 1999.

Isto kao što, recimo, puno ljudi Prvi svjetski rat doživljava kao istinski početak 20. stoljeća. Oni samo spremno čekaju do 1914., a zatim odjedanput vidite mehanizaciju, vidite iskorištavanje čovjeka kao potrošne robe. Tu počinje 20. stoljeće, tu masovno društvo sebe istodobno izražava i satire, gotovo se sasvim iscrpljuje. Ako biste željeli zamisliti nešto slično za 21. stoljeće, to bi bila Pustinjska oluja. Ona se dogodila tako brzo i temeljito da mi se čini kako smo gotovo zaboravili do koje je mjere promijenila način na koji promatramo svijet oko sebe.

Mislim, Internet je bio, što zapravo? Nekoliko avangardnih mislilaca i znanstvenika te nekoliko ljudi koji su jednostavno bili ispred ostalih koristili su se Internetom. Zatim su odjednom ljudi u Kuvajtu rabili Internet kako bi komunicirali s vanjskim svijetom nakon što su veze bile prekinute. Tako se, znate, Internet počeo itekako nametati. Pametne tehnologije, sve to se gomilalo tijekom Vijetnamskoga rata – očita poveznica je tehnologija, koja je kirurška jer obraća pozornost, ne na civilne žrtve, nego na percepciju civilnih žrtava u reportažama. Odjednom sve to funkcionira, ali istodobno se prodaje i kao kompjutorska igra. I ne bih rekao da je mnogo ljudi čulo za riječ Nintendo dok komentatori nisu počeli govoriti o tome kako krstareći projektil koji fiksira metu na vašemu televizijskom prijamniku kod kuće izgleda poput efekta iz igre Nintendo. Znate, siv, mutan ekran, vraćamo se deset godina unatrag…

Sam svijet je tričav i satiričan

Kako se to može usporediti s izvještavanjem iz Vijetnama? Jer, sjećam se da je izvještavanje iz Vijetnama bilo povezano s time zašto Sjedinjene Države nisu “dobile rat”. Prikazali su brutalno realistične snimke ljudi bez nogu, ruku, s užasnim ranama…

– Da, ali, za mene – mislim, tu sam kao autsajder [smijeh], ali čini mi se da čim je Walter Cronkite izašao iz zrakoplova u Sajgonu i rekao: “Isuse Kriste, što se to ovdje događa?”. Rat je završen, gotovo je.

Službeno je izjavio da rat nije moguće dobiti.

– Čini mi se također da ta zamisao o velikom bezopasnom momku – je li vam poznat film Svemirski vojnici? Rečenica koja me uvijek natjera na smijeh jest kada razgovaraju o Fort Cronkiteu. Postoji prizor u mom romanu – zapažate da ne spominjem predsjednikovo ime, jer želim da to aludira na Zaljevski rat, hoću reći zasniva se na Bushu – predsjednik ne može podnijeti pritisak, za njega je to previše, njegova unučad je pojedena, požderao ih je  jedan od izložaka u Smithsonianu, divovska robotska bogomoljka. Zato predsjednik počinje visjeti u Burger Kingu u trgovačkome središtu Washington Mallu, samo kako bi se maknuo od svega toga…

Je li to drukčiji prizor od onoga kada dobiva krunu Burger Kinga?

– To je ono na što sam ciljao. On jednom prigodom tamo odvodi potpredsjednika i jako je obeshrabren jer potpredsjednik ne uzima ništa i ponaša se tupavo, pa predsjednik izjuri van. Zatim doista osjeti krivnju i zbog toga kupuje krunu.

Potpredsjednik je rekao: “Ovo neće biti novi Vijetnam”.

– Da, ali to je ono što je Quayle rekao, ta nevjerojatna rečenica: “To neće biti drugi Vijetnam, neće trajati mjesecima”. I sjećam se da sam čuo – “mjesecima”.?

Pokušajte s deset tisuća dana.

– Znači, došli smo tek do 500. dana u romanu, a on već postaje rastrojen. To je razlog zašto je prisutan dijalog, kako bi se stekao dojam da će sve to brzo završiti – bit će gotovo do vijesti u 22 sata. A imat ćemo još dovoljno vremena za reklame. Taj je dojam očito pogrešan. Dok sam razvijao roman, Clinton je počeo napad raketama na Irak. Kao što je Noam Chomsky istaknuo, kanalizacija i vodovod bili su uništeni. Rekao je, gledaj, to je biokemijski rat. Uskraćujete ljudima čistu vodu i odvod prljave. To će ih upropastiti. Eufrat je do sredine devedesetih bio septička jama i zone zabrane letova još su funkcionirale. Ograničenja na uvoz prehrambenih proizvoda bila su klasika – obožavam tu rezoluciju broj 666 Ujedinjenih naroda kojom se Iraku uskraćuje humanitarna pomoć. Sve se to događalo u razdoblju dok sam pisao roman i – to je također razlog zbog kojeg on mora biti pomalo tričav i satiričan, jer mnogo je toga što se događa oko nas tričavo i satirično.

Ljudska priroda nestaje

Općeprihvaćeno mišljenje o Zaljevskome ratu jest to da su postojali izvjestiteljski timovi da i nikome nije bilo dopušteno djelovati izvan njih – zato postavljam ta pitanja o Vijetnamu. Jer tada su “svi su trčali uokolo, novinari su ludjeli i potkopavali ratna nastojanja”. Dok je u Zaljevskome ratu nadzor bio puno snažniji.

– To se spominje u romanu, u odlomku koji se bavi činjenicom da je postojao nevjerojatan elektronički…

…informacijski geto.

– Upravo tako. Unatoč činjenici da sa svom tom opremom koju su donijeli, nikakve informacije nisu stizale. Ima jedan prizor pred kraj romana u kojemu jedan od izvjestitelja, jedan bivši izvjestitelj iz Vijetnama, uspijeva pobjeći. Jedno od njegovih pitanja glasi: “Što je najteže kada ste tamo?” Pitanje je postavio misleći na to što vam tamo najviše nedostaje; odgovor koji je dobio bio je – “mogućnost da vidiš neprijatelja”.

To je nalik na videoigricu. Čini mi se da u velikoj mjeri čak i ljudi na terenu tako na to gledaju.

– Zato, kada naš vijetnamski izvjestitelj koji priželjkuje Pulitzerovu nagradu, dospije na poprište očekujući da će sresti sasvim obične momke, on se zapravo suoči s automatiziranim zombijima koji o tome što se zapravo događa znaju više od njega. On razgovara s momkom kojega zovu Vrišteće mlijeko, tako mu piše sa strane na kacigi. I momak kaže: “Vidi, svi ćemo pomrijeti. Mislim na sve ono što smo udisali ovdje”. Izvjestitelj pita: “Što misliš, kakva je svrha ovoga rata?”. A on odgovara: “Svrha je ta da se nekoga natjera da umre, polako. To je svrha ovoga rata. Nećemo nikada dospjeti u Bagdad, većina vrata za nas je zatvorena, znamo to. Jednostavno smo tu i borimo se, jer to je ono što znamo”. I u tome su pretjerali...

To nas vraća na ono o čemu ste govorili, Zbog čega se koristiti tričarijama? Zbog čega se koristiti robotima i čudovištima? Zbog toga što je to za mene bio jedini način približavanja zamisli da me sve više i više zanima istražiti gdje završava ljudsko biće. Ne mislim to u smislu postajanja neljudskim, više u smislu na koji se način rasplinjuje urođena ljudska priroda. Kako iščezava u prolaznosti. Kada se na nju utječe lijekovima ili hormonima, ili ekstremnim nedostatkom sna. To je razlog da velik broj likova u mome romanu nisu uopće ljudi. Bio sam na konferenciji u Londonu, na velikom skupu o tehnofobiji, na kojemu puno ljudi još nije shvatilo poruku. Došli bi govoreći: “Cyberspace je sjajan, Internet je prekrasan, to će srušiti sve stare zapreke oko umjetnosti, književnosti i ideja”. A Arthur Kroker je rekao: “Morate shvatiti – sljedećih nekoliko godina vidjet ćemo svršetak onoga što smatramo ljudskim. To će se promijeniti, bit će svršeno.”

Urušavanje starog svijeta

Je li se to već dogodilo?

– Događa se, dogodit će se vrlo polako i čini mi se da ljudi to neće primijetiti.

To je jedna od onih stvari koje se nadopunjuju s alternativnom poviješću i Zaljevskim ratom i svom tom banalnom tehnologijom. Postaje zastarjela i čini se da je to dio tog procesa. Tehnologija postaje zastarjela, a čini se da kad procesi postanu zastarjeli, tada se počinjemo njima koristiti.

– Čini mi se da je to također jedna od stvari na koje je Arthur ciljao i razlog da me to pitanje opsjedalo dok sam pisao Destroy All Monsters – svršetak onoga što smatramo ljudskim. Vraćajući se onome što sam govorio o Prvome svjetskom ratu, čini mi se da je u 18. stoljeću ljudsko biće bilo postavljeno kao neka vrsta univerzalnog mjerila. Ljudsko obličje postalo je mjerilo za mjerenje univerzuma. Bog je postao internaliziran, ljudski. Nikada se nismo bili u stanju osloboditi te zamisli da biti čovjekom na neki način definira sve. Tijekom Prosvjetiteljstva definirani smo kao društvena, kulturalna, rasna, seksualna bića. Kao rezultat toga postali smo dobri građani, postali smo upravljači strojevima, postali smo dobri vojnici.

No, čini mi se da se to urušava. A Zaljevski je rat bio znakovit trenutak u tom urušavanju. To je povijesni proces, također epistemološki proces. On se odnosi na to kako doživljavamo sebe i druge ljude, kako doživljavamo naše odnose – s državom, s korporacijama. I to je nešto što će se dogoditi. A na neki način, trenutačno mogu ići jedino toliko daleko da se osjećam vrlo neodređeno u vezi s tim, vrlo amoralno…  Neki od likova u romanu Destroy All Monsters – gotovo da se zapitate zbog čega svršetak mora biti tako okrutan? Morate shvatiti da u svršetku nema ničega okrutnoga. To je jednostavno svršetak. Vaša je mala mjerna jedinica ta koja misli da je riječ o nečemu okrutnom. To se jednostavno događa. Ne možete to zaustaviti. To je, ako tako želite nazvati, izazov čitatelju, taj trenutak, da razmisli o tome što to znači biti ljudsko biće. Čini mi se da je to trenutak kada sam... kada sam digao ruke.

S engleskoga preveo Tomislav Belanović.

Objavljeno na www.popmatters.com/books/reviews/d/destroy-all-monsters-interview.shtml