23.9.2004.

Grozdana Cvitan  

Razgovor s Khaderom Rusrusom

tema broja

Khader Rusrus radi u Centru za liječenje i rehabilitaciju žrtava torture u Ramali kao psiholog. U toj bolnici dr. Sehwail je generalni direktor i tehnički menadžer. Rusrus je odgovoran za radni tim psihologa i socijalnih radnika. On na određeni način nastavlja svoja istraživanja pripremljena za skup u Ateni i govori o najčešćim žrtvama unutar palestinske populacije s kojima se susreće u svom poslu kliničkog psihologa.

– Žrtve torture su najčešće muškarci, ali ima i žena i djece. Međutim, muškarci čine žrtve u više od 70 posto slučajeva koji se kod nas liječe.

Koje su najčešće traume?

– Kod muškaraca, zbog utjecaja socijalne pozicije i izravne torture, razvili su se specifični simptomi koji govore o porijeklu traume: razvila se agorafobija, tj. strah od otvorenog prostora. Ali, postoje i oni koji pate od klaustrofobije. Specifično za muškarce je česta trauma iz straha da će biti zatočeni i da neće moći funkcionirati kao muškarci u klasičnom smislu te riječi (jer će im zatočenjem biti oduzeta prava da brane sebe i obitelj). Oni imaju sve simptome PTSP-a u obliku smetnji usnivanja (problem zaspati) i prosnivanja (problem cjelovitog sna), kao i cijele palete psihosomatskih tegoba za koje znamo da su jedan od krajnjih izbora reakcije organizma na opasnost (pojava anksioznosti s iritacijom, pojava straha u njihovim životima i briga za djecu). Boje se da će i njihova djeca jednog dana prolaziti kroz ista isk?stva kroz koja danas prolaze očevi.

Ako su žene žrtve mučenja one prolaze kroz težak proces rješavanja srama kojeg osjećaju stojeći u redovima i predviđajući mogućnost da neće moći ispuniti ulogu žene zbog toga što mogu biti zatvorene kad to nekom drugom padne na pamet. Žene manifestiraju simptom seksualne frigidnosti pa se osjećaju nelagodno čak i za vrijeme seksualnih odnosa, jer izraelski vojnici mogu upasti u kuću u bilo koje vrijeme, pa i u vrijeme intimnosti. Žene same postaju pretjerano vezane za djecu prateći neprestano što se s njima zbiva.

Posebno educiranje djece

Djeca imaju iste simptome koje imaju i odrasle osobe, PTSP i ostalo, ali imaju i dodatnu muku što su se već vrlo rano identificirali sa svojim roditeljima, a to znači i njihovim strahovima i problemima. Ako se, primjerice, žensko dijete koje voli svog oca jako s njim identificira, psihološki će neprestano biti na oprezu da otac ne bude uhvaćen i zatočen. Na taj način možda i ne bude mjesta za druge misli koje pripadaju mladosti, osim za strah da se ocu može nešto dogoditi. Ako se djevojčica identificira s majkom, ona također može fiksirati misao da će majka biti zatočena. Djeca se ne osjećaju sigurno jer se djeca u pravilu osjećaju sigurnima onda kad su sigurni njihovi roditelji. Na kraju dijete shvati da njegovi roditelji nisu sposobni ponuditi sigurnost koju oni očekuju od njih pa kreću svojim vlastitim putem tražeći rješenje.

Problemi djece očituju se u simptomima hranjenja, sisanja prsta, mokrenja u krevet, dječjih neuroza, straha od odlaska u školu, vješanja o roditelje da bi dobili zaštitu (nesamostalnost), a posebno bijega iz škole.

Kako je moguće nekog liječiti od bolesti rata u uvjetima stalnog rata?

– Zapravo, napravili smo promjenu u samom nazivu PTSP-a, tj. posttraumatskog stresnog poremećaja, i upotrebljavamo ga u drugoj kratici – CSTS – kontinuirani stresni traumatski poremećaj. To je upravo ono što opisuje postojeću situaciju, a bitno je drukčije od PTSP-a. Razlika je od samog početka u tome što ih liječimo na način da prihvate svoj PTSP i da prežive, naglašavajući mehanizme preživljavanja.

Pomažemo djeci i drugim žrtvama tako da im ponudimo izbor tehnika i s njima vježbamo da bi ostvarili svoje potrebe i preživjeli, primjerice: da idu u školu. Iz istih razloga otac mora ići stalno na posao kad ga ima, majka također ako je u takvoj situaciji. Djeca za to vrijeme uče kako se ponašati u opasnosti. Kad, primjerice, idu u školu imaju u glavi i tehnike kako se ponašati ako se pojavi bilo kakva kriza. Tako, ako negdje počne pucnjava, tada je u njihovim glavama važnije upotrijebiti naučeno da bi preživjeli i skrili se nego otići u školu. Ako se to i dogodi i oni prežive skrivajući se, kasnije u školi razgovaraju o tome i pritom ih se ohrabruje u dobrim postupcima. Primjerice, ako se dijete zbog pucnjave skrije u WC najbliže zgrade ili u nekom sigurnom kutu jako je važno da do završetka pucnjave tamo i ostane. Većina djece najradije bi otrčala kući ili do škole, tražeći sigurnost prema svom instinktu. Banalne situacije, koje su odraslima jasne, djecu treba naučiti. Nema igre s nepoznatim predmetima na ulici, ni razgovora s nepoznatim ljudima koji od njih traže informacije. Zamrznuti dječju znatiželju i slobodu izbora nije lak posao. Istodobno ih moramo učiti da imaju pravo igrati se na otvorenom prostoru i da im to nitko ne može zabraniti kad je vani sigurno.

Ako se poruke ne prime ili ih nismo sposobni ponuditi na pravi način, javlja se psihopatologija u obliku inkontinencije, enureze (noćno mokrenje), smetnji disanja, gubitka koncentracije. Protokol debriefinga u situaciji krize sadrži mnoge intervencije u nastojanju preživljavanja: kako brzo naći sklonište, skriti se na sigurno, kontaktirati učitelje u školi da bi se mogli vratiti kući, raspitati se kod odraslih u okolini je li sigurno vratiti se kući i druge načine kako to doznati, kako upotrijebiti telefon ili e-mail, ako su druge komunikacije prekinute. U isto vrijeme ohrabrujemo djecu da o svim svojim osjećajima pričaju.

To o čemu pričate odnosi se na gradove. Imaju li ljudi na selu iste šanse kad se sretnu s problemima i opasnostima? Postoji li na primjer posvuda telefon?

– Uvjeti života su svugdje isti: struja, voda, komunikacije… Međutim, povremeno dolazi do potpunog prekida. Pomoć je mobilna telefonska mreža koju se ne može prekinuti. Po pravilu, svaki palestinski učitelj mora dati svoj mobilni telefon djetetu da bi se ono javilo kući. Na taj način učitelj postaje točka sigurnosti kad drugi sustavi zakažu. To su temeljne stvari kojima učimo djecu.

U podjeli između vanjske opasnosti i sigurnog unutrašnjeg svijeta, osjećaji koje donose kući nakon nekog događaja moraju biti otvoreni. Roditelji se u školi pripremaju da poslušaju svoju djecu i da im daju što više prostora da prorade svoja zastrašujuća iskustva. U centru smo napravili priručnik koji smo podijelili roditeljima da bi i oni naučili kako savjetovati djecu. Jedan dio knjige posvećen je isključivo roditeljima, naglašeno ih upućujući u postupke u vrijeme uzbune kad nitko ne smije napustiti kuću. Djecu se tada ne smije ignorirati nego im pomoći da, koliko je to moguće, budu slobodni u igri izvan kuće, a kad je previše opasno onda je najbolje kod kuće organizirati aktivnost i igru, a ne se samo prepustiti čekanju predstojeće opasnosti. Sistem učenja organiziran je i putem TV programa.

Prevencija i opasnosti i straha

Učimo ih i drugoj vrsti zajedništva. Obične radnje kao, na primjer, priprema salate za ručak dijeli se među sve članove obitelji. Njeguje se osjećaj odgovornosti za sitne poslove: Bez mene ta salata ne bi bila pripremljena! Time se, na simbolički način, prevenira pasivnost koja je uništavajuća za dječji razvoj. Ako se netko osjeća bespomoćno da bilo što promjeni, da iziđe iz kuće, ode do škole ili se igra u dvorištu, vještina organizacije vremena u kući prevenira strah.

Važno je naučiti učitelje da ne budu zatvoreni samo u akademskom programu, nego da to kompiliraju s doživljajima djeteta u školi, jer je riječ o doživljajima primarnim za proces zdravog psihološkog razvoja. Ponekad je manje važno znanje koje djeca primaju nego doživljaj sigurnosti koji im treba osigurati.

Koja je razina socijalnih razlika i osjetljivost na socijalne probleme među samim Palestincima?

– Do 2000. populacija u Palestini je socijalno bila više-manje izjednačena. Imali smo vrlo malo pripadnika visoke ekonomske klase, malo uistinu bogatih. Bili smo ujednačeni, uglavnom kao srednja klasa ili siromasi. Zbog promjena ekonomskih uvjeta sve više je siromašnih ljudi, jer su mnogi izgubili svoje poslove i radna mjesta pa su potrošili i novac u rezervi. Sada praktički troše sve što imaju, sve do čega dođu ili prodaju svoju imovinu da bi jednostavno preživjeli. Žive i od posudbe, dajući kamate.

Kome prodaju to što odluče prodati?

– Ima ljudi koji to mogu kupiti. Jedan od načina kako preživljavaju jest taj da cijela obitelj preseli u nekakvu sporednu kuću, a glavnu zgradu iznajmljuju. Postoje ljudi koji trebaju prostor za svoja poduzeća i koji su uspješni trgovci. Ljudi često o Palestincima i Palestini imaju krivu predodžbu. Često se susrećemo s mišljenjem da je Palestina samo dio pustinje. U Ramali postoje lijepe zgrade kao i bilo gdje drugdje u svijetu. Međutim, fenomen Palestine zadnjih nekoliko godina je evidentan. Stanovništvo snižava životni standarde. Onaj tko je išao u privatnu školu upisuje se u javnu, a standardi hranjenja, odijevanja i stanovanja izrazito su spušteni.

Koliko i kako humanitarne organizacije djeluju u Palestini?

– Prije su bili od neke pomoći Palestincima. Međutim, sada je trauma toliko velika da je nedovoljan broj humanitarnih akcija pa one mogu samo opservirati i biti svjedok događanja u zemlji. Toliko je konkretne pomoći potrebno da je se više ne može niti dobiti niti podijeliti u dovoljnoj mjeri. Crveni križ je pružio vrlo konkretnu pomoć dajući hranu, odjeću i školske torbe svoj djeci u Palestini. Pomoć Europske unije najčešće se odnosi na prvu pomoć i lijekove. Obitelji dobivaju lijekove za određene kategorije bolesti, ali smo bili i svjedoci da su u zemlju ušli medikamenti s istekom datuma valjanosti. Tada smo pomislili da su, zapravo, rezerve lijekova ponuđene Palestini pri isteku roka valjanosti svojevrsno pranje odgovornosti zbog neutralnog stava.

Može li Izrael stopirati pomoć koja stiže Palestincima?

– Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati najčešće daju pomoć u obliku skloništa za zaštitu stanovništva. Neke od tih donacija vjerojatno i ne stignu u potpunosti jer prelaze preko izraelskog teritorija. Oni najčešće ne prisvajaju humanitarnu pomoć, ali je prosljeđuju s odgodom od nekoliko mjeseci što može biti kobno, posebno za lijekove kad se ima u vidu rok trajanja. Ponekad, s obzirom na rokove valjanosti i datume dospijeća, imamo dojam da nam Europska unija šalje svoje smeće.

Kako ste vi izašli na kraj sa samim sobom i kako osobno preživljavate u psihološkom smislu?

– Imam kompletnu obitelj, suprugu i djecu, i postao sam vrlo tolerantan u čekanju na kontrolnim točkama, što mi olakšava život. Ponekad se dogodi da odem na posao rano ujutro i ostanem u bolnici tri-četiri dana gdje i spavam, a za to vrijeme ne vidim obitelj. Da nisam tolerantan bilo bi mi nemoguće odlaziti kući i vraćati se, a ja bez toga ne mogu. To je teško za obitelj, ali svatko zna zbog čega to radimo.

Gdje živi vaša obitelj?

– Moja obitelj živi u Hebronu, gdje mi je supruga zaposlena. A meni nije teško svakodnevno odlaziti kući. Međutim, kako su se sukobi pojačavali tako nisam mogao – unatrag dvije godine – odlaziti kući svakodnevno. Kad se vrijeme odlaska kući produljilo i na dva tjedna, odlučio sam obitelj preseliti u  Ramalu da bismo bili zajedno.

Kako vidite izlaz iz svega toga?

– Izlaz vidim u sistemu koji sliči grupnoj psihoterapiji. Ljudi trebaju sjesti i razgovarati. Društvo bi moralo iznaći mogućnost da prisili obje strane da sjednu i razgovaraju. I da nađu bilo kakvu soluciju da rat prestane. S druge strane, vidite i sami da vanjski čimbenici kao npr. Amerika zapravo ne žele riješiti problem. Dok Europska unija želi utjecati na Amerikance da riješe problem, ali se čini da nema dovoljno snage da to završi uspješno. Osobno misli da kolikogod oba naroda željela mir ili bili u konfliktu, bez pomoći međunarodne zajednice da sjednu i razgovaraju, neće biti uspjeha. Potrebna je pomoć sa strane u započinjanju dijaloga.

Očekivanja od Europske unije

Što je zapravo isto ili slično između palestinskog i izraelskog naroda?

– Svi smo mi ljudska bića. Oni se raduju istim stvarima jer imaju neke vrlo slične navike. Oni slijede i ista ljudska načela: pravo na život, pravo na rad, pravo na radost, kultura im je vrlo, vrlo slična, hrana također, glazba je ista… Kad, primjerice, dođete na West Bank slušate hebrejsku glazbu isto kao i arapsku.

Koja vrsta ljudi je tijekom sukoba bila neprestano u kontaktu?

– Najčešće su to ljudi koji moraju raditi skupa. Prije je jako mnogo Palestinaca radilo u Izraelu. Sada ih vrlo malo ima dozvolu za rad u Izraelu. Vozimo se istim cestama i na njima se srećemo. Većina Izraelaca živi u Izraelu, ali Palestinci koji rade u Izraelu moraju se nakon radnog vremena vraćati u Palestinu. Smiješno je da su i Izraelci i Palestinci vrlo dobri vozači i da su vrlo popustljivi jedni prema drugima na ulici, u vožnji. Ali samo u vožnji. 

Koji je vaš način senzibilizacije svjetske javnosti za probleme i rat u Palestini? Koliko vam u tome smeta terorizam u svijetu koji stiže iz arapskog miljea?

– I pored svega što se događa nadam se da će ljudi izvan našeg konflikta razumjeti što se u nas zbiva. Pogotovo to očekujem od Europske unije, koja zna što su ljudska prava. Nitko nema pravo ubijati – ma o kome bila riječ. Kao psiholog mislim da imam pravo na razmišljanje drukčije od političara. Tražeći uzrok svih sukoba imam pravo i vjerovati u rješenje. Praktično je riječ o okupaciji i negiranju palestinskih ljudskih prava, koja su ista za sve ljude. Okupacija Palestine pravi je problem. Kraj okupacije bio bi u uvažavanju obiju strana.

U sadašnjem trenutku propaganda u svijetu ne ovisi toliko o Palestincima jer su slabiji i bave se svojim problemima. Imam dojam da bi bilo najbolje da dođu ljudi iz svijeta i da iskreno razgovaraju s Palestincima, koji toliko pate. Odgovori bi donijeli najbolju propagandu.

Kako je u toj teškoj političkoj situaciji biti isključivi profesionalac?

– Zapamtio sam jedno: bez obzira o kojem političaru je riječ, oni iz određenih razloga izvrću istinu u laž. S druge strane, znam da djeca ne lažu. Možda je u ovom trenutku moj posao psihologa sličniji dječjem poslu, ali to me i spašava.

Mogu li zemlji pomoći Palestinci koji žive u svijetu?

– Oni pomažu koliko mogu. Ali oni, kao i mi, imaju svoj vlastiti problem. Gdje je njihova država odnosno kuća?! Na primjer, 500.000 Palestinaca živi u Libanonu. Ali oni i tamo imaju problem prihvaćanja. S druge strane, Palestinci iz Libanona ne mogu ući u Palestinu, jer su im dozvole poništene. U Jordanu nisu prihvaćeni jer tamo nemaju svoje korijene. A dok se bave svojim problemima, jer su i sami izbjeglice, kako mogu pomagati Palestini?! Premalo je Palestinaca koji su inkorporirani u društva u kojima žive, a da bi mogli pomagati drugima.

Beskrajna psihotična igra

Koliko svoje probleme uspijevate predstaviti preko različitih knjiga, umjetničkih djela i na slične načine na koje je svijet osjetljiv?

– Volio bih da mogu napisati knjigu o Palestini. To je uvijek dobrodošlo. Možda ću i moći jednog dana, ali za sada sam se zadržao samo na profesionalnim tekstovima od kojih su mnogi objavljeni upravo s temom o žrtvama i njihovoj djeci. U sklopu profesionalnog rada objavili smo istraživanje koje je započelo 2001., a koje smo ponovili ove godine. I to je svojevrsno prezentiranje problema onima koji su u komunikaciji s nama. Poruke poslane svijetu nose sobom rat koji neki žele primijetiti, a neki ga odbacuju.

Što vas je vodilo pri izboru ljudskih prava za vaš magisterij?

– Kroz svoj četrnaestogodišnji posao psihologa naučio sam da kada govorim o ljudskim pravima, o čemu govori i moj magisterij, ne govorim o ljudskim pravima Palestinaca nego svih ljudi zajedno. Tako vezujem Palestinu za humanistički krug u kojem želim ostati. Toliko ima dobrih ljudi i s druge strane koji se također bave ljudskim pravima da je kontakt s njima takav da vjerujem da će putem ljudskih prava, a na inicijativu međunarodne zajednice, doći do dijaloga i samog rješenja problema. Kako stvari sada stoje, sve se pretvara u beskrajnu psihotičnu igru i čini se da je jedina mogućnost da na istom, jedinstvenom komadu zemlje žive oba naroda. Ako se sukob ne prekine i nastavi sadašnja situacija – borit ćemo se zauvijek.