Razgovor s Kiran Desai

Tekstura života i pripovijedanje

Sam početak vašeg prvog romana Halabuka u voćnjaku guave zapravo me odmah podsjetio na tipičnu srednjoeuropsku malu zajednicu s njezinom specifičnom atmosferom, mislim da čak i vaši likovi u razgovoru spominju mađarskog flautista koji želi skrenuti monsune. Također, likove poput Chawle i njegove obitelji možete pronaći na gotovo svakom jadranskom otoku, u Italiji, ili pak u Macondu...

– U Splitu sam sjedila na obali i odmah sam osjetila tu atmosferu o kojoj govorite. Radi se o neobičnoj užurbanosti, ali intimnoj, ne otuđenoj, na malom prostoru događa se tisuću naoko nepovezanih detalja: mirno sjediš na rivi, na suncu, i baš pristaje brod s Hvara, netko mi kaže kako oni neobično govore, otraga se čuje kako netko pjeva, a sa strane stoje neke djevojke za koje mi objašnjavaju kako su prostitutke iz Ukrajine, poštar ulazi kroz neka vrata, zapravo izravno u nečiji stan... sve to obuhvaćate jednim pogledom. E, to je ta posebna tekstura života koja kao da sama pripovijeda, nije uopće potrebno izmišljati fikciju.

Ali s druge strane, kad je pisac pretjerano senzibiliziran za teksturu o kojoj govorite, i ako je dovoljno vješto reinterpretira, često će mu reći da pretjeruje, karikira, odnosno da ima bujnu maštu i izmišlja. Ali rezultat je, što je zagonetno, realniji dojam nego da je pisao realistično.

– Često me zaskaču s pitanjem što je stvarno, a što nije u mojim romanima. Što da im kažem? Kažem im: ljudi, to je fikcija! To je to što ja pišem! Proza. Čitala sam i Marqueza i Calvina, neke indijske autore, vidjela sam da su stvari o kojima oni pišu često sasvim obične i svakodnevne sitnice koje svatko lako prepozna unutar svoje teksture života. To je univerzalno!

Zapadni make up

Pitao bih vas o globalizaciji, preciznije, o globalizaciji publicističke industrije za koju ste jednom rekli da je pozitivan učinak opće globalizacije?

– Da, to je svakako dobra strana globalizacije. U Indiji, na primjer, to je promijenilo kompletan kulturni krajobraz, izdavaštvo je procvjetalo jer sve više ljudi iz novostvorene srednje klase želi čitati. To je, svakako, vrlo ohrabrujuće. Mladi ljudi željni su čitati domaću literaturu, željni su vlastitih priča iz vlastitog okruženja. To opet potiče i domaće pisce i izdavače. Bio je to zanimljiv i neočekivan obrat kad sam se nakon dvadeset godina vratila u Indiju. Ugodno iznenađenje, nešto kao obrnuti kulturalni šok.

To nas dovodi do zanimljivog pitanja multikulturalizma, vi ste možda ponajbolji sugovornik za to. Sigurno ste primijetili kako taj jedan te isti pojam nema isto značenje u različitim dijelovima svijeta?

– To je teško pitanje. Kad se prisjetim što rasprava o tome znači u Indiji, onda mi padaju na pamet stvari poput rasprave u parlamentu o pravima manjina, istovremeno u pojedinim državama manjine su većina, i obrnuto. Nadalje, svatko ima svoju ideju o tome što su čija prava, pa sve do pitanja razgraničavanja. Jezici u školama. Ako kao većinac živite u manjinskom području, možete se osjećati kao stranac, i to može trajati generacijama. S druge strane imate Ameriku gdje državljanstvo možete zaslužiti preko noći. Kao Hispanoamerikanac možete se prijaviti u vojsku i odraditi vojni ugovor nakon kojeg vas čeka državljanstvo, otputujete na drugi kraj svijeta u neki rat i postanete Amerikanac, a da niste morali ni nogom kročiti u same Sjedinjene Države. Ipak, prisjećam se mnogih Indijaca u Americi koji bi na trijem izvjesili američku zastavu kako bi pokazali da su Amerikanci. To su bila nezgodna vremena kojih se sjećam. Tako funkcionira američki melting pot. Indija nikada ne može postati melting pot. Prestara je za takvo što. To je zapadnjački način shvaćanja globalizacije, i u tome ima nešto licemjerno. Naoko dobra slika, dobri argumenti za toleranciju i jednake šanse, a zapravo samo make-up.

Pohodi u Treći svijet

Ali ispod tog zapadnjačkog savršenog make-upa krije se neobična popratna pojava visokotehničke civilizacije. Teško objašnjiva usamljenost pojedinca, usamljenost potencirana do stadija svojevrsnog očaja. I s time ste se također susreli. Kako to usporediti s atmosferom male, povezane zajednice o kojoj smo prije govorili?

– To je također jedan od šokova s kojima se imigrant susretne kad dođe na Zapad. Brzo shvati kako je taj savršeni zapadni svijet vrlo bolestan na mnogo zastrašujućih načina. U jednom trenutku palo mi je na um kako bih mogla napisati knjigu o usamljenosti zapadnog svijeta. U Sjedinjenim Državama postoji kriza usamljenosti. Depresija, ispraznost života. Oni sve više i više pohode zemlje Trećeg svijeta, odlaze po bebe i djecu da ih usvoje, odlaze učiti, gledati, volontirati kao humanitarci, kao turisti upražnjavati seks, odlaze upijati život koji sami nemaju. Tragični ljudi koji spavaju uz televiziju, jedu iznad sudopera i vode ljubav preko interneta. Često letim na relaciji New York – Delhi i obratno. Zanimljivo je to. Kad dođem u Delhi, kao da se smanjujem, nalazim kako sam sve manja i manja. Život me okupira, tisuću je stvari za koje se treba pobrinuti i koje treba obaviti, bez puno prenemaganja. A u New Yorku kao da rastem, postajem sve veća i veća. Svaki i najsitniji osjećaj, raspoloženje, svaki najmanji emocionalni uspon ili pad, sve registriraš. A znate kakva je zapadna psihologija: za svaku najmanju sitnicu ljudi trče na terapiju i bave se nevjerojatnim beznačajnostima analizirajući sami sebe. U Indiji se jedva možete izboriti za malo privatnosti u brojnoj obitelji, u Americi ste sami od toga koliko ste veliki i koliko prostora imate samo za sebe. Preveliki ste. Preveliki za sreću.

Šok imigracije

Izgleda da smo onda mi ovdje u Hrvatskoj taman u nekoj zlatnoj sredini... Govorimo o globalnim problemima pa me to podsjetilo na još jednu zanimljivu stvar kod pisaca.  Mnogi vole o sebi misliti kao o svojevrsnim kartografima, i vi isto. Tako se uz vas veže pojam emocionalne geografije.

– Kad govorimo o multikulturalizmu i sličnim fenomenima, ne možemo o tome govoriti samo akademski, kao o nekakvim apstrakcijama koje se ne tiču stvarnih, živih ljudi. Mi možemo razgovarati o tome što se događa na nekoj drugoj strani svijeta, o vanjskoj politici naše vlade, možemo zamišljati idealizirane slike u kojima se svi slažu i lijepo izgledaju zajedno. Ali kad se netko odseli preko pola svijeta zato da bi prehranio obitelj, kad se rastaje od te obitelji da bi negdje rintao u nekakvoj kuhinji od jutra do sutra bez puno nade i mogućnosti da mu ikad postane bolje, a pritom je pobjegao iz društva strogo podijeljenih klasa i kasta, to je sasvim druga stvar. Najizglednija stvar koju ćete doživjeti jest – šok. I onda se treba nositi sa stalnim osjećajem stida i bijesa jer si siromašan i zbog toga potpuno odbačen. A napustio je društvo u kojem još uvijek postoji kasta nedodirljivih i još uvijek čitava sela bivaju masakrirana radi nekakve krvne osvete ili kastinskog delikta.

A to su pitanja kojima ste se bavili u drugom, nagrađenom romanu?

– Da.

Vi ste vrlo vrijedan radnik. Ne mislim samo zbog teških tema, nego i zbog onih tisuću i petsto stranica bilješki koje ste navodno ispisali radeći na knjizi. Lako je zamisliti da bi drugi pisci od tolike količine materijala napravili i tri romana...

– Hahaha, istina, ali ja sam i vrlo spora. Najprije ispisujem različite slojeve radnje, dijaloga, odnosa likova, kasnije sve to spajam brojnim sićušnim vezama, pa onda opet ispočetka, i ispočetka... O bože, uistinu se nadam da iduću knjigu neću pisati na taj način!