7.10.2004.

Stewe Zwick  

Razgovor s Klausom Ammannom

razgovor

Klaus Ammann, botaničar i ekolog koji otvoreno zagovara biotehnologiju, sastavlja nacrt prijedloga za Europski manifest biotehnologije koji bi trebao biti objavljen prije približavanja ABIC-a 2004. Zamišljen da pruži okvir koji bi pomogao široj javnosti u razumijevanju koristi i opasnosti biotehnologije, Ammannov nacrt predočen je delegatima na ovogodišnjoj ABIC konferenciji u Kölnu, održanoj od 12. do 15. rujna. Ammann odgovara na pitanja o etici procjenjivanja rizika, potrebi za proaktivnim diskursom i opasnostima dopuštanja “eko-staljinistima” da preuzmu inteligentnu raspravu.

Što je zapravo Europski biotech manifest?

– Manifest će biti na Europu usredotočena verzija manifesta koji smo za Ujedinjene narode skicirali na Svjetskom forumu u Concepcionu u Čileu. Cijela konferencija je strukturirana tako da ujedini pozitivne snage koje stoje iza biotehnologije, a manifest će biti središnji dio. Nacrt će biti procijenjen na konferenciji, a zatim ćemo imati otvoreno zasjedanje da bismo o njemu raspravljali.

Taj bi manifest trebao biti deklaracija važnih razmijenjenih stavova, zajedno sa snažnom izjavom da mi koji vjerujemo u dobrobiti i koristi biotehnologije moramo stati na svoje stražnje noge – kao znanstvenici biotehnologije, kao poslovni ljudi i kao korisnici – i reći onima koji nas neopravdano napadaju: “Hej, ne možete dalje tako”. Jedan od odlomaka bavit će se time kako se suočiti s protivnicima.

Laži Greenpeacea

I kako se suočavate s protivnicima?

– Za početak, izbjegavate dvolično pretvaranje upuštanja u raspravu s eko-staljinistima, jer se oni samo pretvaraju da uključuju i vas. Držite se protivnika s kojima dijelite istinsku brigu za okoliš i ignorirate one koju su zavedeni nekom nejasnom estetikom Duginih ratnika.

To zvuči poput iznenadnog napada na Greenpeace.

– I jest. Trebao bih spomenuti da sam početkom devedesetih radio s Greenpeacom i organizacija s kojom sam surađivao nikada si ne bi priuštila pseudoznanstvenu ili namjernu obmanu kako to današnji Greenpeace radi. Koliko znam, Brent Spar bio je jedini primjer kada su priznali namjernu obmanu. Upravo zato mnogo dobrih ljudi danas odbija raditi s njima.

Prije nego to razjasnimo detaljnije, s kojim skupinama biste se upustili u dijalog?

– WWF i World Conservation Union (IUCN) protive se biotehnologiji, no imaju široke poglede i otvoreni su. S njima možete razgovarati i od njih možete učiti, baš kao što možete razgovarati i možda se ne slagati s – ali i učiti od njih – mnogim uzgajivačima organske hrane i, u mnogo manjoj mjeri , s Friends of Earth, među ostalim.

Kako je Greenpeace lagao kada je riječ o biotehnologiji?

– Počnimo sa zlatnom rižom koja ima više vitamina nego što ih ima standardna riža. To je veliko otkriće jer svake godine umire 500.000 djece zbog manjka vitamina, a njihova osnovna namirnica je riža. Pa, Greenpeace je ismijava kao “lažnu rižu” – kao da je napravljena od kartona ili nečeg sličnog – i inzistiraju na održavanju laži da morate pojesti devet kilograma te riže da biste od nje imali ikakve koristi, premda je potreban samo djelić te količine, 250 do 300 grama, da bi se izbjegli sindromi manjka vitamina.

Zatim je tu Meksiko, gdje su sorte kukuruza križane s Bt genima. Greenpeace tvrdi da sortama prijeti genetski manipulirani kukuruz, no to je smiješno. Usjevima i sortama prijete masivni subvencionirani američki uvozni proizvodi koji uništavaju lokalno tržište. U Mexico Cityju sam pitao što je loše u tome da domaće sorte u sebi imaju genetski manipulirane gene koji ih štite od kukaca. Nitko mi nije mogao dati negativan odgovor. Tamo razgovarate s farmerima – i farmerima posvuda – i oni uvijek žele doznati za mogućnosti o načinima poboljšavanja sorti. Trebali bismo im pomoći da to ostvare, ne samo uz pomoć tehnologije nego uz pomoć kolaborativnih programa uzgajanja. I Europa tu ima odgovornost jer su naše subvencije jednako razarajuće kao i američke – no to nije pitanje biotehnologije, to je pitanje trgovine.

Procjena stvarnog rizika

No, priznajete da tu postoje i rizici, zar ne?

– Upravo tako. No, istraživanja rizika često su iskrivljena. Na primjer, većina procjena rizika na prvoj generaciji pokazala je nakupljanje Bt proteina u tlu. No isti znanstvenik koji je prvi identificirao taj rizik, Gunter Stotzky iz New Yorka, također je otkrio dugoročno smanjivanje proteina. Kada je čuo da su njegove radove preuzeli protivnici uvelike pretjerujući, zabrinuo se.

Industrija bi također trebala odgovarati za neke laži. Naravno, ali postoji jasno poboljšanje. Monsanto je, na primjer, postalo jedno od vodećih tijela za procjenjivanje rizika na svijetu. Postali su nevjerojatno transparentni, do točke na kojoj su mnoge od njihovih procjena rizika objavljene i detaljno kritički ispitane. Može li Greenpeace reći to isto za svoje studije? Oni su samo predočili svega nekoliko studija o radu molekularnih laboratorija za detaljna ispitivanja. I još gore: objavljuju takozvane studije ili izvještaje koji uopće nisu kritički provjereni, o raznim pitanjima biosigurnosti i iskrivljavaju radove koje citiraju. Dobar je primjer njihov izvještaj o kineskim studijama o Bt pamuku, protiv kojega su prosvjedovali kineski autori.

Je li pitanje procjene rizika spomenuto u manifestu?

– Ono je kamen temeljac, jer moramo imati visoke standarde procjene rizika. No, to ne bi trebali biti apsurdni standardi odvojeni od stvarnosti, što primjenjuje Njemačka, ali i Švicarska.

Što to Njemačka radi krivo?

– Prvo, tu je osiguranje: u Švicarskoj su kompanije odgovorne za sve što pođe po zlu, u Njemačkoj odgovornost pada na farmere. To je apsurdno jer farmeri neće moći platiti osiguranje. Zatim imamo pitanje koegzistencije. Neki će geni uvijek prelaziti u druga područja, no do sada su početne vrijednosti bile do 5 posto. Sada se žele koncentrirati na homeopatske količine zamjetljive uz pomoć vrlo precizne DNK analize i genetski inženjering na taj način postaje žrtva. Ako žele postaviti standarde, trebali bi pitati proizvođače sjemena. Oni najbolje znaju kako postaviti standarde. Sada to postaje apsurdno.

Možete li detaljnije razjasniti pitanje procjene rizika?

– Za početak, rizik ima dvije strane: rizik toga da nešto činimo i rizik toga da ne činimo ništa. U slučaju zlatne riže, na primjer, da uključimo patnje ljudi – što znači 500.000 umrle djece godišnje – u procjenu rizika je etično, a isključiti je neetično. Osim toga, morate znanstveno primijeniti procjenu rizika. Pogledajmo kanolu koja se također upotrebljava za proizvodnju ulja za industrijske svrhe, potpuno je neodgovarajuća za ljudski prehrambeni lanac, ali nije genetski proizvedena. Zato jer nije genetski proizvedena nema sigurnosnih standarda. Problem je u tome što predstavlja istinsku opasnost jer je industrijsko ulje bogato sulfidom bakra kiselina koje nisu zdrave za ljudsku konzumaciju. No, kako sam već rekao, proizvođači sjemena znaju kako se n?siti s problem koegzistencije.

Mnogo je primjera kako je iskrivljena slika percepcije rizika u Europi, osobito u usporedbi sa SAD-om. Alergeni u hrani, na primjer, moraju biti deklarirani u SAD-u na vrlo precizan način. Pogledajte samo sojina zrna koja imaju šest alergena i zbog toga moraju biti deklarirana kada se pojavljuju u hrani u SAD-u. U Europi njihova prisutnost u hrani mora biti deklarirana samo ako su sojina zrna transgenetska – što, naravno, ne poboljšava povjerenje javnosti.

Europa i povijest iznevjerenog povjerenja

Je li to razlog zašto nema takva prosvjeda u SAD-u kakav imate ovdje?

– SAD ima bolju pravnu regulativu: usmjerena je na rizik i znanstveno utemeljena, što znači da se temelji na rezultatima. I njezine dvije glavne agencije – The Food and Drug Administration (FDA) i Environmental Protection Agency (EPA) – zapošljavaju stotine odličnih znanstvenika. Rezultat je da u SAD-u imate povijest povjerenja, dok u Europi imate povijest iznevjerenog povjerenja – najnovije u skandalima s BSE i HIV-om, gdje su znanstvenici i vladina tijela lagali.

I opet se laži iz prošlosti vraćaju da bi progonile industriju…

– Važno je da ne izbjegavamo takve stvari. Industrija i znanost načinile su mnogo pogrešaka. Mnogo ljudi u biotehnološkom sektoru danas misli da mogu objasniti čitav svijet znanstvenim činjenicama. To uzrokuje nepovjerenje a kasnije i agresiju – mnogo ljudi više ne sluša znanstvenike. Moramo vratiti povjerenje ljudi otvaranjem rasprave i poštivanjem različitih vrsta znanja te napuštanjem potpuno naivnog načela zainteresirane strane.

Moramo pozvati sve da raspravljaju te ohrabrivati slobodnu i otvorenu razmjenu pogleda, osuditi skrivene namjere, biti pošteni kada je riječ o pozadinskim interesima. I, što je najvažnije, moramo slijediti pravilo simetrija neznanja, što znači da moramo steći otvoren um prema različitim vrstima znanja. Moramo shvatiti da su važni elementi našega jezika kulturalnocentrični i moramo naučiti ne samo propovijedati (osobito preobraćenicima) nego i slušati.

Vratimo se manifestu: zašto Europa i zašto baš sada?

– Europa ima veliku odgovornost jer njezino odbijanje genetski modificiranih uvoznih proizvoda sprječava razvoj tržišta GM-usjeva u zemljama u razvoju. Trenutačno bi zemlje u razvoju željele primijeniti prednosti transgena, no počinju govoriti: “Ako ne možemo prodavati Europi, zašto bismo uopće počinjali”.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Pod naslovom European Biotech Manifesto objavljeno u AgBioView Newsletter na www.agbioeorld.org.