Razgovor s Konradom Paulom Liessmannom

Problem reforme obrazovanja, ne samo u Vašoj zemlji, puno je dublji od „zanimljive novinske teme“. Može zvučati pretjerano, ali „zablude društva znanja“, kako stoji i u podnaslovu Vaše knjige nedavno prevedene na hrvatski jezik, mogle bi dovesti, ili dovode do kontracivilizacijskog udara ignorancije na sve što se s mukom doseglo, kako god nesavršeno bilo?

– S jedne strane, o obrazovanju se rado govori kada se uvijek iznova objavljuju rezultati raznih testiranja ili vrednovanja – ili se samo spekulira – o tome koliko su dobri učenici u nekoj zemlji ili koliko je akademski obrazovanih građana potrebno toj zemlji. Obrazovanje je tema samo kada je riječ o „ljudskom kapitalu“, o društvenim resursima. S druge strane, obrazovanje ima veze i s tim kako se ljudi razvijaju i kakvu sliku o sebi stvaraju pred svijetom. Njemački je filozof Peter Bieri jednom rekao da ljude drugi ljudi mogu samo obrazovati, dok se, pak, formirati mogu isključivo sâmi. Kod obrazovanja je riječ o tome da se naposljetku nešto može; kod formiranja je riječ o tome da se nešto postane. Kod reformi obrazovanja, dakle, gotovo je uvijek riječ upravo o tome, a ne o reformi formiranja. Pritom nikad nije bitno stvarno znanje, nego europski usporedni podaci, koji su, kao i svaka statistika, uvelike podložni različitim interpretacijama.

Tržišna logika obrazovanja

S druge strane, mediji su snažno upregnuti u reformsku političku propagandu. Nitko ne smije protusloviti zaključcima kako je „stanje katastrofalno“ i da „hitno treba poduzeti reformu“. Pretpostavljam da je slično bilo i u Austriji?

– Zapravo, diskurs o obrazovanju pripada „retorici reforme“, s kojom se već neko vrijeme u Europi suočavaju politika i gospodarstvo. Nemam ništa protiv smislenih promjena i poboljšanja, ali reforma koja je sâma sebi svrhom jest zlo i vodi samo tome da se reforme moraju stalno reformirati. Mi u Austriji sada planiramo reformu Bolonjske reforme jer ona ne funkcionira onako kako se bilo planiralo. Mudri su ljudi sve to već unaprijed znali, ali, naravno, to sada ne pomaže.

Protuslovlje „općeg obrazovanja‘‘ kako ga je detektirao još mladi Nietzsche stoji, po Vama, još i danas. O kakvu je protuslovlju riječ?

– Za Nietzschea je obrazovanje bila krajnje zahtjevna i, prije svega, individualna stvar, koju nije moguće prevesti u neki opći, planiran i kontroli podložan „program“. Prava društva znanja, smatrao je Nietzsche, morala bi biti društva dokolice i slobode, a ne društva prakse, nužde i prisile.

Nije li ironično da se više od desetljeća znanost i obrazovanje pritišću gospodarskom logikom i poduzetničkom ideologijom, a upravo smo svjedoci globalne gospodarske krize i posljedica te vladajuće logike?

– Moj odgovor: nadam se da će kroz financijsku i gospodarsku krizu postati razvidnim da tržište, natjecanje, privatni interesi i menadžeri ne mogu vrijediti kao neprikosnoveni uzori za sve segmente društva. Postoji puno područja, kao što su obrazovanje, kultura, ali i zdravstvo ili promet, kojima tržišna ideologija nije dostatna kako bi riješila njihove nagomilane probleme. Kao i u svijetu financija tako i među sveučilištima umjetno stvoreno natjecanje dovodi, primjerice, do uljepšavanja stanja i preusmjeravanja za istraživanje i pouku nasušno potrebna novca u oglašavanje i marketing, a time i u neprimjerene i neozbiljne aktivnosti. Posljedica toga jesu začudni izdavački projekti, suzdržanost prema znanju, plagijati i kupljene akademske titule.

Užurbani studij

Bijeda europskih visokih škola ima svoje ime: Bologna,  prva je rečenica jednog od poglavlja Vaše Teorije neobrazovanosti. U knjizi otvoreno upotrebljavate frazu „bolonjska ideologija“. Zašto? Još spominjete i hladnokrvnu likvidaciju smisla sveučilišta i, pomalo šaljivo, IKEA-obrazovanje. Netko bi rekao kako su to teške riječi upućene onima koji žele samo najbolje.

– Naravno da uz „Bolognu“ vezana ideja nije loša: jedinstveni i usporedivi parametri za sve europske visoke škole. Ali: cijena potrebna za dosezanje tog cilja i postupci koji se zbog toga uvode jesu kontraproduktivni. Sada se pokazuje da se razlike između visokih škola, zemalja, nastavnih programa i kvalitete istraživanja i poučavanja povećavaju, a ne smanjuju. Ono što se, međutim, smanjuje jest mobilnost studenata, koje se upravo „Bolognom“ prisiljava da što je moguće brže studiraju i napuste sveučilišta. Brzim tempom modularizirana studija užurban čovjek za mene baš i ne odgovara ciljnoj predodžbi zrelog građanina društva znanja.

Jesu li Vam do sada prigovorili kako je Vaša kritika motivirana strahom vas sveučilištaraca da ćete izgubiti povlašten položaj u društvu? (Nešto kao: „oni lijeni neproduktivni tipovi koje ionako nitko ne razumije sad pružaju otpor nužnosti konkretne djelatnosti i mjerljive učinkovitosti.“) Jesu li Vam možda prigovorili da ste nekakav „smušeni romantik“ jer govorite o aristotelovskoj „čežnji za znanjem“, duhu, kvaliteti nasuprot kvantiteti?

– Nikad mi nisu predbacili lijenost jer je moj popis objavljenih radova predug za takav prigovor. Također, nemam ništa protiv produktivnosti u znanosti – naprotiv. Jedino, smatram da će instrumenti koje se sada uvodi za mjerenje produktivnosti samo smanjiti produkciju jer su, s jedne strane, troškovi preveliki, dok, s druge strane, kvantitativne datosti evaluacije potiču prosječnost, a ne izvrsnost.

Uništavanje resursa

Ekonomizacija znanja koje se tretira kao roba ili sirovina, to je krajnja utilitarizacija s nesagledivim društveno-političkim i filozofijskim posljedicama, tvrdite Vi. Većina ljudi, pa i Vaših kolega s raznih sveučilišta, već je toliko uronjena u kompetetivno-menadžersku paradigmu da će Vas vjerojatno upitati: dobro, pa što onda? Možete li, dakle, ponovo naglasiti najvažnije posljedice reformskog pristupa društvu?

– Moj je glavni prigovor protiv dugoročnih reformi upravo ekonomske naravi: kod brojnih je reformi riječ o uništavanju resursa. Zlo mi je kad pomislim koliko sam radnog vremena posljednjih godina protratio na odbore, sjednice, zapisnike i izvještaje, stvaranje uvijek novih podataka i popisa, jer su rezultati tog rada zbog neke nove reforme postali bezvrijednima. Nije primarna uloga škola i sveučilišta da ih se stalno mjeri, vrednuje i reformira.

Jedan od prigovora znanstvenicima koji iznosite i u knjizi jest olako odustajanje od (samo)refleksije i kritike. Kako se takvo stanje uopće dogodilo? Postoji li racionalno objašnjenje, s obzirom na to da se radi o temeljnim instrumentima ne samo znanosti nego i uma, kako ga shvaćamo na Zapadu?

– Mislim da ne postoji neki jedinstven stav znanstvenika protiv reformskih težnji. Sigurno je da neki od toga i profitiraju – onome koji se bavi znanstvenim menadžementom, umjesto da sâm istražuje, sada je sigurno jako dobro. Mnogi kolege ignoriraju takav razvoj događaja ili ih čak potiho kritiziraju, ali rade što su i uvijek radili. No ima i nekih koji barem žele otvoreno raspravljati. Među njih ubrajam i sebe, premda ili upravo zato što sam na svom fakultetu uvelike suodgovoran za primjenu Bolonjskog procesa. Ako ništa drugo, znam o čemu govorim.

U kriznim vremenima filozofi su na cijeni

Pada mi na pamet i jedno praktično pitanje, kad se svi već tako zaklinju u praksu. Gdje se, nakon reforme, zapošljavaju humanistički stručnjaci: lingvisti, sociolozi, filozofi, filolozi...? Kakva su Vaša iskustva, odnosno saznanja?

– Naravno da reforma, koja proizlazi iz čisto utilitarističkih gledišta, utječe i na samosvijest humanističkih znanosti. Kad bi se poticalo samo znanosti koje bi stvarale izravno ekonomski procjenjive spoznaje, bila bi to smrt svake znanosti. Mislim da „sloboda“ mora biti temeljnom pretpostavkom svake znanosti, a „primjenjivost“ drugorazredan kriterij. Osim toga, humanističke znanosti ispunjavaju mnoge bitne zadaće. Primjerice, pitanja suživota u Europi ne bi mogla biti razriješena bez rada povjesničara, lingvista, kulturalnih znanstvenika i filozofa. Mislim da se to postupno uviđa, tako da ne smatram da je budućnost tih znanosti ugrožena; upravo suprotno: u kriznim vremenima filozofi u pravilu imaju više posla nego inače.

Prosvjetiteljski obrazovni egzoterizam donio je, nakon dva-tri stoljeća, zanimljiv rezultat: umjesto posredovanja znanja do posljednjeg primitivca dobili smo primitivizaciju znanja. Shodno tome reformatori svega i svačega, pa tako i obrazovanja, ponašaju se kao huligani. Bez puno razmišljanja žele rušiti strukture, otprilike kao da demoliraju lokalnu krčmu nakon utakmice. Možete li se složiti s takvom konstatacijom ili je ipak pretjerana?

– Usporedbu s “huliganima” smatram izrazito pretjeranom, jer kod ovih reformi nije riječ o iživljavanju gole sile. No ipak je točno da se zbog određenih pretpostavljenih kratkoročnih prednosti uništava dugo građene i očuvane strukture. A znamo: da bi se izgradilo dobro sveučilište, potrebna su stoljeća, nekad čak i dulje; no pogrešnom ih se politikom može uništiti u nekoliko godina.

Sveučilište će ipak preživjeti!

Kad kažem da je konstatacija pretjerana imam na umu nagradu za znanstvenika godine koju ste nedavno dobili i velik uspjeh Vaše knjige, što bi moglo značiti da još ima nade i da Vam se ne može nalijepiti uobičajena etiketa „kulturnog pesimista“ koji gunđa iz nekog zapećka. Vidite li izlaz za europska sveučilišta, školske sisteme, znanost uopće i gdje? Napose, kako uopće predložiti „izlaz“, a da čovjek opet ne predloži novu „reformu“?

– U pravu ste: ja sam kulturni pesimist. Naravno da će jedan dio izlaza biti i reforma reforme – svjetska je povijest uvijek sklona određenoj dozi ironije. S druge strane, vjerujem da su sveučilište, obrazovanje i prosvjetiteljstvo europske ideje, koje će se dugoročno održati i u izmiješanom „društvu znanja“. Nemojmo zaboraviti: nakon Katoličke crkve, sveučilište je najstarija europska institucija. Dosad je već preživjelo neprijateljstva vladara i ideologa svih boja, pa će onda preživjeti i pokušaj da ga se postavi pod nadzor ekonomije.

S njemačkoga preveo Trpimir Matasović

Konrad Paul Liessmann (Villach, 1953) sveučilišni je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču i jedan od najistaknutijih austrijskih znanstvenika. Osim sveučilišnog rada bavi se esejistikom, publicistikom i književnom kritikom, a od 1986. uređuje i seriju Philosophicum Lech pri bečkoj nakladničkoj kući Zsolnay. Dobitnik je brojnih uglednih nagrada i priznanja od kojih posebno valja istaknuti austrijsku državnu nagradu za kulturnu publicistiku 1996, počasnu nagradu austrijskih izdavača za toleranciju u mišljenju i djelovanju 2003. i nagradu za znanstvenika godine 2006. Objavio je više od dvadeset knjiga, a posljednji naslovi koje je važno izdvojiti su: Philosophie des verbotenen Wissens. Friedrich Nietzsche und die schwarzen Seiten des Denkens (Beč, 2000), Günther Anders. Philosophie im Zeitalter der technologischen Revolutionen (München, 2002), Kitsch! oder warum der schlechte Geschmack der eigentlich gute ist (Beč, 2002), Reiz und Rührung. Über ästhetische Empfindungen (Beč, 2003), Spähtrupp im Niemandsland. Kulturphilosophische Erkundungen (Beč, 2004), Die Insel der Seligen. Österreichische Erinnerungen (Innsbruck, 2005).

Teorija neobrazovanosti Liesmannovo je najpoznatije djelo, koje je u Austriji izdano u 16 izdanja, a najnovija knjiga, objavljena 2007, jest Zukunft kommt! Über säkularisierte Heilserwartungen und ihre Enttäuschung.