Razgovor s Krešimirom Bauerom

Pa gdje je ili što je poanta?

– Vladar, feudalac, gospodar, buržuj i kapitalist prepoznali su u umjetnosti saveznika. Zato su je željeli po svaku cijenu pokoriti. Unatoč tome što je vještina preslikavanja bila uvjet priznavanja nekoga umjetnikom, umjetnik je uvijek, ako je to doista bio, provlačio kroz svoje djelo i ono na prvi pogled nevidljivo – prepoznavanje i tumačenje svijeta! U 20. stoljeću umjetnost se okreće sebi te svoju materijalnost ili razlaže do osjeta samog (Crni kvadrat na bijelom fondu iz 1913. Kazimira Maljeviča) ili direktno postavlja upit o vrijednosnom sistemu društvene zbilje (Marcel Duchamp 1914. u galeriju unosi pisoar i naziva ga Fontanom), da bi na koncu stoljeća ukinula vlastitu materiju. Ostala je ideja, koncept, izvedba – upravo ono što umjetnost jest! Sučeljavajući se sa stvarnim okružjem, materijalitetom čovjeka i društva, umjetnost postaje žestoki izazov... Još na početku 20. stoljeća umjetnost se nudi kao mogući izbor za sve nas: “Svi su ljudi stvaraoci i nema razloga da se dijele na umjetnike i neumjetnike!” (Eliezer Lissitzky (1890. – 1941.).

Zašto je performans logičan izbor?

– Neposrednu osjetljivost umjetnosti na društvenu zbilju najbolje ilustrira činjenica da je – unatoč statusu umjetnika kao trgovca – umjetnost dokinula svoj materijalitet kako ne bi bila profitabilna. Kada je netko kao ja dosljedan dijalektičnom pristupu tumačenja svijeta, i kada se ne može pomiriti sa sadašnjim kapitalističkim ustrojstvom svijeta, odabir performansa kao sredstva izražavanja jest logičan!

Kako zapravo stoje stvari?

– U svijetu je registrirano oko 190 milijuna osoba sa šećernom bolešću, a prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Međunarodne dijabetičke federacije (IDF) taj će se broj do 2025. godine povećati na 330 milijuna. U Hrvatskoj je više od 170 tisuća osoba sa šećernom bolešću, a računa se da ih je još toliko neotkrivenih! Performans Slatki život polazi od činjenice da je dijabetes poprimio razmjere pandemije. Njime ne želim samo tek potvrditi tu činjenicu jer je, uostalom, umjetnost s druge strane dokazivanja, ona je u prostoru gledanja svijeta, prepoznavanja u okružju suprotnosti svijesti i osjeta; ovaj performans zapravo je priča o meni kao dijabetičaru koji ovisi o inzulinu i redovnom mjerenju šećera u krvi (dvije vrste inzulina uzimam pet puta dnevno, a da bih kontrolirao unos hrane u organizam tri do pet puta mjerim šećer u krvi; godišnje se „pikam“ više od tri tisuće puta!). Slatki život je zapravo moja borba za opstanak. Upućujem na sebe kao na žrtvu konzumizma, koji je uzročnik broj jedan pandemije dijabetesa. Ovim performansom u biti ne radim ništa drugo nego ponavljam, na specifični način dakako, ono što je već radio čovjek iz Altamire (mlađe paleolitičko razdoblje) kada je slikao prikaze lova i životinja projicirajući vlastitu sudbinu i svijet o kojem ovisi. Pozivam vas da provjerite koliko imate šećera u krvi i tako neposredno sudjelujete u ovom performansu!