Razgovor s Krešom Kovačićekom

Prvi dan ovogodišnjega, a četvrtoga po redu Festivala nove umjetnosti ? FONA, u organizaciji MMC-a Rijeka, i to na temu "anatomija slike", koji je uglavnom bio posvećen performansima, ali jednako tako i pojedinim izložbama, odvijao se u T-objektu budućega i dugo očekivanoga novoga zdanja riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u sklopu bivše (pridodajmo i pridjev ? derutne) tvornice "Rikard Benčić”. Ovom prilikom samo ćemo pobrojiti performanse koje je brojna, moram pridodati, vrlo mlada publika (a koja se obično smatra pripadnicom MMC-a Palach) mogla te večeri vidjeti te, po želji, i okusiti. Naime, kao gastronomska proteza performansa Zajedničko srce Svena Stilinovića i Damira Stojnića ostalo je na roštilju prepečeno kravlje srce, koje su na vlastito zadovoljstvo, ali jednako tako i njihovih “vlasnika”, pojeli psi.

Dakle, Pino Ivančić s performansom Šesti dan stvaranja otvorio je tu “večernju” performansa. Uslijedio je Rodion s rizičnom instalacijom/performansom Biti tu, nakon čega je Dejan Kljun u prolazu ispred unutrašnjega stepeništa T-objekta upriličio performans/happening Aukcija. Uslijedio je performans Meso Franka Bušića te duo performans Zajedničko srce Svena Stilinovića i Damira Stojnića. Beogradski performer Gabrijel Savić riječkoj se publici predstavio performansom My heart is empty (but the songs I sing are filled with love for you), a Krešo Kovačiček performansom Rapture. Nadalje, uz nastup black metal banda Unholy Inquisition, točnije, uz prvih nekoliko pjesama, odvijao se performans Black metal Taxista, Anje i Čarlija. Navedenu je “večernju” oko ponoći zaokružio Krešo Mustać s performansom Pušenje, u okviru kojega je na stageu popušio navodno joint naime, (radilo se o duhanu),a pridružio mu se i Damir Čargonja-Čarli kao organizator FONA-e. Naime, Mustać je navedeni performans označio kao edukativni performans kojim, kako je najavio, upozorava na sveprisutnost narkotika.

Dakle, tom prigodom razgovarali smo s Krešom Kovačičekom. Iako smo se za razgovor nakon njegovoga performansa Rapture dogovorili za sljedeći dan (petak) u 9 sati ujutro u klubu Palach, ipak se nije pojavio, te nakon uzaludnoga čekanja u Kružnoj ulici (tek sam tada osjetila kako je ujutro u klupskim prostorima miris dima, duhana i tjelesnih isparina gotovo nepodnošljiv), sjetila sam se da mi je nakon performansa, kada smo dogovarali intervju, rekao da će prespavati u T-objektu, s obzirom na to da je bio zadužen za čuvanje tehničke opreme korištene za performanse. Dakle, pronašla sam ga kako spava zajedno sa svojim psom Ćefom u T-objektu, i to na mjestu gdje je i izveo performans. Scena spavanja: tanki poplun na betonskom podu, bijela deka kojom su prekriveni Krešo i Ćef zajedno spavali, a iznad njih ispisan crnim sprejem natpis GAY. Pa, pročitajte, ako želite, što smo toga jutra, nakon kraće, srećom i uspješne, potrage za Krešom Kovačičekom, razgovarali.

“Povratak potisnutog”

Nakon povratka iz Amsterdama u Rijeku, platformu za svoju likovnu i izvedbenu praksu pronašli ste u MMC-u Palach i Galerije O.K. Kako je izgledala, meni osobno ne baš poznata, amsterdamska faza?

? Kako Damir Čargonja radi konstantan pritisak na akciju, aktivnost Galerije O.K. i Palacha putem Festivala nove umjetnosti ? FONA i manifestacija povremenog karaktera kao što je dan performansa, bilo je sasvim logično da nastavim tom aktivnošću s obzirom na to da sam se u Amsterdamu bavio performansom u grupi Zyklus (Grace de la Luna, Jeff Babcock, Rob Vrooman, Gerhard van Covenberge). Imali smo nekoliko nastupa tijekom devedesetih. To je bila jedna alternativna grupa na amsterdamskoj sceni, ali nakon što se raspala i nestala, pokazalo se da se mnogo ljudi sjeća tih nastupa i da žale što jedna takva grupa više ne postoji. Bili su to asocijativni, kompleksni performansi. Danas bi se reklo jednostavno – retro. Naime, kasnih devedesetih performans je očišćen od bilo kakvih simboličnih materijala i sveden na fizičku akciju, na odnos prema tijelu ? unutar i van. Tada se smatralo da metaforički materijal nije potreban kao što se smatralo da nije potrebno ni verbalno izražavanje. Naglašavala se uporaba “novih medijskih tehnologija”; tipična modernistička logika, puritanizam i ikonoklazam, za koje znamo da se baziraju na neurozi. Srećom, pretežiti broj aktera na sceni nije se priklonio toj logici i danas je situacija kompleksnija, pruža puno više prostora. Sva ta logika redukcije svodi se na krajnji cilj – kondicioniranje, disciplinu i kontrolu. Ipak, treba priznati da dril može biti vizualno vrlo atraktivan.

Što je praksa više prilijegala institucionalnoj logici to je performans postajao reduciraniji, “čišći” i time “ozbiljniji”. Akademska logika ima uvijek isti kôd.

Primjerice, radili smo performans Povratak potisnutog na Rijks akademiji koji je organizirala Anna Tilroe, poznata nizozemska teoretičarka umjetnosti, u sklopu predavanja južnoafričkog režisera Iana Kerkhoffa koji radi u Nizozemskoj, a koji figurira kao zvijezda na njihovoj sceni, pa i nešto šire. Naime, autor je nekoliko zapaženih filmova. U sklopu tog predavanja za studente pozvao je našu grupu da izvede performans. Bilo je to i u terminima te institucije radikalno, i nakon toga uslijedila je diskusija od nekoliko sati s profesorima i studentima, što je bilo doista produktivno. Nastupali smo i u Paradisu, kultnom mjestu rock scene. Na žalost, ova se izvedba slučajno poklopila s viješću o smrti dragog nam prijatelja i suradnika i njegove prijateljice. Cijeli je performans izveden u tonu komemoracije; tijekom izvedbe lomili smo se, grlili i plakali, međusobno tješili i podržavali u potpunoj tišini i s dignitetom. Publika je bila šokirana. Na kraju sam izveo Villonov Rondeau na pisaćem stroju s kontaktnim mikrofonom i simultanim video tellopom. Zvučna je matrica pala u background. Bilo je potresno, kao kad čujete Antony & the Johnsons na Rapture. Ostvarili smo još nekoliko performansa u Vaakzamheidu i Ruigoordu te Amsterdamu.

Performans i ceremonija čaja

 Kao prvi performans nakon povratka u Rijeku izvodite Odgovor-rov kod graničnog prijelaza Rupa 3. srpnja 2004., a koji je ujedno označio i otvorenje druge FONA-e. Koje ste elemente unijeli u navedeni performans koji ste izveli zajedno s Damirom Čargonjom, Markom Offenbachom i Zoranom Grubešićem?

? Da, počeli smo suradnju performansom Odgovor-rov u Rupi. Bio sam maskiran u gejšu (s dosta polikolora) i u sjajnoj kreaciji Tajči Čekade kombiniranoj s komadom J. Jammamota. Čargonjinu konceptu pridodao sam koncept ceremonije čaja, tako da je dosta stvari bilo nošeno tom idejom potpunog mira. Smatram, a što je u teoriji performansa ? ne znam iz kojih razloga ? zaboravljeno, da je moguće izvorište performansa ceremonija čaja. Istina, riječ je o zadanoj formi, ali tu su gosti cijenili izvedbu, kontekst i koncept, jer svaka je ceremonija čaja morala biti drukčija, ali kako ljudi shvaćaju strukture na različiti način, nitko i ne može izvesti nešto što bi sličilo nekoj drugoj izvedbi. Uvijek se radilo o jednom širem kontekstu: o socijalnom ? tu su, naravno, gosti u pitanju; kulturnom ? gdje se misli na suptilno izražavanje jedne sofisticirane kulturne prakse koja je opće dobro i pristupačna svima; ekološkom ? koji uključuje vrt, malu kolibu, jednu prostirku, ognjište i žar, metalne ili keramičke posude, brigu o tome da ima rose u vrtu, da se svjetlo postavi strateški, da voda teče na jednom mjestu... Istina, performans se ipak locirao na samo tijelo, ali opet mislim da bi se ceremonija čaja mogla teoretski razmotriti. Sigurno je da performans ima puno dužu tradiciju nego što se zapravo misli. U Japanu viša je klasa svoje estetske i materijalne zahtjeve spustila na nivo niže klase. Njihova je vlastela prihvatila ideju da je ribarska kućica model načina života koji se približava jednom idealu. Svi su imali svoje male kolibice; ako su i imali dvorac, imali su kolibicu negdje na selu i tu su lijepo mirovali i uzgajali svoj vrt. Japanska mi je tradicija i logika bliska mentalno; njihova suptilnost i brutalnost, vitalitet, neke su od kvaliteta koje mi predstavljaju uzor. Inzistiraju na disciplini, ali uvijek se događa release; katarze u zapadnjačkom smislu zapravo i nema. Mislim da sam umoran od zapadnjačke tradicije koja je opterećena kršćanskim simboličkim i historijskim “kapitalom”; previše krvi i vina. Svijet ionako u dovoljnoj mjeri obiluje glorificiranim getima, mučilištima, giljotinama i slavolucima. Iako sam kodiran ovom tradicijom, odbijam je koristiti u praksi (osim vina). Inače, najbolji opis performansa kao izražajne forme našao sam u jednoj kodiranoj masonskoj knjizi tiskanoj u Indiji, ali više nije u mom posjedu. Poklonio sam je prijatelju. Meni dostaje za rad Rimbaudov izbor preferencija ili bliže u vremenu kao inspiracija ? rad Die Tödliche Doris. Njihov sam veliki obožavatelj.

Performerski sindikat

Uslijedio je ponovno kolektivni performans Reddies/Skinscraper koji ste izveli u riječkom MMSU-u i u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji.

? S Damirom Stojnićem performans Reddies/Skinscraper izveo sam u Palachu 2004. godine, te nas je Branko Cerovac uključio sljedeće godine na izložbu Strast. Bilo je zanimljivo jer nas ravnatelj MMSU-a nije nikako htio uključiti u postav s obzirom da je to za njih bilo “alternativno”, te nisu htjeli da nastupimo u samom prostoru Muzeja. Odgovorili smo im da je stepenište zapravo najbolje mjesto; tako da smo i nastupili na stepeništu, i to je upravo bilo to. Onda su nas povukli s tom izvedbom u Dubrovnik. Tamo je to već bilo manje “alternativno”; čuo sam kasnije da smo nakon toga upisani na svjetsku listu umjetnika od nekih 20.000 članova!? Zbog reduciranih sredstava, u Dubrovnik nisu mogli putovati neki suradnici. Nekima smo sami platili put brodom. Međutim, ipak smo napravili izvedbu koja je sama po sebi integralna, nije oštećena; dapače, dodali smo neke nove materijale i publika ju je relativno dobro prihvatila. Uvijek se radi o tome da publika dosta kruto prihvaća izložbe, a performanse otvoreno, bez distance. Izgleda da se u tom smislu performans i koristi; možda je to malo grubo rečeno, ali očito je da je instituciji u svrhu otvorenja izložbi performans dobrodošao dodatak. Rekao bih da je u pitanju brkanje performansa i događanja. Performans se pojavljuje u određenom kontekstu. Kod nas ta neka struktura još ne prati i ne razumije realizacije performansa, i to je možda zapravo dobro. Ipak imamo svoju slobodu, i to je dovoljno.

Inače, uputili smo zahtjev Gradu još prošle godine kao Performerski sindikat, tako smo se nazvali kao grupa. Tražili smo minimalna sredstva, kako bismo mogli godišnje ostvariti neke svoje zahtjeve ? radi se o putovanjima, instrumentima koji su neophodni, video projektoru, ali, naravno, i o zahtjevnijim konstrukcijama. Dakle, često je problem jedan vražji video projektor posuditi. Mislim da su Multimedijalni centar i Galerija O.K. posljednjih desetak godina koncentriranog interesa na performans uspjeli razviti jednu određenu scenu i raditi na njenom identitetu, i da smo zapravo senzibilizirali publiku. To je naša publika. Mislim da je taj moment najbitniji; scena je vitalna. Ona postoji. Nema nikakvih garancija niti financija iza toga. Sve je vrlo čisto, ali stvar se razvija i mi je namjeravamo poticati, bilježiti i razvijati stvari. Dakle, prošle godine nismo dobili ništa na natječaju, a ove godine poslali smo ponovo istu stvar, tako da se nadamo da će neka sredstva ipak biti odobrena, pogotovo jer smo dva puta u drugim gradovima sudjelovali u predstavljanju onog što je već prepoznato kao Nova riječka scena. U tom sindikatu nisu svi određeni kao performeri, nego umjetnici koji se ponekad bave performansom, poput Petra Kraljevića, koji je poznati rock glazbenik iz ranog perioda punka, ali koji je gotovo jedan od prvih performera u gradu. Njegovo rezanje žiletom na stageu 1978. ostavilo je doista dojam, i s takvim ljudima kombiniramo jednu interesnu udrugu kako bismo nekako osigurali tlo pod nogama. Izjavili smo da je scena prepoznata tek relativno nedavno, ali i to ne previše u elaboracijama. Jedino se Branko Cerovac trudio oko svega toga. Čini se ipak da se stvari počinju kretati.

Javna šišanja u Rijeci

Kakva je alternativna scena u Rijeci i od kada bi se ona mogla vremenski protegnuti? Spomenuli ste kultno rezanje žiletom Petra Kraljevića-Kralja (Termiti), koji je, primjerice, spomenuo u navedenom kontekstu i Branko Cerovac u intervju za Zarez (broj 178).

? Ipak, u odnosu na Dubrovnik, u Rijeci se može govoriti o alternativnoj sceni, i bez obzira što je slaba, kržljava i neishranjena, ona ipak postoji još od osamdesetih godina, pa čak možda i od ranije kada su se događale neke stvari koje su jednostavno obilježile nešto. Primjerice, generacija šezdesetosmaša sigurno se sjeća javnih šišanja kao događanja, brutalnih javnih izvedbi. Performeri se tu pojavljuju kao žrtve. Ovdje su u doba D’Annunzia futuristi nastupali na jednom gradskom trgu s bezglasnim koncertom. Ono čega će se moja generacija sjetiti i što predstavlja memoriju i tradiciju, liniju razvoja, Kutnjakov je akcionizam krajem sedamdesetih, autistični performansi Kreše Mustaća osamdesetih, grupa Grč, Poet teatar, sve dok stvari nisu počele rasti devedesetih u najnepovoljnijem kontekstu poraća sa svom pridruženom depresijom. Tu bi još trebalo navesti hrpu imena za što ovdje nema mjesta, ali angažirani smo na prikupljanju i obradi materijala. Katalog s ovom temom je u pripremi.

Vaš performans Moj posljednji posjetilac ostao je zabilježen kao performans visokog rizika, ali i kao performans u kojemu ste otvoreno iznijeli vlastitu seksualnu orijentaciju.

? Javno sam se deklarirao još prije 25 godina. Ranih osamdesetih, još za vrijeme studija, radio sam u osnovnoj školi izblajhane kose. Preživio sam. Tek sad moj rad postaje nekome interesantan. Prvi performans izveo sam na “Mladosti Sutjeske 1981.”. Tada je premijerno prikazan film Sjećaš li se Dolly Bell Emira Kusturice.

Performans Moj posljednji posjetilac, koji sam izveo u Splitu, odnosi se kompletno na zadnje radove Stjepana Lahovskog koji je prvi gej autor prihvaćen u našoj povijesti umjetnosti. Naravno, bilo ih je više, ali nisu inzistirali na tome. U slučaju Lahovskog taj je moment bitan za shvaćanje njegova djela. Zato nikad nije izlagao za života. Naslanjam se na tu liniju i napravio sam rekonstrukciju kroz akciju tri njegova rada koji su me osobno dirnuli. Reakcije su na performans bile vrlo pozitivne, a izložba je procijenjena kao previše hladna i bez energije. Za taj sam performans morao potpisati poseban ugovor da radim sve na vlastitu odgovornost, bez znanja kustosa. Naime, ravnatelj je došao pola sata prije početka i zahtijevao da potpišem ugovor kojim potvrđujem da radim sve na vlastitu odgovornost; tako i treba biti. Argumentacija je išla u smislu obrane integriteta vlastitog rada. Performans je uključivao i gutanje tableta u raznim kombinacijama s alkoholom, u smislu približavanja jednom rubnom stanju svijesti koje isključuje memoriju. Inače, prve sam tri godine života proveo na Kantridi, gdje su mi roditelji bili zaposlenici Doma umirovljenika. Starija sestra i ja dnevno smo kušali “bombone”, tj. odbačene medikamente kojih je bilo u bezgraničnim količinama. Mislim da sam već tad upoznao morfij. Vrijeme smo potom provodili u brojanju tijela onih koji su skakali s balkona ili ako smo zašli dublje u šumu lovora, gledali smo kako se gadovi – vrsta veće neotrovne zmije – pare. Sjećam se da to izgleda poput crteža Damira Stojnića ili ranije keramičkih instalacija Edith Merle. U sklopu tog performansa imao sam želju akcijom artikulirati tri rada Stjepana Lahovskog. Jedan je bio njegov poznati autoakt, fotografija s krinkom; zatim jedna fotografija s fragmentom odljeva lica i šalicom na stolu, što očito aludira na Sokrata. To je bio taj moment otrova koji treba ispiti zbog vlastitog digniteta jer, kad vlasti odluče svoje i nema izlaza i kad ste stjerani u kut, onda je dopušteno tako nešto. I polazio sam od tog naslovnog rada Moj posljednji posjetilac. Riječ je o jednom od zadnjih crteža Stjepana Lahovskog; to je jedan reducirani crtež koji prikazuje čovjeka na samrti na bolničkom ležaju kojem prilazi štakor. Ta tri rada pokušao sam rekonstruirati za sebe i pritom sam koristio autentičnu krinku Stjepana Lahovskog koju čuvamo u arhivi Galerije O.K. Inače, selekciju njegovih radova predstavili smo 2005. na izložbi. Tada smo imali priliku istražiti nepoznati dio njegove ostavštine, pa smo iz toga izvukli autoportretne krinke, maske i odljeve u gipsu. To je bio jedan segment izložbe. Drugi segment su činili objekti ? tri objekta za koje se znalo da postoje, ali nitko ih nije vidio "uživo”, te smo ih prvi put predstavili javnosti. Treći dio je činila homoerotska fotografija, opus za koji se znalo da postoji, ali se nitko nije usudio predstaviti ga kao cjelinu u javnosti. Navedena izložba bila je jedan od naših značajnijih projekata. Još smo u sklopu te izložbe predstavili selekciju njegovih dijapozitiva s motivom Botaničkog parka; naime, postoji negdje oko 150 dijapozitiva Botaničkog parka iz svih godišnjih doba. Kako je to lokacija za cruising, onda smo u sklopu tog trećeg segmenta homoerotsku fotografiju kombinirali s motivima iz Botaničkog parka. Obradili smo sve. Tekst je objavljen u Valu br. 8. Istražili smo kompletan materijal; nismo uspjeli sve prenijeti na digitalni format, ali mislim da ćemo barem veći dio onoga koji nas zanima zadržati u memoriji. Moja video aplikacija nije se dala očitati, ali uopće mi nije smetalo. Koristio sam plavu fon projekciju kao referencu na Blue Dereka Jarmana. Kostim je, naravno, kreacija Tajči Čekade. Branko Cerovac bio je stalna podrška i preporučujem njegovu sjajnu monografiju o Lahovskom iz 1995. kao obveznu literaturu.

Antony, pas i natpis GAY

Zašto ste za performans Rapture, koji ste izveli na ovogodišnjoj FONA-i, odabrali Rapture glazbenika Antonyja kao glazbenu podlogu, čime ste i odredili vrijeme trajanja performansa?

? Performans zapravo i nije bio posebno koncipiran, više je poslužio ideji “Baš sam htio da poslušate ovu stvar”. Antony je postao opsesija. U tom performansu ponovo koristim sjećanje na Lahovskog; riječ je o njegovom stolcu na kojem sjedim. Slučajno je stigao ovdje, u T-objekt. Kako smo prenosili stvari iz Palacha, jednostavno se našao ovdje. Tako sam koristio taj moment, za koji ljudi naravno, ne moraju znati. Natpis GAY na zidu je nađen na ovoj lokaciji. Čim sam ga ugledao, shvatio sam da je to moje mjesto; jednostavno sam se prikopčao na njega jer nitko drugi nije htio tu lokaciju. Inače, znao sam da će selekcija performansa ići u sasvim drukčijem smjeru ? prema korištenju tijela u smislu čak dekorativnih efekata ? krvi i takvih stvari. Za mene je to dosta prošla stvar; naime, mislim da to od bečkih akcionista i ne govori previše. Ipak, pojedini autori ne mogu se riješiti tog simboličkog kapitala, jer čim koristite krv i ono što pripada unutrašnjosti tijela, jasno je da neće izostati reakcija publike. Naša civilizacija previše pati od mučenja i samomučenja, ali osobno za mene je to previše; inače, i sâm sam to prije radio. Svidjeli su mi se svi performansi, ali ponavljam, mislim da je to inzistiranje na krvi, samoranjavanju i samomučenju ipak prošla stvar. Isto tako, nikad ne bih rezao životinjsko meso ili jeo nešto što je životinjskog podrijetla tijekom performansa. Ja sam eritrofob. Moj se whippet Ćef za trajanja izvedbe relaksirao u mom krilu. Ja sam pokušavao dokučiti razliku u kvaliteti i okusu Vranca iz tetrapaka na jednoj i Vranca iz staklene boce s druge strane. Mislim da je u tom dijelu publika sasvim razumjela moje intencije. U nekim dijelovima gladio sam svog usnulog psa i otvoreno gledao u publiku. Glazba nije bila reproducirana s portabla, iako je to tako izgledalo. Sinkronizacija je konačno djelovala. Nitko nije primijetio. Simulacija. To je sve.

U performansu Bug, koji ste izveli ove godine u okviru programa Nova riječka scena, spojili ste naizgled nespojive sudbine Gregora Samse te Gustava von Aschenbacha i poljskoga dječaka Tadzija iz Mannove novele/Viscontijeva filma Smrt u Veneciji. Kako ste ostvarili poveznicu između navedenih sudbina?

? Performans ima jednu jaku humorističnu crtu. Riječ je o kombinaciji Kafkinog Gregora Samse te Aschenbacha iz Smrti u Veneciji. Opis je jednostavan; dakle, Gregor Samsa se jednog jutra probudio i postao buba, ali i Aschenbach, i onda postupno postaje i alkoholičar, što komplicira situaciju. Ta buba se realno pojavljuje u liku Tajči Čekade koja je dovoljno sitna da stane pod taj bakreni oklop. Pritom je na slamku ispila desetak čaša ispunjenih vinom, što je za pet minuta trajanja peformansa pretjerana količina alkohola koju tijelo može podnijeti ili apsorbirati, tako da je to jedan test za tijelo, a posebno iz skvrčene pozicije gdje je glava doslovce na podu. Ta zahtjevna situacija nosi ipak sa sobom sjajne humorističke elemente tako da smo nakon performansa pokušali Tajči izvesti iz stanja euforije. Njena je izvedba bila maestralna. Glazba je bila bazirana na Antonyjevoj pjesmi The Lake. Rađena je prema tekstu Edgara Allana Poea, a glazbene su intervencije radili Josip Maršić i Zoran Medved, kojima se zahvaljujem, a Antony, naravno, cvili u visokom sentimentu, ali uz zvukove srkanja vrelog espressa i povremenih ritmičkih figura koje sugeriraju hod kukca. Zvuk espressa označavao je lik Tadzija iz Smrti u Veneciji. Riječ je o glumcu koji se samo još jednom pojavljuje u jednom glupom filmu gdje ispija espresso na nekoj talijanskoj Piazetti. Koristili samo upravo taj moment. Inače, Tadzia je impresionirao Mladen Matić, poznati homofob (kako se sam pretenciozno predstavlja), ali gotovo identična izgleda. Bug, kukac je tu zbog perspektive Tazdio – Aschenbach. Naime, Aschenbach je stariji gospodin koji je postao opsjednut apolonijskim likom jednog mladića i jednostavno je svoj život podredio osobi koja možda čak i nema izgrađenu osobnost, ali predstavlja princip vječne mladosti, muške ljepote, senzualnosti, još neiskušane spolnosti, dvojnosti; sve to je u igri, a zapravo kako Tazdio vidi Aschenbaha, to je ta buba, žohar u Veneciji. Mislim da ga i ne može vidjeti drukčije, i zato je tu tako puno alkohola. Postoji jedna islamska sekta čijim je pripadnicima dopušteno opijanje vinom i kontemplacije ljepote golobradih mladića. Mislim da su poznati pod imenom Bektaši. Pritom je Jelena Krasić močila svoje nožne prste u mlijeko. Ona je bila opisana kao Venera koja je postala opsjednuta vječnim životom i mladošću i sklona eksperimentima do apsurda samoizgladnjavanja ili plastičnih operacija. Novi tip naših majki. Tek nedavno smo pogledali video i umirali od smijeha. Davno se nismo tako dobro zabavljali... Bug je inspiriran i sjajnim crtežom Željka Jančića – Zeca.

Kakva je situacija gej scene u Rijeci danas, te kakav je stupanj tolerancije prema toj navodnoj različitosti?

? Imam prijatelje koji su prošli aktivno tu scenu još od, recimo, kraja šezdesetih. Scena je u Rijeci bila nevjerojatno živa tijekom sedamdesetih kada je bio veliki priljev radne snage. Tu se odjednom naselilo više ne znam koliko desetaka tisuća ili više novih stanovnika; tu je bila luka i u to je vrijeme gej scena cvjetala, ali nikad se nije stvorio neki javni identitet. Bilo je skandala po novinama kao kad je Zum reporter sedamdesetih u nastavcima objavljivao detaljan opis te riječke scene s imenima i prezimenima, ili kad je Binsky brutalno umoren u svom stanu na Kozali. On je inače snimao aktove svojih ljubavnika – oko 1500 komada. Policiji je ta istraga sasvim lijepo poslužila kako bi registrirala seksualne preferencije otprilike 3000 ljudi. Istraga se protegnula i na Zagreb i Ljubljanu. Treba znati da je tek 1971. Jugoslavija legalizirala homoseksualnost u nekim republikama, dakle, iste godine kao i Austrija. Poznato je da smo uvijek pratili Austriju, valjda po tim nekim historijskim vezama. Inače, Austrougarska je bila prva zemlja koja je ukinula smrtnu kaznu za homoseksualni akt, zahvaljujući Josipu II. Ove godine radili smo u suradnji s LORI, LGBTIIQ ARHIVA projekt, izložbu inspiriranu prvom takvom iz Berlina 1984., koju sam tada posjetio. Na toj sam izložbi izložio rijetka izdanja, npr. “gej bibliju” Magnusa Hirschfielda, i to je jedini primjerak sačuvan na ovim prostorima. Strahovito je mnogo primjerka navedene knjige uništeno, spaljeno u vrijeme nacizma. Tako, kad sam našao tu knjigu kod svoje prijateljice povjesničarke umjetnosti, zamolio sam je da mi je ustupi za izlaganje. Navedenom smo izložbom htjeli pokazati koliko smo sposobni raspolagati svojom kulturom, kako bismo mogli tu kulturu sami apsorbirati i onda na bazi toga stvarati planove za kulturnu integraciju našeg identiteta u društvo u kojem živimo. Ipak, izložba za sada nije polučila rezultate, npr. da potakne osnivanje udruge ili nekakve gej organizacije. Ovo je trebao biti treći pokušaj u tom smislu i sve je bilo uvijek pokretano iz Palacha, ali izgleda da lokalna klima ne ide baš u smjeru tolerancije, bez obzira što se Rijeka uvijek proklamira kao grad tolerancije, najtolerantniji grad u Hrvatskoj. Na žalost, to su samo promotivne aktivnosti. Sistem je takav da uči netoleranciji. Samo treba spomenuti Crkvu i naše zastupnike u parlamentu. Ovu vrstu tolerancije osjetio sam na svojoj koži. Kako to izgleda, pokazao sam u stiliziranom obliku tijekom performansa Retrospektiva u Palachu kada bizarno kostimiran prolazim špalir prijatelja koji me doista šamaraju. Slučajan video snimak je sjajan, glazbu su radili Fof uz Antonyjeve sample iz Hitler in my heart...

Retrospektiva se odvijala u mojoj glavi; osigurao sam si flashbackove za 25 godina... Bez obzira na moje rezultate, na raznim planovima, egzistencijalno – da me Čarli nije zaposlio, vjerujem da bih i danas bio nezaposlen. Kao gej sam u penziji. Sam sâm. Zabrinjava me nedostatak kulturne produkcije i manjak tolerancije u samoj kulturnoj sferi. Tu će trebati još mnogo toga učiniti. Situaciju koriste novi tipovi kulturnih menadžera koji znaju koncipirati projekte, raspolažu informacijama i kontaktima i znaju namaknuti sredstva iz različitih fondova, ali isto tako smatraju da se time ne bi trebali baviti oni direktno zainteresirani jer još nisu prošli kulturnu kodifikaciju. Ovo predstavlja vrlo sofisticiran i paradoksalan oblik represije. Intercepting access to financing. Sasvim legitimno u ovom sistemu: bolje je uvesti nego ulagati u razvoj – lokalno. Life is elsewere. Pretpostavljam da je jasno o čemu govorim.

Mlađima ipak nije lakše; jedan dečko iz Fažane već je više od šest mjeseci u izolaciji u Lopači. Oni smatraju da se radi o dubljem poremećaju. Trebalo bi nešto napraviti. Zato je Antony – najbolje što mi se dogodilo za dugi niz godina. Naš raspon osjećaja, naše teme, ali svima razumljive, moj pas, vino i duhan, nesretno zaljubljen... stari prijatelji i suradnici. Sve je tu. Kad sam otvarao izložbu Stjepana Lahovskog riječima “Ono što njemu nije bilo dano, nama će garantirati”, znao sam o čemu pričam. Been there. Za video Barbare M. Bickart rekao sam: “Prije nego se ubijete, operite suđe, navečer make up i high heels, idemo van... and there you go girl... That`s us.”

Krešo Kovačiček rođen je u Rijeci 1964. Završio je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu i diplomirao na odsjeku Likovnog odgoja i likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci u klasi prof. J. Butkovića. Grafički je dizajner, likovni pedagog, performer, suradnik Kalkografskog ateljea mr.art J. Butkovića, a od ljeta 2003. vodi program Galerije O.K. Multimedijalnog centra u Rijeci. Od 1989. do 2002. boravio je i umjetnički djelovao u Berlinu i Amsterdamu. Postavio je više od stotinu izložbi, samostalno ili kao asistent postava, te promovirao rad drugih autora. Surađivao je s Israel Galerie Linka, Ustun Art Management, De la Tour Galerie, Oude Asiatische Kunst, Reibach i Illuseum u Amsterdamu. Gay aktivist, a bio je angažiran također u radu s prognanicima i ilegalcima. Nije član strukovnih udruga. Više informacija usp. katalog Riječke devedesete, Rijeka, MMC, 2006.