Razgovor s Krešom Mustaćem

Prije svega, što vas je potaklo na izražavanje performansom, konkretno na vaš prvi performans Poslije mraka (1986.), i kakvo je vaše shvaćanje performansa?

– Kako sam nekoliko godina pisao poeziju i opijao se Charlesom Baudelaireom i Edgarom Allanom Poeom, 1985. nametnula se ideja da svoju poeziju izvadim iz ladice. Istovremeno bio sam svjestan da poezija kod publike ne stoji dobro, uostalom kao ni danas, pa sam iz nužde osmislio multimedijalno predstavljanje svojih stihova kako bih zaintrigirao što veći broj posjetitelja na mojem prvom predstavljanju javnosti u Palachu. Snimio sam videorad koji predstavlja mene u trenucima nastajanja pjesama, a i stihove sam izrecitirao uz glazbenu pratnju u studiju Radio Rijeke te snimio na traku. Cjelokupno predstavljanje nazvao sam Lavež psa, a ja sam, za vrijeme emitiranja video i audiorada, sjedio za stolom i gledao u publiku koja je došla u zavidnom broju. Nakon toga, moje pjesme uvrštene su u prvu knjigu Biblioteke Val – Riječki krug redom, urednika i pokretača Mladena Urema. Prvo predstavljanje poezije javnosti bilo je ujedno i zadnje, a nakon mene krajem osamdesetih na identičan je način svoje predstavljanje poezije počeo Igor Večerina. Početkom 1986. došao mi je u ruke beogradski Moment, časopis za vizuelne medije u kojem je Ješa Denegri intervjuirao Marinu Abramović i Ulaya, i to je bio inicijalni intervju koji me doveo do Josepha Beuysa, Tomislava Gotovca, Željka Jermana, Vlaste Delimar, kao i niza drugih umjetnika koji su se izražavali performansom. Shvatio sam da je performans način mojeg izražavanja i oslobađanja. Lavež psa na neki način bio je moj prvi performans. Sama ideja za prvi ‘’pravi’’ performans Poslije mraka došla je u snu; sanjao sam snažan potres u uvali Martinšćica kraj Rijeke na prostoru brodogradilišta “Viktor Lenac”. U zastrašujućim slikama potresa vidio sam brusilice, iskre koje nastaju brušenjem metala te ljude koji su pomagali spasiti živote jedan drugome. Probudio sam se užasnut snom koji sam netom odsanjao, i nekoliko trenutaka kasnije znao sam da će moj prvi performans imati u sebi slike koje sam vidio u snu. Ime Poslije mraka nametnulo se logičnim slijedom. Zanimljivo je da je Krešimir Dolenčić, slučajno ili ne, 2004. režirajući dodjelu diskografske nagrade ‘’Porin’’, koristio brusilicu na isti način kao i ja u performansu Poslije mraka.

Performans je oblik akcijske umjetnosti, prošireni medij koji omogućava da sve što radiš ima neko puno značenje. Performans ukida granice između života i umjetnosti, a performer je umjetnik koji jednostavno bivstvuje i djeluje, ne preko objekata – slika, skulptura nego preko vlastite energije. Joseph Beuys je rekao: ‘’Svaki je čovjek umjetnik’’ (normalno, ne smijemo ga doslovno tumačiti). Mojim sljedećim performansom, koji ću izvesti 24. ožujka u Galeriji O.K. MMC-a, odajem poštovanje tom velikom umjetniku. Performans se zove Joseph Beuys 1921.–1986. –2006. Rekonstrukcija Krešo Mustać, gdje prve dvije godine znače rođenje i smrt Beuysa, a treća je moja današnja rekonstrukcija djela i lika Josepha Beuysa.

Striptiz i samoukinuće

Krajem 1989. svojevoljno prestajete s javnim umjetničkim djelovanjem. Što je utjecalo na navedeno samoukinuće, kao i na to da se nakon petnaest godina samovoljne umjetničke “neaktivnosti” aktivirate performansom Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.) u neformalnom dijelu FONE 2004.?

– Posljednji performans iz tog razdoblja – Striptiz izveo sam 30. prosinca 1989. Na samoukinuće mog javnog umjetničkog djelovanja u velikoj mjeri utjecala su politička previranja i nagovještaj ratnih zbivanja na našem prostoru, a jednim manjim dijelom i privatne i egzistencijalne okolnosti. Uostalom, to je bilo vrijeme kad se puška držala u ruci i branilo ognjište, u čemu sam i osobno dao doprinos. Godine 1991. postao sam otac, te sam se posvetio mojoj Anji koja je sada učenica 1. razreda jezične gimnazije. Imati dijete najveći je izazov u životu; svaki dan se mijenja i napreduje, a roditelj se treba prilagođavati tim mjerilima.

Damir Čargonja-Čarli, direktor i vlasnik MMC-a, po Branku Cerovcu poduzeća u kulturi, odigrao je ključnu ulogu u mojem povratku na umjetničku scenu. Pri jednom slučajnom susretu na riječkom Korzu Krešo Kovačiček, voditelj i kustos Galerije O.K., pozvao me na sudjelovanje na neformalnom dijelu FONE 2004. pod nazivom ‘’Riječki angažman’’. Čarli kao vješt govornik uspio je u naumu da me ponovo aktivira. Također, veliku ulogu imao je cjelokupni rad MMC-a Palach pod Čarlijevim vodstvom i njegovo nastojanje da kontinuirano predstavlja riječkoj kulturnoj javnosti, kako već etablirane tako i alternativne likovne umjetnike kojima su institucionalne galerije zatvorene. Dogovorili smo se da izvedem novi performans, a kako je ‘’Riječki angažman’’ predstavljao umjetnike i radove riječkih osamdesetih, nametnula mi se ideja za performans Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.), kojim je 12. lipnja 2004. počeo neformalni dio Festivala nove umjetnosti – FONA 04., a ujedno i moje ponovno umjetničko aktiviranje. Nakon Trčanja kroz vrijeme do danas sam izveo performanse Malus/jabuka, Solanum tuberosum/krumpir, Snovi i Insomnia/nesanica, a za izvođenje imam u pripremi još nekoliko radova. Performans Trčanje kroz vrijeme izveo sam i na otvorenju izložbe ‘’Nova riječka scena’’ u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 5. studenoga 2005. u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, a na poziv višeg kustosa MMSU-a, profesora filozofije i povijesti umjetnosti Branka Cerovca, ujedno i pisca predgovora katalogu Trčanje kroz vrijeme u izdanju MMC-a i Galerije O.K..

Zabrana Zone sumraka

Kao što navodite u spomenutom katalogu, performans Zona sumraka (1987.) pokušali ste nakon Čakovca izvesti i u Rijeci, ali je odlukom ondašnje vlasti izvedba spriječena. Kakve su bile reakcije slučajnih prolaznika u Čakovcu na vas kao performera kada ste nepomično ležali u mrtvačkom sanduku dva sata na Trgu i koja je obrazloženja zabrane navela gradska vlast u Rijeci?

– U Čakovcu se održavao festival alternativnih kazališnih grupa s područja Hrvatske, a kako sam u to vrijeme performanse često izvodio na raznim kazališnim festivalima, bio sam pozvan da i tom prilikom izvedem performans. Reakcije slučajnih prolaznika, ‘’običnih’’ ljudi, bile su različite. Atmosfera na trgu oko mene je bila morbidna, kao i sam performans; ljudi su plakali, komentirali kako se to – da umru i njima može desiti, a neće imati ni za sprovod; neki su ostavljali i novac kao pomoć za sprovod. Odavali su počast mirnim i tihim zaustavljanjem ispred odra.

Zonu sumraka namjeravao sam izvesti i na Gradini Trsat u Rijeci, ali, nažalost, u tome me spriječila ondašnja politička elita s obrazloženjem da svojim činom aludiram na propast socijalističkog uređenja i tadašnje države Jugoslavije, te kao takav, rad nije za javno izvođenje. Išlo se tako daleko da su upozorili direktora komunalnog društva Kozala, koje upravlja grobljem, da će dobiti otkaz ako mi ustupi mrtvački sanduk na korištenje.

Vaši prvi performansi aludiraju na stanje mraka. Naime, riječ je o spomenutom performansu Zona sumraka i performansu Poslije mraka, koji ste izveli, primjerice, i na 27. SKAH-u u Filip Jakovu 1987. Kako su kazališni krugovi doživjeli navedeni performans “buke i destrukcije”?

– Moji su performansi društveno angažirani, a tadašnje društveno uređenje bilo je doista mračno i destruktivno. Stručna komisija 27. SKAH-a Filip Jakov 1987., koju su činili Dalibor Foretić, Anatolij Kudrjavcev i Miro Gavran, odabrala je, prema preporuci Borislava Ostojića, novinara i književnika iz Rijeke, moj performans Poslije mraka za izvođenje u informativnom dijelu susreta. Kako se susret održavao četiri dana, a moj nastup se desio drugog dana, ostatak susreta protekao je u sjeni mog performansa. Postavljala su se pitanja je li to kazališni čin. Na okruglim stolovima vodile su se žučne polemike za i protiv. Na kraju je prihvaćen zaključak teatrologinje Sanje Nikčević kako Poslije maraka nije predstava već slika.

Kako je izgledala riječka performerska scena osamdesetih? Primjerice, jedan članak objavljen u Valu (20. siječnja 1989.) nosi naslov Krešo Mustać, jedini riječki performancer.

– Rijeka osamdesetih prošlog stoljeća nije imala performersku scenu; doista, bio sam jedini u gradu angažiran kroz izričaj performansa. Mogu reći da sam imao i svoju publiku koja me pratila, i to u velikom broju, a moj rad je bio i valoriziran na mnogobrojnim festivalima na koje sam bio pozivan širom tadašnje države. Rijeka je tada bila grad rocka. Slobodno mogu reći da sam utjecao na lagano buđenje riječkih rokera da počinju osmišljavati svoje nastupe izvan klasičnog rock-koncerta. Najdalje su otišle Strukturne ptice, koje su činile, između ostalih, i članovi grupe Let 3, kad su 1987. u Opatiji izveli happening Krug. Nažalost, ubrzo su nestali sa scene. Nešto kasnije svoj glazbeni i pjesnički izričaj kroz performans prezentirala je Marija Štrajh.

Ekološka agitacija: 90 kilometara pješice

Ekološki aktivizam počinjete performansom Romeo i Julija 1987., u kojemu ste uvrstili dijapozitive s motivima zagađene prirode. Kako procjenjujete ekološku svijest svojih sugrađana danas u odnosu na navedenu godinu? Ujedno, u navedenom performansu sudjelovala je i striptizeta; naime, završetak performansa određen je završetkom njezina striptiza. U kakvom se simboličkom kontekstu nalazi njezino razodijevanje u odnosu na vas koji se nalazite u položaju/ulozi obješenoga čovjeka?

– Ekološki aktivizam tada su dirigirali razni ‘’komiteti’’, a sve kako bi se zadovoljile forme, a ekologija je bila najmanje bitna. Danas ekološke udruge, zaista, u prvi plan stavljaju brigu za očuvanjem okoliša, a što je i najbitnije, te uspijevaju zaustaviti i projekte kao što je Družba Adria, s obzirom na to da su svjesne kako bez čiste i zdrave okoline ni čovjek ne može opstati. Romeo i Julija doista je imao ekološke komponente u sebi, a striptizeta je predstavljala kroz nago žensko tijelo ljepotu koja nas okružuje, a mi je uništavamo. Dijapozitivi s motivima zagađene prirode jasno su pokazivali kamo nas vodi nedostatak svijesti za očuvanjem okoliša, a moj čin vješanja simbolizirao je moje neslaganje s takvim svijetom oko mene. Pritom, Romeo i Julija bio je i ljubavni performans.

Svoj pretposljednji performans Adriana iz 1989., a prije spomenutoga vašega performerskoga samoukinuća, koncipirali ste kao ekološku agitaciju/aktivizam. Naime, performans ste počeli u Budvi na Trgu pjesnika sjedenjem za sklopivim stolom, razgovorom s građanima i agitacijom protiv zagađenja Jadrana te skupljanjem potpisa za ekološku peticiju. Agitaciju ste nastavili u Kotoru, Herceg-Novom i Dubrovniku, a udaljenost od 90 kilometara prešli ste pješice. Kakve su bile reakcije i zbog čega niste uspjeli ostvariti cjelokupnu akciju kojom ste namjeravali propješačiti cijelu obalu?

– Reakcije su bile pozitivne; građani, a i turisti, podržavali su moja nastojanja da skrenem pozornost na potrebu da ekološki mislimo i posvetimo veću brigu zaštiti Jadrana kao i cijele čovjekove okoline. Krajnji cilj je bio podizanje razine ekološke svijesti kod građana, ali i poticanje konkretnog djelovanja onih društvenih institucija koje su izravno odgovorne za očuvanje i oplemenjivanje čovjekove okoline. Imao sam i veliku podršku medija koji su opširno pratili moju akciju. U namjeri da propješačim cijelu obalu, ponovo su me zaustavili politički moćnici koji su tada bili zaokupljeni planiranjem budućih krvavih događanja, te im nikakva javna događanja druge vrste nisu išla u prilog. Prekid akcije i politička previranja utjecala su na moje samoukinuće, i već sam tada predosjećao što će se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije.

Performerska Nova godina

Osobno sam oduševljena vašim performansom Nova godina na Korzu, u okviru kojega ste sjedili na stolcu, nepomično i nezainteresirano za događanje oko sebe, u noći na prijelazu Stare u Novu godinu od 22 sata 31. prosinca 1987. do 1 sat 1. siječnja 1988. na Korzu. U katalogu navodite kako su reakcije bile različite – od pogrda do donošenja šampanjca i kolača. Možete li se prisjetiti nekih konkretnih intervencija?

– Radio Rijeka kroz svoj novogodišnji maraton moj je performans preko etera približio građanima, te su jako dobro bili upoznati s događanjem na Korzu. Snažan dojam na mene je ostavio jedan stariji gospodin iz Delnica, koji se u novogodišnjoj noći posvađao sa suprugom, i čuvši na Radio Rijeci za moj performans, došao je u Rijeku, i uz mnoge druge Riječane, koji su pristizali na Korzo, ispratio moj nastup do kraja. To je bilo prvo spontano javno okupljanje građana Rijeke u novogodišnjoj noći u Rijeci. Već sljedeće godine na prijedlog tadašnjeg predsjednika zajednica općina Rijeka Željka Lužavca organizirao se javni doček Nove godine na riječkom Korzu, i to traje i danas.

Povratničkim performansom Trčanje kroz vrijeme (1963.-1985.-1989.-2004.) ponovo upozoravate na ekološku problematiku. Naime, u spomenutom katalogu ističete sljedeće: “(…) ako nastavimo eksploatirati svijet ovako kako to već dugo činimo, uskoro ćemo nestati kao dinosauri”. Međutim, nije li riječ o pomalo antropocentričnom ekologizmu? Naime, ne upozoravate kako su brojne životinjske i biljne vrste već nestale zbog našeg specističkog odnosa prema drugim vrstama. Ipak, u intervjuu objavljenom u Valu 7. studenoga 1986. (broj 219) u povodu vašeg “ljubavnoga” performansa Poslije mraka navodite kako svijet “može sasvim dobro opstati i bez umjetnosti, ali još bolje može opstati i bez čovjeka”.

– Ne mislim da je riječ o antropocentričnom ekologizmu, kako navodite, jer promjenom u nama samima, a zatim promjenom prema okolini koja nas okružuje, zajedničkim snagama poboljšavamo naše životne uvjete, ali istovremeno poboljšavamo i uvjete životinjskim i biljnim vrstama. Zemlja/svijet, životinjske i biljne vrste svakako mogu opstati bez čovjeka, ali čovjek ne može opstati bez Zemlje, životinja i biljaka. Bez obzira na inteligenciju, razum i tehnologiju, čovjek je u većoj opasnosti da nestane od životinjskih i biljnih vrsta.

Performans za najugroženije

U okviru ciklusa performansa Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi u performansu Solanum tuberosum 2004., kao drugom performansu iz tog ciklusa, na Korzo ste dopremili 250 kilograma krumpira. Naime, svaki prolaznik, namjernik od vas je mogao dobiti vrećicu, napuniti je krumpirom i odnijeti kući. Koliko su socijalno najugroženiji bili zainteresirani za jestivu instalaciju navedenoga performansa i koliko ste uspjeli poništiti moguću situaciju nelagode, stida?

– Kako suvremene umjetničke ideje mogu riješiti globalne probleme – glad, siromaštvo, bolesti... i može li se umjetnost približiti narodu, postati životna, a ne elitistička? To su pitanja koja su me vodila kod osmišljavanja ciklusa performansa Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi. Kod performansa Solanum tuberosum socijalno najugroženiji, dakle penzioneri, bez ustručavanja punili su vrećice krumpirom, a krumpir je nestao u manje od sat vremena. To samo dokazuje da – kad je riječ o osnovnoj biološkoj potrebi za preživljavanjem – nelagoda i stid nestaju.

Kao jednu od sljedećih akcija u okviru ciklusa performansa Prehrambeni i neprehrambeni proizvodi, koliko mi je poznato, namjeravate dijeliti svježe piliće (usp. Novi list, 21. rujna 2004.). Koliko je navedena socijalna gesta prikladna, s obzirom na to da je ipak riječ o životinjama kojima smo namijenili samo nemilosrdnu, nehumanu industriju klanja?

– Nemojmo biti dvolični, čovjek je svejed od postanka ljudskog roda, a da bi mogao preživjeti – treba hranu. Da skratim, iz toga proizlazi da imamo mesnu industriju. A pitanje je koliko puta mjesečno penzioneri i nezaposleni (a što je jadno, i neki zaposleni) imaju mogućnost jesti bjelančevine koje nisu jaja. Ljudima treba kruha i igara. Drugo je pitanje kako se odnosimo prema životinjama na farmama ili životinjama općenito. Zar životinje ne ubijaju jedna drugu radi opstanka (jači ubijaju slabije) na čemu se temelji cijela prirodna ravnoteža. Svjestan sam činjenice da je čovjek kao intelektualno superiorno biće jači i da ako pretjera u iskorištavanju prirodnih resursa može izazvati i izaziva neravnotežu. Isto sam tako svjestan da je sama priroda superiorna u odnosu na čovjeka i da će djelovanjem prirodnih sila i sam čovjek biti poništen kao što je već više civilizacija nestalo s lica Zemlje. To je kompleksno pitanje. Granica naše slobode trebala bi biti barem granica opstanka drugih živih bića.

Riječki Val

Poznati ste i kao glavni urednik Vala, koji ste obnovili 2004. Što je novo u odnosu na onaj “stari” Val koji je prestao izlaziti 1990.?

– Stara edicija Vala služila je generacijama mladih novinara za učenje novinarstva, otvorila je prostor mladima za razvoj kreativnosti i slobodnog mišljenja te afirmirala mlade u medijskom i kulturnom prostoru. Val je za više generacija bio vrlo utjecajan list i njegovim gašenjem 1990. nestao je bitan dio riječkog kulturnog života jer je Val u jednom smislu bio inkubator scenske, književne i glazbene produkcije Rijeke. Nikako se nisam mirio s činjenicom da Vala više nema, i stoga sam Damiru Čargonji-Čarliju predložio da ga ponovo pokrenemo. Krenuli smo graditi sve ispočetka, gotovo od ‘’nule’’. Kako nismo imali dostatnih materijalnih sredstava, mladi novinari radili su besplatno, na čemu im – na pokazanom entuzijazmu ovom prilikom zahvaljujem. Ponovo se u Rijeci pokazao pionirski alternativni duh koji je pokretač događaja. Val je i dalje beskompromisna, hrabra novina; u njemu možete čitati tekstove koje drugi ne žele objavljivati jer su ‘’prevrući’’. Val je svjež, drukčiji i otvoren list. I dalje ruši tabue, pomiče granice i nameće se kao relevantni kulturni čimbenik. Oko Vala se stvara nova jezgra pozitivne i kreativne energije, što me čini ponosnim i sretnim.

Ono što povezuje stari i novi Val je kultni Palach i stari valovci koji su dali podršku kao Savjet lista. Dakle, jezgra riječke alternativne scene i mladih koji stvaraju list je novi Val. Novo u odnosu na stari Val je društveno uređenje – izdavač je MMC, zatim način financiranja – danas Val funkcionira na tržišnim osnovama. Mislim da sam uspio Val postaviti na čvrste noge, i stoga sam uređivanje prepustio mladim snagama. Njegova je budućnost u mladima koji su ga prihvatili i koji se kroz njega realiziraju. Danas je glavni urednik Marin Tomić, a ja ostajem prisutan kao član Savjeta lista. Trenutačno radim kao glavni urednik i izdavač besplatnog časopisa za marketing Auto Burza.