Razgovor s Kristianom Al-Droubijem i Borisom Kadinom

U performansu Ritam 20, što ste ga izveli na ovogodišnjim varaždinskim Danima hrvatskoga performansa, na samom početku, prilikom autoreferencijalnoga predstavljanja, obojica navodite da se performansom bavite sedam godina. Zbog čega ste se okrenuli baš performansu i kako su izgledali vaši počeci u toj izvedbenoj formi?

– Kadin: Početak je vezan za Antiteatar Laboratorij u Dubrovniku i Rodionove radove s trakama. Radeći na imaginarnoj izložbi tih radova, napisao sam neke tekstove koji su postali narativna okosnica performansa Transmisija prezentiranih S. Performans kao izvedbena forma bila je logična s obzirom na to da su videoradovi koje smo snimali bili klasteri onoga što se događalo na sceni i taj je sat izvođenja bilo to vrijeme u kojemu komuniciramo. Tijelom. Zapravo me fuzija raznih medija dovela do tog jednog – performansa. Projekt Još-ne-komuniciranje propitivao je upravo tu ne/mogućnost da se kroz tu izvedbenu formu izvede sve to što sam tada htio reći.

– Al-Droubi: Počeci su izgledali naivno, baš kao i svaki početak. S obzirom na to da nisam išao ni u jednu školu performing arta, nego baš suprotno (škola za saobraćaj – odsek vozač kamiona), moje iskustvo i znanje su bili ravni nuli. Radio sam s ljudima koji su ili znali malo više od mene ili jednako kao ja. To znači da nije bilo baš puno uzora na koje bih se mogao ugledati. S druge strane, iako mlad i zelen u svemu tome, ne znajući čak ni ko je Marina Abramović, radio sam na tome da sprovedem svoje ideje, iako je otpor porodice i okoline bio očit. Uopšteno, naša balkanska okolina je takva da ne dopušta ništa novo i samoinicijativno, pa još ako je PERFORMANS (šta ti je to?), onda moraš baš da se praktično izboriš za to. Ako me pitaš zbog čega baš performans, rekao bih da je to forma koja ti dopušta maksimalnu slobodu izražavanja i samostalnog kreiranja. Sa druge strane, da sam, eto, 25 godina mlađi, verovatno bih samoinicijativno krenuo u školu plesa. Naime, odrastao sam u klasičnoj – pre rata srednje klasnoj porodici a posle rata siromašnoj – kojoj je umetnost bila potpuna nepoznanica, i zbog samih tih okolnosti nije bilo tog ranog usmerenja. Za neke umetničke discipline kao što je ples, po mom mišljenju, edukacija mora krenuti od pete godine. Što se tiče mojih ideja i motivacija vezanih za performans, mogu reći da mi je najvažnija stvar koja me i inspiriše na ovakvu vrstu rada mogućnost da ono što me zaista muči i ono što osećam da kažem, podelim sa drugima a da se sa tim idejama i slikama drugi ljudi oko mene mogu identifikovati u manjoj i većoj meri.

Kritika bez viđenja

Kako komentirate komentar Jasena Boke da je predstava Ne kao ja skupine Via Negativa, koja je izvedena na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu suvremenoga kazališta Zadar snova, navodno pokušala strategijom šoka osvojiti medijsku pozornost te nadalje da se u odnosu na krvave performanse Franka B u ovom kontekstu doimate “zaista kao dječja posjekotina i predstava za najmlađi uzrast”? Naime, da podsjetimo, prema medijskim opisima – Kristian Al-Droubi nakon predstave završio je na hitnoj i pritom mu je ruka šivana na dva mjesta, a Borisu Kadinu je otkinut komad mesa sa srednjeg prsta.

– Kadin: Ne bih komentirao izjavu Jasena Boke. To je svojevrstan način funkcioniranja medija. Ne zanima ih zaista sam rad, nego to uokviruju kako žele i gdje žele, na naslovnicu, recimo, stave “Srbin i Hrvat se sjekli”. Šok. Nevjerica itd. Gluposti.

– Al-Droubi: Pa, evo, baš danas sam nešto mislio o tome i nekako kao da čekam priliku da progovorim o tome javno. Moj prijatelj i koreograf Katsura Kan (butoh plesač) mi je jednom prilikom rekao kako je butoh ples postao tako snažan i razvijen upravo zahvaljujući kritici koja je tijekom razvoja butoh plesa pratila dešavanja na sceni i zajedno sa umetnicima gradila taj stil/formu. Ali ono što me u ovom slučaju boli jeste činjenica da taj gospodin NIJE NI POGLEDAO PREDSTAVU. Pa, kako, pobogu, može da komentariše nešto što nije video svojim očima? Takva situacija sa kritičarima koji ne gledaju predstave a komentarišu ih se dešava i ovde, u Novom Sadu i Srbiji, i potpuno mi je bez veze. Šta je to? To je nepoštovanje umetnika i njihov rad treba sankcionisati. U životu sam imao i loših predstava i nije me sramota toga (ako je loša – loša je i treba to reći), ali ovaj gospodin koga ne poznajem je nalupetao previše toga. Ne želim da trčkaram okolo i kritikujem kritiku nekog kritičara, ali moram da se pobunim na činjenicu da neko kritikuje nešto što nije video. Pa to je sumanuto. Sa druge strane taj gospodin ima određeno znanje o performansu i da je došao na predstavu, video bi da smo i mi svesni šta su sve radikalni performeri kao Franko B, Marina Abramović i ostali uradili pre nas. Da je gledao predstavu, video bi da je i to deo naše igre – deo naše zavisti do njih. Stoga bilo bi lepo da u cilju razvoja umetnosti kritičari prvo pogledaju neki rad i uklone predrasude pre gledanja ili da ne pogledaju neki rad, ali da onda ne pišu o tome.

Zbog čega u navedenom projektu Kristian ironizira performanse, točnije, body art projekte puštanja krvi?

– Kadin: Zbog toga što je krv keš.

– Al-Droubi: Kristian jedino ironizira sebe i svoje slabosti. Pošto je tema zavist, a ne prolij krvi koliko možeš da bi zadivio publiku, onda, ajde, da razmislimo ako neko ironizira nešto što je zaista jak rad, to bi mogla biti ZAVIST. A sa druge strane, činjenica je da ima dosta dela gde se ljudi seku samo da bi se sekli. Via Negativa puno radi na tome da se taj segment izbegne. Nekad je body art bio više takav (ljudi su se sekli i kasapili bez razloga) a danas sve manje i manje.

Pogrešni citati

U povodu navedene predstave Boris Kadin je izjavio kako za razliku od segmenta koji je u Zadru okončao krvavim rukama, na Danima hrvatskoga performansa (17. do 19. kolovoza 2007.) ipak ćete uvesti “kontroliranu” igru noževima u dvoje. Međutim, ako se uvede stilizacija u igru noževima, zadržavate li se onda u sferi performansa kao žive umjetnosti?

– Kadin: To je krivi citat. Stilizacija se odnosi na cijeli performans i na taj obred političkoga cirkusa, a ne na samu igru noževima. Za publiku živa umjetnost pak počinje upravo onda kad počne igra noževima.

Ujedno, s druge strane, koliko je kontrola bitna u takvim rizičnim performansima? Naime, među ostalim, nakon zadarske predstave u Slobodnoj Dalmaciji Boris Kadin je izjavio kako je srž performansa bio “da se ne izgubi kontrola, jer to znači ubod”.

– Kadin: To je opet krivi navod. U projektu Ne kao ja noževi su se mijenjali kad bismo se uboli, tako da se kontrola tu nije odnosila na ubod, nego na nas dvojicu. Mi tu radimo od sebe i prema drugom, za razliku od Abramovićke koja je to izvodila za sebe i prema sebi. Kontrola je bitna kroz povjerenje prema drugom jer drugi je ovdje taj koji izvodi rizičnu akciju na tvom tijelu.

– Al-Droubi: Pa, čudna je ova naša igra. Kad kreneš da igraš nožem pred tuđim prstima, znaš da što ideš brže i brže, na kraju sledi ubod a pošto cilj nije masakr, trudiš se da čoveka ne ubodeš, a na kraju ga ipak moraš ubosti. Kontradikcija koja stvara tenziju koja se uklapa u priču. Setimo se rata i hiljada primera. Kako god to kontrolirao – ubod je neminovan. To zna i onaj što drži nož a i onaj što čeka.

Prikriveni fašizam

Koje ste izvedbene razlike unijeli u performans Ritam 20 na Danima hrvatskoga performansa u odnosu na segment igre noževima u predstavi Ne kao ja, rađenu na temu zavisti kao jednog od smrtnoga grijeha, a koju će zagrebačka publika imati priliku vidjeti 14. i 15. studenoga u Teatru &ITD.

– Kadin: Razlika je u kontekstu performera. U Ne kao ja on je tanatos, u Ritmu 20 on je zoon politikon. On je Kristian. On je Boris.

– Al-Droubi: Taj performans je čisto političkog tipa. Pun mi je kurac (oprosti na psovanju) prikrivenog fašizma političara koji teraju ljude u sukobe zarad profita. I k tome narod im i dalje veruje. Dokle? Užasno je biti svedok stotinu mržnji između ova dva naroda. Političari to podupiru, ponekad prikriveno a ponekad ne. Uvek se iznerviram kad krenu ove teme jer se istorija ponavlja a narod slabo pamti, a fašizam nije ono sto je nekad bio. Nema kukastih krstova i brčića.

Pitanje za Kristiana. Kakva je trenutačno performerska scena u Beogradu i o okviru navedenoga me zanima kakva je sudbina skupine Magnet. Naime, kod nas se dugo prepričavala njihova gerilska akcija Rekvijem za Srbiju, što ju je izveo Nune Popović, kada je Miloševiću ispred Predsjedništva Srbije na “poklon” donio zaklanu, žrtvovanu svinju na kojoj je crnom bojom ispisao SRBIJA (na ćirilici).

 – Al-Droubi: Pa, pravo da ti kažem ne znam za tu grupu. Slabo kontaktiram sa Beogradom. I ne pratim šta se tamo dešava. A i oni ne prate šta se napolju dešava jer je Srbija izolovana kao virus ebole i ostaće tako do raspada Evropske Unije što će se kad-tad desiti.

Jesu li se u Srbiji prepričavale neke gerilske akcije i performansi koji su možda istim učinkom bili izvedeni u Hrvatskoj? Koliko mi se čini, sve do Grubićeva Crnog Peristila 1998., što ga je izveo na tridesetu obljetnicu Crvenog Peristila, u većim medijskim razmasima umjetnici i umjetnice u Hrvatskoj nisu intervenirali što se tiče akcijsko-aktivističkoga pitanja od 1991. do 1998. godine.

– Al-Droubi: Ne znam ništa ni o tome. Jedino mislim da bi braća Hrvati i Srbi trebali više sarađivati i ubacivati humora u celu ovu bljutavu balkansku priču. Trebali bi se ugledati na Borisa i mene. Mi smo pravi primer. Treba nam podići spomenik; jedan u centru Beograda a drugi pored bana Jelačića. I zvati papu i vladiku da prisustvuju.

Postoje li u Srbiji festivali posvećeni samo performansu kao što je to slučaj s varaždinskim Danima hrvatskoga performansa?

– Al-Droubi: Postoji IMAF koji se održava na tri lokacije – u Somboru, Beogradu i Novom Sadu, i malog je obima. Sa druge strane, evo, već trinaest godina postoji INFANT festival koji vodi Simon Grabovac iz Kulturnog centra Novog Sada i on, između ostalog, posvećuje ozbiljnu pažnju performansu.

Želja zlatne ribice

Sudjelovao si u predstavi Viva Verdi skupine Via Negativa na Eur?kazu 2006. Kakva je trebala biti sudbina zlatne ribice u navedenoj predstavi s obzirom da je i srećom uprava HNK zabranila smrtonosno korištenje životinja na sceni?

– Al-Droubi: Oh, jadni Max. Ta ribica je trebala biti zgažena od strane hrvatske performerke, ali se skupina horskih pevača na celu sa inspicijentkinjom pobunila i na kraju, eto, ribica je spašena, ali činjenica je da svaki dan požderemo toliko mesa da ni novi ogranak bilo koje crkve ne bi oprao tu krv.

U povodu navedene predstave u programskoj knjižici Via Negativa performans definira “kao oblik nestrpljivosti suvremene scenske prakse”. Kako bi glasila tvoja definicija performansa?

– Al-Droubi: Izađi pred ljude i reci im što imaš – budi iskren i pametan. Možda više pametan nego iskren; mislim da je to budućnost performansa – pamet i kreativnost.

Kako si počeo suradnju u projektima skupine Via Negativa?

– Al-Droubi: Bojan Jablanovec se dovezao do Srbije, nije mu trebala viza, i na INFANT festivalu je igrao svoju predstavu Još – na temu greha o proždrljivosti i posle toga je ugovorio sa Simonom da uveze malo sveže srpske krvi za svoj projekat. Još da uveze malo Makedonaca, Bosanaca i Kosovara, i kompletni smo. Samo što on ipak nije Tito – al’ je bolji od njega.

Kojim si projektom sudjelovao na manifestaciji EAST goes WEST – End of the 20 Century u Londonu 2001.?

– Al-Droubi: Predstava se zvala Kraj 20. veka i radilo se o fizičkom teatru. Inače, to je moja prva predstava i moje prvo nago pojavljivanje na sceni.

Surađuješ s nekoliko ekoloških organizacija. O kakvim je suradnjama riječ?

– Al-Droubi: Za sada je ta saradnja prekinuta. Radili smo ekokampove sa velikim brojem polaznika i predavača. Bile su tu razne radionice pozorišno-edukativnog tipa. Boravak u prirodi i boravak sa drugima.

Kazalište za djecu s posebnim potrebama

Radio si predstave s djecom s posebnim potrebama. Kako si se uključio u navedeni rad i koje si predstave radio u okviru tih projekata?

– Al-Droubi: Moj prvi kontakt sa pozorištem bio je u okviru jednog projekta vezanog za rad sa decom sa posebnim potrebama. Pravili smo skečeve i performanse za decu izbeglice, Rome, i sve te marginalne grupe gde se nalaze deca željna pažnje i ljubavi. Svaki dan me bolelo srce dok sam to radio, ali je to za mene jedno od najvrednijih iskustava koje se urezalo duboko u mene. Pozorištem sam počeo da se bavim spontano (neću reći slučajno) i malo po malo, eto, mene u Zadru.

Čitao sam neke komentare o našoj predstavi u Zadru i neki Srbi komentarišu da li sam ja baš Srbin pošto se prezivam Al-Droubi (dakle, zbog prezimena se to pitaju). Eto, nisam više ni Srbin.

Sudjelovao si u projektu The Festival of Living 2003. Human Theatre Group. Naime, projekt je zamišljen kao godišnji festival, dakle, festival u trajanju od 365 dana s namjerom da se promoviraju različita umjetnička ostvarenja svakoga dana, u okviru čega ste radili i performanse posvećene uspostavljanju komunikacije s “običnim” ljudima. Kako ste realizirali performanse u okviru navedenoga projekta?

– Al-Droubi: Sve smo na tom festivalu sami radili. Grad i država nam nije ništa pomogla. U stvari jeste – obećanjima. Realizovali smo ih velikim entuzijazmom koje je graničilo sa ludilom. I na kraju se sve svede na novac. Koliko para – toliko umetnosti. Živeo kapitalizam!

Rad kao kenotaf

Pitanje za Borisa. Počeo si djelovati zajedno s Rodionom u okviru Antiteatra Laboratorij. O kakvim je performansima bila riječ i kakva je tada bila performerska situacija u Dubrovniku?

– Kadin: Riječ je bila o multimedijalnim performansima u kojima smo propitivali mogućnosti i granice komunikacije između performera i publike. Performansi Transmisija prezentiranih S., Još-ne-komuniciranje, Os civilizacije... bavili su se pitanjem ludila, shizofrenije kao procesa, antidramaturgije itd. Zanimala nas je ta granica mentalne tolerancije kod publike, nešto kao čitanje markiza de Sadea, što će se sve dogoditi u njihovim mislima i komunikacijskim kanalima kada svjesno pređemo granicu i zakoračimo u polje sanatorija. Kao antiteatar tada još nismo razmišljali o pedagoškim efektima projekata. Sada razmišljamo. U planu je stara/nova suradnja između Rodiona i Borisa s obzirom da je on tada živio u Rijeci, a Boris u Zadru te nismo pripadali dubrovačkoj sceni koja je uvijek nekako nepostojana, ali fluidna. Nema scena-rija, ali ima filma.

Trenutačno si u Osijeku gdje radiš na projektu San Danila Kiša. O kakvom je projektu riječ?

– Kadin: Projekt je baziran na 22 fotografije, 22 teksta-citata, videoradu i instalaciji. Projekt je pokrenut kroz promišljanje prostora. Andrej Mirčev i ja smo to promišljanje počeli prije nekoliko godina u videoradu Sanatorij Panoptikum, prikazanim na 14. danima hrvatskog filma u Zagrebu. San Danila Kiša je počeo s Andrejevim okom iza objektiva i mojim tijelom u prostoru. Snimali smo na Židovskom groblju u Osijeku. Fotografije i tekstovi su označeni s 22 hebrejska slova koja pojedinačno odgovaraju velikim arkanama u tarotu. Bilo je zanimljivo raditi rad u kojemu se isprepliće Danilo Kiš, njegove misli i biografija, fotografija kao zapis misli oka, obredna svijest nekog palimpsest prostora, kroz nova značenja i nove komunikacijske kanale. Naš rad je kenotaf, prazna grobnica. San je naš san iz kojega smo se prvo probudili u snu, a zatim smo se probudili u materijalima na kojima je nastajao projekt. Sad nas zanima što će to probuditi u vama kada pogledate projekt. I gdje će se probuditi.