Razgovor s Ksenijom Kordić

Na prošlogodišnjim varaždinskim 7. Danima hrvatskoga performansa, održanih na temu Igra u dvoje, zajedno s Marijanom Crtalićem predstavila si performans Zmija i Zelenko (fotomorfizacija traume) gdje ste pomoću vlastitih ponekad i intimnih fotografija iz nekoliko godina zajedničkoga života, a predočenih publici power point prezentacijom, ispričali vlastitu fotomorfizaciju traume, svakodnevice. Kako ste se odlučili na navedeno javno iskazivanje osobnih priča i jesi li u određenim trenucima osjećala nelagodu?

– Trebalo je osmisliti performans za dvoje, pa mi se ovo činilo najlogičnijim i najjednostavnijim rješenjem. Uobičajeno je da prijatelji gledaju naše fotografije na kompjuteru (nekad su se razgledavali foto-albumi), i te fotografije postaju motivom za pričanje priča o ljudima i situacijama koje se na njima viđaju, pa sam pomislila zašto ne bismo cijeli taj proces prezentirali kroz performans, a najzanimljivije u tome mi je bilo što nismo bili fizički prisutni na pozornici HNK-a, nego samo naši glasovi i komentari. Dakle, umjetnik, iako je riječ o performansu, nije fizički, odnosno neposredno prisutan na stageu, nego samo putem medija. To je nešto što me beskrajno intrigira – odnos umjetnika i njegovog medija, tj. gdje počinje jedan, a prestaje drugi i obratno, a medij performansa, čini mi se, najbolje ilustrira taj problem.

Nelagodu nisam osjećala; naime, ranije smo razgovarali o tome koje ćemo fotografije pokazivati, iako nisam vidjela Marijanov, a on nije vidio moj odabir. Računala sam na to da će naši komentari biti daleko neposredniji, ako nam fotke budu iznenađujuće, tako da su mi komentari bili najveće iznenađenje...

Biblija, Kur’an i Bhagavad-gîta

Prvi performans Samozapaljenje izvela si 14. siječnja 2003. u zagrebačkoj “Močvari” u okviru kojega si ritualno palila Bibliju, Kur’an i Bhagavad-gîtu, od čijega si pepela, pomiješanoga s glinom oblikovala falusni simbol. Kako je publika reagirala na spomenuto samozapaljenje?

– Imam dojam da publika, kada ima priliku, dobro reagira na moje radove. Međutim, ta je publika prilično malobrojna. Spomenuti performans nije smio biti najavljen u programu Močvare zbog straha od reakcije grupa koje vole maltretirati posjetitelje tog kluba. Tako da je u programu pisalo samo da će biti održan performans, vrijeme te moje ime. Više-manje održan je u pomalo tajnovitim uvjetima. Na žalost, zbog nekolegijalnosti izgubila sam video snimku, pa su mi ostale samo fotografije kao dokumentacija rada. Moram priznati da sam tri godine šutjela o njemu i nisam ni pokušavala prezentirati taj rad kroz neke ozbiljnije umjetničke institucije, a zauzvrat sam imala osjećaj da se on nije ni dogodio. Na performans je došlo nekoliko novinara, ali ni jedan članak o njemu nije napisan, zbog direktive odgovornih osoba tih medija. Tako sam tom prilikom doživjela tri cenzure – institucionalnu, medijsku i od strane nekih kolega.

Prošle godine sam ga uspjela prezentirati na izložbi Fetiš u Galeriji Vladimir Nazor, pri čemu sam dala i nekoliko izjava za medije, što govori dosta o povećanju slobode govora u institucijama i medijima.

Eon Djeteta

Slažeš li se s mišljenjem Mirele Holy, što ga je iznijela u svojoj knjizi Mitski aspekti ekofeminizma (2007), o tome kako patrijarhalna kulturna adoracija pokazuje da je lako obožavati falus, a teško – vulvu?

– Na žalost, nisam imala priliku čitati tu knjigu, ali i s ovako izvađenom tvrdnjom iz konteksta, načelno se mogu složiti, i to u smislu da je obožavanje falusa imanentno patrijarhalnoj kulturi, samorazumljivo stanje stvari, njegov vrijednosni poredak.

Moje je mišljenje da smo na pragu novog milenija. U njemu će i falus i vulva (Otac i Majka) biti u drugom planu, a vladat će Dijete (bespolno). To se već počelo nagovještavati tijekom 20. stoljeća, pojavom demokracije, povećanjem ljudskih i seksualnih sloboda, interneta i sl. Doba Djeteta će biti nešto sasvim drugačije i od matrijarhata i od patrijarhata; za razliku od njih temeljit će se na trgovini i ekonomiji. Bit će znatno dinamičnije, ali i neodgovornije. To je, ukratko, neka moja filozofska vizija i analiza budućnosti.

Ovaj uvid je jako važan za moju umjetnost, jer neprestano propitujem istinitost i vlastitost svoje spolnosti. Velika sam štovateljica Wilhelma Reicha i mislim da je spolnost ključ zdravlja i slobode pojedinca – kao i rad. Upravo zbog toga promišljanje identiteta i eksperimentiranje njime smatram okosnicom svoga rada. Za mene je umjetnost laboratorij u kojemu imam apsolutnu slobodu i moć, i u kojemu mogu raditi nemoguće.

U performansu Zmija i Zelenko (fotomorfizacija traume) pridodala si kako si se performans Samozapaljenje bojala izvesti sama te si pritom zamolila dvojicu prijatelja da sudjeluju u performansu. Naime, oni su svaki s jedne strane, dok si radila na oblikovanju svetoga falusa, stajali pored tebe s upaljenom svijećom u ruci. Što su točno značile njihove energije u performansu i zbog čega nije sudjelovao i Marijan Crtalić?

– Netko mi je morao držati svijeću i zahvalna sam prijateljima koji su pristali na to i ohrabrili me sudjelovavši u tom ritualu i pokazavši koliko imaju povjerenja u mene. Simbolično sam ih nazvala Kurosima, jer su to stupovi u obliku muškaraca koji drže hram. Za takvo nešto bila je potrebna velika hrabrost i izdržljivost, jer je u procesu paljenja nastala ogromna količina dima od kojega je većina publike “plakala”, a njih dvojica su bili izravno na udaru pepela i dima, i nisu se pokolebali.

Osim toga, “muška energija” mi je bila veoma bitna, s obzirom na to da sam se fokusirala baš na falus; to je za mene bio svojevrstan blagoslov. Mislim da ni jedan ritual ne može biti potpun ako u sebi simbolično ne sadrži sve sastojke makrokozmosa.

U prvom dijelu performansa, dok sam palila knjige, svijeće su držali ispred svojih falusa; to je simboliziralo pokretanje energije iz prve čakre, sirovu snagu i destruktivnost koju ona često nosi, ali i drastične promjene. U drugom dijelu performansa, kad pravim falus, oni dižu te svijeće na razinu srca, što ima značaj podizanja razine svijesti i svjetlosti u sferu emocija i ljudskosti, udaranje temelja daljim, još suptilnijim transformacijama materije.

Što se tiče pitanja koje se odnosi na Marijana, on je bio zadužen za fotografiranje.

Kako na nebu – tako i na zemlji

Među ostalim, poznato je da si bliska vedskoj, određenije, Hare Krišna duhovnosti (Međunarodno udruženje za svjesnost Krišne). Zbog čega si se u tom prvom performansu odlučila i na (samo)zapaljenje Bhagavad-gîte?

– Upravo zbog toga. Naime, zapalila sam knjige koje su mi bliske; drugačije ne bih mogla poistovjetiti svoje zapaljenje s njihovim. Tu je riječ o tri knjige i o tri različite priče. Jedna priča je o mojoj društvenoj uvjetovanosti (Biblija), kršćanstvu o kojemu mnogo znam, iako nisam pripadnica te vjere, već stjecajem okolnosti obrazovanja, rođenja na teritoriju koje pripada tom kulturnom krugu. Druga je priča o mojoj obiteljskoj uvjetovanosti (Kur’an), jer znatan dio moje obitelji pripada islamskoj vjeroispovijesti, tako da osjećam pripadnost i toj kulturi. Treća priča govori o mom vlastitom izboru religije (Bhagavad-gîta).

Zapalivši te tri knjige, pokušala sam steći odvojenost od tih ideja, nametnutih ovako ili onako, ali i prema osjećajima koji me uz njih vežu: prema Bibliji – negativni, prema Kur’anu – ravnodušni, a prema Bhagavad-gîti – pozitivni. Smatram da moje mjesto duhovnosti mora biti čisto od osjećanja naklonosti ili antagonizma, politike bilo koje vrste, a najzanimljivije mi je bilo napasti fizičke simbole, jer, kako se kaže u magijskim krugovima, kako na nebu – tako i na zemlji.

Kao fotografkinja radila si u časopisu Karma, časopisu koji je bio posvećen vedskoj duhovnosti. Kako si došla u doticaj s Hare Krišna duhovnošću i zanima me kakav je njihov status prema životinjama? Naime, ono što me je osobno odbijalo na njihovim predavanjima i javnim prezentacijama jest činjenica što životinjsku egzistenciju određuju kao manje vrijednu, nižu egzistenciju u koju se ljudska egzistencija može reinkarnirati, prema tom shvaćanju, u slučaju ako ne slijedi etičke standarde.

– U doticaj s vedskom filozofijom sam došla veoma rano, u osnovnoj školi. Oduvijek su me zanimale filozofija i religija, i imala sam previše pitanja na koja mi kršćanstvo i islam nisu mogli dati logične odgovore. Budući da sam osoba koja ne voli mistifikacije, dogme i nametnuta ograničenja, tražila sam dalje i tako naišla na knjige Šrila Bhaktivedante Svamija, koje su na mene djelovale više nego prosvjetljujuće. Otvorile su mi cijeli novi svijet vedske kulture i književnosti, koji mi se tada, kao i sada, učinio neiscrpnim izvorom inspiracije. Najviše me se dojmila činjenica da su u tom sistemu znanost, religija, filozofija i umjetnost neraskidivo povezani, a sami vedski spisi najčešće zabilježeni u obliku pitanja i odgovora, što znači da je ljubopitljiv učenik dobrodošao.

Osim toga, bila sam odlučna vegetarijanka i za mene je bilo nezamislivo smatrati životinje bićima podređenima čovjeku, a njihovo meso produktom koji opravdava njihovu egzistenciju. Tako da je vedska filozofija na mnoge načine bila rezonantna s mojim intuitivnim promišljanjima, pa sam joj intenzivno posvetila nekoliko godina svoga života.

Ali tvoje pitanje nije sasvim precizno postavljeno. Prema Bhagavad-gîti, “egzistencija” (duša) jednaka je i u čovjeku i životinji i biljci, a način na koji ona seli iz tijela u tijelo nije neslijeđenje, nego slijeđenje etičkih standarda primjerenih određenoj vrsti tijela, a vođenih određenom željom koju osoba (duša) odgaja. Tako da ako netko ima ljudsko tijelo, a ponaša se kao mačka, logično je da će u sljedećem životu dobiti tijelo primjerenije zadovoljenju svojih želja, a to je tijelo mačke.

Tvoje pitanje implicira da su u vedskoj filozofiji ljudski etički standardi jedini standardi koji postoje, ali vedska filozofija potpuno afirmativno govori i o drugim mogućnostima, i to ne samo o različitim etičkim standardima među vrstama nego i među ljudima. Da pojasnim primjerom vegetarijanstva – ne očekuje se da mačka bude vegetarijanac, kao što administrativna klasa ljudi također ne treba imati iste društvene obveze, kao npr. svećenička. Dok je za svećenike i intelektualce vegetarijanstvo obavezno, ratnicima se dozovoljava jedenje mesa.

Digitalna vještica

Performans Zmija i Zelenko (fotomorfizacija traume) zajedno si s Marijanom Crtalićem strukturirala kao pripovijedanje o zajedničkim scenama iz života u dvoje, a u čije ste narativne segmente uključili i priče o umjetnicima-prijateljima. Istina, pritom si u jednom trenutku postavila i pitanje o etičnosti izvedbene prakse s obzirom da ste prikazivali i fotografije svojih prijatelja/ica koji nisu znali da će iz fotografske svakodnevice svojom intimom biti uvučeni u javnu praksu performansa. Kod kojih si fotografija i komentara pretpostavila da bi navedeno javno prikazivanje moglo možda povrijediti intimu tvojih prijatelja/ica?

– Više se ne sjećam. Ali nije bilo nekih škakljivih fotografija. Postavila sam to pitanje više načelno jer se pojavljivanje nekih osoba nije moglo izbjeći – ako smo htjeli realistično prikazati situacije. Namjerno sam postavila to pitanje, upravo zbog etike koja se, čini mi se, rijetko promišlja na našoj umjetničkoj sceni, ili barem ne dovoljno dosljedno i ozbiljno.

Prošle godine imala si vrlo zapaženu izložbu Avatar za koju si kao prostor odabrala zagrebački eros shop Pigalle. Naime, u okviru navedene izložbe sebe si postavila u ulogu digitalne vještice, koja, naravno, ne proriče sudbinu, ali na vrlo sličan način kao vještica, tvoja “živa” slika, kako je to sročila Olga Majcen, “čita” misli posjetitelja i na njih odgovara, pokušavajući voditi smislenu konverzaciju. Kako si osmislila taj interaktivni softer?

– Namjera mi je bila da izložba bude održana u kabini u kojoj se inače gledaju porno filmovi, kakve možemo naći u jednom od zagrebačkih sex shopova. Međutim, vlasnik nije bio zainteresiran za suradnju, pa sam morala odustati od toga i improvizirati jednu sličnu situaciju u Eros shopu.

Sam je rad inspiriran TV referendumima na kojima se i na najsloženija društvena pitanja odgovara s “da” ili “ne”, i čovjek je prisiljen svrstati se u neku od krajnjih opcija, što je potpuno apsurdno. Primijetila sam da i sama upadam u zamku referendumskoga pitanja, često uopće ne promišljajući o temi na odgovarajući način, jer cilj je odrediti se što brže i time, valjda, eliminirati i diskreditirati protivnu stranu. Avatar postavlja ta neka “škakljiva” pitanja, a odgovor “da” ili “ne” nosi promjenu njegovog raspoloženja i novo pitanje. Tako ide sve dok on ne predloži “ispitaniku” da ga uništi, ubije. Budući da se rad ne može vidjeti u potpunosti ako se ne odgovori na sva pitanja i sa “da” i sa “ne”, ispitanik je na neki način prisiljen dati i neiskren odgovor. Time pokušavam ironizirati odnos prema autoritetu medija, dočarati način kojim nas manipulira.

Koliko si, odnosno jesi li u navedenom radu bila inspirirana Wicca pokretom i njegovom ekofeminističkom pozicijom koja, obnavljajući poganske rituale, vraća dostojanstvo kultovima Prirode?

– Nisam. Kao što sam već rekla, očekujem potpuno ustoličenje vladavine Djeteta, a za mene Wicca i kultovi Prirode imaju jako matrijarhalni background, dakle, atavistički. Mene ne zanima obnavljanje nečega, nego preobrazba stanja stvarnosti u nešto novo što nismo do sada iskusili. Naravno, moj je rad duboko prožet magijskim simbolima od kojih su neki prisutni i u Wicca praksi. Za mene je svaki od mojih radova svojevrstan ritual; cilj im je promjena svijesti. Wiccu i kultove Prirode doživljavam kao nužnu emancipaciju ženskoga principa prije potpunog uranjanja u eon Djeteta.

Izolacija i razumijevanje

Na koji si način za izložbu Frajeri/Guys (The Peforming Rights Library, Queen Mary University of London, London; Galerija HM, Zagreb, 2006) preuzimala obezglavljena tijela nagih muškaraca iz porno časopisa s kojima u digitalnoj tehnici radiš tjelesnu kombinatoriku vlastite glave ili pak torza, tvoreći tako svojevrsne kiborge kao iz SF-a ili mitskih predaja?

– Pa, evo, zanimljivo mi je bilo doživjeti sebe kao muškarca. Kako to učiniti nego slikom, vizualizacijom? Jungov animus je pojam s kojim se često srećem u literaturi i jako mi je intrigantan. Svaka se osoba sastoji i od ženskog i muškog dijela, a ja svoj muški dio silno želim sresti. Smatram da što bolje osvještavam taj muški (recimo, nesvjesni) dio, više vladam i svojim ženskim (svjesnim) principom.

U rad sam ubacila i priličnu količinu simbola, tako da budem sigurna da će slike biti učinkovite na podsvjesnoj i nadsvjesnoj razini.

S obzirom da pripadaš vrlo mladoj generaciji naših likovnih umjetnica/ica, zanima me koje bi performere/ice iz svoje generacije posebno izdvojila?

– Na žalost, u mojoj generaciji nema baš puno umjetnika koje zanima takav način izražavanja. Teško mi je naći ikoga tko bi dijelio sa mnom slične estetsko-filozofske interese. U svakom slučaju, izdvojila bih Ivu Kovač, talentiranu umjetnicu koja često propituje stvari iz feminističkoga aspekta, i to na vrlo jednostavan, iskren način, što mi se jako sviđa.

Jesi li imala problema, negativnih odnosa zbog svog vrlo upečatljivog i svakodnevnog performativnog gothic stila u likovnim krugovima?

– Još uvijek nisam sigurna mogu li to definirati kao “problem”, međutim neka netrpeljivost jest evidentna. Mislim da ona kreće s osobne razine; ljudi u Hrvatskoj ne sreću često različitost – bilo rasnu, bilo kulturnu, ikakvu. Možda to nije nužno negativan stav, ali jest neka vrst zazora ili straha ili neugode, što onda postaje negativno jer mi ograničava pristup ljudima, komunikaciju i sl., tako da se osjećam izolirano. To stanje se popravlja s vremenom i nailazim na puno razumijevanja i podrške od strane umjetnika malo starije generacije, kao što su Vlasta Delimar i Pino Ivančić...

Ima stvari, naravno, koje su mi neshvatljive, npr. činjenica da još nikada nisam dobila priliku izlagati na Salonu mladih, Zagrebačkom salonu ili imati samostalnu izložbu u nekom od prostora HDLU-a, unatoč mom stalnom, višegodišnjem apliciranju i činjenici da su moji radovi prepoznati u javnosti.

Na svojoj web-stranici http://www.myspace.com/ksenija_kordic među ostalim istaknula si da ne podržavaš ubijanje i zlostavljanje životinja za hranu, odjeću, obuću, medicinska istraživanja itd. Dakle, s obzirom da si umjetnica i da vjeruješ u autonomiju umjetnosti, zanima me tvoj stav o korištenju (npr. slučaj albino zečice Albe Eduarda Kaca/ projekt GFP Bunny) pa i ubijanju životinja u svrhu umjetnosti.

– Ovo mi je veoma teško pitanje. Osobno ne bih nikada koristila živu životinju u svom radu. Jedini mogući sudionik mog rada bio bi netko ravnopravan meni, tj. netko tko je u stanju na sličan način sudjelovati u onome što se događa. Ali kad je riječ o umjetničkoj praksi drugih umjetnika, nisam sklona generalizaciji. Umjetnički rad jest individualan. Mislim da umjetnik ima pravo služiti se medijem kojim želi; u slučaju da je taj medij ilegalan, prvenstveno institucije trebaju snositi odgovornost, ali i umjetnik treba biti dovoljno informiran i spreman na određene posljedice.

Što se tiče etičke strane te priče, svaki rad treba analizirati posebno. Recimo, klanje purana u Pazinu 2000. godine u okviru performansa Hister·i·ja tour mitt preselitev umjetnika Pina Ivančića potpuno podržavam kao umjetničku akciju. A vidjela sam i puno umjetničkih instalacija koje su se bazirale na mučenju životinja, koje su mi bile degutantne i neprihvatljive, jer su bile, čini mi se, svrha same sebi i pokazivanju nečije bezosjećajnosti i neempatije prema životinjama, možda čak i sadističkom uživanju u njihovoj patnji.

Autorica si sjajne naslovnice za knjigu Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan? Juliet Gellatley, točnije, njezinoga drugog hrvatskog izdanja koju je objavila udruga Prijatelji životinja. Na koji si način, osim navedenoga, posvećena radu udruge Prijatelji životinja?

– Autorica sam još jedne njihove naslovnice – za knjigu Naša braća životinje Edgara Kupfera-Koberwitza. Nastojim im pomoći u domeni svoje struke i, naročito, autorski. Jako mi je važno da sve što radim bude što je moguće autonomnije i profesionalnije, tako da se ne nalazim u prosvjedima, agitiranju i sl. Bitno mi je da pridonosim rješenju problema prava životinja, a Prijatelji životinja i njihove akcije nisu jedini način da se osoba aktivira. Moja je umjetnost moj najveći aktivizam.