16.12.2004.

Nikica Klobučar i Tihana Puc  

Razgovor s Larsom O Ericssonom

Sredinom devedesetih nordijska suvremena umjetnost doživjela je takav proboj na međunarodnu umjetničku scenu da se o tom fenomenu govorilo kao o nordijskom čudu. U središtu se pozornosti, kao značajan dio tog čuda, našla i švedska suvremena umjetnost; učvršćivanju položaja jakih umjetničkih imena i njihovom sve učestalijem izlaganju pridonijela je i vrlo plodna djelatnost kustosa, kritičara i teoretičara. Izložbom Delayed on Time – pogled na suvremenu švedsku scenu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, kao i istoimenom publikacijom hrvatskoj je publici po prvi put predstavljen rad i jednih i drugih. Sara Arrhenius, Charles Esche, John Peter Nillson, Anders Olofsson neka su od ključnih imena povijesnoumjetničke scene koja je sa švedske strane sudjelovala u stvaranju i tumačenju spomenutog čuda. Među njima je i Lars O Ericsson, ugledni teoretičar i kritičar umjetnosti, koji je u sklopu zagrebačke izložbe održao predavanje naslovljeno Nordijsko čudo - prije i poslije.

Relevantan izbor

Na zagrebačkom predavanju nabrojili ste faktore koji su se morali poklopiti kako bi se moglo dogoditi ono što je Hans Ulrich Obrist nazvao nordijskim čudom te naglasili važnost promocije. Mislite li da je prošlo 15 minuta nordijske umjetnosti na međunarodnoj umjetničkoj sceni? Dolazi li zagrebačka izložba after, u onom smislu u kojem ste tu oznaku upotrijebili na predavanju?

– Ne, to ne bih rekao. Ono što sam želio reći, jest da je takozvano nordijsko čudo već imalo svoj vrhunac. Suvremena umjetnost je iznimno dinamična i glavni se fokus sada premjestio na Aziju, Afriku i Istočnu Europu, ali najbolji nordijski umjetnici su i dalje prisutni na međunarodnoj sceni. Zbog toga ne smatram da je izložba Delayed on Time stigla u Zagreb nakon spomenutog čuda. Smatram jedino da je stigla nakon njegova vrhunca. Izbor umjetnika koji je napravila Nada Beroš, kustosica “s mogućnošću pogleda sa strane”, na ovoj izložbi je relevantan. Neovisno od toga, iznimno je dobra zamisao intenzivirati kulturnu razmjenu između Hrvatske i Švedske.

Treba li za umjetnika najvažniji cilj biti kako uloviti svojih 15 minuta slave i zadovoljiti kratkoročan interes medija? Postoji li za vas umjetnost izvan fokusa takvog sustava? Koliko je bitno za umjetnika da nađe svoje mjesto na umjetničkom tržištu?

– Ne, to nije najvažnije, ali to jest važno ako se želite obratiti široj publici od one koju čine obožavatelji kod kuće. Prodati sebe jest važno, naravno, ako želite živjeti od umjetnosti. No, neki umjetnici danas, bliski određenim institucijama ili kustosima, mogu preživjeti čak i ako prodaju vrlo malo ili ništa. No, to ne mora nužno značiti da su oni neovisniji. To jedino znači da neki umjetnici mogu opstati izvan komercijalnog i posredničkog umjetničkog sustava, a da nisu na tržištu. To nije novost: kasnih šezdesetih i tijekom sedamdesetih konceptualni su umjetnici, čija djela je praktički bilo nemoguće prodati u to doba naviklo na umjetničke artefakte, upravo na taj način preživljavali.

Kompromis kao tema umjetnosti

Možete li objasniti pojam kompromisa o kojemu govorite u kontekstu švedske suvremene umjetnosti? U kojoj je mjeri kompromis prisutan u radu umjetnika, ne samo kao tema nego i kao potencijalno ograničenje? Što će se dogoditi sa švedskim umjetnicima after?

– Švedsko je društvo po tradiciji društvo kompromisa i kako bi umjetnici to izrazili moraju se baviti kompromisom kao temom. Ali to se može napraviti beskompromisno! Mislim da kompromis, u smislu ograničavajućeg faktora, nije prisutan kod najboljih švedskih umjetnika. No, oni mogu imati određenih problema sa švedskom publikom koja je sastavni dio te tradicije kompromisa, tradicije ni premalo, ni previše, to je publika koja ne voli krajnosti izraza ni teme. Taj problem također postoji i u mnogim drugim zemljama. On može biti faktor koji potencijalno pridonosi umjetnikovoj želji da se okrene široj, međunarodnoj publici. Kao što poslovica kaže, rijetko smo proroci u vlastitu selu, koje može biti i vlastita zemlja. Najbolji švedski umjetnici već su pokazali kako nastavljaju stvarati dobre radove i izlagati na međunarodnoj sceni, kao što su to radili mladi britanski umjetnici (YBA) ranih devedesetih. Uz sve to, danas je manje važno odakle dolazite (što je dobro). Ono što je važno, u zadnjoj procjeni, je kvaliteta rada. Ostalo je propaganda.

Kustoske izložbe kao nacionalna promocija

Od svih uzroka koje ste nabrojali vezano uz sintagmu nordijsko čudo presudnim se čini pozivanje 13 stranih kustosa koji su na taj način dobili cjelovitiji uvid u švedsku umjetničku scenu. Međutim, ta je scena bila vrlo živa i ranije, neovisno od međunarodne recepcije. Ne pokazuje li i ovaj primjer moć i ulogu kustosa, koja je možda jača nego ikada ranije, u kreiranju određenih područja interesa na polju umjetnosti i diktiranju trendova?

– Moje je mišljenje da je dobra ili odlična umjetnost jedini nužan preduvjet za međunarodno priznanje. Kada su poznati kustosi dolazili u Švedsku u drugoj polovici devedesetih, naišli su na živu, njima prethodnu gotovo nepoznatu scenu. Važnost kustosa u današnjem umjetničkom svijetu iznimno je velika, moramo imati na umu da je kustos uloga (a ne identitet). Nije tako malen broj umjetnika koji s vremena na vrijeme rade kao kustosi (dobar švedski primjer je Carl Michael von Hausswolff, koji se predstavio i zagrebačkoj publici prije godinu dana projektom Red Empty, crveno isijavajućim svjetlom u napuštenoj tvornici posuđa Gorica, op. ur.). Isto rade i neki kritičari. Uloga kritičara može se usporediti s onom filmskog redatelja. On posjeduje viziju i pokušava je ostvariti kroz glumce koje odabire. Kustos bi također trebao imati viziju (to jest snažan koncept) i također odabirati ne glumce, nego umjetnike za koje vjeruje da su najprikladniji za realizaciju njegova koncepta. Ako kustos u pravom trenutku učini pravu stvar i ako je njegov/njezin koncept dovoljno snažan, sasvim je prirodno da napravi utjecaj na daljnji tijek umjetnosti.

Koja je, po vama, važnost umjetničkih akademija i škola te obrazovnog sustava na području umjetnosti danas? Na što vi usmjeravate pozornost vaših studentima?

– Obrazovanje na području umjetnosti jednako je važno kao i na područjima na kojima je to ljudima samo po sebi razumljivo, prije svega prirodnih znanosti. Svoje studente pokušavam usmjeriti na one teorije i pojave koje smatram ključnim za razumijevanje i interpretaciju svijeta u kojem živimo. Za mene je umjetnost jednako vrijedna učenja poput filozofije, književnosti i prirodnih znanosti. Dakako, drukčija, ali ništa manje važna za razumijevanje svijeta i nas samih.

Umjetnost i tehnologija

Kako vidite odnos umjetnosti i tehnologije u današnjem društvu?

– Najbolji umjetnici danas, bilo da rade s videom, filmom ili računalima, dosegli su stupanj na kojem tehnologija sama po sebi nije važna. Oni koriste određenu tehnologiju kako bi prikazali ono što žele reći, i to je sve. Oni nisu tehno-frikovi, oni jednostavno žele nešto reći. Ako im je potrebna tehnologija kako bi to mogli izraziti, oni je koriste; u protivnom je ne koriste. Mislim da je to vrlo očito i na izložbi Delayed on Time.

Na predavanju ste naveli primjer švedskih umjetnika koji su s putovnicama nepostojeće zemlje završili u zatvoru u Estoniji (što im je i bila namjera), ali su pušteni nakon konstatacije da su umjetnici pa prema tome ih ne treba shvaćati ozbiljno. Ne ukazuje li ovaj primjer na značenje same umjetnosti i umjetnika u današnjem svijetu? Granice su se otvorile u devedesetima, pojavili su se novi načini komunikacije. Sve više ljudi se počinje izražavati u suvremenim medijima, i fotografiji i videu kao starim-novim medijima. Vlada li mišljenje danas da se gotovo svatko može baviti umjetnošću, iako se nitko ne bi usudio isto tvrditi za posao kirurga? Kako vi to vidite i komentirate s obzirom na koncept bitnosti umjetnosti?

– Umjetnici o kojima je riječ su Carl Michael von Hauswolff i Leif Elggren, kraljevi izmišljene Kraljevine Elgaland Vargalanda. Njihovo je puštanje, na neki način, ukazivalo na činjenicu da se umjetnost ne doživljava osobito ozbiljno, osobito stvarno. No, smatram da je utopijski zahtijevati od umjetnosti da bude kadra promijeniti svijet. Ali to ne znači ni da je potpuno nemoćna. Ona može pridonijeti promjeni našeg sagledavanja stvari, pridonijeti promjeni našeg mentaliteta i razmišljanja. A to zauzvrat može, dugoročno, dovesti do promjene u stvarnom svijetu. Umjetnost jest važna.

Lars O Ericsson izvanredni je profesor filozofije, likovni kritičar i kustos. Živi u Stockholmu i Parizu. Predaje teoriju suvremene umjetnosti na Sveučilištu u Stockholmu. Objavio je brojne knjige, eseje i članke o suvremenoj umjetnosti. Od 1989. do 1994. bio je stalni suradnik uglednog njujorškog časopisa Artforum.