Razgovor s Laurom Hird

Festival europske kratke priče u svom sedmom izdanju uveo je novost: zemlju-partnera, prilično nespretan naziv očito posuđen s Velesajma. Možda nespretan, ali, nedvojbeno, precizan. Ponekad naprosto treba biti jednostavan i ne izmišljati toplu vodu. Zato je u “jakoj reprezentaciji” (da onda posudimo i sportsku terminologiju, kad se već igramo) predstavljena Škotska, izabrana za ovogodišnju zemlju-partnera i od dvadesetak pisaca njih pet je bilo iz Škotske. Predstavili su se pošteno i hrabro, kratko i jasno. Na kraju, festival i jest posvećen kratkoj priči. Popričali smo onda i s “kapetanom” škotske repke – književnicom Laurom Hird.

Gradnja priče iz lika

Za početak, moram te pitati o književnom backgroundu, o škotskoj književnoj sceni. Čini se da je pojava Rebel Inc Magazinea, početkom devedesetih, značila svojevrsnu revolucionarnu točku preokreta za cijelu generaciju autora, uključujući i tebe.

– Sve je započelo kad je Kevin Williamson 1992. pokrenuo časopis Rebel Inc. Do tada smo se sastajali po knjižarama,ali i drugim mjestima gdje se okupljaju mladi: klubovima, nogometnim klubovima, noćnim klubovima i svim mogućim mjestima u Edinburghu gdje se okupljaju mladi. Tamo se čitala poezija i priče, i nitko nije imao pojma gdje i kako bi se bilo što moglo objaviti. Mnogo mladih ljudi pisalo je o svojim svakodnevnim životima, uglavnom životu radničkog sloja, pa su se koristili i jezikom radničkog sloja. Za mene je to bilo važno jer me ohrabrilo. Hej, pa i ja mogu pisati, mogu pisati o stvarima koje me zanimaju i koje zanimaju druge ljude. To je sloj ljudi koji nema novca za skupa putovanja, žive u svojim četvrtima i svojim klubovima, gledaju kako da dobiju neki posao ili da “maznu” kakvu lovu za preživljavanje i,odjednom, oni su dobili svoj “glas” i svoj književni magazin.

Tako si i ti krenula?

– Da. Nije stvar samo u pisanju. Bilo je to i druženje, čitanje, susreti s ljudima s kojima sam mogla podijeliti i svoje životne interese, ne samo književne. Poslala sam Kevinu svoju prvu kratku priču i brzo sam bila prihvaćena. Već sam rekla, to me ohrabrilo da nastavim pisati. Uskoro je Rebel Inc prerastao u, recimo to tako, radikalnu ediciju nakladničke kuće Canongate koju je nastavio uređivati Kevin, i uskoro sam imala i svoju prvu knjigu. Imala sam sreće.

Rekla si kako uvijek priču gradiš iz lika. To nisam prvi put čuo pa me zanima razlika između kreiranja lika i kreiranja svijeta oko tog lika, ako uzmemo da je svaka priča mali svijet za sebe. Što to konkretno znači: graditi priču iz lika?

– To je stvar početne točke pisanja. Umjesto da smisliš cijelu priču po kojoj ćeš posijati likove već prema potrebi te priče, kreneš od lika samog, najčešće samo od nekog detalja. On se polako “izgrađuje”, izlazi na vidjelo odakle dolazi, s kime ima posla, upoznajemo mu rodbinu, što osjeća u nekoj situaciji i kako reagira. Ništa od toga ne znaš unaprijed. Isto tako ne znaš ni što će se dogoditi dalje u knjizi, ili u priči, što će biti godinu poslije ili idući mjesec. Zapravo, priča slijedi lik. Ako si i imao na početku neku ideju kud bi priča trebala ići, dogodi se da s tvojim likom to jednostavno – ne ide. Ne možeš ga prisiliti.

Samopouzdanje pisca

Je li moguće naučiti pisati?

– Svatko ima neku priču. To je polazište. Ispričati je ili ne.

To svakako. Mislio sam na tečajeve kreativnog pisanja i slične radionice.

– U posljednje vrijeme radim na dosta sličnih radionica. Međutim, tu zapravo nije riječ o učenju pisanja. Riječ je o samopouzdanju. U kreativnim radionicama ljudi steknu samopouzdanje, hrabrost da pokušaju, da učvrste svoju točku gledišta, poziciju s koje će pričati kad budu pisali. Samo pisanje se ne da naučiti. Bilo bi krivo pomisliti: “Baš mi je želja biti objavljivani pisac, idem na tečaj pa ću to naučiti”. Naravno da to tako ne ide. Mogli biste se gadno razočarati. Ali ako želite objavljivati, potrebno vam je određeno samopouzdanje, i to se na radionicama može dobiti. Pisac ne piše zato da zadovolji neku želju. Pisac piše zato što mora.

Eto, ukrala si mi pitanje. Pisac piše zato što mora, to si već više puta izjavila.

– Da! To je kompulzivno. Ljudi često sanjare: volio bih biti pisac, volio bih biti glumac, volio bih biti pjevač... ma zaboravi! Poanta je u tome da to radiš, ne da to budeš. A radiš to jer to moraš raditi. Ne postaješ pisac zato što je to zgodno, zanimljivo, ili omogućuje karijeru. Pišeš zato što moraš, bez obzira što drugo radio za život.

Koliko si upoznata s ovim dijelom Europe i kakvi su ti dojmovi iz Hrvatske? Svjestan sam da pitanje zvuči stereotipno, obično sugovornici pokušaju kurtoazno odgovoriti, ali ipak ustrajem postavljati ga strancima. To je, naime, moj prepredeni način da na kraju ipak nešto doznam i o nama i o tome kako nas doživljavate.

– Moji roditelji često su dolazili u Hrvatsku na praznike, i voljeli su dolaziti. Oboje su umrli i zato sam se posebno veselila dolasku, da vidim stvari njihovim očima i da doživim što su oni doživljavali kao lijepo. Zapravo, to je za mene nešto posebno, osobno, dragocjeno. Roditelji su mi bili jako dobri. Podržavali su me u pisanju, još od kad sam bila mala veselili su se i ohrabrivali me da budem kreativna. I sami su bili kreativci. I sad me pisanje dovelo na mjesto koje je njima puno značilo. Mislim da je to dovoljno za bilo koga da se osjeća posebno, pa se tako i ja osjećam. Zato neću reći “mjesto je krasno, a ljudi ljubazni”, jer je moj doživljaj Hrvatske vrlo osoban.