Razgovor s Laurom Restrepo

Radnja vašega romana El leopardo al sol Leopard na suncu smještena je u Kolumbiju, a bio je objavljen 1992.

– On je posljedica trgovine drogom, vala domaćeg nasilja u osamdesetima i goleme korupcije, a da ne spominjem agresiju koja nas je pogodila izvana, a riječ je o djelovanju neshvatljivog i uzaludnog izuma poznatog pod imenom “rat protiv droge”. Sve se to događalo u društvu kojim su upravljali kršćanski moral i modeli koji su se, čini se, zadržali kod nas još od kraja 16. stoljeća i španjolskog zlatnog doba. Do osamdesetih, vrlo je malo ljudi u Kolumbiji povezivalo novac sa srećom. Baš suprotno, u obiteljima je bilo čak zabranjeno govoriti o novcu; a spomenuti koliko je stajao automobil ili sat smatralo se grubim i vulgarnim. Pa i sada, ako pitate stolara ili predavača na sveučilištu koliko traži za svoj posao, oni će najpristojnije odgovoriti: “Nemoj to ni spominjati! Kako bih mogao naplatiti! Ono što vi smatrate poštenim, toliko ćete mi platiti.” Kako smo od takva shvaćanja došli do milijardi dolara koje trunu u vlažnim tajnim podrumima? Do napada najmodernijim oružjem, do umnažanja privatnih vojski, razmnažanja profesionalnih ubojica, prevelike nazočnosti agenata CIA-e i DEE-a, krvavih lanaca osvete, doslovce zlatom optočenih kuća skorojevića, sustavnog ubijanja sudaca, političkih čelnika, javnih osoba, policajaca i običnih stanovnika? Ukratko, do istrebljenja svih koji se opiru planovima nove i bahate kaste kraljeva droge? Ta pretvorba širila se tajnim kodovima koje sam počela odgonetati u El leopardo al sol, nakon jedanaestogodišnjeg istraživanja.

Brutalna kolumbijska stvarnost

– Stvorila sam djelo mašte, utemeljeno na istraživanju stvarnih događaja, oblikovano u dva vremenska okvira. U prošlosti, s protagonistima nasilja koji se kreću grozničavom brzinom, oslonila sam se, tražeći nadahnuće, na tehnike stripa, sapunica i akcijskih filmova. A u sadašnjosti, anonimni ljudi razgovaraju i komentiraju događaje poput kora – ne grčkog nego karipskog – koji stvara ili opovrgava glasine, daje lucidna ili luda tumačenja, i realistične ili mitske opise. Ishod je brutalan roman s vrlo grubim jezikom, a pokušala sam ga ublažiti ženskim likovima koji pokušavaju sačuvati živote svoje djece. Jedna zanimljivost jest i ta da se u romanu nikad ne koristim riječju “droga” niti spominjem tu temu izravno. Prvo, zato što sam bila sigurna da čitatelji čitaju između redaka, i drugo, to je reakcija na fetišizaciju koja zrači iz filozofije “rata protiv droge” i složenu interakciju ljudskih odnosa svodi na jednu stvar: “drogu”.

Vaš roman Dulce compania (Slatko društvo) imao je međunarodni odjek. Dobili ste meksičku nagradu Sor Juana Ines de la Cruz i nagradu France culture. Kako ste došli na ideju za tu knjigu?

– Iako nikad nisam imala izravan vjerski odgoj, živjela sam pun mitski i poetski život u području magnetiziranom religioznošću. Moja me baka, s tatine strane, naučila moliti s njom “tisuću Isusa” u velikoj staroj kući, u sjeni ispod crvenog svjetla zavjetnih svijeća Svetog srca. To je čudna i hipnotička molitva u kojoj ponavljaš ime Isusa tisuću puta. To je bilo strašno iskustvo za djevojčicu poput mene – ulaziti u sobe posluge, koje su mirisale po tamjanu i bile ispunjene uokvirenim slikama čudesnih svetaca i biljkama aloa vere u lončanicama, kao zaštitom od uroka. Svakog prosinca majka i ja napravile bismo velike jaslice – izradile bismo planine i rijeke, zvjezdane konstelacije, betlehemske pastire, brežuljke trojice kraljeva, ukratko cijeli svemir. Time želim reći da sam, ukratko, odrasla uspavana tim ugodnim i iracionalnim vjerovanjem da postoji svemoćno i dobro biće koje te neprestance štiti od zla, jer te voli i oprašta ti.

Onda sam, kao adolescent, odlučila: do vraga sa svecima, s kršćanskim moralom, pastirima i Betlehemom. Od tada sam sretno živjela u bezbožnoj nevjeri. Nakon toga, kad sam se u svojim četrdesetima osvrnula na prošlost, nakon putovanja u gradove kao što su Assisi i Jeruzalem, u meni se probudila određena nostalgija. Što bi se dogodilo, počela sam razmišljati, kad bi se zrela, pragmatična žena, odjednom u nekoj ulici našla licem u lice s tim obožavanim i eteričnim družbenikom koji ju je pazio tijekom djetinjstva? Bilo mi je jasno kako bi bilo nemoguće vratiti izgubljenu vjeru, ali nije li dopušteno barem potražiti ju? Tako se rodila sjetna komedija Dulce compania.

Reportaže pretočene u romane

Koje ste procese slijedili pišući roman, La novia oscura (Tamna mladenka)?

– U posljednjih šest ili sedam godina, otkad sam srela svojega književnog agenta Thomasa Colchiea, živim od tantijema, ali do tada sam morala pisati noću i zarađivati kruh na različite načine – u rasponu od novinarstva do pisanja scenarija za televizijske serije. Jedan od tih poslova bilo je istraživanje Ecopetrola, državne naftne tvrtke. U Kolumbiji su naftna infrastruktura i njezini upravitelji proglašeni vojnim ciljevima i moj je zadatak bio razgovarati s različitim protagonistima tog sukoba da bih objasnila razloge nesuglasica i moguća rješenja, koja ne bi bila vojna; sve je to kompaniju stajalo milijune dolara, a zaradila je vrlo malo. Tako da sam se našla u Barrancabermeju, paradoksalnom naftnom gradu s dugom protu-imperijalističkom i unionističkom poviješću. To je mali urbani krug oko goleme rafinerije na obali Rio Magdalene, u srcu prašume i u samom srcu rata. To je proturječan grad, jer usred te vrućine i terora, tamo cvatu krasne javne knjižnice, aktivan je intelektualni i noćni život, a sve buja vegetacijom i mnoštvom likova i životnih priča koje još nitko nije opisao a privlače svakog pisca. Danju sam intervjuirala sjevernoameričke inženjere, visoke međunarodne šefove, paravojne i gerilske vođe, vojne zapovjednike, pristaše ljudskih prava, krijumčare benzinom, pustolove i osobe koje su se preselile zbog nasilja. Noć me znala zateći u pucnjavi u nekom od gradskih barova ili među crvenim svjetlima dok sam razgovarala s prostitutkama i, naravno, radnicima u rafinerijama, a posebice sa starijima, koji su radili taj posao i borili se u četrdesetima, u razdoblju Troca, odnosno u doba glasovite Tropske naftne tvrtke, prije nego što je Kolumbija nacionalizirala naftnu industriju. Od početka sam znala da moram iz svega toga “izvući” barem jedan roman, a dosad sam napisala dva, oba fikcijska, ali utemeljena na stvarnim situacijama iz Pandorine kutije, što je, zapravo, Barrancabermeja. La novia oscura je priča o Sayonari, prostitutki-djetetu svijeta nafte. A još novija knjiga La multitud errante (Lutajuća gomila) knjiga je o masi ljudi koja izlazi van, na ulice, jer je ostala bez zemlje ili obitelji, i posebice o onim razmještenim ljudima, nazvanim “tri puta sedam”, koji lutaju ratnim područjima u potrazi za ljubavlju.

Neovisna od pravila žanra

Da zaključimo: kako ste postigli svoj način pisanja, svoj poseban spoj stvarnosti i mašte?

– Mislim da same knjige, neovisno o vama, tragaju za stilom koji će ih dovesti na pravi put. Povijest entuzijazma (Historia de un entusiasmo) zapravo je reportaža. Mogla bih je nazvati i novinarskim izopćenikom, jer u njoj govorim o događajima i izjavama koje su mediji odbili objaviti u grubim i krvavim trenucima nakon sloma prvih mirovnih pregovora. Otok strasti (La isle de la pasion) je, ako hoćete, “lažna reportaža”, jer sam, među povijesna ili novinarsko-istraživačka poglavlja umetnula ona u kojima sam sebi dopustila izvući određene zaključke, a da za njih nemam dokaze. Mogla bih se zakleti da su se oni dogodili na ovaj ili onaj način, kao što prema obliku susjednih komadića u slagalici znate kako bi trebali izgledati dijelovi koji nedostaju. S ozbiljnom otegotnom okolnošću, da sam fin de siecle Kolumbijka koja pripovijeda o Meksikancima s početka stoljeća, prijetile su mi velike poteškoće kad je došlo vrijeme za interpretaciju reakcija ili kad je bila riječ o emocijama ili dijalozima. Trebala sam formulu koja će mi dopustiti da pomalo iskrivim provjerljive činjenice, tako da moja osobna interpretacija ne bude uvredljiva, što objašnjava dvojni karakter poglavlja, od kojih su neka strogo novinarsko-istraživačka, a druga imaju dopuštenje da malo lažu. Negdje u tom razdoblju dala sam prvi rukopis La islea engleskom uredniku koji mi je rekao da bi ga htio objaviti pod uvjetom da odlučim, jednom i zauvijek, želim li napisati roman ili reportažu jer je, prema njegovu mišljenju, ta luda smjesa toga dvoga bila neprihvatljiva! Tako sam odlučila da je ono što je taj urednik tražio, upravo ono što neću učiniti i zato sam dodala sljedeću bilješku na početak knjige: “Povijesne činjenice, imena, mjesta, datumi, dokumenti, izjave, likovi, mrtvi i živi koji se pojavljuju u ovoj pripovijesti su stvarni. Stvarni su i manji detalji, ponekad”. Gledajući sad na taj potez, mislim da je to bila moja “deklaracija neovisnosti” u odnosu prema žanrovskoj granici.

Moj roman Leopard na suncu (El leopardo al sol) najprije je bio niz izvještaja koje sam radila kao televizijski novinar za emisiju vijesti. Nakon toga, pretvorila sam ih u dug časopisni članak, a zatim me urednik na televiziji zamolio neka ih preradim u scenarij za mini-seriju, što sam i učinila, ali to nikad nije emitirano zato što su protagonisti prijetili uredniku da će ga raznijeti bombom. Tako da sam još jednom premjestila priču, ovaj put u maštu, ali sam sačuvala realnost interpretacijskih niti. Kao što sam objašnjavala, sam autor ne određuje dokraja svoj stil – u želji da opstanu, knjige same određuju stil za autora. S knjigom Dulce compania, ono što je prije bila glavobolja pretvorilo se u postupno razvijeni stil i željela sam dovesti dvosmislenost do krajnosti, uvodeći protagonisticu, novinarku koja istražuje pojavu anđela u četvrti Bogote koja ne samo da se zaljubljuje u anđela nego i ima dijete s njim. Igrala sam se s idejom slamanja tradicionalne granice između ljudskoga i božanskoga, između lika i autora. Igra je završena i pokazalo se da je prekrasna. Tada sam željela od protagonista napraviti književni lik u stilu detektiva u noir žanru. U La novia oscura uvela sam kao pripovjedačicu novinarku koja istražuje i u prvom licu prepričava rezultate svojeg istraživanja ali, ona je, zajedno sa svim ostalim likovima, izmišljena.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno u časopisu Bomb www.bombsite.com/restrepo/restrepo.html