Razgovor s Levom Dodinom

Kao uvod u intervju koji slijedi prizvati nam je lica i sjene Dodinove predstave Moskovski zbor, s kojom je gostovao u Zagrebu na Festivalu svjetskog kazališta. Autorica teksta, Ljudimila Petruševska (r. 1938.), smjestila je radnju u drugu polovicu pedesetih godina prošlog stoljeća, u razdoblje komunalnih stanova s dvadeset sustanara na osam kvadratnih metara, no siromaštvo i depriviranost sovjetskog vremena nisu stvar prošlosti. Gurnutost više od polovice svjetskog stanovništva u najteže životne prilike u jednakoj mjeri obilježava ekonomiju novog milenija, kao i razdoblje sovjetskog totalitarizma. Dodinovu predstavu stoga možemo gledati kroz prizmu lokalne, ali i svjetske zajednice, čiju svakodnevicu oblikuje prisilna, nametnuta situacija dijeljenja političke nemoći, iz koje protagonisti nemaju kamo uteći. Spavaju stisnuti jedni uz druge drugima, dijele glad, dijele najintimnije informacije i replike, penju se jedni drugima preko glave ili planinare preko zgusnute šume namještaja (scenografiju Alekseja Poraj-Košica čini “dvokatno” nagomilana grupa predmeta) kako bi dosegnuli barem sekundu privatnosti zatvaranjem u ormar. U istom tom prenapučenom prostoru, međutim, održavaju i probe zbora čiji repertoar obuhvaća Bacha, Pergolesija, Brahmsa i Mozarta, dakle povremeno se kaos zajedničkih netrpeljivosti ipak pretvara u glazbeni sklad. Način na koji sakralne melodije “krote” očaj likova upućuje na neuništivu žudnju ne samo dostojanstvenog, već neporecivim smislom prožetog života. Slično svjedočanstvu Viktora Frankla o životu u Auschwitzu, potpuna egzistencijalna depriviranost nije lišena ni hrabrosti, ni vjerske posvećenosti, ni etičkih obzira, ni strastvene gladi za umjetničkim izrazom i stvaralaštvom. U Dodinovoj predstavi, središte otpora strahu čini lik Bake Like (igra je Tatjana Ščuko).

Sloboda izbora

Često se citira vaš stav o stalnoj nužnosti svačijeg osobnog i umjetničkog usavršavanja. U kontekstu činjenice da četiri milijarde ljudi prema podacima Svjetske banke danas živi ispod svih higijenskih i zdravstvenih standarda, treba li njima uistinu etičko usavršavanje ili politički aktivizam, ljudskopravaška kompetencija?

– Nisam rekao da se čovjek ikada doista usavršuje, rekao sam mnogo puta da imamo sposobnost usavršavati se, imamo sposobnost biti dobri. Možemo se odazvati potrebi dobrote, možemo se oglušiti. Momenat izbora uvijek je najteži moment, aktivistički moment, koji ne postaje ništa lakši samim time što ga svakodnevno prolazimo. Ali vi me zapravo pitate ima li čovjek na egzistencijalnom dnu ikakvu slobodu izbora, slobodu mišljenja, ili je nje politički lišen. Ja mislim da čovjek uvijek ima slobodu izbora. Političke okolnosti mogu nas sviknuti na glad, na mučenički rad, mogu nas doslovce reducirati na objekt nemilosrdnog progona, ali žrtva nikada nije ono što bi politika željela; mi nikad nismo samo birokratski “predmet” političkog režima. Možda se upravo na primjeru žrtve i njezine veoma, veoma teške, pa i minimalne slobode, poklapa etičko i političko djelovanje.

U intervjuu za Novie izvjestija izjavili ste kako vam jako smeta prezir ruske javnosti prema kriterijima političke korektnosti: svi su tobože “iznad” takvih trivijalija kao što je uvažavanje ljudskih prava, no u stvarnosti je društvo duboko prožeto diskriminacijom, govorom mržnje, jezičnim netrpeljivostima koje onda postaju prosudbenom “normom”. Je li jezik političke korektnosti jedan od jezika “usavršavanja”?

– Mislim da mi najviše smeta rusko licemjerje, odnosno pretvaranje kako smo tobože “riješili” diskriminacijske probleme, pri čemu nas ti isti problemi, upravo u trenutku naše lažne superiornosti i građanske pasivnosti, najsurovije, sustavno razaraju. Mislim da nam politička korektnost nedostaje. Mislim da je nemamo.

Profil Bake Like

Kako tumačite lik Bake Like iz svoje predstave? Njezina obespravljenost poprima upravo zastrašujuće razmjere, no Lika ni u jednom trenutku ne gubi pribranost, ni volju za nadilaženjem katastrofalnih prilika. Čuva li njezinu snagu također sloboda izbora?

– Da. Lika je centar povijesti. Ne samo ove predstave. Ona je majka koja živi u čudovišnim okolnostima, okolnostima koje bi opravdale svaki postupak, uključujući i nasilje, ubijanje, zločin. Jedna njezina dimenzija svakako je nakazno zanovijetanje, ali ono je samo površinski sloj, ispod kojeg buja i čovječnost i ljubav prema svojoj obitelji. Meni se ionako uvijek čini da kategorije kao “dobar” ili “loš” čovjek nemaju nikakve veze s realnim životom, to su prazne, apstraktne kategorije. Čim ih isprobate u kazalištu vidite koliko su promašene, jer ljudi nikada nisu “tipovi”, nije ih moguće ugurati u ladicu nad kojom piše “gad” ili “lažljivac” ili “svetica”. To bi naprosto bila jedna strašna površnost. Lika tijekom predstave pokazuje nevjerojatno razumijevanje i okolnosti i svojih bližnjih. Upravo zbog toga što razumije svoju obitelj, zato što razumije posljedice nezaposlenosti, progona, neimaštine, gubitka privatnosti kroz koje pojedinačno prolaze njezini najdraži, Lika stalno emocionalno strada. Ali ne gubi sposobnost suosjećanja.

Možete li Liku usporediti s Brechtovom Majkom Courage, s majkom kao opsesijom Gorkoga, ili sa ideologijskim stereotipom o “Majčici Rusiji”, koja obilno rađa, znajući da će izgubiti svoju djecu?

– Svim je majkama zajednička orijentiranost na zaštitu svoje djece. Majke izvrsno razumiju što se oko njih događa. U ideologijskom i u emocionalnom smislu. Kad rodite dijete, zauvijek ste za njega odgovorni. To je posebna vrsta svijesti. Katkad donosite odluke koje se izvana čine monstruozne, no to su u pravilu odluke koje služe zaštiti djeteta. To postoji i kod Brechta: trgovina je način preživljavanja, trgovina je način da djeca prohodaju frontu s pokretnom kuhinjom na leđima, umjesto da poginu u rovovima. Problem je u tome što majke mogu biti uvučene u ratne okolnosti na način oportunizma, kao što je slučaj s Brechtovom junakinjom, ili mogu postati revolucionarke, pa samim time usvojiti “herojski” kod ubijanja neprijatelja, ili mogu naprosto prihvatiti ratne okolnosti kao “danak” koji im je nametnut, kao u slučaju stereotipa o Majčici Rusiji. No Lika je sasvim drukčiji slučaj. Lika je žrtva povijesti, politički nevina žrtva, ali ne i pasivna stradalnica. Lika je, zapravo, paralelno žrtva i aktivistica, ona se neprestano, svakim milimetrom svog bića, suprotstavlja poniženju. Opet kažem, ti milimetri izlaze iz njezine nutrine, ništa ih izvanjsko ne može izbrisati.

Semantika doma

Odrasli ste u komunalnom stanu nalik onome iz predstave. Možete li nam reći kakvo je vaše osobno iskustvo života lišenog privatnosti?

– Mogu vam reći da je moja mama bila pedijatar, što znači da je u našem komunalnom stanu imala veliki ugled. Liječila je i djecu i odrasle. Ali imala je politiku nemiješanja u osobne probleme ukućana. Komunalni stan zapravo znači neprestane, iscrpljujuće konflikte ukućana. Ako odaberete neutralnost, to znači da će se katkada na vas ljutiti sve zaraćene strane. Znalo se dogoditi da nitko u stanu s njom ne razgovara, zamjerajući joj što ne želi odabrati “pravu stranu”. No ona bi to izdržala, tvrdeći da “njezina strana” naprosto želi pomoći svima, umjesto ratovati. I već sljedećeg jutra ljudi bi se pomirili, a mami bi uspjelo zadržati korektan odnos s obje strane. Živjeti s tim malim mržnjama bilo je užasno iscrpljujuće. Lekcija koju sam naučio od mame vezana je za oblike otpora nasilju koji nisu tako “jednostavni” kao slijediti logiku racionalnih argumenata jedne ili druge strane. Sukob nikada nije posve racionalan, tako da ni rješenja sukoba nikada nisu posve racionalna.

Ruski režiser Fomenko o vama je rekao: “Dodin ima Mali teatar, ali ipak ima kakav-takav teatar. Veliki je problem što mnogi redatelji uopće nemaju svoj prostor, nemaju gdje raditi”. Fomenko je, pritom, jedan od veoma cijenjenih, ali i bezdomnih ruskih redatelja. Koliko vam je važno kazalište kao osobita vrsta prostorne ukorijenjenosti, dakle na koji način činjenica imanja “doma” utječe na kvalitetu predstava?

– Imati predstave znači najprije imati kuću za predstave. Ma koliko malu. Slažem se s Fomenkom. Ne može se kvalitetno živjeti u komunalnom stanu, ne može se kvalitetno stvarati u teatru za čiju svaku stepenicu niste osobno odgovorni. Čim je prostor “svačiji”, zapravo je ničiji. Nama u Teatru Mali zna se dogoditi da pofarbamo stubište i onda svi zajedno danima imamo osjećaj kao da smo ga pozlatili, premda je u pitanju najobičnija boja. No ispod te boje nalazi se naša ljubav prema tom prostoru. Usporedite s time komunalno stubište: išarano, zapušteno, s pokradenim žaruljama.

Općenito je važno pitanje što umjetniku znači “dom”. Prva predstava koju sam radio u svom kazalištu bio je Abramovljev Dom. Vjerojatno zato što je dom jedna osobita vrsta savezništva, kao i osobita vrsta identifikacije. Dom je mjesto koje smatramo i “svojim” i “našim”, zbog čega vjerujem da je dom preduvjet oblikovanja umjetničke zajednice. Svjestan sam da sam u tom smislu privilegiran.

Pravo na vrijeme refleksije

Omogućuje li vam činjenica da imate svoje kazalište i prosječno trogodišnje vrijeme pripreme predstava?

– Ne, to mi omogućuje rusko Ministarstvo kulture, koje je nakon nekog vremena pragmatično shvatilo da se više isplati dati nam tri godine za pripremu jedne predstave koju onda igramo dvadeset godina i svuda po svijetu s njome gostujemo (primjerice, predstava Braća i sestre ovogodišnjom je izvedbom u Seulu proslavila dvadesetjednogodišnje trajanje), negoli tvrditi kako je važno svaka dva mjeseca štancati predstave koje se onda u istom roku skidaju s repertoara jer nema interesa publike. Jako je ekonomično dati ljudima vrijeme da naprave predstavu, jer za jednu veliku predstavu treba mobilizirati veliku koncentraciju svih sudionika. Nedavno je jedan mladi ruski matematičar riješio teorijski problem koga nitko od znalaca dugo, dugo nije uspijevao riješiti. Ali zbog toga što je dvije godine bio potpuno posvećen problemu, izgubio je posao na Institutu, kolege su ga ismijavali, općenito su ga tretirali kao čudaka, a ne kao pasioniranog istraživača. No on je, po mom mišljenju, radio posve istu stvar koju pokušavaju napraviti ozbiljni umjetnici: umjetnička svijest nije nešto što se usvoji poput redateljskih uputa “ti stani tamo, a ti se pomakni ovamo”. Za to treba jako malo vremena. Niti je umjetnička svijest nešto što možete katalizirati metodom velike hitnje, pojačanog stresa, ad hoc improvizacije. Nesumnjivo iz nas stalno naviru zanimljive stvari, ali moramo si dati vremena da o njima razmislimo. Redatelj i glumci ništa trajno ne mogu postići ako misle plošno; ako ukinu vrijeme refleksije. Stvaranje zajednice s glumcima je vrlo spor, dubok proces, koji zna uzeti godine, ali nikada mi se nije dogodilo da se glumci žale na uloženi napor. Da bi se došlo do neverbalnog materijala predstave, za početak je potrebno pažljivo pročitati tekst. U mom iskustvu, čitanje i diskutiranje teksta ne može se preskočiti u ime padobranskog “uskakanja” u ulogu. Teatar tako ne funkcionira. U teatru su važne nijanse, međutonovi, detalji. Važno je ljudima dati vremena da se udube u problem, da ga “odžive”. Pa i da shvate kako je problem u konačnici nerješiv; mi smo ti koji se mijenjamo kako njime prolazimo. 

Jako uvažavate publiku.

– Apsolutno. Publika je onakva kakvom je radi kazalište. Publika nikada nije kriva za loše kazalište. Tu nema nikakve mistike. Ako zahtijevate mnogo od publike, publika će se osjećati poštovano i pristat će s vama proći čak i kroz paklene prizore.

Publika i kultura

No ako joj “podilazite”, ako je zabavljate, gledatelji znaju da im niste pristupili s poštovanjem. Ako je prezirete, publika će se s pravom osjetiti suvišna, neće doći na predstavu. U svakom slučaju, publika prihvaća igru koju nudite sa scene. Mene uvijek iznova oduševi koliko mnogo mladih ljudi želi proći kroz filozofski vrlo teške probleme, koliko ih složenost neke situacije ne plaši, nego privlači. Uopće ne vjerujem u priče o “prepametnim” predstavama koje onda rezultiraju zijevanjem gledatelja. Vjerujem, doduše, da predstave katkad rade teoretičari kojima nije do kraja jasna razlika između teze i scenske situacije, pa onda publika pobjegne od tolike tendencioznosti. Ali nikada nisam doživio da publika ne odgovori teškom, pošteno napravljenom scenskom izazovu. Ma koliko bio zahtjevan.

Jeste li gledali film Ruska arka? Slažete li se sa stavom da je ruska kultura u posljednjem stoljeću ili uništena ili izmještena, preživjevši isključivo u egzilu?

– Kako da vam to kažem. Ne mogu prevaliti preko usana takvu užasnu, makar i istinitu rečenicu. Da, ruska kultura je u posljednjih stotinu godina gotovo uništena, ali moj jezik, moje grlo, moje usnice – svi odbijaju naglas izgovoriti takvu dijagnozu. Postoje istine koje ne možemo nikada do kraja prihvatiti. Posljednjih sto godina Rusije je stotinu godina apsolutne tragedije. Ni mi ni svijet još nismo do kraja shvatili sve posljedice ove tragedije. Nismo shvatili do koje je mjere SSSR zarazio tragedijom ostatak svijeta. Kao da je sovjetska država umrla, no njezine su se “bakterije” proširile posvuda. U našem teatru igrani su čudovišni komadi; veliki umjetnici pristajali su na nakazne rečenice; potpuno je negirana bilo kakva autonomija mišljenja. No ne mislim da je ruska kultura do kraja uništena. Kako bih mogao raditi kad bih to mislio? Tragični vijek možda znači da smo prošli kroz strahovito mučenje. Ali pitam se je li moguće uništiti jednu kulturu? Ako postoji potreba za kulturom, postoji i kultura. A naša je potreba za kulturom – golema.