Razgovor s Ljucijom Habibulinom

Ukratko, molim te iznesi priču o tome kako je iniciran Body Navigation Festival u Sankt Peterburgu?

– Suvremeni ples studirala sam u Finskoj (2001.-2004.) u gradiću Outokumpuu, i tada sam radila kao koordinatorica za razmjenu studenata za školu koju su osnovali Jaana Klevering i Jaap Klevering, koji pripadaju prvoj generaciji novoga plesa u Finskoj. Poznato je da je vrlo jak pokret postmodernoga plesa začet u SAD-u sedamdesetih godina, a u Nizozemskoj na akademijama za ples osamdesetih i devedesetih godina postojao je interes za istraživanja improvizacije. Pritom, Jaap i Jaana Klevering studirali su u Nizozemskoj i tako su u Finsku prenijeli ideje improvizacije i plesa na specifičnim lokacijama. Na istoku Finske tada su se održavala brojna događanja iz područja eksperimentalnoga plesa. Bila sam uključena u mnoge zanimljive festivale, npr. Marginal Art Festival, Oudot Kuviot Festival, Lonely in the Rain solo dance festival. Tada sam pozvala plesače i performere iz Rusije da prezentiraju svoj rad u Finskoj. U tom razdoblju, dok sam se školovala, od 2001. do 2004. godine, nastala je mreža suradnje između plesača i performera iz Rusije i Finske. Nakon što sam diplomirala, vratila sam se u Sankt Peterburg s vrlo jakim vezama s međunarodnim umjetnicima. Ideja za Body Navigation Festival nastala je 2004. kao umjetnički dijalog između međunarodnih plesača i performera, u koji su uključeni Katherine Ferrier (SAD), Christine Fentz & Secret Hotel (Danska), Pascale Gille (Francuska), kao i vizualnih umjetnika iz navedene finsko-ruske mreže. Tako su se od 1. do 6. srpnja 2005. godine 25 međunarodnih plesača, performera i videoumjetnika iz Finske, Danske, Norveške, Njemačke, Francuske, Italije, Japana, Engleske, Novoga Zelanda i Rusije okupilo u Sankt Peterburgu na tom prvom izdanju Body Navigation Festivala. Pritom su Hilde Rustad (Norveška), Larissa Tiusainen (Finska), Katherine Ferrier (SAD), Takako Suzuki (Japan), Andre Austvoll (Norveška), Otto Ramstad (Engleska/SAD) i Olive Beiringa (Novi Zeland) održali radionice posvećene ljudskom tijelu u različitim kontekstima kao što su i prezentirali svoje istraživačke projekte. Te iste godine program Body Navigation Festivala činio je program plesa i performansa, video screening i istraživački laboratorij pod nazivom Site-specific ples i video, koji je održan u Kronstadtu. Isto tako, svake večeri održavali su se koncerti eksperimentalne glazbe s domaće glazbene scene.

Interdisciplinarna umjetnost bez financijske potpore

Kako si uspjela s dvije koordinatorice festivala (Olga Amromy i Olga Ivanskaja) osnovati navedeni festival i ima li sličnih interdisciplinarnih festivala u Sankt Peterburgu? Pritom, zanima me kako opstajete u organizaciji međunarodnoga festivala bez potpore vladinih struktura?

– Plesno područje u Sankt Peterburgu temelji se na tradicionalnom, klasičnom baletu, a suvremeni je ples došao u Sankt Peterburg tek kasnih devedesetih i još je marginalan dio kulture. Ipak, mnoge aktivnosti u područje glazbe i vizualnih umjetnosti u Sankt Peterburgu kreirale su svoju publiku tijekom godina. To je isto tako jedan od razloga koji me potakao da oformim interdisciplinarni umjetnički festival. Željela sam napraviti komunikaciju između glazbene publike kao i vizualnih i plesnih umjetnika, kao što sam željela postići da se ples vidi iz drugačije vizure te da se otvore mogućnosti za različitu suradnju. Vrlo je bitno razmjenjivanje ideja i mišljenja između profesionalaca iz različitih zemalja s tako velikom zajednicom kao što je Sankt Peterburg. Naravno, sada sam u potpunosti svjesna kako je teško realizirati takve ideje bez financijske potpore Vlade, bez dovoljno tehničkih pomagala, bez profesionalaca u području umjetničkoga menadžmenta itd. Da navedem primjer: da bismo napravili pozive i vize za umjetnike potrebno je nevjerojatno mnogo snage i upornosti da se prođe kroz ruski birokratski sustav, što je teško zamisliti ako ne živite ovdje. Ali ipak uviđam da se svake godine pojavljuju dodatni impulsi za kreativnost i nove načine razmišljanja o umjetnosti među ljudima. Na primjer, Olga Ivanskaya i Olga Amromy prošle su godine na festivalu bile dio publike kao što su i sudjelovale na radionicama, a ove godine nalaze se u organizaciji festivala, gdje su pritom radile s australskom umjetnicom Larom O’Reilly u Kronstadtu na njezinu site-specific performansu i instalaciji gotovo mjesec dana. Tako su ove godine djelovale kao organizatorice, ali i kao sudionice festivala. Ovaj festival upravo zato i postoji zahvaljujući ljudima otvorena srca za umjetnost i fantastičnom entuzijazmu da rade usprkos poteškoćama i neočekivanim situacijama ruske stvarnosti. Nakon prvoga festivala naišle smo na golem interes umjetnika diljem svijeta, a posebice iz nordijskih i baltičkih zemalja, Engleske i Istočne Evrope, koji su željeli sudjelovati na sljedećem festivalskom izdanju 2006. Tada smo, za drugo izdanje festivala, dobile više od 75 prijedloga iz nordijskih i baltičkih zemalja, Velike Britanije, Kanade, Njemačke, Austrije, Belgije, Francuske, Španjolske, Portugala, Tajvana, Turske, Brazila, Egipta, Češke, Slovenije, Slovačke, Srbije, Bugarske, Kine i SAD-a, ali mnoge od njih nismo mogle pozvati zbog političke i ekonomske situacije. Naime, teško je organizirati festival na onoj razini na kojoj bih željela da se ostvari. Naša vlada nema fondacije i institucije koje bi podržale i razvijale suvremenu umjetnost, tako da se 80 posto postojećih međunarodnih festivala suvremenoga plesa i ostalih izvedbenih umjetnosti u Rusiji održava zahvaljujući podršci evropskih i američkih fondacija. Tako, primjerice, u Moskvi plesni festival kao i produkcije podržava Fordova fondacija, a u Sankt Peterburgu mnoge projekte i festivale podržava Nordijska kulturna fondacija. Istina, postoji golema količina novca za umjetnost u budžetu naše zemlje, ali je problem u tome što, na primjer, povjerenstva za kulturu pripadaju staroj birokratskoj strukturi koja je prilično staromodna u načinu raspodjele novaca. Tako se NCCA u Sankt Peterburgu (National Center For Contemporary Art Saint-Petersburg Branch) bori godinama da dobije prostor u centru grada. Naime, NCCA ima rezidencijalni prostor u Kronstadtu, ali pritom nemaju galeriju ili neki drugi prostor u Sankt Peterburgu. Nikad, uostalom, ne znam kako će festival izgledati sve dok ne započne. To je kao život; ljudi mogu planirati svoje živote, ali on ima svoj ritam i morate se prilagoditi svim promjenama. Morate naučiti prihvatiti rizik i improvizirati! Doista nije jednostavno organizirati festival u Rusiji s obzirom na moć birokratskih struktura, ali je u svemu tome najvažnije ustrajati.

Site-specific performans u Kronstadtu

I ove smo godine na Body Navigation Festivalu mogli vidjeti site-specific performanse. Molim te, pojasni, s obzirom na to da nisam imala priliku vidjeti, site-specific performans & moving image instalaciju Absence Presence australske umjetnice instalacija Lare O’Reilly za koji je odabrala otok Kontin kraj Kronstadta, a za koji je kao moto uzela rečenicu Andreja Tarkovskog: “Svatko tko želi može gledati moje filmove kao zrcalo u kojemu će vidjeti sebe” (Sculpting in Time).

– Kako je NCCA u Sankt Peterburgu (National Center For Contemporary Art Saint-Petersburg Branch) naš partner, svake godine festival ima rezidencijalni program s NCCA-om koji se nalazi u Kronstadtu, gdje pozivaju umjetnike da naprave neki projekt u okviru festivala. Odabrali smo upravo Kronstadt već na početku festivala zbog njegovih vrlo moćnih povijesnih, kulturnih, društvenih, političkih korijena, a koji su povezani s Finskom, Rusijom i Švedskom. To je mjesto tako nositelj sjećanja na različite ratove od 17. do 19. stoljeća kao i na sovjetsko doba: postoje doista veličanstvene ruševine, puškarnice i nizovi utvrda. Tako je koncept tog projekta oblikovan da se odnosi na tijelo i okolicu Kronstadta. U studenom 2006. Lara O’Reilly oblikovala je Absence Presence instalaciju koja koristi video kao način izvlačenja fragmenata iz stvarnosti, iz kaosa prirode što je kombinirala s ljudskim tijelom u napuštenom arhitektonskom prostoru sidnejskog otoka Cockatoo. Instalacija u Kronstadtu u napuštenoj kapelici nastavak je njezina zanimanja za site-specific performanse i moving image instalacije, a koje su ispunjene rezonancijom i tajnovitošću onoga što se osjeća a nije vidljivo. Tako njezin rad obuhvaća snimanje tijela i određenoga mjesta, a zatim ponovo umeće to filmsko sjećanje i nazočnost ljudskoga tijela u prostor. Prema Tatjani Pentes – “Absence Presence Lare O’ Reilly, koji je oblikovan kao instalacija na otoku Kotlin, na mjestu Kronstadske revolucije u Finskom zaljevu, nudi ambijent napuštene građevine i prirodnoga okoliša kao prolaz u sadašnjost i prošlost kao i između vidljivoga i nevidljivoga. U susretu s tim site-specific multimedijskim performansom i moving image instalacijom, ostvaruje se dijalog između psiholoških stanja napuštenih, zabačenih mjesta i zavodljivosti, intimnosti, a sve se otvara iznutra i izvana tih arhitektonskih mjesta – zrcaleći našu interakciju kao posjetitelja/gledatelja s prostorom i sjećanjem u tom site-specific ambijentu.”

Također smo ove godine mogli vidjeti i site-specific performans You cannot deny it might just happen, koji su na jednom od kanala Sankt Peterburga izveli Gunnhild Bakke, Anneke von der Fehr, Rolf-Erik Nystr?m i Anne-Britt Rage. Kako su reagirali slučajni prolaznici-namjernici?

– Taj projekt podijeljen je na dva dijela: performans se sastoji od koreografskog balansiranog čina u kanuu, gdje tri ženske osobe neprestano mijenjaju svoju odjeću. Povremeno se one pojavljuju nalik femininim ruskim arhetipovima. Pritom ti arhetipovi nestaju kako ženske osobe nastavljaju mijenjati svoju odjeću. U performansu isto tako sudjeluje saksofonist, koji svojom specifičnom glazbom komentira arhetipove. Sam je video rad, koji smo imali prilike vidjeti u galerijskom prostoru, podijeljen u tri dijela. Prvi dio sastoji se od brzih izmjena ulomaka pronađenih filmova ruskih priča iz četrdesetih godina i ratnih snimaka a koji su povezani s Kronstadtom. Drugi dio videorada prikazuje tri ženske crtane figure koje balansiraju u Botticellijevoj školjci, a treći dio odnosi se na snimljenu izvedbu koja je izvedena u Norveškoj na fjordu nedaleko Osla.

Mislim da su oni prolaznici koji su postali gledatelji bili vrlo otvoreni i pozitivni. Nikad doista nismo imali negativnu reakciju: ako je umjetnik iskren u onome što radi, onda će doista dodirnuti i obogatiti prisutne. Često skepticizam i konzervativizam pripada profesionalcima i onima koji dolaze iz akademskih krugova.

Sukob starih i mladih tendencija

Posljednjega dana festivala mnogi profesori, pretpostavljam s Kazališne akademije Jakobson, došli su pogledati festivalski program, međutim, čini mi se da je nastao bezdan između njihove ideje o eksperimentalnom kazalištu i ideje eksperimentalnih umjetnika koje smo mogli vidjeti posljednje večeri. Isto tako, učinilo mi se da te večeri kada si najavljivala pojedine goste i njihove performere, u jednom trenutku kao da si se “ispričala” za navedeno nerazumijevanje i pokušala si uspostaviti poveznicu, razumijevanje između profesora i pojedinih izvođača. Kako je moguće da se u 21. stoljeću moramo ispričavati za eksperimentalnu umjetnost profesorima, i to u gradu koji ima avangardne korijene, gradu u kojemu je, primjerice, rođen Daniil Harms?

– Da, sasvim točno, Sankt Peterburg ima snažne avangardne korijene i zlatno doba nakon Revolucije. Na moderan ples posebice je utjecala Isadora Duncan koja je u Sankt Peterburgu otvorila plesnu škole nakon Revolucije. Godine 1924. sve škole modernoga plesa i euritmike bile su zatvorene i sva avangardna umjetnost je bila pod represijom. S time, naravno, nastupa Staljinovo doba. U Americi i Evropi postoji kontinuitet u povijesnim smjernicama plesne umjetnosti, a u Rusiji smo imali prazninu od gotovo stotinu godina. Novi val modernoga, postmodernoga plesnoga razvoja u Rusiji je počeo devedesetih godina; to je bio velik pokret otkrića plesa i ostalih izvedbenih umjetnosti. Tako smo ponovo počeli pronalaziti niti svih tih povijesnih formi prije petnaest godina. Rusija još nema profesionalnu edukaciju za suvremeni ples na razini instituta i akademija. Državni konzervatorij, Baletna škola “Baganova”, Kazališna akademija u Sankt Peterburgu, izrazito su konzervativne. Posljednji dan festivala u Kazališnu akademiju Jakobson došli su profesori i koreografi iz svih ti institucija. Njih je pozvala grčka Technical University of Crete Dance Company koja je izvela moderni plesni stil u stilu Marthe Graham. Očito je bilo da nije riječ o eksperimentalnom plesu, nego o prilično staromodnom plesu, ali smo ih uvrstili u program; naime, kako surađuju s Kazališnom akademijom Jakobson, bili smo zamoljeni da ih uvrstimo u program. Istina, naslućivala se određena tenzija između pojedinih eksperimentalnih umjetnika i publike/profesora koji su vrlo glasno komentirali pojedine izvedbe. Ali bila sam vrlo radoznala i vrlo ponosna što je upravo ta stara generacija dobila suvremenu injekciju. Nisam se ispričala, kao što si rekla, nego sam rekla da naš festival prezentira različite plesne forme i izvedbene umjetnosti i da ples mora biti više od tehničke fraze i da mora više moći nego što mi to možemo očekivati u tom viđenju.

Možeš li ukratko nešto reći o umjetnicima i umjetničkim skupinama iz Sankt Peterburga koje smo mogli vidjeti na ovogodišnjem festivalskom izdanju?

– Danas u Sankt Peterburgu mnogi mladi umjetnici eksperimentiraju u području zvuka i videa, i to je upravo veliki potencijal za suvremenu umjetnost u Rusiji. Dakle, mogli smo vidjeti audiovizualni projekt MEDIAFORM u okviru klupskog programa u suradnji videoumjetnika Jurija Elika, dizajnera zvuka Vladimira Manevzova, glazbenika Igora Pozukaila i performera Alekseja Čerkašina. U tom je performansu bio kreiran audiovizualan prostor interakcijom pokreta plesača (u njihovim je rukama bila prenosiva videokamera), improvizirani zvuk i video dionice koje su bile projicirane na platno koje je bilo formirano prije ali i za vrijeme same akcije. Tako glavni faktor za definiranje promjena tih video slika nije bio unaprijed kreiran algoritmovima. Plastičnost ljudskoga tijela bila je stvarana u dinamici sa slikama i time je pozivala publiku na putovanje kroz raznobojan trodimenzionalni prostor.

Ove godine nismo imali mnogo ruskih plesnih izvođača, kao što je to bilo prije dvije godine. U Sankt Peterburgu, osim toga, nema mnogo kompanija suvremenoga plesa, doista ih ima svega nekoliko. Jedna od starijih je plesna kompanija Iguana, koji su u srpnju bili u Americi, tako da nisu mogli sudjelovati u programu Body Navigation Festivala; nadalje, tu je kazalište AHE koje je u vrijeme festivala isto tako bilo izvan zemlje. Za plesače i performere kao jedina mogućnost rada – ako su u tom području doista profesionalci – jest da izvode i rade izvan ove zemlje. Poznajem mnoge dobre plesače koji iznimno teško zarađuju za život tako da rade neke druge poslove u slobodno vrijeme. Osim toga, moraju za vlastiti novac unajmljivati prostor za probe kao i prostor za izvedbu, što je vrlo skupo jer kazališni prostori pripadaju državi koja pritom očekuje od njih komercijalne projekte. I upravo zbog toga su devedesetih godina mnoge kompanije imigrirale u Evropu, na primjer kazalište DEREVO, osnovano 1988., radi u Njemačkoj, vrlo poznati klaun Slava Polunin otvorio je svoju školu u Francuskoj i pritom radi izvrsne programe u Engleskoj, i da ne nabrajam dalje.

Nadalje, u Uralu, Sibiru postoje vrlo zanimljive kompanije i eksperimentalne umjetničke grupe, ali zbog goleme udaljenosti i vrlo skupoga puta zasad nismo u mogućnosti da ih pozovemo u Sankt Peterburg.

Etika nenasilja

Na web-stranici Body Navigation Festivala nalazi se zapisan sljedeći cilj festivala: “U klimi takvih političkih, kulturnih i ekoloških prevrata i promjena, bitno je da se danas, više nego ikad, angažiramo u ozbiljnom dijalogu o tome kako utječemo na svijet oko nas i povratno, kako taj svijet utječe na nas”. Zanima me što misliš o mogućem suodnosu između estetike i etike. Naime, neki umjetnici ne žele prožimati vlastitu estetiku, umjetnost s etičkim pitanjima, jer pretpostavljaju da etika navodno implicira moralizaciju. Tragom navedenoga, zanima me tvoj komentar Lenjinova aforizma: “Etika je estetika budućnosti”. Primjerice, Laurie Anderson ironično je pridodala u povodu navedenoga aforizma: “Volim se zapitati što bi to moglo značiti! U budućnosti svi ćemo biti dobri jedni prema drugima i nećemo trebati raditi umjetnost? Drugi ljudi na svijetu imaju milijarde razloga za negativne reakcije prema američkoj politici.” (http://www.ri.cmu.edu/events/25th/laurie_anderson_interview.html)

– Tragom ovoga što je izjavila Laurie Anderson pitam se je li potreba za stvaranjem umjetnosti upravo nastaje onda kada nismo dobri jedni prema drugima. Željela bih živjeti u svijetu harmonije, ljubavi i ljepote. Možda je upravo to i jedan od glavnih razloga da se stvara umjetnost. Teorija etičkoga socijalizma potvrđuje da se tranzicija u socijalizam može ostvariti etičkom revolucijom čovječanstva bez obzira na društvenu pripadnost ljudi... Ne volim -izme. Etika i moral bez -izama jest dio ljudskoga bića u društvu. Ne mogu a da ne spomenem etiku nenasilja koja uključuje osjećaj ljubavi prema ljudima, poštovanje, osjećaj za pravdu, umijeće opraštanja, spremnost na suradnju i kompromise, odbijanje nasilja u svim oblicima i izvedbama.

I, na kraju, kako je iz Hrvatske na Body Navigation Festivalu gostovao jedino Robert Franciszty sa svojim performansom i videoradom o pravima životinja, zanima me kakva je situacija s organizacijama za prava i oslobođenje životinja u Rusiji, a posebice u Sankt Peterburgu? Primjerice, na ulicama vašega predivnoga grada moguće je ipak zapaziti neke nimalo korektne svakodnevne slike sa životinjama. Tako blizu Nevskoga prospekta vidjela sam prosjaka, vrlo mladoga čovjeka, u crnom odijelu i crnim šeširom na glavi na kojemu se nalazio miš koji je trčkarao po obodu tog šešira, a na samom vrhu šešira bio je šćućuren mačić, bolesnoga i pothranjenoga izgleda. Jednako tako na Nevskom prospektu zapazila sam ženu koja je prodavala mačiće koje je držala u kartonskoj kutiji.

– Kako u Rusiji još nisu ostvarena prava ljudi, kako bismo uopće mogli govoriti o pravima životinja kod nas? Zapravo, mislim da prava životinja uopće ne postoje u ruskom društvu kao što je to slučaj u Evropi. To kod nas još nije političko pitanje, ali svatko se naravno osobno susreće s navedenim pitanjem i stoga je vrlo važno da se ljude navodi da promišljaju o navedenom kroz umjetnost.