Razgovor s Lori Damiano

Lori trenutačno živi u Vancouveru i kako to opisuje Bob Kronbauer, njezin prijatelj i vlasnik tvrtke Crownfarmer, radi na mnogim projektima koji će vas izbaciti iz cipela: “Ozbiljno, jedna cipela će vam odskakivati od zidova i vi ćete je htjeti dohvatiti kako biste je ponovno obuli, a druga će, prije nego što toga budete i svjesni, odjednom odletjeti u zid preko puta”.

Kreativni i dinamični skejteri svijeta

Recite nam nešto o fanzinu Villa Villa Cola.

– Villa Villa Cola je postojeći kolektiv skejterica koje skejtaju, rade fanzine, filmove i videoradove zajedno od 1996. Žensko skejterstvo nije mnogo predstavljeno u javnosti, a kada i jest, onda je to učinjeno u posve komercijalne svrhe i ne pretjerano vjerodostojno. Naša je namjera zabilježiti skejtere koje poznajemo kako bi vjerodostojno predstavili kreativne i dinamične skejtere svijeta – muške, a posebno ženske.

A možete li reći nešto o najnovijem DVD-u Getting Nowhere Faster?

– Lani smo izdali smo svoj najnoviji projekt Getting Nowhere Faster koji je objavio Element Skateboards. Razina vještine ženskog skejtanja veoma se brzo razvila, tako da su čak i neki sponzori djevojaka bili ugodno iznenađeni snimkama iz videa (koji je snimila Lisa Whitaker). Skejtanje nam je svima mnogo promijenilo živote. To nam je, kao mladim ženama, otvorilo mnoge nove mogućnosti i pomoglo nam odbaciti mnoga nerealna društvena očekivanja i pritiske onoga što bi djevojke trebale, ili što ne bi trebale raditi u svojim životima. Budući da smo skejtanjem okupile cijelu zajednicu drugih ljudi u zemlji i svijetu, imale smo fantastičnu skupinu inspirativnih i kreativnih pojedinaca koji su nas podupirali. Mislim da je imati takvu vrstu globalne obitelji jako vrijedna i rijetka povlastica, pogotovo kada ste jako mladi.

Željeli smo napraviti video sa širokom distribucijom na kojem bi se našle sve od najboljih skejterica do kojih bismo uspjeli doći tako da ljudi shvate na kojoj razini djevojke skejtaju u današnjem društvu. Također, nadamo se da smo uspjeli prikazati razne vrste kreativnih i jedinstvenih osobnosti čiji je život usmjeren na skejtanje. Nadamo se da će film izići z okvira skejterske scene i nadahnuti i druge ljude da se uključe u skejtanje ili u neki drugi kreativni pothvat.

Imate magisterij iz “eksperimentalne animacije”. Što to točno znači?

– U komercijalnoj animaciji postoji tradicionalna metoda pričanja priče, stvaranja slika i filmova. Studirala sam animaciju na sveučilištu CalArts prema programu koji se zvao Eksperimentalna animacija. Taj nas je program više ohrabrivao u istraživanju bezgraničnosti medija, nego upućivao na ograničenja konvencija uspostavljenih u razmjerno kratkoj povijesti animacije. Iako se eksperimentalni animatori često koriste mnogim tehnikama tradicionalne animacije, mnogo su manje ograničeni klasičnim pravilima. Netko je eksperimentalnu animaciju definirao kao “umjetnost” koja se temelji na vremenu. Evo citata koji sam pronašla u knjizi Johna Halasa i Rogera Manvella iz 1959., The Technique of Film Animation: “U mediju koji je slobodan i fleksibilan kao što je to crtani film, eksperimentalno područje je beskrajno, i animacija bi, održavanjem tog osjećaja za eksperimentalnost, mogla izbjeći neke od stereotipnih ponavljanja unaprijed utvrđenih oblika dizajna i tehnike kojima je često podvrgnuta.”

Skejtanje i umjetnost

Za mene je ulazak u skejtersku kulturu bio vodič prema mnogim pozitivnim stvarima (na primjer glazbi, umjetnosti, zanimljivim ljudima itd.). Kako ste se vi počeli baviti skejtbordingom i umjetnošću?

– Kada mi je bilo osam godina čula sam na jednom obiteljskom skupu da netko o tome govori. Govorili su kako njihova kći ima prijatelja skejtera koji je iznimno kreativan. Ona je rekla da on uvijek izrađuje neke stvari koje im daruje. To mi se tada učinilo kao nešto najbolje što sam čula. Tako se u mojoj glavi skejtanje oduvijek isprepletalo s umjetnošću. Željela sam biti takva osoba (koja oblikuje stvari za druge ljude), i mislim da sam podsvjesno odlučila da je prvi pomak prema tome da počnem skejtati. Počela sam tek kada mi je bilo šesnaest godina. Usput sam razmišljala kako to nije za mene jer nikada nisam vidjela djevojke koje skejtaju. Sa šesnaest godina, s najboljom sam prijateljicom odlučila da ćemo skejtati.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno u e-časopisu Frontwheeldrive, www.frontwheeldrive.com/lori_damiano.html