Razgovor s Lovorkom Marinović

Hrvatska se najčešće spominje kao zemlja tranzita u trgovini ženama na putu prema zapadnoj Europi, no postoje pokazatelji da je postala i odredište i zemlja porijekla žena kojima se trguje. Kakva je po vama situacija? Što kaže statistika za ovu godinu; povećava li se trgovina ženama u Hrvatskoj?

– Nema države u svijetu koja nije zahvaćena ovim problemom. Što se tiče Hrvatske, već i na osnovi malog broja žrtava identificiranih od 2002., možemo zaključiti da je Hrvatska i zemlja tranzita, i zemlja odredište, i zemlja iz koje se vrbuju osobe te postaju žrtve trgovanja ljudima. Jer, ako se napravi analiza na uzorku koji imamo, dakle samo na identificiranim slučajevima od 1992., od 45 slučajeva 14 su osobe porijeklom iz Hrvatske, dakle oko 30 posto. Znači, Hrvatska jest i zemlja izvorište. Uz to se pojavljuje trgovanje djevojkama unutar granica Hrvatske, i slučajevi kada su djevojke iz Hrvatske bile žrtve trgovanja u nekoj od zapadnoeuropskih država, pa smo imali slučajeve da su žrtve identificirane u Austriji, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj...

Međutim, kada govorimo o brojkama, smatramo da je to samo vrh sante; daleko je veća siva brojka i daleko je veći broj neidentificiranih osoba. Osobe je iznimno teško identificirati u samom tranzitu kroz Hrvatsku. U posljednjih dvije godine pojavljuje se još nešto: žrtve trgovanja ljudima ne dolaze samo ilegalno. Sve češće one putuju legalno, s dokumentima prelaze granicu, i imaju sređene radne dozvole. Kad se nađu na mjestu gdje bi trebale raditi ili neposredno prije, one postaju žrtve trgovanja. Zato smatramo da su stvarne brojke mnogo, mnogo veće.

Dobrovoljna prostitucija je rijetkost

Možete li objasniti razliku između krijumčarenja i trgovanja ženama?

– Postoji velika razlika između krijumčarenja i trgovanja ljudima; o krijumčarenju se u Hrvatskoj manje govori, a smatramo da je to velik problem. Krijumčarene osobe prelaze granicu uvijek ilegalno, i cilj krijumčara je zarada upravo od prebacivanja osoba preko granice. Krijumčarena osoba uvijek daje pristanak da je se prebaci i to joj je cilj; ona ide za tim da ilegalno prijeđe granicu i da će za to platiti i imati vezu kako bi je se prebacilo preko granice. Najviše je krijumčarenih osoba iz Kine ili tog dijela svijeta, a karakteristično je da osoba plati, recimo, 5000 dolara za put od zemlje porijekla do neke države u zapadnoj Europi, te da ona s organizatorima sklopi čak neki oblik ugovora, koji ide tako daleko da će, ako prebacivanje ne uspije prvi put, biti još jedan ili dva pokušaja dok osoba dođe do krajnjeg odredišta.

Trgovanje ljudima znači da žrtve mogu ali i ne moraju prijeći granicu ilegalno; dakle, sada je sve više onih koji legalno prelaze granicu i sve više trgovanja unutar granice jedne države. Ovdje je glavni cilj trgovaca ljudima eksploatacija žrtve i zarade upravo na njihovim tijelima. Žrtva nekad čak može dati pristanak, recimo žena zna da će se baviti prostitucijom. Dosta je teško ljudima koje se s tim bore, oni moraju proći dosta edukacija kako bi dobro razumjeli odnos krijumčarenja i trgovanja, mogli ih razlikovati i u skladu s time postupati.

Što je s razlikom između prisilne i svojevoljne prostitucije? Prema procjenama vaše organizacije, u svijetu je više od 90 posto prostitutki prisiljeno na taj posao.

– Ti su podaci skupljeni iz različitih izvora, od službenih institucija preko nevladinih organizacija do intervjua sa žrtvama. Oni pokazuju da – u zemljama u kojima je legalizirana prostitucija, ali i u onima gdje nije, ili u slučajevima kada djevojke krenu iz Ukrajine znajući da će se baviti prostitucijom – onoga trenutka kada osoba više ne može izraziti svoju volju, kada želi prekinuti s tim radom, kada ne želi imati 15 klijenata dnevno ili kada želi svoju zaradu, a to joj se odbija, onda sve upućuje na to da je ona prisiljena baviti se prostitucijom. Postoje određene feminističke grupe koje smatraju da je svaka prostitucija u osnovi prisilna, da nitko ne ulazi svojevoljno u prostituciju i da uvijek neki vanjski razlog – trgovanje, loše ekonomske i socijalne prilike... – natjera neku osobu da se bavi tim poslom.

Imate li podatke o broju inozemnih državljanki koje rade na području Hrvatske u prostituciji?

– Nemamo službene podatke, jer, na žalost, ima vrlo malo istraživanja o prostituciji u Hrvatskoj, pa je shodno tome teško napraviti procjene. No, ono što može ukazivati na porast prostitucije, a onda i mogućeg trgovanja ženama zbog seksualne eksploatacije jest porast broja strankinja koje dolaze raditi u Hrvatsku kao go-go plesačice, što se u posljednje vrijeme izuzetno reklamira. Kada te djevojke dođu ovdje raditi, one imaju određenu radnu dozvolu za određeno razdoblje. Međutim, što točno rade i što se s njima događa nakon isteka radne dozvole, u to nitko nema uvida.

Prostitucija u stanovima i tzv. dogovoreni brakovi

Koliko je kod nas primjetan onaj trend kao u Bosni da se prostitucija seli u privatno, da se zatvaraju javne kuće i barovi, i sve odvija u stanovima, salonima za masažu.., tako da je sve teže tome ući u trag?

– To je kod nas počelo prije nekoliko godina; zapravo zbog ratnih sukoba koji su prestali ovdje prije nego u Bosni taj je trend primijećen u nas već krajem devedesetih. Policija je krajem devedesetih radila velike racije po noćnim klubovima, i nakon tih racija i zatvaranja mnogih klubova posao se organizira na drugi način. Već od tada imate u Hrvatskoj situaciju da se posao organizira po stanovima, salonima za masažu, mobitelima, go-go klubovima, i to je daleko teže identificirati. Takva je situacija i danas, s time da ponovo imamo bum noćnih klubova i plesačica, ali sada s radnim dozvolama.

No, velik su problem i moguće izvorište trgovanja ženama zbog seksualnog iskorištavanja i tzv. dogovoreni brakovi sa strankinjama o čemu se u nas vrlo malo zna. Sve je više agencija koje su posrednici u upoznavanju; ili se u zimskom periodu djevojke dovode ovdje i organiziraju se susreti neženja i slično. Na žalost, nema nikakvih podataka koliko je takvih strankinja došlo, jesu li još ovdje, u kojim uvjetima žive... Ako ne postoji neki izraziti problem, socijalni radnici nisu ovlašteni za te slučajeve. Stoga je to siva zona, potpuno nevidljiva u javnosti. Osobe koje ulaze u takve brakove često trpe nasilje, a nakon nekog vremena i zajedničkog života mogu čak biti i preprodane nekom drugom. U vezi s time nemamo podatke ni za jednu državu u regiji, no imamo, primjerice, znakovit podatak da na našem području ima oko 3000 emigranata iz bivšeg Sovjetskog Saveza velikom većinom žena, i da ih više od 60% žive u nesređenim brakovima, a više od 20% trpi obiteljsko nasilje, što je velika brojka.

S obzirom na stanje u regiji, BiH, Srbiji, Kosovu... gdje je trgovina ženama vrlo razvijena, smatrate li da hrvatska vlast ovom problemu posvećuje dovoljnu pozornost?

– Hrvatska je uspostavila mehanizme za borbu protiv trgovanja ljudima, posebno ženama i djecom. No, ako gledate situaciju u regiji i usporedite brojke, onda dolazi do velike disproporcije. Imate službeno registriranih za prošlu godinu u Srbiji oko 200 slučajeva, u Bosni više od 300, u Sloveniji oko 50, a u Hrvatskoj je identificiranih sedam slučajeva trgovanja po službenoj statistici. Od početka ove godine, službeno ih je identificirano četiri. Mislim da je ta brojka daleko veća i da je dio tih djevojaka u tranzitu kroz Hrvatsku, što je teže otkriti. Pojavljuje se i trgovanje ženama preko granice, jer u određenim mjestima možete naručiti djevojku koja se za te potrebe dovodi iz Bosne i Hercegovine u pratnji jednog muškarca. Na granici će reći da su mladić i djevojka, a ustvari on je vodi i kontrolira, kako bi ona pružila seksualne usluge, nakon čega se vraćaju u zemlju polaska. Do tog smo zaključaka došli, jer je to ponašanje bilo sumnjivo graničnoj i lokalnoj policiji, pa su vodili razgovore s tim djevojkama i zvali nas. Te djevojke nisu izjavile da su žrtve, nego su se držale strogo svoje priče. No, kasnije se ustanovilo u Bosni da su one bile žrtve trgovanja i da su dospjele u skloništa, i takvih slučajeva je bilo nekoliko.

Zakoni doneseni, ali trgovci nekažnjeni

Srbija je unijela promjene u Kazneni zakon i veće kazne za trafficking, u Bosni je određen i Državni koordinator za probleme trgovanja ljudima. Kako ocjenjuje hrvatsko zakonodavstvo?

– U Hrvatskoj je Kazneni zakon potpuno usklađen s UN-ovim konvencijama i protokolima te europskim zakonodavstvom. Nedavno su u Saboru usvojene i izmjene Kaznenog zakona za kažnjavanje klijenata kad je riječ o žrtvama trgovanja. Najviše kazne su 10 godina. Međutim, u Hrvatskoj bi svakako trebalo poraditi na tome da slučajevi budu završeni na sudu, jer mi na ovako mali broj registriranih žrtava nemamo okončanih sudskih presuda da bismo mogli reći da sustav funkcionira. Koliko mi je poznato, samo je jedan proces završen, i to prema starom zakonu dok još nije bio članka o trgovanju ljudima, nego samo o uspostavi ropstva. Osoba koja je bila izravno u to uključena i iskorištavala djevojke, osuđena je na devet godina zatvora, a njegovi pomagači su bili osuđeni na nekoliko mjeseci. Okončanih presuda je iznimno malo, i procesi predugo traju. Posebno me iznenadio jedan slučaj, kojega se sigurno sjećate iz novina, o robu koji je bio iskorištavan na tavanu jedne kuće u okolici Zagreba. Na žalost, osoba koja je tu osobu iskorištavala oslobođena je na prvostupanjskom sudu, i to je zabrinjavajuće. Sudac je tvrdio da slučaj nije dobro pripremljen da bi se počinitelj mogao kazniti, što opet ukazuje da nešto nije u redu. Takvo što se ne bi smjelo događati.

Ima li vaša organizacija neki mehanizam utjecaja na sud, istraživanja, pisanja izvještaja i zahtjeva... da se takvo što ne događa?

– Nemamo mandat za to, mi smo međuvladina međunarodna organizacija. Takvo što bi trebale gurati nevladine organizacije, one bi trebale pratiti procese, davati mišljenja i tražiti da se drukčije postupa.

Malo je organizatora osuđeno, a s druge strane sankcije su često usmjerene na žene, jer su ilegalno ušle u zemlju, nemaju dokumente i slično. Koliko je, po vama, policija educirana da prepoznaje ovakve slučajeve i adekvatno postupa?

– Onoga trenutka kad je policija posumnjala da je riječ o potencijalnoj žrtvi trgovanja, ta osoba nije bila kažnjena po ni jednom drugom zakonu, dakle prekršajnom zbog ilegalnog boravka ili neimanja dokumenata, ili zbog prostitucije. No, sasvim je sigurno da kroz policiju prođe slučajeva koji nisu prepoznati; i nitko od nas ne može reći koliko je takvih osoba.

Je li riječ više o korupciji ili needuciranosti?

– Vjerojatno ima svega. U Hrvatskoj je bio program edukacije policajaca iz Odjela za organizirani kriminal, i obučeno je 26 službenika s područja cijele Hrvatske. Onoga trenutka kada se posumnja da je netko žrtva trgovanja, pozove se nekoga od tih 26 policajaca koji nastave raditi s takvom osobom. Ako oni utvrde da je uistinu riječ o takvoj osobi, onda se prema njoj postupa kao prema žrtvi. U tom je smislu izdana uputa Ministarstva da se izdaje dozvola privremenog boravka žrtvi trgovanja ljudima, što je iznimno važno. Bitno je također da se za tu dozvolu ne uvjetuje da osoba svjedoči na sudu. Ona će dobiti dozvolu boravka kao žrtva trgovanja ljudima već na osnovi same identifikacije. Ni za jednu od osoba koje su bile identificirane nije dolazila u obzir deportacija u zemlju porijekla. Dio žena se vratio u svoje države, ako su to željele, a dio njih je ostao u Hrvatskoj. Bilo bi svakako važno da se ova uputa uvrsti u zakon i tako osnaži.

Znate li za neki slučaj korupcije ili unutarnje revizije u policiji u vezi s trgovanjem ljudima?

– Nije mi poznato. Naša se organizacija ne bavi time.

Trgovanje ljudima kao posljedica rata

Sudjelovali ste u izradi prvog istraživanja o trgovanju ženama i djecom u Hrvatskoj 2002. Što je ono pokazalo u osnovnim naznakama? Čini se da je val trgovanja ženama došao s ratom i militarizacijom cijele zone.

– Da, došao je s ratom. Prije je također postojao, no nije se o tome toliko pričalo. S militarizacijom regije najvidljiviji oblik trgovanja ljudima bio je upravo u svrhu seksualne eksploatacije žena, jer je to bio način na koji bi se vojnici koji tu borave bez obitelji mogli “zabaviti”... To je istraživanje bilo prvo takve vrste i imali smo vrlo skroman uvid, jer problem u to vrijeme nije bio vidljiv. Gdje god bi došli nailazili smo na zid šutnje i nitko nije pokazivao interes niti je smatrao da je to problem u Hrvatskoj. Upravo smo stoga i prišli tom istraživanju, zajedno s Centrom za tranziciju društva. Pokazalo se da je problem itekako prisutan; da je bio daleko prisutniji za vrijeme rata, da je bio zataškavan i da nije bilo nikoga tko bi o tome progovorio i da nije bilo nikakvih izvješća. Tada smo analizirali i članke iz medija, i iako je po njima bilo vidljivo da je riječ o trgovanju ženama u svrhu seksualne eksploatacije, one su bile tretirane kao međunarodna prostitucija ili ilegalne migrantkinje, i bile su odmah deportirane. Nije bilo ni odgovarajućeg zakonodavstva i dolazilo bi do zastare slučajeva, jer bi predmet na sudu bio više od tri godine.

Nama je to istraživanje zapravo služilo da utvrdimo stanje i damo preporuke što bi trebalo napraviti. Nakon tog istraživanja te lobiranja i razgovora u vladi, prihvaćene su sve preporuke i prišlo se sustavnom planiranju kako pristupiti tome fenomenu. Godine 2002. donesen je prvi Nacionalni plan za suzbijanje trgovanja ljudima, uključile su se relevantne vladine i nevladine organizacije, i nakon toga se krenulo raditi na svim područjima: na izgradnji kapaciteta, na edukaciji socijalnih radnika, sudstva, na izgradnji sustava zaštite. Uspostavljena je mreža: jedno nacionalno sklonište gdje žrtve borave dulje vrijeme, i tri prihvatna centra u različitim područjima Hrvatske. Gradio se sustav zbrinjavanja, zatim suradnja policije, NVO-a i vladinih institucija na identifikaciji, zatim edukacija i prevencija, između ostaloga i da se u okviru edukativnih programa o trgovanju ljudima govori u školama.

Koliko je u Hrvatskoj prisutna trgovina djecom?

– Djeca se eksploatiraju u pornografskoj i seksualnoj industriji, ali i iznimno često u organiziranom prosjačenju i preprodaji droge. Tu je velik postotak romske djece. Zapanjujuće je da je u zapadnoj Europi bilo mnogo slučajeva u kojima su roditelji oni koji su djecu koristili u seksualnoj industriji, podvodili ili odvodili na ulice da se bave prostitucijom... Primijećeno je i veliko povećanje muške djece koja se koriste u seksualnoj industriji, zatim povećanje radne eksploatacije muškaraca. Zabrinjavajuća je također i brojka da je redovito u posljednjih nekoliko godina zabilježeno da se oko 200 maloljetnika stranih državljana godišnje nađe bez pratnje roditelja u Hrvatskoj. U svijetu se procjenjuje da su u takvim slučajevima oko 80% maloljetnika zapravo žrtve trgovanja.

Procjene razmjera trgovine ljudima

Trgovanje ljudima je, uz trgovanje drogom i oružjem, najveći kriminalni biznis na svijetu koji donosi dobit od 12 milijardi dolara godišnje.

Svake godine 1, 2 milijuna djece u svijetu su žrtve trgovanja.

U jugoistočnoj Europi je 10-30% maloljetnih prostitutki.

U Europi je prisutan porast trgovanja djecom. Najviše ih je iz Albanije, Moldavije i Rumunjske, ali i drugih zemalja istočne Europe.

U Italiju je samo u 1999. godini ušlo 16.551 maloljetnika - 33 % od ukupnog broja novopridošlih migranata.

30 % seksualnih radnika u jugoistočnoj Aziji su djeca mlađa od 18 godina.

U Indiji ima najviše maloljetnika u prostituciji - 15 % od njihovog ukupnog broja u svijetu.

Sve se više dječaka iskorištava za rad u seksualnoj industriji u zapadnoj Europi. Još je 1996. godine najviše dječaka u uličnoj prostituciji u Briselu dolazilo s područja bivše Jugoslavije, uglavnom u starosti između 12 i 15 godina.

Iskorištavanje djece putem seks turizma najrasprostranjenije je u Aziji i Južnoj Americi.

Podaci prema istraživanjima Unicefa i IOM-a