Razgovor s Lukrecijom

Naravno, svako studentsko kazalište, kao uostalom i ono nestudentsko, ima svoju, recimo to tako, regularnu formu reda i onu pak destruktivnu, alternativnu formu nereda. Što se posljednje alternativne, kaotične forme tiče, možemo se, dakako, samo sa sjetom na već pomalo izbrazdanom lišcu prisjetiti svih onih srednjoškolskih, pa i studentskih nastupa skupine Le cheval i Schmrtz teatra kad su žarili i palili na SKAZ-u, ali jednako tako i na početnim godinama TEST!-a. Podsjetimo tako ovom prigodom na Egzekuciju (dramolet sa stanovitim pretenzijama) što ga je Le cheval izveo na SKAZ-u 1998. gdje su, kako je to Oliver Frljić, jednom prigodom za Zarez 2001. (broj 50) istaknuo, dobili grozne kritike. Odnosno, Frljićevim prisjećanjem: “Dražen Ferenčina je rekao da je to gledao samo zato što je plaćen, da je to njemu jedina motivacija da tako nešto gleda”. Drugi član onovremenoga kuražnoga dvojca Le cheval – Boris Čeko tom se prigodom prisjetio kako su te godine SKAZ pohodili teatar U.B.I. (Ujedinjeni Balkan Inc.) i Schmrtz teatar čija je izvedba završila razbijanjem otpada na sceni i dolaskom policije. A što je bilo dalje, neka ovom prigodom ostane u sjećanju tih naših SKAZ-ovskih “pometnika”.

Biti (muško) ili ne biti?

S druge pak strane, dakle, iz tzv. regularne forme studentskoga reda, u ovome slučaju Studentske glumačke družine Lukrecija i njezine drame Lukrecija u pet činova, s prologom i epilogom, svjedočimo studentskome teatarskome radu koji podjednako obuhvaća rad na dramskome tekstu (autorice-studentice drame Lukrecija: Eliza Bertone, Petra Glavor, Iva Milićević i Ivana Vilović) i na izvedbi (redateljica, profesorica: Mira Muhoberac), a cijela je, moramo pridodati, vrlo ozbiljna ideja (kao što je i studij vrlo ozbiljan, a ponekad, hoćemo-nećemo, i mučan proces) nastala u okviru seminara 2005/06. godine o renesansnoj drami i kazalištu i Marinu Držiću na drugoj godini kroatistike zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Pritom, željela bih istaknuti da je glumačka umješnost tih nekih naših studentskih pometnika i pometnica, a bez ikakva glumačkoga i scenskoga iskustva (osim Marijane Janjić koja nastupa kao Pavo i Mato de Menze), a kojoj je, na žalost, malobrojna publika svjedočila te večeri u KNAPP-u, doista impresivna i može se, bez ikakve pretjerane i lažne skromnosti, mjeriti s nekim utaborenim imenima našega tragičnoga, komičnoga a i tragikomičnoga glumišta.

Predstavimo ukratko sadržaj Lukrecije. Dakle, sažeto uglavljeno: naslovna se junakinja, Lukrecija de Ragnina, devetnaestogodišnja djevojka, točnije – supruga, kostimografskom inverzijom spola, preodjevena u muško, kako bi to sročila Lada Čale Feldman (Euridikini osvrti, Zagreb, 2001.), i pod imenom Luko de Menze, kojim preuzima masku vlastite slobode, pridružuje u glumačkom ushitu Držićevoj Pomet družini. Odabravši, dakle, kazalište za višestruku transgresiju kojom nastoji ostvariti vlastitu slobodu, Lukrecija nastoji ostvariti bijeg iz okvira nametnutoga joj braka (naglasak je na tome da je Lukrecija imala dobar miraz) s, dakako, ostarjelim i nimalo zamamnim mužem Mihom de Ragninom, pedesetsedmogodišnjakom i poslanikom Dubrovačke Republike, a koji po prirodi i zovu svoga poslaničkoga posla, vječno izbiva iz vlastitoga doma a time prenoćište i posteljno utočište pronalazi i u druženju s nepoznatim godišnicama. Naravno, u transgresiji za slobodom Lukrecija prvi put ostvaruje i ljubav, i to sa samim vrhovnim pometnikom – Vidrom, čovjekom dvostruko mlađim od njezina supruga, a dvostruko zabavnijim. Ili kao što će nadalje komentirati Pripovjedačica: “Opasna kombinacija”.

Osim toga, tu je i uloga Pripovjedačice (Eliza Bertone) koja se pojavljuje u ulozi medijatorice između Lukrecijina i ovoga našega isto tako uneređenoga svijeta (nazočnost ovoga doba, u kojemu još uvijek slijeđenje kodeksa donosi nagrade profanim i sakralnim vjernicima, označena je njezinom svakodnevnom, mladalačkom odjećom). Pritom upravljajući dramskim osobama poput marioneta (riječ je o gesti pljeska ruku, koja joj pridaje dodatnu dimenziju redateljskoga meštra ceremonije), Pripovjedačica nas uvodi u Lukrecijinu tragediju kao što nudi i komentare pojedinih prizora.

Ujedno, igrački je sjajno promovirana obrnuta renesansna perspektiva dubrovačkoga glumačkoga spolnoga kadra, konvencija muškoga izvedbenoga transvestizma, o kojoj govore npr. Nikola Batušić i Slobodan Prosperov Novak. Naime, Studentska glumačka družina Lukrecija uvodi studentice, reći ćemo – žene, kao glavne izvedbene snage u predstavljanju lika i djela Marina Držića kao i njegovih razuzdanih pometnika. Time je glumica koja je preuzela na sebe odgovornost naslovne tragične junakinje ostvarila multipliciranu glumu na nekoliko potencija. Dakle, riječ je o prvoj izvedbenoj potenciji – (studentica) Petra Glavor kao Lukrecija, na koju se nadalje nadograđuje druga izvedbena potencija – Lukrecija u maškaranju ženskoga identiteta kao Luko de Menze, a unutar te druge izvedbene potencije glumica ostvaruje i treću potenciju, meni osobno najzanimljiviju, u trenutku kada Lukrecija kao Luko de Menze glumi fiktivan ženski lik – Veneru iz Držićeve Pripovijesi kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, a koju je u tom mehanizmu teatra u teatru morala odglumiti iz hinjene, trenutno prihvaćene muške persone onovremene časti.

“Oblačila se alla kurva”

Dakle, riječ je ukratko o drami o zabranjenoj, a samim time i neostvarenoj ljubavi (Lukrecija – Marin Držić), bračnim utezima (Lukrecija – Miho de Ragnina), s obzirom na to da je riječ o realiziranoj praksi ugovorenoga braka i ranoj udaji, kao i o tragediji o nikada, ama baš nikada, ostvarenoj slobodi (Lukrecija – sud, zajednica). I stoga nije slučajno što posljednje riječi drame pripadaju cinizmu suda moći na vlasti: naime, Lukrecija će biti postavljena, privezana na karu (vezana na kola na javnom mjestu da se izvrgne sramoti), odsjeći će joj nos (što je bila uobičajena kaznena praksa za takve žene, ali i u slučajevima kada bi djevojka odbila neželjenoga prosca) i bit će poslana u manastijer, a sve po velečasnoj želji svoga licemjernoga supruga. I – čiča-miča prema zakonima sudstva i “pravde” onoga vremena, čime završava peti čin i njegov jedini prizor, odnosno posljednji prizor drame i srećom fiktivne sudbine.

Dakle, Lukrecijina je krivnja pronađena upravo u tome što se maškarala u djetića (mladića), odnosno kao što kaže K/kandžilijer (javni pisar, bilježnik) – “oblačila se alla kurva”, i pritom je uzela ime Luko de Menze, igrala u Pripovijesi kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona “ekčelentnoga meštra od komedija” Marina Držića... I nadalje kao što vehementno izriče K/kandžilijer: “Obadiva se i da je brikunala svoga gospara Miha de Ragninu, dokle je on bio u Jakinu poradi potrjeba Republike i amorižala se s, ovdi već spominjanim, Marinom Držićem.” Podatak o tome da su se u to doba prostitutke odijevale u mušku odjeću autorice su vjerojatno pronašle u članku Bariše Krekića o kažnjavanju homoseksualaca u renesansnom Dubrovniku (Dubrovački horizonti, 28, 1988.) koji bilježi kako su prostitutke provodile praksu preodijevanja u muške haljine, a što daje naslutiti propis iz 1652., kada je dubrovački Senat zabranio da se prostitutke “oblače na muški način, bilo danju ili noću”, inače će biti izvrgnute javnom ruglu po jedan sat svaki put kad budu uhvaćene. Time Lukrecija kao da ponavlja i Perinu gestu (na mušku odjevena Marova zaručnica) iz Dunda Maroja, koja je “učinila stvar koju dosle nijedna djevojčica nije učinila”.

Razmislite…

Tako je Studentska glumačka družina Lukrecija svojom dramom i predstavom još jednom ukazala na to kako je koncept slobode renesansnoga Dubrovnika zapravo maska, utvor većinskih ljudi nahvao kojima se srce maškarava, kao što će reći negromant Dugi Nos. Uostalom, drugačije i nije moglo biti jer kada samo promotrimo npr. status životinja u to doba, sasvim je očito da renesansa nije kvalitativno modificirala srednjovjekovno shvaćanje statusa ljudi u odnosu na druge životinje. Naime, renesansni je humanizam – humanizam, a značenje tog termina nema nikakve veze s humanitarizmom, tendencijom da se ponaša humano, kako to ističe zooetičar Peter Singer. Uostalom, Michel de Montaigne, prvi psiholog i poštovalac životinja u osvitu moderne Europe, kako ga je odredio Nikola Visković, koji je čovjekovo gledište da moć daje pravo nad drugima nazvao ljudskom arogancijom, u eseju O okrutnosti utvrđuje da okrutnost prema životinjama vodi do okrutnosti prema ljudskim bićima. Nadovežimo: demaskirajući mehanizam patrijarhata – kako bi to sročile ekofeministkinje, a pritom se svi ekofeminizmi koji se protežu na toj tapiseriji pokreta od spiritualnoga do političkoga ekofeminizma slažu da je svim oblicima opresije zajedničko to što počivaju na patrijarhatu, odnosno, androcentričnom trojstvu opresije koju čine rasizam, seksizam i specizam – Studentska glumačka družina Lukrecija sjajno je scenski prezentirala kako je renesansni Dubrovnik (i ne samo renesansni i ne samo Dubrovnik) bio bezočan prema konceptu ženske slobode. Uostalom, nije slučajno što će u sceni suđenja Lukrecija uspostaviti poveznicu između žena i živina: “Robujemo vam kakono živine i vazda ste s nami činili što vas je voja. Ma činite i sa mnom što vas je voja, kad ne umijete drukčije!”. I na tome tim našim studentskim pometnicima, pometkinjama osobno čestitam. Dakle, svaka čast, cure (nadam se da se ne ljutite na ovom izrazu) a i dečki, koji su se iskazali kao jednakovrijedna, iako nešto malobrojnija glumačka snaga!

Stoga, eto, ovom prigodom odlučila sam se na razgovor s tvoračkim snagama Studentske glumačke družine Lukrecija, i to profesorskom snagom Mire Muhoberac, koja kao da je u toj studentskoj družini ženskih i muških pometnika preuzela Držićevu medijatorsku ulogu, kao i studentskim snagama, dakako, s punopravnim glasovima, bez utvora bilo kakve hijerarhije. A da se doista radilo o odsustvu hijerarhije moći, pozicije i cinizma, svjedoče podjednako i drama i kazališna predstava Lukrecija o rukopisu slobode. I kao što Pripovjedačica navodi u prologu (slobodno ga možemo nazvati prolog o slobodi): “Njen osnovni zakon je da nikada nije, niti će ikada biti, jednaka za sve. Razmislite o svojoj slobodi, o slobodi vašeg susjeda, prosjaka na ulici ili prodavačice u supermarketu, o slobodi rock-zvijezde, zastupnika u Saboru, homoseksualca, informatičara iz SAD-a, prostitutke, osobe oboljele od AIDS-a. Razmislite...”. Ili kako je upozorio George Orwell u Životinjskoj farmi: Sve su životinje jednake, ali su neke “jednakije“ od drugih!.

U nastavku teksta razgovaramo s Mirom Muhoberac, redateljicom i dramaturginjom predstave Lukrecija, i autoricama drame Lukrecija – studenticama kroatistike Elizom Bertone, Petrom Glavor, Ivom Milićević i Ivanom Vilović, u povodu izvedbe predstave Lukrecija Studentske glumačke družine Lukrecija u KNAPP-u 20. travnja ove godine

 Krenimo od same naznake koju ste kao autorice teksta ispisale uz dramu Lukrecija: dakle, naznaka govori da je tekst napisan uz pomoć i suradnju profesorice Mire Muhoberac, vaše mentorice i voditeljice seminara 2005/06. o renesansnoj drami i kazalištu i Marinu Držiću, i to kao studentski projekt na drugoj godini studija kroatistike. Zanima me kako je iniciran projekt i zbog čega ste se zaustavile baš na tragičnoj Lukrecijinoj sudbini, kao metonimiji položaja žene u renesansnom Dubrovniku?

 – Eliza Bertone: Kao godišnji seminarski zadatak na kolegijima profesorice Mire Muhoberac Renesansna drama i kazalište te Marin Držić i renesansno kazalište bila nam je ponuđena mogućnost skupnoga (timskoga) rada na određenom zajedničkom projektu. Odlučile smo napraviti kombinaciju znanstvenoga i umjetničkoga projekta. Zanimao nas je položaj žene u renesansnom Dubrovniku, pa smo fabulu i radnju naše drame usmjerile u tom smjeru.

– Petra Glavor: Toliko uzdizana i idealizirana “liberta” Dubrovačke Republike nije bila onakva kakvom je predstavljana, pa smo ovom dramom na to željele skrenuti pozornost. Ponukane mnogim nepravdama koje su nanošene ženama u to vrijeme, izgradile smo dramsku osobu Lukrecije, mlade žene koja odlučuje prijeći granice postavljene ženama.

– Iva Milićević: Prvi korak u realizaciji projekta bio je proučavanje stručne literature koja se bavi sociološkim aspektom dubrovačkoga renesansnoga društva, što uključuje problematiku slobode, roda, odnosa pravde i prava, odnosa prema ženama u različitim staležima i, naravno, međusobne odnose staleža. Dakle, da bismo uopće mogle započeti s pisanjem djela, morale smo proučiti društvene okvire toga vremena.

– Ivana Vilović: S obzirom na to da je jezik pečat svakoga vremena i svakoga naroda, proučavale smo stari hrvatski jezik, tj. dubrovački idiom sredine šesnaestoga stoljeća, bazirajući se na Držićevim i Nalješkovićevim djelima. Početna ideja bila nam je napisati dramu i prezentirati je našim kolegama u obliku “konferencije za tisak”. Kako drama može imati dvostruki život, kao književno djelo i kao kazališna predstava, tijekom pisanja drame javila se i želja da je oživimo na kazališnim daskama, što smo, uz pomoć i potporu prof. Mire Muhoberac, i učinile.

Dvostruko sretna osoba

Osim toga što djelujete kao suradnica (mentorica) na tekstu, redateljica predstave Lukrecija, dramaturginja i jezična savjetnica te autorica odabira glazbe, ujedno ste i voditeljica projekta Lukrecija kao i mentorica studentima u tom projektu (istraživanje, drama i predstava, revitalizacija hrvatske dramske baštine). Koje ste još glumačke projekte osmislili sa svojim studentima/icama i koliko vam uopće profesorski rad ostavlja vremena za ovakav jedan vrlo ozbiljan posao za koji bi doslovno trebalo angažirati jednu od naših kazališnih kuća?

– Mira Muhoberac: Budući da imam sreću što imam dvije struke, jednu koja je primarno umjetnička (diplomirala sam dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti), i drugu koja je primarno znanstvena (diplomirala sam nekoliko područja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), oduvijek sam dvostruko sretna osoba jer mogu paralelno raditi i kao dramaturg u profesionalnim i kao profesor u raznim prostorima, uz pisanje tekstova, eseja, kritika, rasprava, knjiga, kao i uredničke poslove i razne edukativne, umjetničke i znanstvene, istraživačke projekte. Osim s djecom od pete do dvanaeste godine, s amaterima nikad nisam radila, pa sam tako u radu sa studentima spojila svoju i njihovu ljubav prema kazalištu i istraživanje hrvatske dramske i kazališne baštine. Sa sestrom blizankom Vesnom Muhoberac osmislila sam višegodišnji projekt Ragusini, svaki put u Dubrovniku oko Uskrsa, koji okuplja najnadarenije učenike i studente iz cijele Hrvatske i koji je rezultirao predstavama Dundo Maroje, Skup, Dubravka (Gundulićeva), Cvijeta Zuzorić, Vetranović, Nalješković, Gundulić, Đurđević, i raznim drugima. S američkim studentima (Ohio University) napravila sam Držićevu komediju Dundo Maroje, performanse i manje predstave na teme iz hrvatske renesanse. S hrvatskim studentima napravila sam Pelegrinovićevu Jeđupku predvođenu mojim tadašnjim studentima, sad profesorima Daliborom Jurišićem i Ivanom Pavlovićem, pa jednu Lucićevu Robinju samo sa studenticama, pa predstavu Negromant i urotnička pisma, pa Nalješkovićeve farse, prije toga predstavu Igra, prema tekstovima hrvatskih autora, San i kazalište, Dramska napetost, Kako nastaje kazališna predstava, i razne druge... Drama Lukrecija nastajala je na nastavi, na konzultacijama i u slobodno vrijeme, a predstava Lukrecija pretvorila je u zadnje vrijeme cijelo slobodno vrijeme u odlaske na probe i u rad na završnici predstave.

Pod velom prava žena

 Jednako ste tako navele kako su u projektu, uz autorice teksta, tad studentice druge godine kroatistike, u početku surađivali i studenti/ice kroatistike (tada druge godine) – Ivana Kos, koja je radila na prikupljanju literature, i Ivan Petric, kojemu je bio dodijeljen rad na medijskoj prezentaciji. Koju ste literaturu koristile pri istraživanju položaja žene u renesansnom Dubrovniku? Tako lik Pripovjedačice u drugom prizoru drame iznosi zastrašujuće podatke o položaju žene u onovremenom Dubrovniku, gdje, među ostalim, ističe kako je za oskvrnjenje časti ponekad bilo dovoljno i ogovaranje, ali češća su bila fizička napastovanja. Pritom se zaustavljate i na strahotnim procesima sakaćenja, gdje u istom prizoru Pripovjedačica navodi kako je osobito popularan način sakaćenja bio urezivanje britvom po licu. I nadalje: “Puno brutalniji je obuhvaćao i odsijecanje uši i nosa, kao zadovoljštinu u slučajevima kada bi djevojka odbila neželjenog prosca. Sličan scenarij odvijao se i u obiteljskim obračunima u kojima je na djevojci kao žrtvi izvršena odmazda koja najčešće sa samom djevojkom nije bila ni u kakvoj vezi”. U čemu ipak pronalazite sličnosti u položaju žene danas (npr. podsjetimo na tragičan slučaj Mirjane Pukanić) i nekoć u renesansnom Dubrovniku s obzirom da ste upravo likom Pripovjedačice uspostavile mogući paralelizam tih dvaju doba?

– Petra Glavor: Prof. Mira Muhoberac uputila nas je na nekoliko relevantnih djela o društvu renesansnoga Dubrovnika i renesansne književnosti. Povodeći se za temom naše drame, suzili smo izbor na knjige: Vjerenice i nevjernice Slavice Stojan, Rod i grad i Okvir slobode Zrinke Janeković-Römer, Pod plaštem pravde Nelle Lonza. Za proučavanje jezika koristile smo knjigu Marin Držić: Djela Frana Čale te knjigu Djela (N. Nalješković, M. Benetović, J. Palmotić), koju je priredio Rafo Bogišić.

– Eliza Bertone: Upravo u dijelu teksta koji ste naveli citirale smo i parafrazirale Slavicu Stojan, čime smo željele dati objektivan stav stručnjakinje u tom području.

– Ivana Vilović: Žene danas definitivno imaju veća prava nego u ono vrijeme. Međutim, u našem civilizacijskom krugu u svakodnevnim situacijama svjedoci smo brojnih kršenja tih istih prava; od odnosa zaposlenica i poslodavaca, visine plaće koju za isti posao dobivaju žene i muškarci, brojnih predrasuda o kvaliteti rada, do zlostavljanja, u psihološkom, fizičkom i seksualnom pogledu. Naravno, ako se dotaknemo drugih civilizacijskih krugova, susrest ćemo i ekstremnije slučajeve (sakaćenje djevojčica, pobačaji ženske djece, prodaje djevojčica, nemogućnost školovanja, odabira supružnika, malene ili nikakve građanske slobode, itd.). Prava i slobode relativna su stvar u svakom smisli, a ne samo kad je riječ o ženama, kako i tada tako i danas.

 S obzirom na izrazitu femininu osjećajnost u vašem dramskom tekstu, zanima me kakav je stav vaših vršnjakinja prema feminizmu? Naime, Milena Benini, istražujući ulogu žena u hrvatskom SF-u, dobila je, među ostalim, i ekstremnu negaciju bilo kakve povezanosti s feminizmom. Ili, kao što je izjavila jedna od sudionica navedenoga istraživanja: “Feminizam, taman posla! Feministice su mahom žene jer su lišene osnovnih ženskih sposobnosti pa ne mogu vrtiti muške oko malog prsta. Feminizam je, između ostalog, smišljen zbog toga da bi se ružne žene mogle osjećati ‘jednakima s muškima’” (usp. Treća, broj 2, vol. IX, 2007., str. 81).

– Eliza Bertone: Našu dramu nikada nismo doživljavale feminističkom, nego “ženskom”, kako je to prepoznao i žiri na ovogodišnjem SKAZ-u, koji nas je odabrao za Festival zagrebačkih kazališnih amatera, kao jednu od najuspješnijih ili najboljih predstava. Što se tiče navedenog komentara, iako nisam najbolje upućena u razvoj feminističke misli, čini mi se da se u širim krugovima feminizam počeo pogrešno shvaćati, u usporedbi s prvotnom njegovom idejom. Nekako mi se čini da su žene počele odbijati feminizam od sebe, kako bi bile “ženstvenije”, što mi je pomalo suludo. Jer, na kraju krajeva, ljude sudimo po njihovim razmišljanjima. Ako ni ti sam sebe ne cijeniš i ne daješ sebi na važnosti, kako to onda mogu drugi ljudi?

– Ivana Vilović: Za početak, ne slažem se s izjavom da je ženina osnovna sposobnost “vrtiti muške oko malog prsta”. Djeluje mi pomalo kao izjava nekog premalo upućena u cijelu problematiku, što možda dobar dio i naše generacije jest. Žena se ne bi trebala vrednovati po tjelesnom izgledu, već po svim svojim sposobnostima, manama i vrlinama, kao što se svi vrednuju.

Kako komentirate izjavu jedne od kandidatkinja izbora za Hrvatski top model by Tatjana Jurić na RTL-u koja je izjavila – u emisiji u okviru koje je snimljen i spot za grupu Lollobrigida u režiji Marija Kovača – da ne mora biti pametna kad je već lijepa? Ne podudarala li se njezino “skromno” mišljenje sa stavom renesansnoga Dubrovnika, kako to pokazuje Slavica Stojan u svojoj knjizi Slast tartare, da je tada ženska šutnja bila vrlina vrijedna divljenja?

– Petra Glavor: Mislim da su i same žene uvelike krive zbog promatranja žena kao isključivo estetskih objekata u društvu. I u Držićevim djelima pronalazimo podatke da su žene bile spremne podvrgnuti se svakakvim kozmetičkim sredstvima, pa su tako usne mazale gvožđem i bijelile lice kukuruzom. No, tada žena nije imala nikakva prava, i njezina učenost držala se isključivo nedostatkom. Danas, kada su se uspjele izboriti za to pravo, očito je da ima i onih koje sebe cijene samo po izgledu. Izjava te djevojke, koja mi se čini potpuno suludom, to pokazuje, a pokazatelj je, nažalost, i općeg mišljenja. To je tako, i ne znam kako, i hoće li se to ikada promijeniti.

– Iva Milićević: Nadam se da je to ta djevojka rekla u šali, jer ako nije, onda baš i nismo daleko dogurali od stavova Dubrovnika šesnaestoga stoljeća. Da se ta djevojka našla na Lukrecijinu mjestu, vjerujem da ne bi ni pokušala, za razliku od naše Lukrecije, izaći iz okvira koje joj nameću “prava i slobode” toga vremena.

– Ivana Vilović: Svako vrijeme ima svoje stavove prema ženskim vrlinama, pa je u šesnaestom stoljeću ženska vrlina bila njezina šutnja, a naše vrijeme nosi svoju skalu vrednovanja vrlina. Mislim da mi iz svoje pozicije ne možemo ni uspoređivati izjavu te djevojke s općom situacijom žene u šesnaestome stoljeću. S obzirom na izjavu te djevojke, možda bi bilo i bolje da je ženska vrlina i danas šutnja.

Glumačke transformacije

Doista je bilo ugodno iznenađujuće gledati sve glumačke transformacije, od npr. scene u kojoj izvodite predstavu u predstavi – Držićevu Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena – do scena u kojoj studentice glume likove iz Držićeve glumačke družine Pomet? Na koji ste način održavale glumačke probe, vježbe i je li netko od izvođača, izvođačica imao neka prethodna iskustva u glumi?

– Iva Milićević: Hvala na komplimentima koje ste nam uputili na račun glume, pogotovo zato što nitko od članova družine (Mia Bagarić, Eliza Bertone, Marija Bošković, Martina Čović, Davor Deranja, Petra Glavor, Ana Gudelj, Marijana Janjić, Iva Milićević, Ivana Vilović, Matko Vladanović, Lukša Vragolov), osim Marijane Janjić, nije imao prethodnih iskustava u glumi. U početku smo probe održavali posvuda, od prostorija na Fakultetu, preko KSET-a, do studentskih domova, sve dok nam SC nije odobrio molbu da probe održavamo u Kinu Forum Studentskoga doma Stjepan Radić. Održavali smo brojne probe, koje su, s obzirom na naše (ne)iskustvo, u početku bile pomalo kaotične, ali smo s vremenom postajali vještiji i organiziraniji, u čemu nam je iznimno pomogla naša mentorica i redateljica drame.

Kolektivno autorstvo

Je li bilo teško osmisliti dramski tekst Lukrecija s obzirom na to da je riječ o zajedničkom autorstvu i jesu li se vaši zajednički interesi centrirali samo na položaju žene u renesansnom Dubrovniku?

– Eliza Bertone: Početna ideja bila je da ja napišem djelo a da Dubrovkinje Ivana, Petra i Iva prilagode jezik svih dramskih osoba (osim Pripovjedačice) na dubrovački idiom. Međutim, zajedno smo osmislile tijek radnje i dramske situacije. Ja sam napisala kostur drame i uklopila ulogu Pripovjedačice, a kostur drame su Ivana, Petra i Iva preuzele i oživjele dramske situacije, počevši od samoga jezika, pa do kvalitetnije razrade pojedinih dramskih osoba. Kad smo krenule s probama, uvidjele smo da neke stvari možemo bolje napraviti, što jezično, što dramski, pa smo kasnije sve četiri skupa usavršavale i prilagođivale dramu, uz veliku pomoć naše mentorice, tj. suradnju s našom profesoricom Mirom Muhoberac, kako bi ona bila što potpunija, kako bi jezik drame bio što vjerodostojniji onodobnom itd. Svaka od nas dala je svoj prinos i nema sumnje da je riječ o zajedničkom autorstvu.

– Petra Glavor: Kao što smo već napomenule, mjesto žene u cijeloj toj priči plijenilo je našu pozornost, ali nije bilo jedino što nas je zanimalo. Imavši kao mentoricu prof. Muhoberac, koja nam je probudila ljubav i zanimanje za djela i živote renesansnih Dubrovčana, kako književnika tako i njihovih suvremenika, saznali smo mnoštvo zanimljivosti, vezanih prvenstveno za Marina Držića. On nam je otkrio svoj pogled na Grad i time nas potpuno očarao.

 Istaknuli ste da je predstava Lukrecija prva predstava Studentske glumačke družine Lukrecija, a izvedena je u radnoj verziji, za prijatelje i obitelj, dva puta prije godinu dana, u proljeće 2007. u Kinu/Kazalištu Forum. Pritom, predstava koju smo imali priliku vidjeti u KNAPP-u znatno je promijenjena u odnosu na prošlogodišnju izvedbu, te se može reći da je riječ o potpuno novoj predstavi. Zbog čega je došlo do takvih drastičnih promjena?

– Mira Muhoberac: Završnica prve predstave bila je iznimno kratka i brza, pa je predstavu nakon godinu dana trebalo obnoviti. Međutim, napravili smo gotovo potpuno novu, svi su se složili – bolju i svježiju predstavu, koju je prosudbena komisija ocijenila inovativnom i izvrsnom. Pri tome sam u radu s glumicama/glumcima inzistirala na prirodnosti glume i uvjerljivosti pokreta i govora, u dramaturškom smislu na stalnoj zrcalnoj vezi između (prije potpuno izdvojene) Pripovjedačice i pometnika/pometnica te na igrivu spoju Studentske glumačke družine Lukrecija i Držićeve Pomet, na pojačavanju političkoga konteksta dodavanjem glasova iz tamnice u sceni suđenja. U redateljskom smislu mehanizam teatra u teatru provela sam u cijeloj predstavi, u svim scenama, uključujući i metateatralnost i qui pro quo scene, i igru s publikom u publici, i igru dvostrukoga zaljubljivanja (Držić – Lukrecija, Adon – Venere, itd.), zrcalnu igru Držićevim i našim, Lukrecijinim i ženstvenim vremenom, i završetak i početak predstave u barem dvostrukom kodu priče, snova, drame, života i igre. Pri tome su mi inteligentni i zaigrani, talentirani studenti i studentice – glumci i glumice bili najveći poticaj i radost, tako da mislim da smo osim dobru napravili i veselu i tužnu i hrabru, istraživačku predstavu na starom hrvatskom jeziku, dubrovačkom idiomu Držićeva vremena o sudbini hrabre mlade žene, o usudu govora i jezika, o ljubavi, patnji i prijateljstvu, o našoj, Vidri tako sličnoj, suvremenosti i o Dubrovniku šesnaestoga stoljeća iznutra. Ne sjećam se da su studenti amateri, bez ikakva glumačkoga i scenskoga iskustva, bilo kad napravili nešto slično.

Odbijeni studentski kazališni projekti

Na Internetu sam pronašla podatak da je vaš projekt osmišljavanja navedene predstave u okviru rezultata Natječaja za sufinanciranje studentskih projekata u 2008. odbijen, kao što je odbijen i vaš projekt Pjerin (rekonstrukcija Držićeve fragmentarno sačuvane komedije). Koje ste objašnjenje dobile pri odbijanju tih dvaju projekata, što je prilično iznenađujuće s obzirom na to da je riječ o jedinim kazališnim projektima predloženima za ovu godinu?

– Iva Milićević: Prilično smo se neugodno iznenadile kad nam je Fakultet odbio sufinanciranje obaju projekata. Istina, naši projekti jesu jedini kazališni projekti predloženi za ovu godinu, što je samo po sebi velika stvar, ali oni nisu samo to. Potrebno je opet naglasiti da smo mi te kazališne projekte napisale, a prije toga i proučile brojnu znanstvenu građu na te teme, na što se, pri razmatranju naših molbi, nije obraćala pažnja.

– Ivana Vilović: Dobile smo objašnjenje da su naši projekti kazališni, za što Fakultet ne izdvaja sredstva. No, u Natječaju je pisalo da se kulturno-zabavni događaji sufinanciraju, u što bi spadao naš projekt Lukrecija, koji bi slobodno mogao ulaziti i u znanstveno-istraživačke i stručne projekte, za koje je također naglašeno da se sufinanciraju, a u tu skupinu projekata spadao bi i naš projekt Pjerin (rekonstrukcija fragmentarno sačuvane Držićeve drame). Zašto je to tako, ne znamo.

 Koliko ima studentskih glumačkih družina na Filozofskom fakultetu i koja je uopće tradicija studentskih glumačkih družina na Odsjeku za kroatistiku?

– Svi: O tome nemamo točnih informacija. Ali, naglašavamo da u projektu Lukrecija (predstava) osim nas, studenata i studentica Filozofskoga fakulteta (studiramo kroatistiku i još jednu studijsku grupu – informatologiju, lingvistiku, polonistiku, rusistiku, indologiju, povijest, filozofiju...), sudjeluju i naši prijatelji – studenti Pravnoga fakulteta, Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove i Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta. Projekt su s nama na drugoj godini studija započeli i Ivana Kos i Ivan Petric. Osim toga, u tehničkim dijelu posla pomagali su nam i naši prijatelji, studenti Fakulteta elektrotehnike i računalstva Marko Fiket, Marin Filipović, Adrian Goll, Mario Mucalo, Nikša Marević, Rikard Marušić....

 I završno pitanje: što je Bolonjski proces donio, ali i oduzeo studentima i profesorima, a u kontekstu najavljenoga prosvjeda studenata za 7. svibnja?

– Iva Milićević: Budući da smo mi zadnja generacija po “starom programu”, nismo kompetentne prosuditi koje su prednosti, a koje mane Bolonjskoga procesa. Možemo samo reći da je Bolonjski proces jedna velika “zanimljivost”, zbog koje se studentima “staroga sustava”, barem iz naše perspektive, više i ne pridaje važnost.