Razgovor s Mancom Pavli

Manca Pavli kao plesačica orijentalnog plesa zagrebačkoj se publici predstavila u nekoliko navrata. Tijekom prošle godine nastupala je na plesnim večerima u Močvari i Saxu zajedno s velikim zvijezdama, prvenstveno tribal stila orijentalnoga plesa, Kami Liddle i Sharon Kihara, a zatim je u studenom održala i dvodnevnu plesnu radionicu. U Centru za kulturu Trešnjevka, 17. siječnja 2009, imali smo priliku vidjeti je i kao koreografkinju predstave Orient under Construction, u kojoj je i sama nastupala.

Budući da ti je tek 21 godina, što je utjecalo na tvoju odluku da se okušaš i kao autorica predstave? Kako je bilo naći se u toj ulozi i raditi s velikim brojem plesačica, njih tridesetak, te kreirati točke različitih stilova orijentalnoga plesa, pogotovo ako znamo da svaki od njih ima svoje zakonitosti, počevši od plesne forme pa do kostima?

­– Godine 2008. preselila sam se na nekoliko mjeseci u San Francisco kako bih tamo vježbala. Uzela bih dnevno četiri plesna sata i pohađala svaku moguću radionicu. Isto tako, dobila sam certifikat za Suhaila Salimpour plesni format i bila sam u potpunosti posvećena treninzima. Stvarno su me inspirirale sve učiteljice i njihov rad (Suhaila, Urban Tribal Dance Company, Unmata, The Indigo…): one su izazvale revoluciju u trbušnom plesu i znatno utjecale na njegov razvoj. Kada sam se vratila, željela sam podijeliti svoj entuzijazam s drugima i predstava je nastala kao rezultat toga. To je oda mojim učiteljicama i moderna studija “klasičnih” tekstova trbušnog plesa. U kolovozu sam održala dvije audicije i izabrala grupu koja bi zajedno dobro funkcionirala. Uživala sam u stvaranju te predstave, bio je to velik izazov i ogromno iskustvo. Bilo je jako teško sve uskladiti pogotovo zato što su stilizacije bile veoma različite i plesačice su se trebale prilagođavati, ali nakon mnogo vježbanja sve je dobro ispalo. Odnijelo je sve moje vrijeme (u jednom sam trenutku čak i sanjala koreografije), ali isplatilo se.

Predstava nosi naslov Orient under Contruction. Možeš li komentirati načine na koje zapadna kultura nekad i danas doživljava Orijent i gradi svoju vlastitu sliku o njemu?

 – Zapadna kultura oduvijek je bila fascinirana Orijentom. Ples je bio velik dio te fantazije o egzotičnom i misterioznom svijetu. Kad su Francuzi došli u Egipat ili Alžir, nisu imali priliku vidjeti žene kako plešu, jer se one nisu smjele pojaviti u javnosti nepokrivene, pa su sami kreirali svoje fantazije o tome kako njihov ples izgleda.

Kvrgave transformacije

Jedine žene koje su mogli tada vidjeti bile su prostitutke. Orijentalni ples bio je proizvod tih fantazija – slično je s i Hollywoodom, čija je glad za orijentalnim plesom na filmovima rezultirala nastankom bedlah kostima za trbušni ples iz dva dijela. Tek kada su otvoreni prvi klubovi s plesačicama u Egiptu, turistima je dano ono što su očekivali vidjeti. Čak se i danas trbušne plesačice smatraju egzotičnim plesačicama drevne plesne forme, premda je orijentalni ples danas umjetnička forma, oblik modernog plesa kao i svaki drugi. Nazivom predstave željelo se naglasiti činjenicu da se taj ples razvija i mijenja kao i svaki drugi – bila je riječ o modernim vizijama orijentalnog plesa. Orient under contruction za mene ima i jedno dublje značenje – kroz ples sam otkrivala da život nije traganje za svojim “pravim ja”, nego stvaranje mog “pravog ja”: mi smo svi u radu – i mi i naši plesni oblici.

Kakvi su tvoji dojmovi o načinu na koji se orijentalni ples danas žanrovski transformira i definira? Određenije, kako doživljavaš njegovu fleksibilnost, smjerove kojima se kreće, utjecaje koje su donijele sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća pojavom tribal stila orijentalnoga plesa, a zatim i njegovih daljnjih varijacija (npr. kao tribal fusion, urban, gothic)? Kako iz perspektive antropologinje i etnologinje (naime, studentica si etnologije i kulturne antropologije na Sveučilištu u Ljubljani) doživljavaš fuziju orijentalnoga plesa s flamenkom, indijskim plesovima, modernim plesom, hip-hopom i drugim plesnim izričajima? Reklo bi se da se tvoje plesne izvedbe najviše baziraju na tribal stilu orijentalnoga plesa. Kako bi ga definirala i vlastitim riječima objasnila na koje se načine razlikuje od klasičnih orijentalnih plesova poput turskog, egipatskog, kabaret-stila i slično?

­– Kako je Suhaila Salimpour jednom rekla: “Transformiramo ovu plesnu formu iz narodnog plesa u moderni oblik i bit će kvrgavo”. Postoje mnoge rasprave u svijetu orijentalnog plesa o njegovu razvoju i on se zaista mijenja velikom brzinom. Prije svega, “klasični” orijentalni ples brzo se mijenja – uz kompleksnu orkestralnu glazbu koja se pojavila (u Egiptu) plesačice su počele stvarati plesne koreografije i to više nije bila improvizacija uz narodnu glazbu. Onda je postalo popularno korištenje rekvizita, a zatim je bilo mnogo utjecaja sovjetskih plesnih škola i učitelja. Dogodilo se mnogo stvari i promijenilo plesnu formu. Isto se događa i danas s modernim stilizacijama kao što je tribal. Sve je započeo American Tribal Style. Razlikovao se od cabaret-forme (klasični trbušni ples) kao ples koji se pleše u grupi i kostimi su bili potpuno različiti (suknje punog kruga, starinski etno-nakit, indijski choli top, turbani), a ples je bio pod utjecajem flamenka, posebice držanje ruku.

Ženski ples

Cijeli dojam imao je folklorni prizvuk iako je posve moderna invencija. Nakon što su učenice počele spajati ATS s cabaret-formom (Rachel Brice je jedna od najvažnijih) i drugim stilovima, sve te stilizacije postale su poznate kao tribal fusion. Na tribal fusion sad utječu različite estetike koje su popularne u svijetu u ovom trenutku: gothic, vaudeville, pin-up, burlesque. Zaista se brzo mijenja i mnoge ga plesačice čak više i ne nazivaju trbušnim plesom. Ja nemam nužno potrebu definirati tribal-stil ni otkriti njegovo značenje. Kako je jednom rekla Isadora Duncan: “Kad bih ti mogla reći što znači ples, ne bi više imalo smisla plesati”.  

Dobiva se dojam da se izradi kostima u tribal-stilu posvećuje velika pažnja kako bi se naglasile individualnost i kreativnost plesačica. Njih nerijetko plesačice izrađuju same ili u grupama. Možemo li taj proces izrade kostima i nakita za nastup promatrati i kao svojevrstan ritual u pripremanju za ples?

­– Da, u tribal-stilu uglavnom same izrađujemo kostime. Mislim da je tu najveći utjecaj dala Mardi Love, osobito što se tiče tribal fusion kostima. Kupujemo dijelove i šivamo ih. Osobno ne izrađujem kostime zajedno s drugim djevojkama, ali mislim da postoji stanoviti ritual u šminkanju, izradi frizura i oblačenju prije nastupa. Iako sam gotovo uvijek u žurbi da sve stignem napraviti na vrijeme, to je još vrlo značajan dio večeri nastupa.

Pronalazimo li u nekim segmentima orijentalnoga plesa i danas mogućnost za osnaživanje žena? Kako tumačiš feminističke dimenzije tog plesnog jezika (u smislu znanja o tijelu i samosvijesti koja se prenosi s jedne na drugu ženu)?

- Svakako! Nevjerojatno je što trbušni ples čini ženama. Posebno kod tribal-stila, zato što ga karakterizira vrlo ponosno držanje s podignutim grudnim košem. Ali, da budem iskrena, mislim da pomaže ženama jer počinju raditi na sebi – odvoje vrijeme za dolazak na sat i za vježbanje. Kao i svaka druga fizička aktivnost ona je dobra za žene, ali mislim da trbušni ples čini veliku razliku pogotovo zato što odgovara svakoj ženi bez obzira na njene godine ili kilograme. Na taj način dopire do velikog broja žena i čini da se bolje osjećaju u vezi sa sobom. Neke feminističke tendencije tragaju za drevnim značenjima u tom plesu i žele ga označiti kao sveti (trbušni je ples navodno bio dio rituala pri porodu), ali to se za sada ne može dokazati. Sigurno se žene osjećaju posebno kad ga plešu, jer je on (gotovo) isključivo ženski ples.

Učenje bez sumnje

Tečajeve orijentalnoga plesa vodiš u Ljubljani i Kamniku, a plesne radionice i po čitavoj Sloveniji. Članica si i skupine KUOD Bayani, s kojom si već producirala nekoliko predstava u Sloveniji poput Kasbah, Yalla Yalla i Zaghareeth. O kakvim je predstavama riječ?

– Kasbah je bila naša prva predstava i vrlo dobro prihvaćena. Kako smo grupa od četiri instruktorice, odlučile smo na našim projektima raditi s učenicama, ali zajedno kao grupa. Plešemo razne folklorne plesove s Bliskog istoka (Khalegi – ples Perzijskog zaljeva, Afganistana, Ouled Natil iz Alžira, Ghawaze iz Egipta, Turkish Romany i sl.). Tako da je Yalla Yalla i Zaghareeth bio kolaž različitih plesova. Te smo predstave osmislile naš četiri zajedno sa svojim učenicama pa su imale još i edukacijsku dimenziju.

Poznato je i da puno radiš na sebi i da kontinuirano usavršavaš svoju plesnu tehniku, zbog čega si često na putu. Reci nam nešto o svojim plesnim počecima i o radionicama koje si polazila širom Europe i SAD-a. To je zasigurno otvaralo jedan potpuno novi svijet i zahtijevalo od tebe da se prilagodiš različitim situacijama – od napornih putovanja, različitih uvjeta smještaja i tome slično. Što te poticalo da ustraješ?

– Kada sam počinjala, moja učiteljica nije govorila slovenski i nije objašnjavala pokrete, tako da sam stvarno imala sreću da moja prva strana tribal-učiteljica bude Rachel Brice (sada poznata Bellydance Superstar). Njezina mi je radionica pomutila pamet i od toga trenutka vježbala sam svaki dan i jednostavno se podrazumijevalo da ću ići na svaku tribal-radionicu koja se tada održavala u Europi. Tako sam bila u Budimpešti, Milanu, Parizu, Blackpool, Berlinu, Rotterdamu, Beču, pa i u SAD-u i Kostarici, samo zbog toga da pohađam radionice i učim. Ne znam zašto, jednostavno nikad nisam sumnjala u ispravnost toga. Znam da moram to činiti.

Učila si od brojnih orijentalnih plesačica: őpetovana si polaznica radionica Rachel Brice iz skupine The Indigo, koja je dala osobni pečat tribal fusion-stilu. Ujedno si i učenica Suhaile Salimpour, poznate po svojoj specifičnoj i zahtjevnoj tehnici rada. O čemu je ustvari riječ?

– Tehnika Suhaile Salimpour ustvari je potpuno drugačiji pristup trbušnom plesu. Želja joj je podići trbušni ples na višu razinu. Ako plesači baleta moraju dnevno satima vježbati, onda to moraju i oni koje se bave trbušnim plesom. Format je stvarno težak i zahtjevan, ali to me k njemu i privuklo jer mi je upravo to kod trbušnog plesa nedostajalo. Ako mi (trbušne plesačice) želimo da nas ljudi cijene, tada moramo zaista, zaista naporno vježbati. Znači, Suhaila je sastavila format koji je različit i zbog toga što objašnjava svaki pokret putem kontrakcije mišića. Naglašeni pokret s bokovima dolazi od kontrakcije gluteusa (što se razlikuje od klasičnog pokreta bokovima) i sve druge kontrakcije jesu naglašeno mišićne i precizne. Početni zadaci su različito tempirana pokretanja nogu, bokova, torza i ruku, na srednjem stupnju slijede tzv. slojevi različitih pokreta, u različitom tempu dok hodaš. Na naprednom… ne želiš znati. Toliko je teško da su neke izolacije pokreta u pojedinim kombinacijama gotove nezamislive.

Protiv predrasuda

Kakav je tvoj dojam o tome kako se percipiraju profesionalne orijentalne plesačice? Postoji li razlika u tome kako te doživljava potencijalna publika, a kako plesni kritičari?

– Pred orijentalnim je plesom dug put, ali čini mi se da vidim napredak. Sada sve više ljudi shvaća da se radi o umjetničkoj formi. Ali kako sam rekla, potrebno je da profesionalci u orijentalnom plesu uistinu budu profesionalni. Da vježbaju i naporno rade. Plesni kritičari još ga doživljavaju kao hobi, a ne kao pravu plesnu formu. Nekako poput: “Da, ti si trbušna plesačica, to je slatko”.

Jesi li se susrela s podcjenjivanjem ili predrasudama publike prema djevojkama europskoga podrijetla koje se usavršavaju u tehnikama orijentalnoga plesa i žele se njime profesionalno baviti? Gdje mogu doći do adekvatnoga obrazovanja i kakve im se mogućnosti nude?

– Uvijek kada nastupam ljudi me pitaju odakle sam. Misle da dolazim negdje s Bliskog istoka. Kažem im da sam čista Slovenka i čine se razočaranima. Neki ljudi misle da ako se želiš baviti orijentalnim plesom, moraš biti iz Egipta ili slično. Pa, sve moje najdraže učiteljice jesu Amerikanke. Čak mi se čini da one uistinu dobre plesačice koje potječu iz bliskoistočnih zemalja žele emigrirati u Europu ili SAD – jer ih u njihovim zemljama ne doživljavaju ozbiljno. Ali tako je i u medijima, gdje se orijentalni ples još reklamira kao egzotičan ples s Bliskog istoka. Nema puno ozbiljnih pisanih podataka o trbušnom plesu, ali danas se na internetu mogu naći različite informacije, o povijesti ili različitim stilovima. Znači, dobra instruktorica jest odličan početak, zatim vježba, vježba, radionice, vježba, vježba. Najbolji su treninzi bili u SAD-u, ali sada ih ima puno i u Europi. Nikada mi nije bilo žao otputovati na neku radionicu. Mislim da, ako netko želi napredovati u znanju, treba putovati i učiti od različitih učitelja.