19.5.2005.

Suzana Marjanić  

Razgovor s Marijanom Stanić

U povodu izložbe K9 Compassion (2003.) – K9 Compassion+ (2005.) Zlatka Kopljara, u Paviljonu 19 na Zagrebačkom velesajmu, zajedno s Nadom Beroš održala si radionicu Uvod u performans za mlade, u dobi od 15 do 25 godina. Kako su se navedeni polaznici – čini mi se uglavnom stariji srednjoškolci – prijavili; preko škola – s obzirom na to da su bile prisutne i njihove profesorice iz likovne kulture – ili pojedinačno?

– Obavijesti o tekućim radionicama šalju se već uhodanim putovima na pedagoški adresar MSU-a, u okviru press materijala pojedinih izložbi, preko internetskog portala Culturenet i, naravno, osobnim pozivima. Kako Muzej godinama nastoji njegovati veze s obrazovnim i odgojnim zavodima koje su najčešće izvan Muzejskog sustava, tako su i u ovu radionicu uključeni štićenici Odgojnog zavoda u Turopolju.

Performans o zatočeništvu

Osobno smatram da su mladi polaznici sjajno iznijeli zamisli performansa; primjerice, možda bih izdvojila performans Pepeljuga, u čijem je nacrtu djevojka iznijela kako bosa dolazi do tri para cipela (Dr. Martens, Nike i Blahnik), međutim ni jedne joj – srećom – ne odgovaraju, i stoga odlazi bosa, ili kao što ističe “slobodna, nezavisna”, kao i performans jednoga mladića koji je krvlju ispunjenim balonima tematizirao američka brojna bombardiranja pojedinih gradova. Naime, na balonima, koje bi on kao performer probušio u tom “američkom performansu”, bila bi ispisana imena pojedinih gradova-meta američkih bombardiranja. Koliko si kao voditeljica zadovoljna navedenim performansima i koji bi performans istaknula s obzirom na to da su oni ipak bili određeni zadanom temom – kako je i napisano na pozivnici: naime, performanse su trebali oblikovati “izražavajući pritom svoja razmišljanja i osjećaje spram društva, spram vrijednosti koje proklamira suvremeno društvo i mediji, određujući se spram umjetnosti, zabave, mode, religije…”?

– Moram priznati da sam, kad sam osmislila ovu radionicu Uvod u performans vezanu uz navedenu izložbu, pomislila da bi to zaista mogla biti jedna od uspješnijih radionica. Naime, imajući u vidu strukturu sudionika, učinilo mi se da su oni upravo ona populacija čiji je kritički stav spram svega što ih se dotiče još vrlo izražajan i jasan. Nadala sam se da će ih tema nakon što se upoznaju s performansom kao formom umjetničkoga djelovanja zainteresirati i dublje na osobnoj razini, te će iz te pozicije krenuti u osmišljavanje i skiciranje vlastita performansa. Upravo to se i dogodilo nakon uspješno svladanog početnog otpora prema izlaganju i iznošenju osobnog stava pred publikom, što je također bitan dio iskustva s kojim polaznici odlaze kući s ovakve radionice. Iznimno sam zadovoljna reakcijama i iznesenim idejama. Posebno bih izdvojila performans mladića koji otvara pitanje osobne slobode. Naime, on trenutačno boravi u Odgojnom zavodu u Turopolju i na radionicu je došao u pratnji profesorice Likovne kulture Nataše Ač. U svom performansu Zatočeništvo montira mobilnu repliku zatvorske ćelije unutar galerijskoga prostora. Na ulazu u ćeliju stoji on/autor s ključevima. On, Ključar, pušta posjetitelje unutra, zaključava ih, a potom ih otključava i pušta van. Kroz osobno iskustvo autor je uspio otići korak dalje i kroz umjetničku formu performansa postaviti za njega vrlo aktualna pitanja – pitanja slobode i Ključara.

Postoji li mogućnost da navedene performanse učenici i izvedu, s obzirom na to da bi bila doista šteta da ostanu samo kao skice za performans?

– Iako je radionica ispunila svoju svrhu iznošenjem ideja sudionika, apsolutno se slažem kako bi bilo sjajno kad bi neke od njih uspjeli izvesti. Kao voditeljica likovnog programa u klubu Močvara, u program sam uključila autora performansa Zatočeništvo, štićenika Odgojnog doma iz Turopolja. Performans planiramo realizirati u listopadu 2005. u sklopu projekta Galerija Močvara. Također imam namjeru provesti još nekoliko sličnih radionica, okupiti radove, aplicirati donatorima kako bi mogli organizirati neformalni mini festival performansa. Evo, to je ideja koja se rodila nakon ove radionice.

Čin kao jedina istina

Zašto si se odlučila za definiciju performansa Jacka Bowmana, koju si i na fotokopijama podijelila polaznicima, a ne, primjerice, za definiciju performansa koju je predložila RoseLee Goldberg a koju prepušta platformi anarhoidnosti, apostrofirajući kako performans onemogućuje precizniju definiciju od jednostavne izjave da je riječ o živoj umjetnosti te da bilo koja stroža definicija negira njegovu protejsku prirodu?

– Izabrala sam izjavu Jacka Bowmana prvenstveno zbog toga što jasno stavlja naglasak na čin/act u odnosu na verbalno i vizualno izražavanje. Naime, Bowman ističe: Čin je istina. Sve što je ikad zabilježeno nije istina. Sve što je ikad rečeno nije istina. Jedino čin. Mislila sam kako je to bitno polazište performance arta koje je potrebno posebno naglasiti kako bi polaznici koji se većinom prvi put uopće susreću s pojmom performans stvorili predodžbu o čemu je riječ i na koji način oni sami trebaju pristupiti zadatku.

S obzirom na to da si profesorica likovne kulture, zanima me koliko je u današnjim programima za likovnu umjetnost prisutan performans. Primjerice, Vlasta Delimar u eseju o ovogodišnjem Nipon International Performance Art festivalu (Japan), što ga je nedavno objavila u Zarezu, istaknula je da se u japanskim srednjim školama uči o performansu.

– Mislim da je ovo pitanje općenito bolna točka svih nas koji smo profesori likovne kulture. S obzirom na smanjeni broj sati nastave likovne kulture u osnovnim školama, čini mi se da ovaj predmet u našim školama danas više nalikuje na tečaj nego na nastavu koja omogućava sustavno obrazovanje iz nekog područja. Učenici imaju samo četiri sata nastave likovne kulture u osnovnim školama mjesečno! Paradoks je u tome što se to događa u kulturi gdje je vizualni jezik dominantan na svim poljima komunikacije. Shodno tome, ne čudi me što performans, kao i druge suvremenije umjetničke prakse, nisu zastupljene unutar programa, jer stvarno ne vidim fizički prostor za temeljitije bavljenje likovnom kulturom unutar obrazovnih institucija.

U uvodnom dijelu radionice, zajedno s Nadom Beroš, održala si odličan uvod u navedenu izložbu Zlatka Kopljara. Molim te, možeš li opisati svoj prvi susret s fotografijama-sućuti Zlatka Kopljara pred svjetskim centrima ciničke moći na vlasti? Naime, u uvodnom dijelu naglasila si kako si pri prvom susretu s navedenim radovima ostala potresena.

– Fotografije sam prvi put vidjela na Internetu. Naime, u principu sam emotivac i to je moj način komunikacije sa svijetom. Ovaj rad me uistinu dojmio i sretna sam što sam pozvana voditi radionicu vezanu uz ovu izložbu.

Koje su ti se interpretacijske asocijacije polaznika radionice što su ih iznijeli u povodu navedene izložbe i općenito u povodu performansâ Zlatka Kopljara činile posebno zanimljive? Ostalo mi je u sjećanju da su se najdulje zadržali u interpretaciji performansa K7 u okviru kojega Zlatko Kopljar leži u hrpi perja i tableta uz zvučnu pozadinu poeme Howl Allena Ginsberga, gdje – Kopljarovom odrednicom – “njegov/Ginsbergov pijani glas odjekuje kao indijanska molitva za umrlima” (usp. Zarez, broj 89).

– Čini mi se da su bili dosta šutljivi u uvodnom djelu; naravno, kasnije se radionica razvijala prema međusobnom otvaranju. Razumljiva mi je trema od javnog nastupa; ja je također imam, skoro svaki put. Možda su se više otvorili govoriti o performansu K7 jer je slijedio nakon prvih šest, te su se sudionici malo više opustili i saživjeli s tematikom.

Švedska jela

Isto tako, s najmlađim polaznicima likovnih radionica u Muzeju suvremene umjetnosti, potaknuta radovima Ann Bottcher i Ola Pehrsona s izložbe švedske suvremene scene Delayed on Time, organizirala si likovnu radionicu u kojoj su polaznici sagradili i okitili švedsku jelu, služeći se neobičnim materijalima i postupcima. Jesu li i koliko današnji mladi ekološki osviješteni što se tiče božićnih jela, koje nakon što ispune funkciju božićnih dekoracija završavaju na smeću, i kako su osmislili navedenu švedsku jelu?

– Kako se termin radionice našao u novogodišnjem razdoblju, Nada Beroš, kustosica izložbe i voditeljica pedagoškog programa MSU-a, predložila je jelu kao motiv radionice. U namjeri da djeci omogućimo kreativno izražavanje te stvaralačko djelovanje kroz igru i timski rad, zamislili smo jednu posve čudnovatu i neobičnu, švedsku jelu. Naime, djecu je dočekala mobilna žičana konstrukcija koja visi sa stropa i donekle asocira na formu stošca. Umjesto svjetlucavih kuglica i ostalog novogodišnjeg pribora djeci su za ukrašavanje ponuđeni restlovi tkanina i raznobojna vuna. Djeca, hodajući uokolo, sjeckaju vunicu i tkanine, vežu ih na žičanu konstrukciju i prema vlastitom nahođenju stvaraju raznovrsne odnose oblika i boja. Stavljajući naglasak na obred kićenja i ukrašavanja, vodimo razgovor na temu narodnih običaja i tradicije vezane uz blagdane. Novostvorena alternativna jela izazvala je potpuno oduševljenje malih sudionika radionice i otvorila prostor za promišljanje o uvriježenim društvenim običajima i mogućim alternativama. Teško mi je reći koliko su danas mladi ljudi osviješteni u vezi s jednokratnom upotrebom novogodišnjeg drvca, ali svakako mislim da ovakav tip neformalne edukacije, među ostalim, pridonosi osvještavanju društvenih datosti.

Prostorna instalacija za igru skrivača

Budući da već dulje vrijeme vodiš tematske likovne radionice u povodu izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, koja ti je likovna radionica posebno ostala u sjećanju s obzirom na domišljatost polaznika?

– Spomenula bih niz likovnih radionica koje su održane u sklopu izložbe Zero – europska vizija – 1958. do danas. Radionice su namijenjene najmlađima (od 5 do 8 godina), a kao i inače tematski se oslanjaju na izložena djela. S obzirom na to da je riječ o umjetnicima i djelima suvremene umjetnosti, način na koji su djeca reagirala na radove i zadatke bio je iznad očekivanja. Na primjer, vrlo zanimljiva pokazala se radionica koja se oslanjala na radove Agostina Bonalumija, Vaclava Bostika, Enrica Castellanija, Hermanna Goepferta, Adolfa Luthera, Piera Manzonija, Jana Jacobusa Schoonhovena, Günthera Ueckera, čiji je izraz potaknuo sudionike u pronalaženju vlastitih motiva. Isključivo eksperimentirajući s novim materijalima metodom lijepljenja, šivanja, bušenja, vezivanja, razapinjanja materijala jednog preko drugog, rezanja, djeca su zajednički sagradila kompoziciju na kartonskoj podlozi dugačku 4,5 metra. Nastali su neobični monokromni oblici asocijativno vezani uz pejzaže iz mašte. Završena slika poslužila je kao zanimljiva prostorna instalacija pogodna za igru skrivača.

Kako si i sama umjetnica, zanima me od kuda dolazi naziv tvoje lumino-kinetičke instalacije Mala je ptica prepelica al’ obori konja i junaka (2004.).

– Sam naziv je stih jedne stare narodne pjesme uz koju sam intimno vezana. Naravno, u kontekstu ove izložbe stih funkcionira samostalno. Volim kad stvari istovremeno funkcioniraju na više različitih razina i imaju snagu nositi svu tu značenjsku raznolikost u jednom. Izložba ukazuje na slojevitost stvarnosti kroz 12 minijaturnih lumino-kinetičkih objekata, a ovaj se stih, među ostalim, na duhovit način nadovezuje na priču o malim stvarima koje nose razna, velika značenja. Inače, pjesma je ljubavnog karaktera i nalazi se u knjizi Čitanka za odrasle iz 1947. Knjiga još sadrži razne narodne poslovice, zagonetke, pripovijetke i pjesme, a kupila sam je davno u antikvarijatu u Crnoj Gori.

Članica si umjetničke udruge 90-60-90 (Mia Janković, Ana Horvat, Andreja Hotko Pavić, Jasika Vuco, Marijana Stanić, Jurana Linarić, Kristina Knežević, Ana Kolega, Iris Lobaš, Tanja Tintor), i zajedno ste se 7. travnja 2002. predstavili izložbom pod nazivom Sirup of Life u Galeriji Močvara. Jeste li nakon toga prvoga zajedničkoga predstavljanja imali zajedničke akcije i izložbe?

– Taj nastup u Močvari bio je naš drugi zajednički nastup. Prvi put smo se predstavile izložbom Autoportret 2001. u Aquarius Art Net Caffeu. Nakon toga djelovale smo individualno i više nije bilo zajedničkih projekata. Trenutačno smo u procesu reorganizacije udruge. S vremenom su interesi i područja djelovanja članova postali bitno različiti, tako da više ne namjeravamo organizirati zajedničke izložbe.

Od svetih knjiga do falusa

Kao voditeljica Galerije Močvara, koje si performanse ugostila i koji bi posebno istaknula u sklopu programa Galerije? Tragom navedenoga, koja je sudbina Galerije Močvara u budućnosti s obzirom na nebrigu određenih struktura moći na vlasti za prostorne probleme urbane kulture, ugrožavajući time opstanak Močvare, Attacka, Mame i drugih organizacija.

– Kako program Galerije Močvara nastoji obuhvatiti što različitije forme umjetničkog izražavanja, u protekle tri godine ugostili smo dva performansa – Self-Burning Ksenije Kordić te Tempiranu bombu (Yaniv Shentser – muzika, Mia Janković – skulpture). Možda bih izdvojila performans Self-Burning Ksenije Kordić. Na vrlo provokativan način, doslovno paleći svete knjige – Kuran, Bibliju, Bhagavadîtu, umjetnica propituje odnos duha i materije, odnosno transformaciju materijalnog u duhovno i duhovnog u materijalno. Knjige, za koje autorica smatra da su izgradile njezin svjetonazor, spaljene su kako bi napravila nužan prostor za novi “život”. Pepeo sagorjelih knjiga autorica miješa s glinom i modelira falus kao simbol promjena, ukazujući na neizbježnost destrukcije u stvaralačkom činu. A što se tiče sudbine Galerije Močvara s obzirom na postojeće probleme, ono što će se događati s klubom Močvara u direktnoj je vezi s Galerijom. Koliko znam, za sada rad se nastavlja.

Koji novi projekt pripremaš u Močvari i koliko taj prostor, s obzirom na svoju specifičnost, ponekad i diktira strukturu izložbi?

– Za 11. svibnja pripremali smo izložbu Hang the VJ Marijana Crtalića. Riječ je videoradu koji će biti prikazan u formi vj.inga, a sastavni dio izložbe je i Tribalizer party. Zanimljiva je situacija u kojoj se umjetnici često, izlažući u Galeriji Močvara, i sadržajno referiraju na prostor kluba. Tako i ova izložba na zanimljiv način koristi prostor predviđen za vj.ing za svoj umjetnički rad. No, mislim da je ta interakcija u svakom slučaju dobrodošla, a i pokazalo se da je sama situacija kluba kao izložbenog prostora vrlo intrigantna, da provocira i otvara nove mogućnosti unutar izlagačke djelatnosti. Iako program Galerije nije konceptualno određen, ipak prostor svojom specifičnošću na neki način diktira strukturu izložbi. Naime, za razliku od standardnih galerija gdje i slike jednostavno postavljene na zidove dobro funkcioniraju, postav izložbi u klubu često zahtijeva radikalne prostorne intervencije. Tako, na kraju, izložba svaki put gradi novi prostorni kontekst kako bi rad u potpunosti došao da izražaja. Na primjer, za izložbu slika Soba Ane Kolege i Ivane Vidović sagradili smo scenografiju sobe unutar koje su slike izložene. Činjenica je da je riječ o mračnom prostoru, prostoru koji po svojoj namjeni ima određenu strukturu. Na žalost, postoje radovi koji se jednostavno ne mogu uklopiti u ovakvu prostornu koncepciju.

I, na kraju, koje bi performere i performerice iz svoje generacije istaknula?

– Iz moje generacije spomenula bih Kseniju Kordić, Marijana Crtalića i svakako kustoski tim Kontejner (Olga Majcen i Sunčica Ostojić) koji je organizirao brojne nastupe inozemnih performera.

Marijana Stanić (Zagreb, 19. srpnja 1971.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nastavnički odsjek – kiparstvo u klasi profesora M. Vuce, 2003. Članica je umjetničke udruge 90-60-90 i HDLU-a. Godine 2002. pokrenula je projekt Galerija Močvara u promicanju vizualne kulture uključivanjem suvremene likovne scene unutar standardnog programa klubova mladih, te propitivanje zahtjeva umjetnika i publike kao i pozicije “galerija” u kontekstu suvremenog potrošačkog načina života. Godine 2002. projektom Galerija Močvara uključuje se u CLUBTURE (Savez Udruga Klubtura) koji okuplja neprofitne, izvaninstitucionalne organizacije, klubove i inicijative u kulturi Hrvatske s ciljem osnaživanja neovisne i neprofitne kulturne scene, te organizira izložbe s naglaskom na suvremenim tendencijama u Puli, Osijeku, Splitu, Križevcima, Koprivnici, Dubrovniku i Rijeci. Od 2003. do 2005. zaposlena je kao profesorica Likovne kulture u OŠ Šestine. Od 2004. sudjeluje u muzejskoj pedagoškoj djelatnosti u sklopu Muzeja za suvremenu umjetnost ( Zagreb ) u okviru izložbi Zero – europska vizija – 1958. do danas, Delayed on Time (Pogled na suvremenu švedsku scenu), Sustav koordinata (Ruska umjetnost danas), Enigma objekta (Predstavljanje izbora umjetničkih djela iz kolekcije Nacionalnog Muzeja moderne umjetnosti Centra G. Pompidou, Pariz). Od 2001. aktivno se bavi umjetničkim radom , te je izlagala na više samostalnih i skupnih izložbi. Dobitnica je Rektorove nagrade 2002. i Nagrade Zagrebačke banke 2003. godine.