Razgovor s Marijom Štrajh

Razgovor bih željela otvoriti prisjećanjem na vaše performanse koje ste izvodili u Rijeci osamdesetih i čini mi se sve negdje do sredine devedesetih. Naime, prilikom prisjećanja, među ostalim, i na vaše performanse Krešo Mustać (Zarez, broj 176) istaknuo je da Rijeka osamdesetih godina ipak nije imala performersku scenu. Naime, njegovom procjenom – Rijeka je tada bila grad rocka a u akcionističkom, performerskom smislu najdalje su otišle Strukturne ptice, koje su činili, između ostalih, i članovi grupe Let 3, kad su 1987. u Opatiji izveli happening Krug. Nadalje, Krešo Mustać pridodaje kako ste upravo vi nešto kasnije svoj glazbeni i pjesnički izričaj prezentirali kroz performans. Evo, možete li se nadovezati na ovu retrospektivu o tom dobu i reći nešto ukratko o svojim performansima, za koje sam, među ostalima, čula da su bili i feminističkoga podteksta.

– Ponajprije, imam nekoliko ispravki: naime, 1985., kao prava klinka, postavila sam autorski i redateljski veliku predstavu Izmišljotina u Hrvatskom kulturnom domu u Rijeci, koju sam prozvala mjuziklom u četiri čina, a zapravo je bila pravi glazbeno-performerski spektakl-parodija u kojemu su sudjelovali mnogi akteri s riječke alternativne scene kao što su slikar Klas Grdić, pjesnik Igor Večerina, te glazbenici Siniša Vukotić (Istočni izlaz), Samir Šverko (En face), Fortunato Antić i mnogi drugi, ali je to Kreši Mustaću očito promaklo. Strukturne ptice su nešto kasnije izrasle iz opatijske glazbene scene Leta 2 – ondašnjeg, Beta Centaury... A poprilično prije, i to 1983., kao prava srednjoškolska začetnica pjesničkoga performansa Prvim udarcem u zadnjicu kružila sam kao hrvatska pjesničko-performerska zastava po svim velikim gradovima bivše Juge. Moram priznati da je moj život preburan i da se nadam da na mojem tavanu na moru još uvijek postoje dokazi u obliku plakata, skripti i ostaloga, a puno ljudi u Rijeci sve to zna... Čarli (Damir Čargonja, ex voditelj kultnog Kluba Palach) me je silno nagovarao da sve to iskopam, pa da se sve to napokon vidi, ali, priznajem, prilično sam nemarna jer ta osvrtanja unatrag su mi naporna. Što se tiče feminističkoga podteksta, ne sjećam se da sam ga svjesno infiltrirala u bilo koji performans. Možda je to nečije tumačenje performansa Urlikanja iz 1994., gdje u vjenčanici doslovce silujem mušku lutku (onu za izloge) te recitiram, glumim i urlam svoje haikue (Pogledom u riječ, Quorum, Riječki krug redom, Polet...) koji su bili vrlo nestašni. Ali pisac (ja) je htio samo radikalno reći da i žena u braku može naći zadovoljstvo, ako se malo potrudi, hahaha! Pošto je moja nakana i realizacija ideje uvijek bila multimedijalna, dakle ne samo performerska, nije čudo da je Mustać malo pobrkao.

Parodija Hamleta i Hitlera

Čini mi se da ste na riječkoj sceni ostali poznati i kao autorica hit predstave Krv i med iz 1996.

– Pa ne baš, možda klinci to prepričavaju jer je ta predstava-parodija stvarno bila urnebes! Pamte mnogi i Lutkinu kuću 1 i 2, zatim Ispovijed ispranog mozga, sexy teatar sjena s bendom uživo (koji se zvao Marija Štrajh i s pjesmom Le desire bio na prvom mjestu svih radio postaja ondašnje Juge – stvar je zabilježena na kazeti RI Rock Ritam promjena), a koji se čak i nekoliko puta ponavljao. Ali dobro, to je sve bilo prije rata, pa onda i prije predstave sexy cabareta Krv i med. U toj sam predstavi od grupe pravih amatera napravila zvijezde, i time se neobično ponosim! Ajme, kad se sjetim naše Ruže! Debela žena s bradom u glamuroznoj haljini (kakve nose sad po eventima) pjeva i glumi Amandu Lear. Ja sam tada parodirala Hamleta i Hitlera! Dečki su bili cure, cure dečki, lezbe, grupni seks, francuska erotska poezija, ma ludilo! Tada nisam niti sanjala da ću ikada završiti na televiziji, iskreno! Ali krenule su prvo lokalne radio postaje, pa televizije i kako moj mozak radi samo multimedijalno, tako sam spojila sve! Moram priznati da me je Damir Urban, koji je strašno cijenio moje kreativno ludilo, nagovorio da počnem raditi na Radiju, i ja sam tako smislila Sexy subotu, pravu seksualno nabrijanu šihtu od četiri sata! Bila je to bomba, ali i pravi radijski performans! E, onda je krenula Lizaljka, projekt koji sam predložila na jednoj RI TV-ovoj audiciji, i na koji su odmah pristali, a koji je vrlo brzo postao pravi hit.

 Koliko vam je performerski rad pripomogao u voditeljskom poslu erotskog talk-showa Lizaljka kao i Sex akademije, i to u našim licemjerno ćudorednim prilikama kad je riječ o temi erotike i seksa?

– Istina, bilo bi suludo da kažem kako moj performerski izričaj nema veze s ovim sada što radim. Ima, itekako, ali više o tome ne razmišljam. I istina je da Sex akademija fakat nije emisija za narajcavanje gledatelja (iako mi kažu da ima i toga?!), nego pravi moj performans koji pokazuje svijetu – koji je po meni malo uspavan – da se on može vidjeti i na ovakav način, a pritom je seks tema koja ljudima drži pažnju.

Branko Cerovac u uvodnome tekstu Riječki performeri 1976.-2006. (Zarez, broj 177), s predavanja što ga je održao u Klubu Palach u sklopu Dana performansa 2006., istaknuo je, među ostalim, da se tek tijekom osamdesetih, i to zahvaljujući alternativnim aktivnostima i prostorima poput Kluba Palach i sekciji Proširenih medija kao i likovnoga akcionizma u okviru Bijenala mladih, pojavilo još nekoliko performerskih osobnosti u Rijeci, a među njima spominje i Linu Busov, video­umjetnicu i performericu, te vas. Kako biste rezimirali duh, dušu i praksu te akcionističke scene tih godina?

– Lina Busov? Jel’ to možda Sanja Lisov? Da, da, mi smo bili ta jedna generacija iz elitnoga pankerskog okruženja (elitnog – zato jer nitko nije smio blizu), kao posljedica Šuvarova obrazovnog sustava – znali smo sve i nismo znali ništa... Ali treba spomenuti slovensku scenu – Borghesia, Laibach…, pa mi smo bili ludi za njima! Bili smo jako obrazovani, sve smo znali, sve smo slušali, sve nam je išlo na jetra, a živjeli smo u komunizmu i svi smo odreda bili djeca uglednih roditelja. Za pobunu smo živjeli, a u takvom socijalističkom, socrealističkom političkom sustavu jedino je umjetnost i glazba (čitaj: rock) mogao biti naš ispušni ventil. Umjetnost je tadašnji sustav podržavao “jel’ trebalo je kulture da se vidi da smo kulturna zemlja”. A kako smo tek izgledali?! Pa bili smo hodajući teatar! Najsofisticiranija verzija artističko-pankersko-alternativno-rockerskog imagea! Današnji Berlin nam nije bio ravan!

Lizaljka i probijanje gay tabua

Neki su mi pojedinci s novomedijske riječke scene rekli kako ste neko vrijeme zapravo slovili kao zaštitni znak Rijeke, i to u doba kad ste radili kao voditeljica erotskog talk-showa Lizaljka. Naime, tada ste u svojoj emisiji ugošćivali performere i akcioniste kao i teoretičare novomedijskih umjetnosti, npr. Jurija Krpana, voditelja ljubljanske galerije Kapelica. Koje su vam emisije iz toga razdoblja posvećene toj novomedijskoj sceni posebno ostale u sjećanju?

– Istina je, Rijeka je izgubila Mariju Štrajh, ali ju je dobio Zagreb, ali bar nije prebjegla u inozemstvo. Mnogi to ne mogu shvatiti, jer iako sam kao klinka željela studirati režiju u Zagrebu, a to mi roditelji nisu dopustili, nisam mislila da ću ikad tu završiti, baš zato jer je moj rad izrazito, kažu neki, “r/Riječki”. Lizaljka se kao jedini sexy talk show – za koju su Nikša Grabovac i sjajna entuzijastička tehnička podrška s RI TV-a, kao i ondašnji CCN (OTV i ostali) zaista imali razumijevanja – vinuo, zamislite, u ona vremena među prvih šest najgledanijih HRT-ovih emisija! I tako je Rijeka prestala biti inspirativna za mene.

Lizaljke su isto bile performansi spontano prilagođeni novinarskom i elektroničkom formatu, koji je, eto, bio prijemčiv za moj izričaj. Kako sam prije rekla, slovenska NSK scena me je oduvijek jako palila i naravno da su i oni bili moji gosti, ali bili su tu i Šime Rogić, silovatelj, pa Anto Pavlović, mnogi doktori i profesori, puno estrade; probijali smo tada strašan gay tabu... Petar Mlakar, član Laibacha i njegov performans na ginekološkom stolu nikada neću zaboraviti, ali ni Pavlovićev s parenjem kokoši.

Kroz princip maškaranja, samotransformacije kao voditeljica Sex akademije ostvarujete i ulogu kao voditeljica neodadaističkoga kabaretskog programa u kojima su jednakovrijedni nastupi znalaca iz određenih područja, turbo folk pjevačica sa završenim Pravnim fakultetom, aktivista i aktivistkinja udruge Prijatelji životinja, uvijek fascinantne gospođe Zlate Nanić iz Zrna, “freakova”... Koje su vam osobno bile zanimljive kostimografske transformacije koje ste ostvarili u suradnji s pojedinim modnim dizajnerima/dizajnericama?

– Sjajno ste to definirali. Sve moje goste vidim kroz prizmu samog gledatelja. Pa, i ja sam gledateljica! I to teško deformirana, jer sve pratim – od tiska, radija i televizije. Sva ta vizura me oduševljava, toliko mi je smiješna, a sigurna sam i mnogim gledateljima, samo što ostali producenti o tome pojma nemaju! Čista psihologija – sajam egotripova, tugaljive čežnje za slavom na silu, obećanja, uštogljeni, lažni i smiješni sjaj, marketinški i ini trikovi, ulizivanje sponzorima… Pa, mi sve to vidimo, i ja kao autorica ne mogu pobjeći od toga doživljaja i prodavati maglu. Što se tiče dizajnera, bilo je sjajnih u Rijeci a i u Zagrebu, pa i make-upista i frizera, ali umorila sam se, a u kući mi iz ormara sve ispada, pa sam sada sama sebi dizajnerica. Moram priznati da me moda i gluposti koje tu možeš vidjeti fascinira kao sociološki a i psihološki aspekt potrošačkoga ludila.

Zanima me slažete li se sa stavom koju iznosi Hans-Thies Lehmann (Postdramsko kazalište, Zagreb, 2004.) da performans koji je usredotočen na tijelo i osobu upadljivo je često “ženska stvar”, gdje se žensko tijelo iščitava kao društveno kodirana projekcijska površina ideala, želja, žudnje i ponižavanja?

– Ovisi o autoru. Netko želi baš to reći, a netko nešto drugo. Zašto se sve mora stavljati u nekakav koš? Pa, umjetnost kao i oni koji je stvaraju su takvi individualci da njihove poruke ponekad mogu biti jasne samo njima. Na plakatima performansa Urlikanja iz 1994. stavila sam svoje bezglavo golo tijelo (tada se samo šuškalo da sam to ja) i to je bio način da dovučem što više publike. Ta je fotka čisti art i nije mi bio cilj da ponizim samu sebe, a pogotovo što nitko nije znao tko je model! Taj je plakat sam po sebi performans. U to doba takav plakat mogao je privući cijeli grad kao što je mogao donijeti i gomile problema s roditeljima. Pa, čekajte, zar i Tom Gotovac onda brije na “mušku stvar” kad se šeće gol? Pa, ne bih rekla. A sad i to što sam pokazala cice svijetu samo je znak protesta, i uspjela sam. Doduše, ipak mi je pripomogao i Ustav RH, hahaha...

“Možda zajašem bana…”

Zašto ste se, odnosno – jeste li se prestali baviti performansom, osim ako svoj voditeljski posao ne promatrate kao svakosubotnji večernji performans?

– Televizija me satrla! I naravno da su moje emisije performansi. Obožavam kada ljudi zovu i kada se patosira ta elektronička zabluda o nama voditeljima, voditeljicama kao nedodirljivima. Ali željela bih raditi performans; međutim, nemam snage, preumorna sam... Možda zajašem bana (Jelačića na Trgu!) gola – to sam već htjela – ali su me u realizaciji spriječili prijatelji da se to ne bi krivo protumačilo. Ali ja volim bana, kao i cijeli Zagreb.

Kakve su bile medijske reakcije kad ste uspjeli Tomislava Gotovaca aka Antonija G. Laurea navesti na striptiz u Sex akademiji?

– Prvo je bio problem na OTV-u jer su se u režiji prepali Vijeća za telekomunikacije. Valjda im je Malnar ostavio traumu, pa se nije sve dobro vidjelo. A što da se vidi, kad Gotovac ima takav trbuh da se ispod njega može sakriti i penis od 28 cm! Gotovac je divna duša, sjajan umjetnik, veoma ga cijenim; svoj je ostao do kraja. Dogovarali smo se da bismo zajedno radili kakav performans, međutim nešto se naljutio na mene, ali jako ga, jako cijenim. Isto tako i Trokuta. Što se tiče reakcija, znam samo da su Grad i država brujali o tome, kao i o gostovanju Trokuta i Gotovca zajedno... Pa, to su dva sjajna genijalca.

Hans-Thies Lehmann ističe da nemogućom postaje definicija što je performans te gdje, recimo, prolazi granica prema nekom samo ekshibicionističkom ponašanju. S druge pak strane Antonio G. Lauer ističe da je umjetnost, po svojoj suštini, ekshibicionistička. Koji su vam susreti u ulozi voditeljice u vašim emisijama s performerima i ekshibicionistima ili performerima-ekshibicionistima, ako slijedimo Laureovu odrednicu, ostali posebno u sjećanju?

– Senzibilizirano oko primijetit će razliku ekshibicionizma samog po sebi i onog s porukom. Ne treba podcijeniti voajere. Pa, i ja sam ekshibicionistkinja, iako i voajer, kao i svi mi koji se tako izlažemo javnosti. Ili smo ipak mazohisti?! Pa i moje cice koje sam si instalirala su performans, kao i sve ono što se s njima događalo! Mi smo, zapravo, mala djeca, jer svijet je dječji vrtić i treba nam da nas hvale, da nas kude; to nam daje osjećaj življenja. Mi smo borci, jer ako nas kude, moramo opet nešto učiniti da nas hvale i obratno. Ljudi su zapravo djeca koja to ne žele biti, a umjetnici – genijalci koji ne žele odrasti. Istaknula bih za primjer sljedeća gostovanja pravog ekshibicionizma: Vladimir Dodig Trokut, Ante Pavlović, Vinko Sindičić, Hrvatski Casanova 1, Lou Profa, Tom Gotovac, Veronika Durbešić, Šime Marić, Franko Bušić, Tigrice i još mnogi, mnogi drugi.

Zanima me kako je nastala suradnja s udrugom Prijatelji životinja, i koliko vaše vegetarijanstvo naginje veganstvu?

– Prije nekoliko godina Igor Tomljenović, fotograf iz Zagreba, me je upoznao s Lukom Omanom, i sve je krenulo od jumbo plakata, a oduvijek obožavam sve životinje. Budući da sam jako senzibilizirana za alternativni i transmeditativni način razmišljanja, te je to druga moja velika ljubav (da se pohvalim, već sam držala predavanja na Ezoterici, a u lipnju ću održati predavanje na kongresu Hrvatskoga udruženja za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu na temu Analiza stanja i samoiscjeljivanje transmeditativnim putem), shvaćam i koju poruku Prijatelji životinja žele poslati, te se smatram čak odgovornom ako im ne pomažem u tome. Pa, prava sam laktovegetarijanka; dakle, ne jedem meso, ribu, jaja niti mlijeko, ali katkad ćopim malo sira. Kad se riješim sira zauvijek, bit ću prava veganka.

U svojemu showu Sex akademija, što može djelovati pomalo začudno prosječnom gledatelju, koji od takve emisije, sasvim logično, traži samo erotske i seks sadržaje, uveli ste i promociju prava odnosno oslobođenja životinja kao i veganstva. Zapravo, Sex akademija time postaje jedina naša tv-emisija koja prikazuje strahotne dokumentarne filmove o besramnoj eksploataciji životinja u industrijskim konc­logorima. Jeste li imali možda problema zbog emitiranja navedenih sadržaja?

– Ne, nisam. Još. Ali zašto i bih? Pa, to je ipak sjajna protuteža svemu komercijalnom što nam serviraju, tako da je ovo sjajno i senzacionalno i više nego realno emitiranje koje se savršeno uklapa u moj koncept, i to s jasnom porukom. Gledatelji su oduševljeni.

Koliko ipak prosječnom gledatelju vaše emisije sa sadržajima suvremenoga holokausta može biti vidljiva poveznica između seksizma, rasizma i specizma?

– Ti filmići također su šok terapija. Prosječnoga gledatelja, koji je, kako rekoh, po meni uglavnom uspavan i nesvjestan prave realnosti, trebalo bi navesti na razmišljanje. O rasistima ne želim niti govoriti jer u 21. stoljeću ne mogu niti zamisliti da toga još ima, iako sam svjesna te prisutnosti. Seksiste satirem svakodnevno; lijek za sve njih je naopaki šovinizam. A to znači, koliko svi oni mogu biti primitivni i okrutni, mi humanitarci možemo biti još odvratniji jer je naš revolt čist i argumentiran tako da kosi svako promišljeno ili odgojem nametnuto zlo.

Kako komentirate PETA-ine kampanje za privlačenje pažnje u kojima aktivisti/aktivistkinje koriste naga tijela (npr. spomenimo u takvim aktivističkim kampanjama medijski atraktivno tijelo Pamele Anderson)? Pritom, ekofeministkinja Carol J. Adams kritizira upravo te PETA-ine kampanje zbog neopravdanosti oslobođenja životinja preko nagih ženskih tijela. S druge pak strane neke eko/feministkinje podržavaju sve vrste animalističkih kampanja s plemenitim ciljem koje nisu vođene samo strategijom provokacija radi provokacije.

– Moram reći da mi se to baš ne sviđa, ali opet razumijem da svi moramo katkad koristiti marketing da bismo poslali poruku. Samo mi se čini da ljudi tada više promatraju zgodno tijelo negoli razmišljaju o nasilju nad životinjama. Zar ne postoji neki drugi način?! Performans s golim tijelima u aluminijskim folijama koji su radili aktivisti u Londonu, potom u Hrvatskoj, zadovoljava koncepciju poruke. Ekshibicionizam s manekenkama nije prijek. Ipak, više koristi od toga imaju one nego aktivisti.

Tabu: Bog i klaonice

Nikola Visković u nedavnom je gostovanju u tv-emisiji Nedjeljom u 2 izjavio da postoje samo dvije tabu teme – jedna je tabu tema Bog, a druga su klaonice, i pritom je kao jednu od mogućih tabu tema potpuno isključio seks. Odnosno, što se tiče tabu teme klaonica, željela bih se pozvati na Coetzeejevo pitanje iz njegova romana Elizabet Costello: osam predavanja (2003.) gdje njegova fikcionalna romansijerka Elizabeth Costello u promišljanju klaonica kao varijantama konclogora, postavlja sljedeće pitanje: “Ako Sotona ne divlja po klaonicama, gdje je onda?”

– U čovjeku, dragi moji! Seks više nije tabu, i napokon da je tako. Čak mi se čini da je otišao u drugu krajnost precijenjenosti i upotrebe baš svugdje, što postaje pomalo dosadno i deplasirano. Rijetko je riječ o edukaciji, najčešće o samoaktualizaciji i manipulaciji pojedinaca ili grupa, što je baš žalosno...

Bog je tabu samo za one koji o njemu pojma nemaju, a klaonice ili grozomorno stratište nevinih su odraz naših primitivnih korijena kojih ne želimo biti svjesni ili ih nema tko osvijestiti na vodećim instancama.

Neznanje, uskogrudnost, grabežljivost, podmuklost i slične ine osobine su osobine zvijeri, a isto to pod parolom dobrohotnih djela, osobine primitivnoga čovjeka u 21. stoljeću. Međutim, vjerujem u evoluciju, pa će upornošću aktivisti uspjeti kliknuti na taj primitivan, novcem i grabežljivošću opterećen ljudski mozak da shvati koliko je grub a koliko suptilan zapravo može biti. A isto tako i grupiranja raznih epidemija koje nam dragi Bog s vremena na vrijeme pošalje na Zemlju učinit će svoje.