10.2.2005.

Larry McCaffery, Sinda Gregory, Mari Kotani i Takayuki Tatsumi  

Razgovor s Mariko Ohara

tema broja

Zašto ste počeli pisati znanstvenu fantastiku? Kako je do toga došlo?

– Počela sam pisati prozu kad mi je bilo deset godina. Neke od mojih prvih priča govorile su o personificiranim životinjama, primjerice o vukodlaku. Počela sam pisati prozu zato što sam bila veoma svjesna da sam rođena lažljivica. Svoje sam laži prenijela u oblik priče; inače bi fikcija stalno zadirala u moj život, nanoseći bol meni i ljudima oko mene.

No, mogli ste pisati i druge stvari, primjerice realističnu prozu, i dalje razvijajući naviku da govorite laži. Je li vas privuklo nešto u nezemaljskosti znanstvene fantastike? Je li to zato što je to bilo tako odmaknuto od normalnog života jedne djevojčice? Je li vas privuklo to egzotično svojstvo SF-a?

– Da, mislim da jest. Činilo mi se da je taj postojeći stvarni svijet, da je ta strana stvarnosti bila pogrešna, bez obzira na to što mnogi ljudi vjeruju u nju. U početku mi ta protuslovnost nije bila baš jasna – izgledala mi je nejasna, poput nečega u magli. Međutim, znanstvena fantastika mi je otvorila oči ukazavši na činjenicu da univerzalna vrijednost ne postoji te da bi postojeći svijet trebali promatrati relativistički.

Moj omiljeni podžanr znanstvene fantastike je "panoramski barok". Njega je vjerojatno skovao Brian Aldiss u svojem romanu Billion Year Spree. Panoramski barok je neka vrsta B-filma ili svemirske opere u kojoj se raspravlja o visoko metafizičkim pitanjima – mišmaš popa i avangarde. Svaki put kad okreneš stranicu tu je nešto posve drukčije, neko iznenađenje. To je napeto štivo, ludnica. U kratku priču ubacim nešto novo otprilike na svakoj desetoj stranici. Čak i u romanima panoramskog baroka, primjerice na 350 stranica teksta možeš učiniti isto što bi učinio i u kratkoj priči.

Kao mlada žena već ste se bavili pitanjima seksa. Jeste li imali osjećaj da je to zabranjeno, transgresivno?

– Počela sam pisati yaoi (danas tu vrstu proze zovemo jednostavno homoseksualnim romanom), ne kao oponašanje drugih, nego kao narativnu potrebu za opisivanjem seksualne ljubavi u vlastitoj mašti. Vjerojatno nisam mogla uživati u konvencionalnoj pornografiji koja je bila namijenjena muškarcima; nemam strpljenja s njezinom patrijarhalnom formom. Zbog toga sam morala proizvesti novi stil seksualne ljubavi. I nisam bila jedina koja je razmišljala na taj način. Upravo je potreba žena proizvela yaoi-prozu u Japanu te istodobno u drugim zemljama. Postoji, međutim, oštra razlika između yaoia i gej-proze, iako je yaoi moguće čitati kao gej-romane. Mi, spisateljice, pišemo yaoi za sebe, nadajući se da će to čitati uglavnom čitateljice. Da budem iskrena, trenutačno me yaoi baš i ne zanima – ili bolje rečeno, izgubila sam zanimanje za običnu pornografiju kao takvu. Ne možemo fantazirati o seksu tako slobodno kao što smo mogle prije. Zato što je yaoi, s obzirom na to da je postao prilično uspješan žanr u smislu popularnosti i komercijalnosti, izgubio svoj avangardni okus. Nekada sam očekivala da će nas yaoi dovesti do novog oblika seksualne ljubavi, nadmašujući granice seksa.

Što privlači žene pisanju takve vrste proze?

– Riječ se o istoj onoj privlačnosti koju osjećamo prema znanstvenoj fantastici. Čitajući znanstvenu fantastiku, pretvaraš se u robota, vidiš Zemlju očima izvanzemaljca ili s njima uspostavljaš odnos. Možeš biti suprotni spol. Yaoi i znanstvena fantastika u osnovi pružaju istu mogućnost uživanja bezgranične slobode.

Gaos ili Drakula

Intervjuirali smo Joannu Russ, Ursulu Le Guin, Octaviu Butler te nekoliko drugih američkih spisateljica znanstvene fantastike. Joanna Russ je, primjerice, rekla kako smatra da je vrlo zanimljivo to što se spisateljice znanstvene fantastike tako često poistovjećuju s izvanzemaljcem, s Drugim. To je bio jedan od razloga zbog kojih je smatrala da su u posljednjih 20 ili 30 godina veliku količinu zanimljive znanstvene fantastike napisale žene. Međutim, kad su muškarci stvarali formule susreta s izvanzemaljcima, izvanzemaljac je bio nešto što treba pokoriti, nešto zastrašujuće, nešto što bi trebalo biti uništeno. No, u ženskoj znanstvenoj fantastici to je drukčije. Joanna misli da se spisateljice često poistovjećuju s izvanzemaljcem i da je tomu tako još od Frankensteina. Volite japanska čudovišta kao što su Godzilla, Gamera, Mothra ili Gaos. Zašto vas privlači vuk?

– Privlačnost je nastala kad sam imala samo deset godina, tako da se razloga ne sjećam baš jasno. No, zaista su mi se sviđali vukovi za koje mi se činilo da simboliziraju divljinu, neovisnost o ljudskom društvu. Tigrovi su također bili moji miljenici. Voljela sam i dinosauruse, posebno tiranosauruse. Kao što vidite, sva sam bila u filmovima o čudovištima i romanima sa životinjama. Mislim da je to zato što nisam bila svjesna seksualne razlike među tim rodovima. Također, bila sam luda za Disneyjevim filmom 20 000 milja pod morem. Jako sam voljela kapetana Nema, koji je bio toliko ogorčen na društvo da je izgradio vlastiti svijet pod morem. Svake noći, dok bih se kupala, igrala sam se s plastičnim modelom Nautilusa – da, možda mi se uopće nisu sviđala ljudska bića.

Kad ste počeli razmišljati o tome da se koristite vampirima i kombinirate vampire i znanstvenu fantastiku? Što vas je privuklo metafori vampira?

– Za mene, prototip vampira je japansko čudovište – Gaos, ptica-čudovište, noćna ptica koja siše krv. Zapravo, ona je toliko velika da pojede čitavo ljudsko tijelo. U svakom slučaju, Gaosa snažno privlači krv. Osim toga, on odašilje lasersku zraku koja može prerezati čak i čelik. I nadalje, vidimo Gaosovu snažnu životnu snagu, budući da se ona preko noći obnavlja iz bilo kakve štete. Gaos je mitsko čudovište iz alternativnog univerzuma. Živi od sisanja krvi ljudskih bića i treba krv kako bi preživio. U tom smislu, to čudovište nije u svojoj naravi zlo. Gaos, koji nikada ne izgubi u borbi sa svojim zakletim neprijateljem – Gamerom, konačno je svladan pomoću zamke umjetne krvi i potom izbačen u svemir. Ipak, nikada nisam povjerovala da je to čudovište umrlo. Moj roman Vampir Efemera zamišljen je kao priča o Gaosu protjeranom sa Zemlje. Gaos se vraća u obliku bezbrojnih kapi krvi koje sipaju po Zemlji. Zatim se njegova krv miješa s ljudskom kako bi se stvorila nova ljudska bića. Kao što je rekao gospodin McCaffery, kad susretnemo Drugo, ili ćemo ga osvojiti, kao što čine muškarci, ili ćemo se stopiti s njime, kao što čine žene.

No, ta binarna opozicija stvarno dolazi u pitanje kad shvatimo da asimilacija može biti drugi oblik osvajanja. Ja se koristim tom asimilacijom kao strategijom. Možda tu asimilaciju možemo nazvati brakom. U tom slučaju, vampir funkcionira kao savršena metafora. Osim toga, u vampiru se stapaju slike hereze. Svoje tinejdžerske godine provela sam u privatnoj katoličkoj školi kao opatica, i mogu reći da sam smislila vampira kao neku vrstu pobune protiv takvog života ispunjenog strogim pravilima.

Ako mene pitate što je strašnije, asimilacija ili osvajanje, rekla bih da je to definitivno strategija asimilacije. Neka vrsta pranja mozga, a da toga i nisi svjestan.

– Potpuno se slažem. Asimilacija je mnogo strašnija – ali i mnogo zanimljivija. Mnogo je kompliciranija, inventivnija i erotičnija u usporedbi s običnim osvajanjem. Zaista mislim da je asimilacija mnogo djelotvornija strategija.

Destruktivno majčinstvo

Film Apokalipsa danas savršena je bajka o kulturalnom imperijalizmu. Muška logika pokušava prodrijeti, osvojiti i vladati. No, naizgled podređeni ljudi grade neku vrstu kulturalne močvare. I uz kakvegod napore oni pokušavaju vladati nerazvijenom zemljom, suočeni su s močvarom bez dna kroz koju je nemoguće prodrijeti, koju je nemoguće svladati. Vojnicima je već ispran mozak. Tu leži najbitniji paradoks. Tu močvaru možemo usporediti s nekim pojmovima koji predstavljaju žene, čija je strategija asimilacija. Donna Haraway nazvala je tu vrstu postkolonijalne logike "barok džungle". Ta močvara funkcionira upravo poput vampira.

– Apokalipsa danas zaista je velik film. Podsjeća me na japansku horror mangu Kissho-Ten'nyo (Božica Kissho) Akimija Yoshide. Ovdje se ljubav preispituje poput crne rupe... Čak i ljubav može biti strategija zaštite ili napadanja drugih.

Porazgovarajmo o Mentalnoj ženi. Imam pitanje koje, čini mi se, iznosi pravi problem, a tiče se podvojenog stava prema ženama u Mentalnoj ženi. Na osobnoj razini, ako ostavimo prozu po strani, očekujem da imate snažan osjećaj za žensku moć, za sve te pozitivne stvari u vezi sa ženama. No, u vašoj knjizi, žena je noćna mora, strava, nešto što te želi voljeti ali od čega se bježi. Znam da je to prilično komplicirano s filozofskoga gledišta, ali pitala sam se možete li razgovarati o toj podvojenosti prema ženama. Žena je, s jedne strane, iz vašega gledišta, pozitivna, ali tu je i žena koja je oružje patrijarhata. Naravno, svi muškarci i sve žene imaju podvojene osjećaje prema majci. To je psihološka činjenica. No, za žene to postaje mnogo kompliciranije zato što smo i same majke.

– Nisam nadarena da budem dobra majka.

No, majka jest žena. U toj priči žena predstavlja stravu, zlo, nešto što te prati. A ipak, to je ono što ste vi, što sam ja. Jeste li se jednostavno odvojili od toga?

– Baš sam nedavno surađivala na eseju o majčinskom fašizmu naslovljenome Kraljica godine 2777. za časopis New Feminism Review. Općenito, još postoji mit da je majčinstvo nešto veliko, predivno. Međutim, majčinska figura u meni zaista je nešto poput noćne more, neka vrsta uništavatelja koji tiho provodi invaziju na druge pomoću oružja koje se zove ljubav, a ne dobrotom i velikodušnošću. U svim je ženama destruktivno majčinstvo koje krade i ubija nečije srce "velikodušnošću". Tako da živo mogu zamisliti razarateljski aspekt svoje unutarnje majčinske figure.

Sjećate li se filma Solaris Tarkovskog? More u Solarisu predstavlja maternalizam koji je istodobno kreativan i destruktivan. Ne znamo ima li more svijest ili nema. Ili, ponajprije, nitko ne zna što je ono. Misteriozno more u Solarisu vrlo je zastrašujuće. Zato što stvarajući nešto moraš uništiti i proizvesti "promjenu" koju se na neki način može smatrati zlom. Prema tome, kreacija je uvijek isto što i destrukcija. I ne možemo poricati da u odgajanju djece postoji taj aspekt.

Razvoj djetinjastog društva

Čini se da lik vampira u vašim djelima funkcionira kao simbol ženstva.

– Konstrukciju japanskog ženstva ili ženskosti lako možemo usporediti s vampirom.

To je poput OBATARIJANKI. Mnoge japanske sredovječne žene su kućanice i, kao što znate, OBASAN. Neke su čak i gore, vulgarne, i zovu ih OBATARIJANKE, što je pogrdni izraz koji pokazuje prezir prema tom tipu žena. No, one su uvelike bile odane konstruktu moderne obitelji ili ideologiji "prirasta i umnažanja".

– Da. Dakle, OBASAN, koje predstavljaju japansku ženskost, zaista su poput vampira budući da su one te koje kontroliraju obiteljske financije, odgajaju djecu koju, u ovom smislu, mogu smatrati robljem, od svojih muževa isišu sve a nakon njihova umirovljenja jednostavno ih odbace. OBASAN svoje muževe obično zovu "veliko smeće"... osim kad donose novac iz svojih tvrtki. Naravno, muževi koji vlastite životne ciljeve podređuju svojim tvrtkama također su problematični.

Naravno. Prvo konzumiraš trgovine, a onda dođeš kući i konzumiraš svoju djecu. Što je to što pokreće vašu maštu? Ili u tome smislu nema neke dosljednosti?

– Kad sam sredinom osamdesetih počela pisati Mentalnu ženu, za Japan se mislilo da je bogat i imućan, takozvana bubble-ekonomija bila je na vrhuncu. U kategorijama bubble-ekonomije, ta je priča bila spekulativni eksperiment. Moja je tema bila prilično jednostavna: ako možemo zauvijek zadržati ovakvu vrstu društva obilja, što će nam se dogoditi? Pretpostavljam da je to ono što me potaknulo. Gledajući unatrag, oživjela sam društvo obilja, što znači, kad bi takvo društvo bila osoba, ta bi osoba morala biti vrlo velikodušna i postupati sa svakime pretjerano velikodušno.

Pretpostavljam da bi glavni likovi u priči trebali prekoračiti tu granicu. U Mentalnoj Ženi "Ona" kaže: Nemoj gledati samo jedan televizijski program, gledaj ih stotinu. To je poput bebe koja samo sjedi i koju pretjerano hrane. To je dio užasa ove priče.

– To društvo obilja s transcendentnom visokom tehnologijom je poput začaranog otoka.

U toj se priči čini da preobilje pokušava ljude učiniti ovisnim i odvojenim od njihovih želja. Dječak-vuk i Sheila ne žele gledati sve te televizijske programe. Oni žele ostati sami kako bi iskusili vlastitu strast i seksualnost. Čini se da se time sugerira da sve to obilje ne dopušta ljudima da budu ljudi.

– Napisala sam kratku priču Arheologija rata i u njoj sam ponovo prikazala društvo preobilja u kojemu su ljudi umreženi u cyberspaceu i rade sve te razne kreativne aktivnosti uz pomoć visoke tehnologije. Međutim, tehno-magično obilje čini ljude djetinjastima, a informacije ubrzane tehnologijskim napretkom (poput istodobnog gledanja 100 TV-ekrana – previše informacija!) ozbiljno nas uništavaju.

Tada se ljudi učahure kako bi zaštitili svoju osjetljivost. Kako možemo izbjeći razvoj djetinjastog društva? To je jedan od problema s kojim se danas suočavaju napredne zemlje, jer nas djetinjasto ponašanje vodi do potpuno suprotne strane ljudskosti.

U Arheologiji rata hiperkapitalistička kulturalna strategija čini kreativne aktivnosti sve više takmičarskima i naposljetku dovodi do velikog rata u koji je uključena cijela galaksija. I u tom kontekstu, svaki oblik kreacije mora biti čvrsto isprepleten s logikom rata, a to je – logika destrukcije. I opet, moramo razmišljati o analogiji kreacije i destrukcije. U toj sam priči opisala tu kreaciju i destrukciju baš kao neku vrstu bolesti. Doista trebamo nekakvu vrstu kreacije bez neumjerene destrukcije. Drugim riječima, da bismo izbjegli djetinjasto ponašanje i izliječili našu traumu, prijeko je potrebno uvesti čin kreacije te uvažavati sve stvari na ovom svijetu.

Animistički senzibilitet

Jedna od stvari koju je iznijela Mari jest da su vaši romani s vampirima romani o asimilaciji sa zapadnim poimanjem feminizma u Japanu. Mari kaže da je tu riječ o istraživanju načina na koje su zapadna shvaćanja feminizma bila uvezena u Japan i iskorištena. Što mislite, u kojoj mjeri vaš rad govori posebno o feminizmu, o toj vrsti asimilacije u Japanu? Primjerice, rani opisi destruktivne majke – ta je figura postojala u Japanu i prije tisuću godina. Dakle, u kojoj je mjeri zapadni feminizam utjecao na vaše pisanje?

– Nisam upoznata s razlikom između zapadnog i japanskog feminizma, ali moj članak o razlici između zapadne i japanske mode povezan je s vašim pitanjem. Sviđa mi se odjeća koju su dizajnirali japanski muški dizajneri kao što su Issey Miyake i Yoji Yamamoto, dok su moji omiljeni zapadni dizajneri uglavnom žene ili stariji muškarci. Pretpostavljam da je odjeća koju su dizajnirali Japanci bila općenito prihvaćena ne samo zato što je njihova moda prilično svježa u očima zapadnog potrošača nego i zato što su većina tih potrošača odjeće žene. Njihova im moda izgleda poput tradicionalne odjeće nepoznatih zemalja koja njeguje svoju tradiciju i kulturu. Osim toga, njihova je odjeća za oba spola bez obzira na godine. Apsolutno se slažem s gospođom Kazuko Saegusa koja objašnjava svoje neslaganje s Beauvoir i kritizira Drugi spol u knjizi Mogućnost ženske filozofije. Ne želim s muškarcima odmjeravati snage prema načelu oko za oko, ne želim više biti maskulina. Osim toga, za mene je besmisleno procjenjivati prema standardima sadašnjeg društva. U Medvjedu s planine Nametoko Kenji Miyazawa opisuje lovca koji otkriva da osjeća poštovanje, zahvalnost i poniznost prema medvjedu kojega kani ubiti. Drugim riječima, nema razlike između životinja i ljudskih bića: ljudi mogu biti životinje kao što i životinje mogu biti ljudi. Taj animistički senzibilitet sigurno je jako blizak Japancima. Ako prisvojimo ovaj animizam, tada ideja "ljudskih prava" više ne može biti djelotvorna; teško je priznati da ljudi imaju privilegije samo zato što smo rođeni kao ljudska bića. Čini mi se arogantnim misliti da samo ljudska bića imaju privilegiju eksploatiranja svijeta. Predodžba "poštivanja svijeta i sklada" možda potječe iz feminizma, s obzirom na to da je ekologija jedno od obilježja feminističke teorije. Ili, mora da je to duboko skriveno u japanskoj kulturi u kojoj sam odrasla. Naravno, također osjećam da taj japanski "sklad" i ženska "velikodušnost" potiskuju vlastite ozbiljne probleme.

Žena vampir

Zanima me to poimanje žene kao uništavateljice, kao noćne more, kontrolorke, izvora strave. To se čini suprotstavljenim feminističkim načelima žene kao stvarateljice i njegovateljice. Možda to nije jako dobro pitanje, ali... to se čini potpuno suprotnim feminističkoj poziciji žene kao njegovateljice. Tu je žena zlo. Dakle, u tom smislu, smatrate li da je to što radite nešto poput utvrđivanja vaše pozicije kao postfeminističke?

– Mnoge su me feministkinje prozvale zbog toga, nazivajući me radikalnom, postfeministkinjom. Naravno, one majčinstvo smatraju nečime dobrim. No, meni se čini da je krajnje vrijeme da prevladamo taj smisao postojanja feminizma a što zahtijeva primicanje postfeminizmu. Međutim, kako sam ja spisateljica a ne aktivistkinja, poduzet ću drukčije korake od onih koje će poduzeti tvrdokorne feministkinje.

Osobno, mislim da je s nekim elementima feminizma problematično to što oni uskraćuju ženama njihov cijeli spektar, jer žene nisu samo dobre. One su dobre i loše, baš kao što su i muškarci dobri i loši. Međutim, veliki dio feminističke retorike ne priznaje ženama njihovu destruktivnu stranu, iz razumljivih razloga. Politički, psihološki, razumijem zašto je to tako. Jako me zanima to što govorite o ponovnom uvrštavanju aspekta uništavateljice, jednako kao i stvarateljice, u ideju žene. Izbaciti uništavateljicu znači iskriviti smisao. Ideja majčinstvo = dobro dugo je bila fantazija.

Pa, u najmanju ruku ono daje život. Zato mislim da je ono što radi gđa. Ohara vrlo zanimljivo. Doima se poput pokušaja vraćanja ravnoteže. No, s druge strane, kao što se ne može poreći da majčinstvo uništava, jednako se tako ne može poreći da majčinstvo daje život.

– Na početku feminizma postavljena je vrlo jednostavna, razumljiva opreka i jedna od strana te opreke je patrijarhat... patrijarhat je izvor problema, on je povezan s poretkom, destrukcijom i nekom vrstom racionalizma, željom za poretkom. A sve te stvari feministkinje napadaju. Slažu se da je patrijarhat izvor svih tih problema. Čini se da se u postfeminizmu ta tema sagledava mnogo složenije, s obzirom na to da patrijarhat nije taj izvor. Primjerice, želja za poretkom. U stara vremena, čuli ste kako mnoge feministkinje tvrde da su muškarci ti koji žele poredak i jednostavno pokušavaju sve kontrolirati. No, zapravo, nije tako. Dakle, drugim riječima, želja za poretkom nema muško podrijetlo, ona je ljudska.

Isto možemo reći i za majku... Majka ima želju za poretkom. No, vratimo se ulozi majke u japanskoj kulturi. Čini mi se da je razlog zbog kojeg je majka postala vampir taj što majka nema mjesto izvan doma. Drugim riječima, prisiljava li šira struktura, poput one patrijarhalne, žene koje su u kući da postanu vampirima?

– Svako ljudsko biće posjeduje volju za moć, volju za vladanjem. Zatvorena u kuću, majčina volja za vladanjem bit će usmjerena na djecu. To je vrlo prirodno.

Odgajanje je pisanje

To je vrlo slično idejama Rikki Ducornet. Mnogo njezinih radova govori o odnosu majke i djece. Vladanje, pitanja moći, pitanja roda i način na koji ta moć vrši roditeljski pritisak na djecu.

– Pa, u mojem slučaju, svjesna sam da u sebi krijem ozbiljno destruktivnu "majku". Znam da bih, kad bih imala dijete, bila krajnje dominantna, primjenjujući tu dominaciju na vlastitoj djeci, postajući još jednom matrijarhalnom fašistkinjom. Tako da je moja strategija izbjegavanja takve tragedije, pisanje proze.

Za vas je pisanje alternativa. No, kad nemate nikakvu alternativnu opciju, pretvarate se u vampira.

– Zato sam svoju želju za vladanjem usmjerila na rad, na pisanje proze. Želim naglasiti da je ono što trebamo kad osjećamo želju da nešto kontroliramo – osjećaj "poštovanja" ili "uvažavanja". Dok pišem romane, ja sam samo "štovateljica ljepote" i ponekad se osjećam izuzetno sretnom. U tom smislu, djela su nadmoćnija spram mene kao autorice. Romani nikad nisu pod mojom kontrolom samo zato što sam svemogući autor, nego mi umjesto toga dopuštaju da opažam mnoge stvari dok pišem. Stara mi djela uvijek govore nešto novo svaki put kad ih čitam. Odgajanje djece je poput pisanja. Ne želim smatrati djecu inferiornijom, nego ih uvažavati kao superiorna bića. Ako ne možeš poštivati ili uvažavati, tada bi trebao odustati od odgajanja djece. Da budem iskrena, ne želim imati dijete koje bi naslijedilo moje gene.

Htio bih vas pitati još dvije stvari. Jedna ima veze sa stilom u Mentalnoj ženi. Nisam uspio pročitati vaša druga djela, ali barem što se tiče te knjige, stil je vrlo raskomadan, postoji fragmentacija. Prema vašemu mišljenju, u kojoj su mjeri na vaše pisanje utjecali drugi mediji poput televizije ili filma? Jesu li oni utjecali na vaš pristup stilu?

– Naravno, televizija je tu otkad sam se rodila. Bila sam pod velikim utjecajem vizualnih efekata s televizije i filma. No, želim da moja djela budu drukčija od filmova. Koristim se riječima, imam razlog za to. Volim eksperimentirati s jezikom. Primjerice, volim igre riječima. Svjesna sam vizualnog utjecaja u svojim djelima, ali istodobno uživam u književnim i jezičnim eksperimentima. Zasigurno postoje stvari koje mogu biti učinjene samo u prozi. To je ono što želim istražiti. Ne želim da moja djela budu oponašanje vizualnih medija. S druge strane, ja sam radikalni ljubitelj svega novog. Imam svoju stranicu na Internetu. Pišem i scenarij za Nintendovu televizijsku igru, namjeravam također u svoj rad uključiti metode hipertekstualne književnosti.

Jeste li ikada bili u iskušenju da napišete ne-znanstvenofantastično ili ne-žanrovsko djelo?

– Već sam dugo svjesna pojma avangarde. Za mene je SF najveća forma avangarde. No, u posljednje vrijeme želim pisati standardne, hard-core SF-romane bez svjetlucavih naprava. Želim da moje romane ne čitaju samo fanovi SF-a nego i drugi tipovi čitatelja. No, naravno, kako sam u osnovi SF-spisateljica, ne mogu živjeti bez tog uragana mašte.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević. Pod naslovom The Twister of Imagination objavljeno u Review of Contemporary Fiction, Summer, 2002.