Razgovor s Marinom Jurjević

Dakle, već dulje živiš u Leatherheadu. Kako je došlo do tvog odlaska i kako bi opisala ukratko, koliko je to, naravno, moguće, britansku performersku scenu?

– Nakon što je Robi (moj muž) dobio posao u britanskoj IT tvrtci, godine 1999. preselili smo se u Leatherhead (Surrey), a ja sam u Rijeci napustila poslovnu karijeru i magisterij da bismo započeli svoj novi život “od nule”. Tako sam počela raditi sa slijepim ljudima i s ljudima s posebnim potrebama, shvativši da je to posao koji istinski volim. Na tom sam poslu srela prijateljicu Hannah Stuart, koja me je nagovorila da se prijavim na Umjetničku akademiju. Nisam vjerovala da će me primiti, ali čudo se dogodilo i sada studiram umjetnost na Londonskom sveučilištu – koledžu Wimbledon i doslovno obožavam svaku minutu tog iskustva. Prve smo tri godine imali fantastičnu umjetnicu Edwinu Fitzpatrick kao voditeljicu studija, pod čijim smo se kritičkim okom, a u suradnji s grupom izvrsnih mentora, razvijali u smjerovima za koje nismo mogli pretpostaviti. Ja sam npr. prestala slikati na platnima i posvetila se instalacijskom radu, videu, fotografiji, konceptualnom pristupu, i ono što je nevjerojatno – pomalo performansu.

Voljela bih kada bih mogla nešto kompetentno reći o britanskoj performerskoj sceni, ali moram priznati da nedovoljno znam i ne bih mogla dati objektivan i kvalitetan opis događanja u toj sferi.

Hrabrost za “ući u performans”

Spomenula si kako je “nevjerojatno” što si se posvetila i performansu. Što te je pritom osobno usmjerilo na performans?

– Usmjerila me mentorica Claude Temin-Vergez, koja je klasificirala moju prvu prezentaciju “fine art” projekta Transkripcija kao performans. To je bio totalni šok za mene jer sam po prirodi jako sramežljiva i uvijek mi je bio problem istupiti pred ljudima. Hrabrost za “ući u performans” dalo nam je dvoje naših dragih performans-mentora Richard Layzell i Geraldine Pilgrim, koji su nas potaknuli i uveli u svijet performansa nizom proaktivnih vježbi i pričom o njihovim osobnim performerskim putovima. To mi je pomoglo da razlučim u sebi performera/icu (ako uopće tako mogu nazvati taj dio sebe) od sebe svakodnevne.

Krenimo od tvoje izložbe Što je umjetnost?, koja je 2007. godine postavljena u Galeriji O.K., i to kao dio ciklusa Povratnici koji je predstavio riječke umjetnike/ice koji/e su se školovali/e i žive u inozemstvu. Naime, na dan otvorenja?s mladim glazbenicima i dvjema plesačicama izvela si performans Improvizacija na temu sloboda, opresija i umjetnost, gdje ste zajedno iskreirali glazbenu vizualizaciju na spomenutu temu improvizacije. Kako je izgledala navedena vizualizacija?

– Taj je performans zajednički rad muzičara Leona Valića (bas), Hrvoja Tomičića (električna gitara), Borne Miolovića (bubnjevi), plesačica – blizanki Tine i Sanje Bertović i mene (klavijature, koncept, slajd-projekcija i organizacija). Slajd-projekcija je serijom digitalnih slika reprezentirala dijalog boja: plavo – zeleno – žuto – crveno – plavo, nudeći neverbalni “kodeks” i koordinacijsku osnovu za primarnu improvizacijsku reakciju kao početnu točku razvoja teme u maniri “programiranog” slučaja (chance). Glazba je improvizacijski slijedila relativno apstraktnu formu našeg vizualnog, misaono i verbalno usuglašenog aranžmana (koncepta). Nitko nije znao točno kako će se tema razvijati, kako će tko reagirati, ali smo znali prijelomne videotočke koje su nas vraćale “na zemlju”, vizualnom konceptu (prolog – plavo, represija – zeleno, sloboda – žuto, borba slobode i represije – crveno i kraj – plavo). Plesačice su, svaka plešući/improvizirajući svoju temu – “slobodu” ili “opresiju”, reflektirale svoju osobnu priču putem pokreta a u relaciji s audio-vizualnim outputom te njihovom međusobnom interakcijom.

Dakle, improvizacija je bila samo djelomična. Svaki je performer, kako ističeš u opisu projekta, individua koja izvodi vlastitu neverbalnu interpretaciju teme, ali je u krajnjoj instanci ipak ograničen grupom. Pritom si, kako si spomenula, videoprojekciju označila kao jedinu koordinaciju između svih sudionika koja diktira prijelaz s teme na temu u točno određenom vremenskom intervalu. Inače, povodom spomenute izložbe Branko Cerovac je napisao da njome zorno demonstriraš smisao konceptualnoga tautologiziranja.

– Svi smo determinirani znanjem – nasljeđem, stilom, podsvjesnim, zato je i nemoguće govoriti o potpunoj improvizaciji ili slobodi, ma koliko se mi to trudili. Svjesna sam tog ograničenja i zato me improvizacija privlači kao eksperiment, kao neka vrsta igre kojom otkrivaš koliko možeš odstupiti od pravila kad si pod pritiskom – izložen publici i ograničen grupnim konsenzusom teme, realizacije i koncepta. Slobodan si, a ustvari neslobodan. Jedini je pravi smisao performansa tog tipa kreativni čin koji ti hrani radoznalost i daje zadovoljstvo u traganju za neverbalnim izrazom misli, a, naravno, i reakcija publike ako je ima J. Ako nema "kreativne destrukcije", odnosno zadovoljstva iza tog procesa, onda on nema smisla. Improvizacija kao suštinska odrednica performansa ne znači kaos ili da je sve dobrodošlo, i tu leži kontroverza slobode i neslobode u performansu tog tipa. Još od djetinjstva jedna od najboljih definicija slobode za mene je Marxova definicija “sloboda je svijest o neslobodi”. U našem performansu svaki je performer “slobodna” individua, ali ograničena konceptom, točno definiranim vremenskim intervalom – odnosno vizualnim simbolima, kao i međusobnom reakcijom svih performera, što je istovremeno i jaka ograničenost, a opet je svatko potpuno slobodan da odsvira notu koju hoće, ubaci je kada i kako hoće (unutar definiranog intervala) ili otpleše pokret koji hoće. Naš je moto bio: There is a path we can walk … can we think it? (Postoji put kojim hodamo/možemo hodati… možemo li ga misliti?).

Instalacija “iznutra”

Među ostalim, na izložbi Što je umjetnost? (2007) postavila si instalaciju Slike na izložbi, koju čine radovi sedamdeset i jednog sudionika/ice koji su svoj izraz prilagodili definiranim pravilima za sudjelovanje u instalaciji. Naime, svaki je sudionik trebao na poleđini svoje slike (crtež, fotografija i sl.), urađene na A4 formatu, napisati kratak opis (interpretaciju slike) te snimiti svoju interpretaciju na diktafon i priložiti jedan objekt kao taktilnu – neverbalnu referencu rada. Na koji si način kao kreatorica uspjela ukomponirati sve radove na način da oni ostanu individualni unutar instalacije, ali da istovremeno, promatrani izvana, u konceptualnoj sferi, formiraju novu kvalitetu?

– Kada sam po prvi puta ugledala instalaciju Cornelie Parker Subconscious of a Monument/ Podsvijest spomenika (u potpunosti ispunjena galerija s grudama zemlje iskopane ispod kosog tornja iz Pise, obješene na tanku žicu), obuzelo me ogromno ushićenje od (mentalne i fizičke) ljepote prizora kao i želja da uhodam u instalaciju… Naravno, hod unutar instalacije je bio zabranjen… Tog mi se trenutka javila želja da napravim instalaciju u koju će ljudi moći ući i kretati se slobodno, a opet kada se udalje, biti svjesni druge dimenzije – kvalitete. Pitanja koja me “muče”, odnosno – mentalna stimulacija za gotovo svaki projekt na kojem radim jest na neki način vezana uz temu značenja, (ne/verbalne) komunikacije, razumijevanja, estetike, što je/nije umjetnost i stotine drugih pitanja… a neka sam pitanja nastojala “provući” kroz instalaciju Slike s izložbe, u pozivu – pravilima za sudjelovanje u projektu. Intersubjektivni pristup u istraživanju i kreiranju instalacije kao cjeline bila je osnova za stvaranje te “nove kvalitete”. Svaki je sudionik zadržao svoj entitet unutar instalacije tvoreći konstitucijsku jezgru instalacije koja, kao objekt promatran izvana, pruža svoju viziju prostora i objekata uhvaćenih u vremenu/zarobljenih u kognitivnu šumu “visećih misli” kroz koju se posjetitelj slobodno kreće. Auditivnu komponentu instalacije činili su audiozapisi svih sudionika. Posjetitelj je bio pozvan istražiti instalaciju “iznutra” kroz kognitivni, vizualni, taktilni, mirisni i audio aspekt, a onda “zaviriti” izvan instalacije i reflektirati na ono na što ustvari instalacija aludira, pa bilo to i smo pitanje bez odgovora.

Inače, san bi mi bio naći galeriju koja će biti dovoljno “crazy” da ugradi stropnu konstrukciju toliko jaku da izdrži tonu-dvije obješenih malih segmenata kako bi se ostvarila vizualizaciju Sea – moga sna, verzije “podsvijesti” posvećenosti moru.

Kako si koncipirala ostale instalacije izložene na spomenutoj izložbi?

– Ostali su eksponati bili izloženi u susjednom galerijskom prostoru, fizički odvojeni od instalacije Slike s izložbe, ali tematski povezani. U tom drugom prostoru na jednom je zidu bila postavljena interaktivna instalacija u stiliziranoj brajici Što je umjetnost, a koja je posebno privukla djecu na interakcijsku igru s glinenim krugovima i pravilima brajice, esej filozofkinje Snježane Prijić-Samaržije na temu Što je umjetnost i repeticija What is art natpis. Druga instalacija Prostor i vrijeme odvojeni bila je postavljena na susjednom zidu (riječ je o segmentiranom prostoru zabilježenom kamerom – petnaest odvojenih sekvenci s točno definiranim razmakom između njih, s time da audiozapis nije bio izložen), te videoprojekcija DVD-a Od kuće kući, čije su digitalne slike (digital paintings) dijelom bile konstitutivni element projekcije za performans a muzička podloga improvizacija One (Jedan) s mog CD-a Piano Improvisations (Klavirske improvizacije), snimljen za tu priliku, te konačno na preostalim zidovima dvije studije i finalna transkripcija Manetova i Wallsova rada pod nazivom Inverzni negativni prostori.

Performans, improvizacija, refleksija

Zanimljivo je da još neki tvoji performansi imaju u naslovu odrednicu improvizacija. Riječ je o performansima Improvisation on Blue and Yellow i Improvisations: Homage to John Cage, Yves Klein & Blue Interpretation. O kakvim je performansima riječ?

– U pravu si, mislim da će svi performansi za koje pišem koncept i potpisujem organizaciju biti improvizacije i imati tu riječ u naslovu (ili npr. refleksija). Ne mogu misliti o drugom načinu u kojem bih se osjećala slobodno (ugodno) a nadam se i suradnici. Improvizacija na plavo i žuto (2006) bio je prvi performans koji sam izvela solo na klaviru (grand piano) i malim orguljama u seeAbility Centreu, gdje je bila postavljena instalacija Slike na izložbi. Druga izvedba istog koncepta nastala je u suradnji s dvije umjetnice/plesačice gdje je Eva Carbo plesala “žuto”, a Limor Collins “plavo”. Eva je napravila koordinirajući video za tu priliku; snimila je video – more, ulicu, boje… nakon što smo dogovorile koncept i uredila je video da svaka sekvenca odgovara vremenskom intervalu definiranom u konceptu, tako da se u trenutku izvedbe performansa možemo koordinirati prema toj projekciji. Isti smo performans izvele još dva puta na različitim lokacijama. Homage Johnu Cageu, Yvesu Kleinu i interpretacija plave (2007) jest zajednički performans Lucy McAdam-Freud, Deirdre Bryant i mene, kreiran za festival performansa na našem fakultetu. Za taj sam performans napisala koncept koji smo nas tri usvojile i podijelile uloge. Homage Johnu Cageu sastojao se od specifična rasporeda stolica za publiku, tišine na klaviru (ref. 4’33’’) i alternativnih zvukovima, dok je Yves Klein i interpretacija plave slavljen crtežom i miješanjem plavih boja u staklenim posudama (koje su Lucy i Deidre donijele), dok sam ja simultano izvodila svoju interpretaciju sviranjem na klaviru. Performans smo izvele u prostoriji koju smo morali pronaći same (zadatak je bio da pronađemo prostor u zgradi/crkvi te kreiramo performans za taj prostor). Istraživanje prostora bilo je fantastično iskustvo, neopisiva sloboda, a mi smo totalno uživale, izvodeći i pripremajući se kratko za taj performans (dug 3 minute).

S kojim riječkim umjetnicima/umjetnicama posebno surađuješ pri svojim kratkim boravcima/povracima u Rijeku?

– Kada sam izlagala u Palachu, za tu sam izložbu surađivala s Čarlijem (Damir Čargonja), tadašnjim kustosom Krešom Kovačičekom, kojega je kasnije zamijenio Branko Cerovac, i Luisom Ritošom. Surađivala sam s Tanjom Dabom i Letricijom Lindarić na projektu Doživjeti drukčije, koji je organizirala Zaklada Sveučilišta u Rijeci. Tanja se odazvala novom projektu Što nije umjetnost. Umjetnice Ema Santini i Silvana Konjevoda sudjelovale su u projektu Slike na izložbi, a nadam se suradnji i u novom projektu. Luisa Ritoša i Andrea Kustić, organizatori galerije Arterija, pozvali su me da izložim instalaciju Četiri lica Virginije Woolf u njihovoj organizaciji, što se i ostvarilo na izložbi (12. rujna – 12. listopada 2008). Milica Đilas, viša muzejska pedagoginja riječkoga Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, pozvala me da izradim prijedlog za zajednički projekt – rad sa slabovidnima, koji će se, nadam se, ostvariti 2010.

Što nije umjetnost?

Prošle si godine pokrenula projekt Što nije umjetnost? Među ostalim, u okviru projekta pozvala si sudionike da prilože predmet koji za njih ne predstavlja umjetničko djelo/umjetnost. O kakvim je predmetima uglavnom bila riječ i koja se odrednica posebno nametnula kojom su pozvani sudionici projekta odredili to što nije umjetnost?

– Projekt je još u tijeku i pozivam na suradnju. Planiram izlaganje prve faze projekta u ožujku, u seeAbility Centreu i prezentaciju na Fakultetu, a drugu fazu nadam se negdje u Rijeci. U ovom sam projektu postavila set jednostavnih pravila i pozvala sudionike da napišu (nacrtaju i sl.) što je za njih umjetnost i da prilože predmet koji ne smatraju umjetnošću. Ne radi se o filozofskom ili stručnom istraživanju, radi se o radoznalosti što ljudi misle o toj temi neovisno o dobi, profesiji, porijeklu, sposobnosti, znači – jedan potpuno all-inclusive projekt… opet temeljen na intersubjektivnu konceptu. Primljeni radovi jako su interesantni, ali ne bih otkrivala za sada o kojim se objektima radi kako ne bih utjecala na potencijalne sudionike. Za razliku od instalacije Slike s izložbe, gdje je zahtjev za sudionicima bio puno veći i gdje su sudionici hrlili napraviti radove, kod ovoga projekta osjećam otpor i ulažem veliku energiju u pozitivno “nagovaranje”. Projekt je otvoren i čeka raširenih ruku sudionike da mi se jave na mail marina.jurjevic@ntlworld.com.

Trenutno intenzivno radim na multimedijalnom projektu pod radnim naslovom Šah, umjetna inteligencija i mozak. To je kolaborativan projekt s različitim profilima ljudi, i mojim suprugom na prvom mjestu. Konceptualna je karaktera i ima elemente znanstveno-inženjerskog imputa. Kako sam nepopravljiv optimist, opet vjerujem da ću nakon promocije projekta na Fakultetu, naći neki prostor za izlaganje obaju projekata kod kuće – u Rijeci. Radim i na performans-konceptu za muzičare i plesače pod radnim naslovom “Šah-mat” improvizacija na stablo igre jer ne mogu zamisliti izlaganje bez elementa performansa – happeninga. Nedavno sam gledala na TV-u Cursive Lim Hwai-mina i ostala bez riječi, ganuta poetskom ljepotom i perfekcijom… Kako bih voljela nijansu takve reference u performans plesnom pokretu…

Prošle si godine u Galeriji Kružna (od 12. rujna do 12. listopada 2008) izvela performans Četiri lica Virginije Woolf (multimedijska instalacija i performans), u kojemu si surađivala s plesačicama, kako kažeš, u stilu Cage – Cunnigham. Zbog čega baš privlačnost Virginijom Woolf, i zbog čega baš pozivanje na spomenuti umjetnički dvojac?

– Tri su performansa – Refleksije na temu Četiri lica Virginije Woolf vezana uz projekt. Prvi je performans – refleksija glumice Vanesse Underwood, u kojoj je Vanessa prilagodila svoju adaptaciju romana Svjetionik na dogovoreno vrijeme (13 min), i ograničila “performativno” kretanje u skladu s postavljenom instalacijom (snimljeno na Fakultetu), a taj je performans projiciran u Rijeci u gornjoj galeriji. Preostala dva performansa izvedena su: prvi na otvorenju izložbe (dvominutni je segment dostupan na YouTubeu), a drugi performans tjedan kasnije na “private view” večeri. Iako se na isti koncept improviziralo, dobila su se dva prilično različita performansa. S obzirom na to da prošlogodišnje plesačice nisu mogle nastupiti, pismom za suradnju obratila sam se Prostoru Plus (Školi za moderni ples) i plesačica Maja Dobrila mi se javila. Majin entuzijazam bio je kao sunce, nešto predivno. Toliko se posvetila svojoj ulozi da je čak uspjela nagovoriti izvrsnog dizajnera kostima Sašu Krgu da joj dizajnira, kao njegovu refleksiju na temu, i sašije predivnu haljinu za tu priliku, a tata joj dovezao haljinu čak iz Novog Sada večer prije samog performansa. Mladi su muzičari (iz prošlogodišnjega performansa) s isto tako velikim entuzijazmom nastupili na oba performansa, s time da je za gitarom prvu večer bio Luka (novi), a drugu večer Hrvoje (prošlogodišnji gitarist). Pozvala sam se na stil dvojca Cage – Cunningham jer su oni surađivali tako da je svatko od njih radio odvojeno: Cage na muzici, a Cunningham na koreografiji, a našli bi se dan prije izvedbe na generalnoj probi, i sljedeći bi dan izveli djelo. To je tako fascinantno, i vjerujem da je kreativna energija takva pristupa gurnuta do samih granica. Taj je stil bio naročito zanimljiv za nas, dislocirane prostorno i vremenski, ali povezane visokim entuzijazmom i radoznalosti za art-eksperimentom.

Zašto Virginia Woolf? Instalacija je jedan “izlet” u pozitivnu vrijednost samoće kao kreativne sfere stvaranja, moment privatnog dijaloga između (umjetničkog?) rada i promatrača. Virginia je odbila priznanja vjerujući da su pokvarena korumpiranim društvom. Prijatelji su joj bili publika koja joj je najviše značila, a njen je život bio totalna posvećenost pisanju i konstantnu eksperimentiranju s formom, fikcionaliziran i estetiziran prikaz refleksije traganja za smislom i međusobnim odnosima duboko ukorijenjenima u svijest i misli individue. Ona je, mislim, imala sve karakteristike koje bi jedan umjetnik trebao imati. Virginijin vlastiti prostor bio je inspiracija mog “vlastitog prostora”.

Pepeljuga ili Drugi i Treći svijet

U popisu svojih radova navodiš i performans Contemporary Cinderella. O kakvu je performansu riječ?

– To je jedan mini performans (2007) koji smo kao trojac (isti trojac koji je izveo i Homage Johnu Cageu, Yvesu Kleinu i interpretacija plave) dizajnirali (na Fakultetu). Napravili smo transkripciju Pepeljuge u suvremeni kontekst gdje je Pepeljuga simbolizirala nerazvijena i iskorištavana društva, dok su sestre reprezentirale dominaciju i borbu za vlast nad ignoriranom, bespomoćnom Pepeljugom. Referirajući se na mit, bajku, nepoznato svjetlo pozvalo je Pepeljugu na reakciju, a prisustvo pozitivnih snaga – globalni liberalni trendovi dali su joj čudnu snagu. Uglavnom, to je politički intonirani performans, meni ne naročito drag, ali s happy endom pobjede pravednosti nad nepravdom…

Kako se u britanskim umjetničkim krugovima raspravlja o utjecaju globalne ekonomske krize na kulturne projekte?

– Znam da će ovo zvučati čudno, ali ne raspravlja se previše; to je, mislim, jedna od karakteristika britanskog društva – rezerviranost. Mi smo više skloni panici i konstantnim raspravama. Naznake jesu, čuje se, ali suptilno za sada, da će stagnacija nagristi “nadgradnju” društva, a tu spada umjetnost, i očekivati je da će se broj financiranih projekata smanjiti i općenito otežati pozicija umjetnika…

I za sam kraj, s obzirom na nedavno održan Salon revolucije (HDLU, Zagreb), zanima me kako su vizualni umjetnici u Velikoj Britaniji obilježili četrdesetu obljetnicu šezdesetosme?

– Shame on me J, kako bi rekli Englezi, ali u mojim galerijskim lutanjima nisam naišla na cjelovitu izložbu te tematike, tako da, nažalost, ne mogu dati kompetentan komentar. To je godina kada se odigrao šahovski meč između Marcela Duchampa i Johna Cagea u Ryerson Polytechnic, Toronto – referentno na moj trenutno fokusiran svijet.