24.2.2005.

Suzana Marjanić i Višnja Rogošić  

Razgovor s Mariom Kovačem

Na nastanak Schmrtz teatra u intervjuu za Novosadski nezavisni list 1998. naveo si kako ste shvatili kako ne možete proći kao bend, a kako ste bili u “nekim art vodama”, zaključili ste da biste mogli “proći pod performans”. Kakvo je tvoje shvaćanje performansa danas, pogotovo nakon što si preveo nekoliko poglavlja knjige Performans: od futurizma od danas RoseLee Goldberg?

– Nije se mnogo promijenilo i, naravno, da je ta izjava pomalo ironična. Ono što se nama događalo u razdoblju Schmrtza, od njegova osnutka 1995., pa i u razdoblju prije Schmrtza – dakle, mislim na razdoblje oko 1993., imali smo vrstu energije za koju tada nisam imao osviještenu činjenicu koliko je u performansima imala sličnosti sa situacijama dadaista. I cijela ta energija koja se okupila oko Schmrtza – a mnogo nas je sudjelovalo u radu antiratnih i zelenih nevladinih organizacija – kasnije se razvila jednim dijelom u ATTACK! i neke druge energije koje i danas funkcioniraju. Tada je ta energija dolazila iz otpora prema onome što su nam nametali mediji i tadašnja vlast kao neke ideale ponašanja. Naš prosjek godina bio je oko 18 – ili smo bili pred krajem srednje škole ili početkom faksa – i u jednom trenutku, koristeći terminologiju suvremene performativne umjetnosti, uzeli smo performans možda i kao najjači izraz svega onoga što smo željeli reći. Naravno, skandal se pojavio kao fenomenalan način izražavanja, pogotovo kada se želiš suprotstaviti autoritetu – medijima i državi – i sve je krenulo u tom smjeru. Schmrtzu je praksa bila broj jedan, i u ne malom broju slučajeva prvo smo izveli performans ili happening ili akciju, i onda je teoretski obrazložili – što se, eto, to nama dogodilo, a ne išli klasičnom metodom – dakle, što ćemo to izvesti.

Performans kao siva zona i štit

Prilikom prošlogodišnjega gostovanja u Zagrebu opisujući svoje početke, članovi skupine Gob Squad izjavili su nešto slično: naime, okupili su se u želji da prisustvuju nekom festivalu, no odustali su od kategorije benda s obzirom na to da nitko nije znao svirati, pa su odlučili da bi se mogli prijaviti kao performans grupa, što je još jedan primjer koliko je shvaćanje performansa labavo.

– Performans je siva zona. Oko koje se definicije performansa svi slažemo? Ni oko jedne. Riječ je o sivoj zoni koja je podložna bilo kakvoj interpretaciji i Schmrtz se baš sjajno snalazio u tom području, uvijek ostavši pod tim magičnim riječima happeninig, performans, akcija koje se koriste i kao izlika za neka nedogađanja. (smijeh) I tako bi po meni trebalo ostati. Nikada ne znaš kada će ti taj štit zatrebati.

Sa Schmrtzom, kako obično ističeš u intervjuima, u nešto više od pet godina rada, režiraš, glumiš, nastupaš u više od 120 predstava, performansa, happeninga, akcija, koncerata... Koje bi happeninge izdvojio iz navedene hiperprodukcije?

– Najviše volim naše rane happeninge, u prvom redu tetralogiju Chelsea Girls, koja se, naravno, nalazi u paraleli s Chelsea Girls Warholove Tvornice, koja je djelomično – što imenom a što idejama – otjelotvorena u ATTACK-u. Tetralogiju smo posvetili djevojkama koje su bezuspješno godinama pokušavale upisati ADU, s obzirom na to da kod nas vlada takav sustav u kojem si bez Akademije dramske umjetnosti vječno obilježen stigmom amatera, magičnom riječju kojom se oduzima kredibilitet umjetnika. Nešto slično postoji u likovnom svijetu: naime, tko nije završio ALU i tko izvodi performanse mora iza sebe imati golem opus kako bi stekao status performera, dok netko tko ima tu nesretnu diplomu, nakon dva-tri performansa može steći navedeni kredibilitet bez problema.

Prvi happening Plesni tečaj Zrinke Šamije (17. siječnja 1997., Klub Foruma mladih SDP–a) ujedno je jedan od naših najozloglašenijih happeninga u kojem se jedan naš član izrezao. Dakle, to samorazrezivanje žiletom – koje je Sven uveo kao samostalni performans – može se postaviti uz bok scenskim nastupima Satana Panonskog, s obzirom na to da smo i sami djelomično potekli iz te subkulturne punk scene.

Uslijedio je happening Maturalna radnja Ane Jurišić, posvetivši je djevojci koja je imala maturalnu radnju na temu kazališne avangarde, a kako je bila napisana poput monografije performansa RoseLee Goldberg, tako smo radnju – koju smo dijelili publici – razdijelili na poglavlja i izvodili različite segmente koji su funkcionirali kao naša parodija futurizma, dadaizma i sve, konačno, do body arta. Npr. igrali smo bejzbol žaruljama, žonglirali smo narančama, imali smo jednog izvođača koji je otvorenim plamenom natjeravao publiku, eliminiravši time taj četvrti famozni zid. Inače, dosta često smo se spuštali u publiku i imali čitav niz točaka koje su bile najbliže futurističkim seratama.

Treći happening Ljubavni poljupci Ane Mandić izveden je, doduše, pod nazivom Ljubavni poljupci Jelene Perić, s obzirom da Ana Mandić nije mogla doći na izvedbu. Happening smo izveli u Vukovaru 1997. kada je Vukovar još imao neriješen status kao ničija zemlja, a izveli smo ga u zgradi koju je jedan dio publike zvao Srpski kulturni centar, a drugi dio publike – Hrvatski dom. U okviru happeninga imali smo cijelu formu zagrijavanja iza zastora, što je publika pratila putem televizora, i kad se napokon odvio zastor, svatko od nas odabrao je jednu osobu iz publike, izveli smo je na pozornicu i ljubili se s njima, naravno, francuskim poljupcima, želeći cijeli taj proces pomirbe, koji još teče tako kako teče, inicirati, jednostavno, donijeti ljubav. Takvo pomirenje bilo je teško od nas očekivati, s obzirom na to da smo već tada bili ozloglašeni po agresivnom scenskom nastupu, konfliktima s publikom; nemali broj puta smo se potukli s onim članovima publike koji su bili nezadovoljni našim nastupima. (smijeh) Mi smo u gradu koji je postao metafora za nasilje, zlo u ovom zadnjem ratu, odlučili izvesti za nas možda salto mortale, potpuno jedan lirski, pacifistički happening u kojemu nije bilo ni trunke provokacije, nego smo se, jednostavno, izljubili s publikom i zatim kako se tko poljubio s članom publike, izašli, a nevjerojatno je što se golem broj članova publike pristao ljubiti; ipak su prepoznali taj pozitivan aspekt. I na kraju smo s njima stvorili špalir kojim je ostatak, nepoljubljeni dio publike dobio pljesak pri izlasku, jer smo ih htjeli nagraditi što su uopće izdržali do kraja jednog takvog performansa.

Četvrti happening oblikovali smo kao potpunu ne-akciju. Riječ je o happeningu Zrinka Kušević je zaspala poslije doručka i probudila se točno na vrijeme za ručak na 12. Eurokazu 1998. Dakle, sagradili smo pozornicu ispred NSK-a, svjesno ne pripremivši čin koji bi se mogao prepoznati kao takav, i odlučili smo da kad prođe određeni rok od četiri sata, da se popnemo na pozornicu i odsviramo kao bend Sjajan ručak, pjesmu kojom smo pretežno otvarali naše koncertne nastupe. Znači, ostavili smo pozornicu otvorenu da se na nju popne bilo tko i izvede bilo što, kao što smo i pozvali mnogo naših prijateljskih nevladinih organizacija da dijele propagande materijale i prikupljaju peticije i, jednostavno, odlučili provesti jedno ugodno popodne. Nažalost, mnogi nisu shvatili smisao ne–akcije, nedogađanja.

Ne-akcija ili eurokazovsko nedjeljno ladanje

Međutim, postoji i urbana legenda, predaja koju je jedan schmrtzovac ne/svjesno širio o tome da za spomenutu ne-akciju niste stigli fotokopirati neke materijale. Osim toga, Milko Valent u monografiji Eurokaz – užareni suncostaj, među ostalim, zapisuje da niste “čak ni puku zajebanciju na nedjeljnom ladanju” uspjeli “barem malo osmisliti, ‘konceptualizirati’ čak”.

– Kako je kod nas bilo jako mnogo improvizacija, “lako ćemo” pristupa, i zato nitko od nas nije bio potpisan kao redatelj, iz te spontanosti dogodile su se nekad sjajne stvari, a nekad se, eto, ne bi dogodilo ništa. Često smo na našim nastupima dijelili proglase i materijale koje bi dan prije napisali, a ovom prilikom, istina, trebao je biti jedan takav manifest koji je trebao sugerirati publici gdje se sve može kretati, a kako je bila nedjelja nismo to stigli fotokopirati, ali nikada zbog takvih tehničkih nedostataka nismo odustajali od nastupa. Dakle, sve što se dogodilo legitimno smo prihvaćali – od intervencija policije, domoljuba i nezadovoljnika, kao i bilo koju nepredviđenu stvar, kao što je u navedenom slučaju bilo fotokopiranje. Time se nismo previše zamarali. Očito je karma bila takva, grah je toga dana tako pao. Nema ljutne, idemo dalje. Gordana Vnuk je prilično ležerno došla na to nedogađanje; koliko se sjećam, došla je s vrećicama s placa. Možda je pogriješila u tom trenutku što je krenula u neko opravdavanje, objašnjavanje što se tu trebalo dogoditi, što mislim da nije bilo potrebno. Mislim da se trebala prepustiti nedogađanju i onima kojima je posao pisati o nečemu, dakle, kritičarima i novinarima, neka smisle sami svoju verziju ne/događanja. Nama su sve te verzije – bez obzira bile pozitivno ili negativno intonirane – bile podjednako drage i podjednako bismo im posvećivali pozornost, citirajući ih u nekim svojim proglasima. Jednu od iskorištenih metoda širenja vijesti, takozvani trač, u nekim smo trenucima doveli do perfekcije, šireći namjerno tračeve, izmišljotine, preuveličavanja o našim događanjima, tako da niti ti sad ne možeš biti sigurna što je od ovoga istina. (smijeh) To je nešto što čini dio urbanoga mita, legende, predaje. Na isti način smo slušali predaje o Kugla glumištu, o grupi CocoLeMoco koje nikada, naravno, nismo uživo gledali. Tako i mi želimo da neki drugi slušaju o nama neke takve predivne i sjajne priče, što se, eto, i događa na naše opće zadovoljstvo i radost. (smijeh)

Izvedbena oporba protiv tuđmanizma

Schmrtz na vaše sveopće zadovoljstvo i radost ostaje upisan u izvedbene devedesete kao jedna od bitnih kontrakulturnih oporbi protiv tuđmanizma i punk operom Hyeronimus, muziklerade. O kakvom je remek-djelu riječ?

– Hyeronimusa smo izveli tri puta – premijerno u SKUC-u, u dvorani Forum, zatim u Kulturnom centru Peščenica i na petogodišnjicu Antiratne kampanje 1996. na Zrinjevcu, kada je izvedbu Hyeronimusa prekinula policija, navodno radi održavanja sigurnosti. Isključili su struju i zamolili organizatore da se izvedba istoga časa prekine. Pripremali smo niz lažiranih biografija o razno-raznim povijesnim ličnostima o kojima se malo zna i upravo to neznanje o njihovu životu pružalo nam je da u tom smjeru oblikujemo anti-autoritativne biografije. Hieronymusa Boscha uzeli smo kao čovjeka koji je u svoje doba bio vizionar, prepun fantazmagoričnih slika koje su bile u opreci s inkvizicijom, tadašnjom silom, i uzeli ga kao simboliku osobe koja traži želju za bilo kakvom promjenom, u okviru čega nismo spominjali konkretna imena, iako se sve to dalo lako iščitati iz niza aluzija. Svirali smo punk verzije Narodil nam se kralj nebeski, obradu HDZ-ove himne Bože, čuvaj Hrvatsku, što se mnogima koji su to gledali, naravno, nije svidjelo, i tada je uslijedilo to policijsko prekidanje izvedbe. Upravo nakon tog nastupa pridružilo nam se jako mnogo članova s obzirom na to da su prepoznali taj stav kontra, kao i cijeli niz vrijednosti i smjerova. Tada smo djelovali kao melting pot grupa, kao žarište u kojemu su se sve navedene energije objedinile.

Rez s est/etikom Schmrtza

Nakon gašenja petogodišnjega djelovanja Schmrtz teatra stvarate Novu Grupu, formalno i dramaturški mnogo organiziraniji projekt, ali i slobodan od institucionalnih uplitanja. Koji ti je uradak Nove Grupe posebno važan?

– Svakako bih izdvojio projekt, petnaestominutni performans Philip Glass kupuje komad kruha kao prvi performans Nove Grupe koji je meni osobno označio rez s onim što sam radio sa Schmrtzom. I dok je Schmrtz bio neka buna, stihija, neorganiziranost, kreativni kaos, koji je negirao autoritete svih moći nepostojanjem nikakve strukture, ad hoc pristupom “vidjet ćemo tko će doći i što ćemo napraviti”, Nova Grupa bila je dijametralno suprotna svemu tome. Philip Glass kupuje komad kruha čini koncentrirani, uvježbani, precizni performans u kojemu izvođači rade automatske pokrete, i time je u svakoj svojoj izvedbi identičan. Dakle, razlike su u izvedbama u milimetrima jer je pokret jasno definiran; svaka riječ koja je bila izgovorena imala je svoj pokret i upravo je zato bila snimljena glazbena matrica koja je imala taj techno odrješiti jasan zvuk, što je bio i glazbeni odmak od onoga što smo radili sa Schmrtzom – jedne buke koje je koketirala s punkom, noisom, pri čemu smo i namjerno uzeli video segment u kojem je snimljen performans tako da se svaka pogreška mogla vidjeti. I to je nešto gdje se pojavila priča o dehumanizaciji glumca, marioneti. Taj tekst htio sam raditi i kad sam radio svoju prvu kazališnu režiju u Gavelli – Ivesove tri jednočinke Sjajno prolazno vrijeme, ali profesionalni glumci jako su se pobunili upravo protiv tog četvrtog segmenta jer su u njemu prepoznali ono za što nemaju vremena. Siguran sam da bi jedino Sreten Mokrović uživao u tim eksperimentima. Taj je komad – Philip Glass kupuje komad kruha Davida Ivesa – kasnije označio sve ono što smo radili kao Nova Grupa, dakle uvođenje laboratorijskoga rada. Dugo nismo igrali taj komad; izgubio sam pomalo interes za tu vrstu rada s Novom Grupom koja – moram pridodati – nikada nije bila na financijskom proračunu; od Ministarstva kulture sredstva smo dobili samo za gostovanje u Teheranu. Taj rad s Novom Grupom zamijenio sam radom sa specifičnim teatrom, pri čemu se ionako jedan dio ljudi iz Nove Grupe preselio i u taj rad i radi sa mnom.

Schmrtz teatar pozivao se u svom performerskom radu na poetiku -izama; postoje li poetike ili stvaratelji koji su važni za tvoj rad na sadašnjim kazališnim predstavama?

– Svakako bih izdvojio Living Theater koji je u prvom redu imao istaknuti politički angažman, a na kraju krajeva i izraženi poetsko–estetski izričaj koji vrišti željom za slobodom. To je ono što bih dan-danas tematski tražio, dakle ne toliko estetski aspekt. S druge strane, u dramskom pismu volim brehtijanski teatar koji uvijek ima prisutnu poveznicu s nižim slojevima društva, što je nešto kao kabare, koji čini nešto ispod klasične glazbe, a opet je nešto iznad pop glazbe kao populističke priče, a tu je i prije svega humor ispod vješala – Galgenhumor, koji je uvijek tu negdje prisutan. Riječ je svakako o novom teatru apsurda, ali ne mislim na Ionesca, nego u prvom redu na Davida Ivesa koji posjeduje montipajtonovski smisao za obrat gdje pruža čitav niz mogućnosti uzimanja bolesti društva, pri čemu koketira i s pop segmentom, dakle da se navedena socijalna priča publici u konačnici i svidi.

“Specifični” teatar

Kazališno si surađivao s Dramskim studijem slijepih i slabovidnih Novi život, s udrugom tjelesnih invalida Korak te slijepim i slabovidnim studentima iz udruge Šišmiš. Koja ste nova umjetnička (redateljska i izvođačka) područja rada, iskustva nepoznata “standardnom” kazališnom ansamblu pronašli u radu na predstavama, primjerice, Vane+ u izvedbi kazališta Novi život i predstavi Humanitarna akcija dramske skupine Specijalci u kojoj su se okupili neki izvođači iz Koraka i Šišmiša?

– U neku fazu istraživanja najdublje sam trenutačno došao u radu sa slijepim osobama u kazalištu Novi život. Naime, kako su oni imali određeno kazališno iskustvo prije nego što sam počeo s njima raditi, nisam morao svladavati problem kojim se trenutačno bavim sa slijepim i slabovidnim studentima iz udruge Šišmiš i udrugom tjelesnih invalida Korak – dakle, nekim kazališnim osnovama. U radu s tetraplegičarima i paraplegičarima shvatio sam da je mnogo vježbi zagrijavanja sa scenskim pokretom zapravo neupotrebljivo, s obzirom na to da je riječ o osobama koje se kreću na neke druge načine. Niti vani nema neke sustavne literature koja se time bavi, i sad smo u nekoj fazi skupljanja literature, mogućega prevođenja da se to sustavno malo poprati. Imali smo niz radionica Kulturalne konfrontacije s Natašom Govedić i Vilijem Matulom, gdje se otvorio taj problem osoba sa specifičnim potrebama. Treba naglasiti kako neki od njih ne vole da ih se naziva osobama sa specifičnim potrebama. Tako sam npr. u radio-dramama, koje radim posljednjih godinu i pol, koristio i usluge slijepih glumaca; naime, oni su i najvjernija publika radio-drama i mogu dati kvalitetne vrijednosne sudove po glasu glumaca. I tako sam prepoznao moćnu dimenziju glasa upravo zahvaljujući radu s njima; upozoravali su me da uzmem neke glumce upravo po dimenziji glasa, s obzirom na to da je, naravno, u radio-drami negirana tjelesna osobina glumaca. A ono što u budućnosti vidim kao potencijalno interesno područje čini ponuda koju sam dobio za rad s autistima, gdje nam medicinsko osoblje već unaprijed daje signale da je riječ o iznimno teškom poslu. U posljednje vrijeme počeo sam učiti jezik znakova gluhih, nečujućih, koji imaju već svoje kazalište, a mene osobno zanima zbog mojeg novoprobuđenog interesa za kretanje, ples preko Maje, Sanje i Kiki (Maja Kovač, Sanja Tropp, Kristina Bajza). Ples znakovnoga jezika je izrazito zanimljiv jer kroz određenu koreografiju, zapravo, možeš otplesati cijele rečenice. Trenutačno učim znakovni jezik, mogu slovkati. Što se tiče kazališta slijepih, problem je u tome što je potrebno izboriti se da Novi život dobije status kazališta, a time otvori put i nekim drugim kazalištima da nakon određenog vremena počinju dobivati taj status i na kraju krajeva i status umjetnika, jer zasad jedino Vojin Perić kao osoba s invaliditetom ima taj status. Naravno, oni taj status ne traže zbog nekih dnevno-novčanih transakcija, s obzirom na to da svi imaju neke poslove, nego iz čistog osjećaja ponosa, i spremni su se odreći bilo kakvih financijskih i inih beneficija. Samo žele da im netko prizna status da se to čime se bave može nazvati i službeno umjetnošću, da ih se ne tretira kao humanitarne udruge, nego kao kazališnu grupu koja ima svoju specifičnost.

Performeri i glumci u Big Brother kući/kavezu

I na kraju, uz to što si radio kao story editor Big Brothera, ujedno si i jedan od odgovornih za sadržaj emisije, s obzirom na to da si uređivao dnevne i tjedne zadatke kao i dnevne emisije, i jedan si od autora knjige Big Brother: 100 dana ispred ekrana, gdje interpretiraš fenomen Big Brothera metaforom zlatnoga kaveza. Koji su članovi domaćinstva Big Brother kuće pokazivali odrednice performera, a koji su primjenjivali glumačke strategije ispred Oka Velikoga Brata. Isto tako, zanima me koji su članovi domaćinstva bili motivirani izravnim ekshibicionizmom i slavom, čak i ako je bila samo riječ o Warholovih petnaest minuta slave, kako to ističe McNair u svojoj interpretaciji Big Brothera.

– Saša bi definitivno bio performativno najistaknutiji. Nakon njega Alen – Svizac. Njih dvojica su tu bili najizrazitiji jer su stvorili likove koji su čak ponekad bili na granici s karikaturalnim, koji su bili mnogo ekspresivniji u svom fizičkom izričaju i koji su čak koristili rekvizite. To njihovo nespretno lomljenje stvari, zamke koje su pripremali curama… Mislim da kod njih dvojice postoji performativno u smislu glumatanja, u smislu igranja neke uloge za koju su svi svjesni da je uloga, a glumački segment bio je izrazito jak kod Zdravka, i to u smislu kad za nekoga kažeš da se pretvara, da glumi nešto što nije. U njegovu slučaju riječ je bila o suzdržavanju od prirodne reakcije. Saša i Alen se nisu ni od čega suzdržavali, štoviše svaka njihova reakcija je bila prirodna, spontana, i čak pojačana sviješću da su gledani. To je ona vrsta performativnosti koju imaš u birtiji kad se netko napije pa izvodi show ili, recimo, to izvode razredni klaunovi kao i oni performeri koji daju malo nadsebe da bi dali neku poruku. A Zdravko je želio odigrati određenu ulogu, određeni tip nedodirljivog, zgodnog, pomalo mističnog muškarca, i susprezao svoje prirodne reakcije na način kako ih glumac suspreže kad igra neki lik. On je vrlo vjerojatno koketni šarmer u privatnom životu i ima uspjeha kod žena kojima su te vrijednosti koje posjeduje zanimljive. Sve je to suspregnuo kod sebe, potpuno eliminirao i kontrolirao dosta čisto i asketski zadivljujuće stotinjak dana, računajući točno da su njegovo glasačko tijelo upravo takve mlade djevojke, čiju bi naklonost izgubio ako bi ušao u određenu vezu s bilo kojom djevojkom iz kuće. I on je tu odigrao ulogu jako dobro i precizno: dat’ sve svoje karakteristike koje se registriraju kao pozitivne prema vani, a one koje bi se mogle okarakterizirati kao negativne suspregnuti. Evo, razlika između glumca i performera u Big Brotheru.