Razgovor s Markom Markovićem

Za sam početak: što vas je potaklo na formiranje festivala performansa u Splitu i to pomalo, recimo to tako, provokativnoga naziva – DOPUST?

– Jasno je kako splitska scena već dugi niz godina posjeduje visoku kvalitetu autora u umjetničkom miljeu među kojima ima i dosta performansa. Izvedbena umjetnost ovdje visoko kotira, samo kao takva nije dovoljno prezentirana javnosti niti je prepoznata. Ovim festivalom stvara se struktura kojom se publici jasno daje na uvid cjelina formirana od akcije, interakcije i edukacije. Autorima se nudi prostor za istraživanje i izražavanje, kao i mogućnost umrežavanja i razvijanja te proširivanja kruga kolega u struci. Što se tiče naziva festivala, do sada sam naišao na različita iščitavanja DOPUST-a. Kao što se primjećuje, iz konteksta se mogu izvući različite poruke, stvar je u asocijacijama. Ponekad kao da smo svi na dopustu, a ponekad kao da nam treba odmor od tog odmaranja u svakodnevnom. Dopust od dopusta.

U samom programu istaknuli ste da će publika moći prisustvovati audio/video performansima, ambijentalnim, interaktivnim, destruktivnim i autodestruktivnim performansima te socijalno angažiranim performansima. S obzirom na izvedene performanse, molim vas možete li ovom prigodom spomenuti samo socijalno angažirane performanse? Pritom, zaustavimo se i na performansu Sandre Sterle koja je u medijima ostala zamijećena svojim performansom u okviru kojega je četrdesetak minuta povraćala u metalnu posudu dok se u pozadini ponavljala pjesma Dalmatinac Miše Kovača.

– Sandre Sterle izvela je performans u kojemu je dvadesetak minuta naizmjenično šetala i pokušavala povratiti u metalni lavor, tzv. dalmatinski tradicionalni “kain”. U pozadini su se čuli stihovi pjesme Dalmatinac nosi lančić oko vrata... Autorica kao u nekim svojim prijašnjim radovima i ovdje se konfrontira sa svojim osobnim identitetom i propituje svoju pripadnost ovom podneblju. Performans je proizveo kod publike jak osjećaj mučnine jer se i sama autorica mučila, tako da na kraju ipak nije uspjela zaista povratiti. Ona svoj rad doživljava kao upit u smjeru analize svog osjećaja prema klišeiziranoj slici patrijarhalne sredine ili “Mediterana kakav je nekad bio”. Cilj je bio afirmirati aspekte suvremenosti ili oživiti suvremene kulturne perspektive koje je na svoj način teško afirmirati u svim lokalnim sredinama na svoj način. Izvedba i poruka je ostvarena u svojoj namjeri jer je izazvala burne reakcije onih kojima je kritika bila i upućena.

Na otvorenju Festivala izvedena su dva socijalno angažirana performansa koji su se dobro međusobno nadovezali. Nakon mog performansa kojim sam rješavao pitanje nezaposlenosti, kako sebi tako i publici, uslijedio je performans Hrvoja Cokarića pod nazivom Večera s voljenima. Umjetnik je sjedio za stolom i večerao s uzvanicima koji su se izmjenjivali jedan po jedan. Autor je tijekom cijele izvedbe usporenim pokretima jeo bljutavu hranu dok su se gostima servirale vrhunske delicije. Zanimljivo je napomenuti draž koja se spontano dogodila u performansu, a to je da se večeri priključio i jedan pas koji je sjeo za stolicu i uredno pojeo što mu se ponudilo. Cokarić je te noći jeo s psima i s ljudima, a u čijemu je društvu više uživao najbolje je pitati njega. Dakle, na otvorenju smo zaposlili, nahranili i napili ljude ali i pse.

Također, zanimljiv spoj ostvarili su Božidar Katić i Siniša Labrović. Katić je svojom izvedbom aludirao na stanje u državi, upozoravajući na nesvjesnost o iskorištavanju i izrabljivanju hrvatskih dobara te je upozoravao na postojanje mita i korupcije u državnim strukturama. Jednom riječju – na prodaju hrvatske zemlje. Nakon izgovorenoga teksta u finom odijelu ali bosih nogu Katić je licitirao hrvatski grb složen u obliku kocaka izrađenih od raznih materijala (kamen, zemlja, metal, drvo). Prodajući Hrvatsku komad po komad, završio je izvedbu s parama u džepu. Nakon njega uslijedio je Siniša Labrović koji je velikim crnim slovima ispisivao tekst “Ivo Sanader – heroj, a ne premijer” na pročelju Galerije. Referirajući na politiku koja stvara demagogiju herojstva, ponudio je tekst koji se može iščitavati na različite načine. Aktivist i intelektualac Igor Grubić svojim akcijama u javnom prostoru propitivao je odnose između Crkve, kapitala, nacionalizma i vjere. Na spomenike hrvatskih velikana postavljao je provokativne natpise, upozoravajući na društvene nepravilnosti. Grguru Ninskom objesio je oko vrata citat Johna Heywooda “Što si bliže Crkvi to si dalje Bogu”; citat Karla Marxa “Posljednji kapitalist bit će onaj koji nam je prodao uže” postavio je na Studijeva Historiona, Emanuelu Vidoviću dodijelio je Vladimira Majakovskog s citatom “Razbijamo mit o apolitičnosti umjetnosti”, a citat Lava Tolstoja “Domoljublje opravdava pripremu velikog broja ubojica” pripao je Marku Maruliću. Grubić je također ostvario performans na njemu već dobro poznatom terenu splitskog Peristila. Ispred crkve svetog Duje prodavao je knjige Marx za početnike i Lenjin za početnike s cijenom od 1000 kuna, referirajući na utjecaj crkve u kapitalizmu i tranzicijskom društvu. Autodestruktivnoga tipa performansa ipak nije bilo, ali da su nas vidjeli neki nabrijani getani kako se diramo u Grgura, bilo bi i toga.

Intelektualno vlasništvo Crvenoga Peristila

U okviru programa edukacije isto ste tako organizirali javne tribine, debate i predavanja o performansu. Koja su predavanja o performansu kao žanru održana? Pritom, koliko sam mogla shvatiti prema medijskim izvješćima, posebno je bila posjećena tribina o Peristilima. Tako je o Crvenom Peristilu govorio svjedok te akcije – Slaven Sumić, o Crnom Peristilu – Igor Grubić, Zelenom Peristilu – Ante Kuštre, o Svjetlosnom Peristilu – Alieta Monas te o tzv. Letećem Peristilu – Petar Grimani. Do kojih ste novih spoznaja došli na navedenom okruglom stolu o Crvenom Peristilu, o kojemu su pored Slavena Sumića govorili i Zlatan Dumanić i Božo Jelinić, i zbog čega na navedenoj raspravi nije sudjelovao Vladimir Dodig Trokut?

– Gostujući autori – a to su Vlasta Delimar, Vlasta Žanić, Igor Grubić, Slaven Tolj i Marijan Crtalić održali su predavanja/prezentacije o svom radu. Predavanja su se održavala na Umjetničkoj akademiji u Splitu tako da su studenti a i ostali zainteresirani mogli iz prve ruke čuti o simbiozi života i umjetnosti od gore navedenih umjetnika. U edukativnom dijelu programa predavanja su se također održavala u kinoteci Zlatna vrata. Tako je Ana Peraica održala predavanje o tijelu kao mediju u kojemu je govorila o upotrebi tijela kao sredstvu izražavanja. Dan Oki je održao performativno predavanje o performansu, njegovom značenju, vrstama, nastanku i trenutnom stanju na svjetskoj i domaćoj sceni. Govorio je o medijima i njihovim utjecajima na performans. Pustio je i nekoliko projekcija s autorima za koje je smatrao da su relevantni za izneseni opus. Govoreći o teatru te uspoređujući sličnosti i razlike u glumi i performansu, Oki je dobio jaku reakciju publike između koje se stvorila žestoka rasprava. Također, u kinoteci Zlatna vrata Sandra Sterle je održala projekcije studentskih videoradova s kolegija o performansu i novim medijima. Incident se dogodio kada je voditelj programa Kinoteke uletio i zaustavio projekciju jer mu nije odgovarao sadržaj u kojemu se prikazivao vlaški pir s Thompsonom, bivšim stanarom BB kuće, klanjem svinja i razbijanjem čaša. Gospodin voditelj nije ni dopustio da mu se objasni kako ovdje nije riječ o promoviranju ustaštva, kako je on to shvatio, nego baš o suprotnom. Ironija je još veća što mu je zazvonio mobitel s melodijom Bandiera Rosa, nakon čega je napustio dvoranu i otišao. Zainteresirani neka pogledaju na You Tubu.

Okrugli stol o djelovanjima na Peristilu prvi put je posjeo za isti stol umjetnike i intelektualce Slavena Sumića, Božu Jelinića, Zlatana Dumanića, Igora Grubića, Alietu Monas, Antu Kuštru, Petra Grimanija i koordinatora stola povjesničara umjetnosti Tonija Horvatića. Navedeni su govorili o akcijama te iznosili svoja stajališta o djelovanjima na Peristilu. Božo Jelinić je rekao kako se uvijek spominje Slavena Sumića i Pavu Dulčića kao autore, a njega ne te kako je on bio mozak operacije i da je u tom pitanju on intelektualni tvorac Crvenog Peristila. Slaven Sumić hladnokrvno je odgovorio da su on i Pave osmislili cijelu akciju i tri mjeseca u malim dozama kupovali crveni pigment olovnog minijuma kako ih ne bi povezali s onim što su namjeravali ostvariti. U tajnosti su čuvali plan te su dan, dva prije obavijestili ostale koji su sudjelovali u tome. Sumić je istaknuo kako im je to jedino bilo moguće učiniti u to vrijeme te da su akciju morali ostvariti kao mladi ljudi koji imaju odgovornost prema okolini, umjetnosti i prema sebi samima. Zlatan Dumanić je odgovorio “da su koristili olovni minij, Peristil ne bi dan-danas očistili, laserima bi ga skidali”. Dumanić je strpljivo čekao svoj red da bi uz argumente priložio dokumentaciju koju je vodio kao evidenciju kroz protekle godine. Tekstove s intervjuima, kako kaže, glavnih aktera priložio je autorima i nastavio rekavši: “Crveni Peristil u Crvenom Splitu i u Crvenoj Jugi kolala je kao šala u partijskim krugovima dvije godine prije nego se realizirala. Šaljivi pokretači su dva komunistička narodna heroja – Ante Jurjević Baja i Srećko Reić Petica” te da su osam omladinaca bili marionete a da toga nisu niti svjesni. Grimani je na to rekao sljedeće: “Postoje dva Crvena Peristila. Postoji ovaj koji je Slaven izveo sa svojim prijateljima i drugi koji je prešao u mitomaniju, a to je predstavljanje Dodiga Trokuta kao jednoga od autora. Nadalje: Zlatan Dumanić 1968. godine ima 17 godina, Slaven Sumić je saznao za njega tek nedavno, upoznao sam ga tako što se predstavljao meni kao frakcija Crvenog Peristila, potpuna mitomanija”. Jelinić je rekao kako je pravi autor Crvenog Peristila arhitekt Neven Šegić te da su on Dulčić, Baja, Pablo Kazals – čelist, general armije Polča Popović te Dučan – slikar i direktor Muzičke škole jednom prilikom razgovarali na Šegićevu brodu. Baja je to zamišljao kao Crveni trg, Šegić je govorio o kijazmi između arheo starih stvari i nove arhitekture”. Igor Grubić je govorio o Crnom Peristilu i crnom krugu kao suprematističkom obliku te naučio jednog neugodnog bukača iz publike što je to suprematizam, a ne “supermatizam”, kako je ovaj laički rekao, upućujući neku jeftinu provokaciju. Grubić je staloženo nastavio i objasnio simboliku svoga crnog kruga: “Crna mrlja poput mrlje na duši svakog pojedinca koji bi mogao doprinijeti da stvarnost bude drugačija, a to ne čini”. Alieta Monas je objašnjavala kako je radila sa simbolikom svjetla koju je koristila u svom radu na Peristilu. Iz publike se čulo: “Volim Kolu, volim Fantu, al’ najviše Kuštru Antu”, nakon čega je autor Zelenog Peristila govorio o svom radu. Napomenuo bih da je Vladimir Dodig Trokut bio pozvan na okrugli stol, ali je odbio prisustvovati isto kao i Ana Peraica.

Naime, postavila sam pitanje o tome zašto nije bio prisutan i Vladimir Dodig Trokut, zato što je u jednom intervjuu (usp. Zarez, 152) Zlatan Dumanić izjavio da o Crvenom Peristilu nemamo boljih svjedoka od njega ili Vladimira Dodiga Trokuta.

–To kažu svi oni koji imaju veze s Crvenim Peristilom.

Redikuli

Jednako ste tako u okviru programa istaknuli praksu redikulâ naspram umjetnika/ica. Na koji je način potencirano razgraničavanje tih dviju izvedbenih kvaliteta – jedne koja se odnosi na kategoriju uneobičavanja svakodnevice i druge – estetske?

– U Splitu je već dosta dugo vremena prisutna performativna scena, kako među umjetnicima tako i među građanima. Split je sam po sebi vrlo temperamentno i energično mjesto; nikad se ne zna što se sve može dogoditi i što čovjek sve može vidjeti u bilo kojem trenutku. Uvijek je prisutan moment iznenađenja, isti faktor koji je također vrlo bitan čimbenik u svakom performansu. Kako društvo i okolina kleše umjetnike tako stvara i redikule. Često se o umjetnicima i govori kao o luđacima koji žive u nekom drugom svijetu. Tim pojmovima ispitivali smo položaj umjetnika u društvu. Neki su nas novinari i prozivali redikulima, na što smo se mi slatko smijali, zato što su ustvari oni koji trebaju izvještavati o kulturi želeći posprdati nas tako posprdali sami sebe. Neki kolege iz struke su mi rekli kako ih ovakve manifestacije ne zanimaju i da im je to baš bez veze... Svatko ima pravo na svoje mišljenje, toliko o redikulima i umjetnicima. Na plakatu je bilo navedeno ime Brale Legenda koje simbolizira dobri duh festivala, čovjeka iz naroda, umjetnika, redikula. Fešti se pridružio jedan splitski beskućnik kojega smo u završnim riječima na zatvaranju pozdravili kao Bralu Legendu.

Svojim ste performansom Eksponat, koji je zahtijevao suradnju publike, otvorili te 1. dane otvorenoga performansa u Splitu. Je li publika bila dovoljno otvorena u suradnji?

– Eksponatom sam referirao na sve veću pojavu neimaštine do koje dolazi zbog manjka zaposlenja i vrtoglavih poskupljenja. Svi to osjećamo, a odgovorni za to ne mare jer im je ugodno u velikim foteljama. Kao mlad čovjek susreo sam se s egzistencijalnim pitanjima koja sam trebao rješavati isto kao i svi ostali. Teško je, gotovo nemoguće živjeti od struke i imati konstantne prihode. Propitivao sam svoj položaj te ispisao po zidu: “Ovim radom izlažem sebe kako bih zaradio novac koji mi je potreban za životne troškove i neplaćene račune. Kao zaposleniku u ovoj galeriji moj posao nalaže čuvanje eksponata u izložbenom prostoru. Na radnom mjestu u doglednom radnom vremenu ja čuvam samoga sebe kako bih zaradio na samome sebi. To i jest svrha ovoga rada, čista zarada”. Nakon ispisivanja teksta iznio sam stol i stolac te ih postavio ispred natpisa. Približio sam se publici i rekao im kako sam sebi riješio pitanje zapošljavanja te da mogu tako i njima. Pozvao sam sve one koji nemaju posao a željni su rada neka pristupe. Ponudio sam im posao. Odaziv publike bio je odličan, naravno, kad jadni ljudi nemaju posla. Skupio sam tridesetak zaposlenika koji će svoj posao odraditi u nastavku ovoga projekta i biti uredno isplaćeni. Jasno vam je da su većina njih umjetnici, što samo govori o gore navedenom.

Osječki ste umjetnik sa stalnom adresom u Splitu. Kako je došlo do navedenoga izmještanja i kako biste ocijenili akcionističku i perfomersku scenu u Osijeku i Splitu?

– Davno sam otišao iz Osijeka. U Zagrebu sam pohađao Školu primijenjenih umjetnosti na slikarskom odjelu. Htio sam nastaviti na zagrebačkoj Akademiji sa slikarstvom, no nisam bio primljen. Sljedeće godine po prvi put u životu sam otišao u Split i puko na grad. Upisao sam Akademiju, dobio stipendiju, upoznao dobre ljude, konobario u legendarnom Ghetto Clubu, gdje sam i počeo upoznavati splitske umjetnike. Sve kao da se poredalo. U Splitu je struja dobra; nadam se da će DOPUST-om drmat još više. Kao posljednje vijesti o događanjima u Osijeku čuo sam da se stvaraju koalicije između kulturnih i umjetničkih udruga te da se želi postići kritična masa koja može utjecati na strukturu gradske uprave.

Na koji ste način pozvali gostujuće performerice i performere; naime, zamjetljivo je kako ipak nikoga nije bilo s riječke akcionističke i performerske scene, što je pomalo začudno s obzirom na činjenicu da je Palach pod prisilom gradskih moćnika nedavno zatvoren.

– Program sam sastavio u kratkom vremenu za festival ovakvoga tipa. Dva mjeseca je trajao intenzivan angažman. Natječaja nije bilo, sve je išlo na poziv. Zvali smo frendove i frendovi su zvali svoje frendove. Od iduće se godine ide na natječaj i naravno na poziv, tako da će i Riječani biti prisutni. Dogodine je plan dovesti program na internacionalnu razinu, tako da najavljujem dobru zabavu. U sklopu programa bit će i stalna postava izložbe novih medija, tako da će se otvoriti prostor za još umjetnika. Moram istaknuti te se zahvaliti ljudima koji su prepoznali ovaj projekt i pružili mi svoju pomoć i podršku. Prvi među njima su profesori na UMAS-u – Sandra Sterle i Dan Oki, zatim povjesničar umjetnosti i freelancer Toni Horvatić, Poglavarstvo Grada Splita – Odjel za kulturu, UMAS i HULU Split.

Performans ostvarivanja želja

I na kraju, zaustavimo se ukratko na vašim happeninzima. Naime, prošle ste godine u zagrebačkoj Galeriji Vladimir Nazor izveli happening Tetraterratron, kao što ste i na 35. splitskom salonu izveli happening Ostvarivanje želja. Na koji ste način uključili publiku u navedene izvedbe?

– Tetraterratronom je iniciralo troje novih članova koji su pristupili sekti Adistia pri prvom pozivu koji se održao na Zrinjevcu u sklopu događanja rezonance pri Galeriji Miroslav Kraljević. Happening se održao 2006. pod nazivom Adistia Sectart, i to je bio prvi javni istup spomenute formacije. U Tetraterratronu publika je sudjelovala u obredu inicijacije tako da je ritualno žigosala inicijante. U performansu je bilo molitve na latinskom, rezanja svinjske glave, polijevanja vina i brašna, mahanja noževima, vatre i urlika. Ostvarivanju želja prethodila je akcija darivanja plastičnih boca kao povratne ambalaže koju sam izveo na Rivi prošle godine pri XII. Adria Art Annalu. Na splitskoj Rivi postavio sam brdo plastičnih boca koje je građanstvo nakon nekog vremena počelo skupljati. Za uzvrat tražio sam po jednu želju, želju za koju sam obećao da ću im ostvariti. Priključili su se i ostali prolaznici; oni koji tu nisu bili zbog boca i oni su zaželjeli. Između ostalih tumačenja rada u prvom me redu zanimalo što je ljudima potrebno, što žele i što bi mijenjali da se njih pita. Dva mjeseca nakon toga uslijedilo je Ostvarivanje želja na Splitskom salonu. Bilo je zanimljivo vidjeti osmjehe na licima ljudi kojima su se ostvarile želje. Čarobno. Želja je bilo puno i bile su različite; izdvojit ću neke. Jedna je djevojka zaželjela da je u Gardalandu i ona je dobila paket aranžman kartu za gratis putovanje u Gardaland. Jedan je momak zaželio lipu divojku; dobio je veliku lijepu lutku. Oni koji su zaželjeli mercedes i mobitel, dobili su ih kao igračke. Jedan je zaželio ponija punjenog marmeladom i dobio je tortu s marmeladom u obliku ponija. Jedan dječak poželio je sve i dobio je komplet bojica za crtanje i slikanje. Dijelio sam šarene poklone i tako ostvarivao želje. Apelirao sam na solidarnost, međusobno pomaganje te uputio poruku da trebamo znati cijeniti ono što imamo.