2.6.2005.

Carlo McCormick  

Razgovor s Markom Rydenom

tema broja

Možda se danas umjetnost čini frivolnim i trivijalnim zanimanjem, no ona je najbolja alkemija koja nam je preostala kako bismo transformirali tužna iskustva. Ljudi govore o metafizičkoj dimenziji umjetnosti, o tome kako vi slikate upravo uz pomoć magije, no čini se da oklijevate iscrpnije ulaziti u to kao da bi govorenje o tome moglo rastjerati magiju i tajnu.

To je jedan dio priče, no drugi je dio da sama riječ “magija” zvuči tako banalno. Djelomice je to zbog mojeg obiteljskog podrijetla. Mi smo prilično cinični. Vrlo smo bliski i jako duhoviti, ali nismo baš sentimentalni. Tako da kada govorim o tim stvarima one zvuče jeftino, kao nešto čemu se može smijati. Potrebno je neko vrijeme da prevladam taj cinizam. Također, jako mi je teško pretvoriti te misli u riječi. Zato ih pretvaram u slike. Doista sam fasciniran onim dijelom života koji transcendira normalno i svakodnevno. Zanimaju me stvari koje se smatraju svetima. Oduvijek su me privlačile stare alkemijske karte, ilustracije, mistični simboli i slike. Godinama sam ih koristio u svojoj umjetnosti bez stvarnog znanja što one znače. Što sam se više okruživao takvim slikama, ustvari sam više učio o njima. Mislim da postoji stvarna paralela između slikanja i alkemije. Uzmeš fizičku tvar i s njome učiniš nešto doista magično.

Zanima me kako uspijevate prizvati tako mračne teme tamo gdje živite, u lijepom domu u Sierra Madreu u pastoralnom svijetu bijelih drvenih ograda.

– Mislim da je to kao u filmu Plavi baršun: na površini to možda izgleda kao prekrasan, savršen svijet, ali ako razgrneš slojeve... Volim taj kontrast između tog dvoje. Velik dio onoga što radim je takvo supostavljanje. Mislim da umjetnici griješe radeći u potpunosti samo jednu stvar ili pokazujući potpuno samo jednu stranu. Kada je slika samo lijepa i sretna, od toga nam je muka. S druge strane, svi ti umjetnici koji su tako cool i moderni, i čiji je rad u potpunosti mračan i nasilan gube veliku količinu moći u svojim djelima zato što ne uključuju nešto od one druge strane. Mnogo više snage može biti u nečemu suptilnom.

Sviđa mi se ono što ste napisali o vašim slikama mesa.

– Rekao bih da sam cijelu tu stvar s mesom počeo raditi bez svjesnog promišljanja. O mesu su me pitali više nego o ijednoj drugoj stvari. I jedino zato što sam bio prisiljen odgovarati stalno ispočetka mogao sam to možda pretočiti u riječi. Postoje razlozi za sve što radim, samo što nije sve tako potpuno unaprijed smišljeno.

Uvijek sam zamišljao da ljubav prema iluziji i teatralnosti u vašem djelu dolazi otuda što ste proveli velik dio svojega života u okolici Los Angelesa.

– To više dolazi iz alkemije i Kabale – vjerovanja da je naš fizički svijet samo iluzija, da svi živimo u nekom budnom snu koji nije stvaran. Mislim da je to vrlo intrigantna ideja. Uvijek me je privlačilo lažno. Volim diorame; unutar ovoga našeg, postoje mali lažni svjetovi. Pokušavam uhvatiti svjetlo i osjećaj diorame u svojim slikama. Privid stvarnosti je ono što me privlači. Naš svijet u kojemu živimo samo je neka vrsta fizičke iluzije, kao u diorami. Instinktivno znamo da postoji više od tri dimenzije koje naša čula mogu opaziti, ali ne možemo izravno iskusiti ništa izvan te “diorame’’ u kojoj živimo.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Pod naslovom Mark Ryden – The Alchemist’s Message objavljeno u Juxtapoz Magazineu, January/February, 2002.