2.6.2005.

Chuck Amok  

Razgovor s Markom Rydenom

tema broja

Ušao sam u atelje Marka Rydena. Bilo je gotovo nemoguće sve obuhvatiti pogledom. Bio je to prekrasan prostor, nešto između Prirodoslovnog muzeja u New Yorku i Vatikana, s primjesom Pee Wee’s Playhouse. S moje lijeve strane na mene je režao golemi drveni kineski lav. Zdesna, sićušni Abraham Lincoln, okružen plastičnim anđelima, pruža svoju ruku. Gospodin Ryden je sjedio za stolom; meni okrenut leđima. Na stolu je bilo bezbroj bočica nepoznata sadržaja i čudna aparatura. U zraku se osjećao neobičan miris i mogao sam čuti zvuk mjehurića. Jako me je zanimalo što on to radi, no iznenada pozornost mi je privukao drugi dio sobe. Tamo sam vlastitim očima vidio poznatoga Magičnog Majmuna. Stajao je na svojemu stalku, veličanstven i istodobno krajnje strašan. Nisam mogao vjerovati da sam stvarno tamo.

Pribravši se, pročistio sam grlo. Gospodin Ryden se okrenuo. Bio je odjeven potpuno u crno, nosio je nešto poput dugačke svećeničke mantije. Ono što mi nije imalo nikakva smisla i što će me do smrti proganjati bila je maska klauna koju je nosio. Skinuo ju je kao da je to najnormalnija stvar. Haj, rekao mi je ugodnim glasom i naš je intervju počeo.

“Zašto krv?”, pitao sam ga.

“Ponekad život može biti vrlo mračan. Prošao sam kroz vrlo teško razdoblje”, odgovorio je. “Prošle godine, nakon 14 godina braka, moja žena je tražila razvod. Svatko tko je doživio razvod zna kako to može biti užasno... Nade koje imaš za svoj život i za svoju obitelj razbiju se i to uzrokuje jaku duboku unutarnju bol. Bilo mi je čudno što u mojoj traumi nema krvi. Činilo mi se da bih s takvom boli trebao biti okupan u krvi. Želio sam da mogu vidjeti svoje rane, no nije ih bilo na površini moga tijela”.

Zaprepastio me njegov iskren odgovor.

“Nisam želio skrivati zašto sam naslikao te slike”, rekao je. “Znam da se to možda čini vrlo osobnim za podijeliti sa svijetom. Pretpostavljam da su mnogi ljudi iznenađeni, ali ja mislim da bi svijet mogao biti bolje mjesto kada veći broj ljudi ne bi skrivao svoju bol. Svi mi imamo bol. Utješno je znati da u tome nismo sami. Zato sam imao otvaranje Blood Showa u Los Angelesu na godišnjicu svojega braka”.

“Vidite li svijet ispunjen samo ‘tugom i strahom’?”

“Postoji vrlo mračna i bolna strana života, ali to je prirodno. Ljudi u našoj kulturi misle kako nikada ne bi trebali biti nesretni. Misle da je nesreća neprirodna. Pokušavaju je otjerati. Uzimaju tablete ili idu na psihoterapiju kako bi se ‘sredili’. Okrivljuju sebe ili druge za svoju patnju. Moramo shvatiti da je tuga dio života isto kao i radost. Mogao bi lako postati samo ogorčen i hladan kada se usredotočiš na mračnu stranu, no postoji i čudesna, divna strana života. Ako je tražiš, svuda oko nas postoji istinska čarolija. Možda to zvuči banalno otvrdnjelom samozaštićujućem modernom egu, ali u ovom čudesnom životu postoji čarolija. Ako se otvoriš, postat ćeš podložan boli. No, što dublju bol iskusiš, možeš doživjeti veću radost”.

“Čini se da te slike kombiniraju tamu s određenom dozom humora. “

“Te slike imaju svoju ozbiljnu stranu, no isto tako postoji i strana nadahnuta diznilendskom Haunted Mansionom. Postoji prava bol a postoji i nešto drugo što nije samo ironija. Ja uključujem utjecaje ‘niske’ pop-kulture bez zauzimanja ironičkog stajališta. Mogu vidjeti vrhunsku ljepotu u jeftinoj igrački i mogu vidjeti obilježja kiča u najuzvišenijem umjetničkom djelu u muzeju. Te stvari supostoje u životu i mogu supostojati i u slikarstvu. Kritičari koji drže da je ‘višu istinu’ moguće naći samo u tupoj, elitističkoj umjetnosti obični su seronje, kao i oni koji misle da umjetnici ne trebaju ići na fakultet i da trebaju biti puni tetovaža”.

“Neke od ovih slika velike su samo nekoliko centimetara. Zašto ste ih naslikali tako minijaturno?”

“Namjera mi je bila postići više tišine i introspekcije. Želio sam da budu poput šapta.”

“Krv obično ne može šaputati, po prirodi – ona vrišti”.

“Krv je vrlo moćna. Dok je meso tvar koja održava naše živuće duše u fizičkoj stvarnosti, krv naše meso čini živim. Krv je tekući život. Kada krv istječe iz našeg tijela, uzbunjena je sama srž našeg mozga. Iz nas curi život. To je zastrašujuće, i crvenu boju čini istinski snažnom.”

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Pod naslovom BLOOD: Miniature Paintings of Sorrow and Fear objavljeno u Juxtapoz Magazineu, September/October 2003.