Razgovor s Marnixom de Nijsom

Zašto ste postali umjetnikom?

- Zato što naprosto osjećam potrebu i volim raditi umjetnost.

Koji je vaš glavni interes u umjetnosti?

- U svojim radovima, promišljam svijet oko sebe. Uglavnom me inspirira suvremeni život.

Zašto mislite da je danas relevantno raditi umjetnička djela vezana uz tehnologije?

- Danas je suvremeni život pod velikim utjecajem tehnologija i u mnogim situacijama čak je i definiran tehnologijama koje rabimo. Za mene je potpuno logično reflektirati suvremeni razvoj svakodnevnice koristeći se tom tehnologijom.

Kako biste opisali svoju povezanost s V2?

- V2 je glavni institut za umjetnost i tehnologiju u Nizozemskoj i budući da ja radim na tom području, često surađujemo. Oni su bili primjerice koproducenti, te su razvijali softver za instalaciju RunMotherfuckerRun. Oni također izlažu i promoviraju moj rad.

Ovogodišnji Transmediale

Što nam možete reći o umjetničkoj, tehnološko-znanstvenoj sceni u Nizozemskoj? Ima li dovoljno umjetnika na tom području da ih možemo zvati scenom? Zašto mislite da postoji takav interes za tu temu iz perspektive umjetničkih institucija?

- Primjerice institut poput V2 ne ograničava se na umjetnost, oni također istražuju na širem području tehnologija surađujući sa sveučilištima. Istovremeno, na području vizualnih umjetnosti postoji sve veći interes za edukaciju o novim medijima. Ako se ne varam, trenutačno postoje četiri poslijediplomska studija u Nizozemskoj koji su usmjereni na različite aspekte medija, tako da scena sasvim sigurno raste. Zbog širokog raspona ljudi koji rade s novim medijima i ne potpuno jasne granice između znanosti, medijske umjetnosti i medijskog dizajna ta je scena prekompleksna za objašnjenje, međutim zasigurno postoji mnogo ljudi koji se bave tim područjem. Zanimanje za nove medije tradicionalnih instituta za vizualne umjetnosti još je ograničeno, no ima mnogo inicijativa, malih festivala s programskim miksom glazbe, performansa i medijske umjetnosti. Ako pak mene pitate ima li dovoljno umjetnika da se može govoriti o novomedijskoj umjetničkoj sceni, rekao bih da ima premalo umjetnika koji rade na tom području. 

Možete li prokomentirati ovogodišnji Transmediale? Što kažete na historijski pristup? Jeste li vidjeli neki uzbudljiv umjetnički rad ondje? Jeste li vidjeli takav rad igdje u posljednje vrijeme?

- Po mome mišljenju, ovogodišnji je Transmediale bio vrlo siromašan. Bio sam vrlo ushićen temom – Reality Addicts kojom su vrlo dobro objasnili problem koji muči medijski svijet: “19. Transmediale ponovno istražuje kako se umjetnost i društvo mijenjaju pod utjecajem medija i tehnologija koje postaju sve dominantnije u svakodnevnom životu. U suvremenoj umjetnosti, digitalni mediji poput videa i elektroničkih mreža, danas su toliko rasprostranjeni da striktna definicija onog što konstituira medijsku umjetnost izgleda nemoguća. Stoga smo odlučili promijeniti naziv festivala: Transmediale se više ne zove “međunarodni festival novomedijske umjetnosti”, nego “festival umjetnosti i digitalne kulture”. To ime zapravo želi demonstrirati iskorak iz niše medijske umjetnosti, a i dalje ukazuje na područje napetosti između kulture i digitalnih tehnologija koje su i dalje glavni energijski temelj festivala.”

Ne želim više citirati tekst o njihovoj temi, ali unatoč njihovim dobrim namjerama nisam pronašao mnogo od tih ideja na samoj izložbi. Gdje je humor, gdje su pretjerivanje, rascjep, besmisao? Naravno, ukoliko ih želite naći, uspjet ćete, no ne u dovoljnoj mjeri da bi im to moglo osigurati iskorak iz niše. Posebice od velikog događaja kao što je Transmediale očekujem više. Uz to ne mislim kako je dobra ideja da se korak u nekom novom smjeru ilustrira povijesnom umjetničkom izložbom.

Novomedijska umjetnost u Kini

Mnogo ste izlagali u Kini u posljednje vrijeme. Možete li nam reći kakva je tamo novomedijska umjetnost? Postoji li razlika u percepciji umjetničkih radova u odnosu na Zapad?

- Bilo mi je izuzetno teško otkriti koji je pravi motiv iza, primjerice, izložbe na kojoj sam sudjelovao prošlog ljeta. Izložbu The Millenium Dialoge (Milenijski dijalog) osmislio je nezavisni kineski kustos Zhang Ga koji već godinama živi u New Yorku i za njega je to bila mogućnost da se ponovno poveže sa svojom domovinom, a Kina je trenutačno zemlja bezbrojnih mogućnosti. Institucija iza izložbe bila je Sveučilište Tsjingua iz Pekinga. Usporedno s Milenijskim dijalogom na njihovu novomedijskom odsjeku održavala se diplomska prezentacija. Ti se radovi kvalitetom mogu lako natjecati s radovima koje sam vidio po umjetničkim školama u Nizozemskoj.

No da se vratimo na pitanje, mislim da je kineski posjetitelj izložbe jednostavno zainteresiran za bilo kakvu novu formu umjetnosti i gladan novih sadržaja u tom smislu. Oni su jako uklopljeni u vlastitu scenu koja je trenutačno vrlo dinamična, baš kao i čitava zemlja. Također, u nekom smislu nalazim da je jako cinično da su sve velike zapadne novomedijske umjetničke institucije tamo propovijedale priču iz osamdesetih i devedesetih, dok istovremeno imaju goleme probleme, ili bi sebi barem trebali postaviti ozbiljna pitanja o vlastitoj budućnosti.

Kineska umjetnička scena financijski jako dobro stoji. Do sada gotovo da nije bilo umjetničkog tržišta, te mjesta za izlaganje. Bili su prisiljeni pronaći prezentacijsku platformu u inozemstvu i stoga su izuzetno povezani s umjetničkom scenom u New Yorku i Japanu. Umjetnici imaju potpuno drukčiji mentalitet od primjerice nizozemskih, koji mogu patiti u malim, vrlo loše opremljenim, skvotiranim ateljeima koje plaća nizozemska vlada, čekajući da postanu slavni i ne čineći ništa po tom pitanju. U Kini sam vidio mnogo vrlo lijepo opremljenih ateljea. Kineski su umjetnici voljni raditi pa se pobrinu da imaju dobro opremljen atelje, pa makar to značilo da moraju zarađivati novac na drugom poslu.

Budući da se ne mogu osloniti ni na kakvu državnu potporu, mnogo se više bave pronalaženjem vlastita mjesta na tržištu. To također ima učinak na distribucijske organizacije. Uzmimo za primjer Montevideo/Time Based Arts:  ti ljudi rade za mjesečnu plaću koju dobivaju bez obzira na učinak, stoga nikad neće biti tako pametni i inventivni da uvrste neki umjetnički rad u izložbu, za razliku od samog umjetnika ili galerista.

Financijski položaj nizozemskih umetnika

Kako objašnjavate činjenicu da nizozemski umjetnici ne čine ništa po pitanju svojih karijera?

- Razmaženi su i lijeni s jedne strane, a s druge to mogu zahvaliti toploj socijal-demokratskoj umjetničkoj politici posljednjih 30 godina u Nizozemskoj koja je jako podržavala umjetnost. Dobri umjetnici voljni su raditi, ali postoji čitavo jedno veliko mutno polje između amatera i poluprofesionalaca koji imaju svoje izložbene platforme i mehanizme podrške.

Kako vidite sebe na nizozemskoj umjetničkoj sceni, s obzirom na činjenicu da ste jedan od onih umjetnika koji može živjeti od svog rada? Je li to čest slučaj ili ste vi jedan od rijetkih primjera?

- Na suvremenoj umjetničkoj sceni, prema mojim spoznajama, ima dosta ljudi koji mogu živjeti od svog rada. Velika imena žive od prodaje i narudžbi koje dobivaju za umjetničke radove u javnim prostorima. U postotku gledana, financijska perspektiva za umjetnika je ipak vrlo sumorna. U Rotterdamu primjerice na 600.000 stanovnika ima oko 1.200 registriranih vizualnih umjetnika. Prema mojoj gruboj procjeni najviše 100 umjetnika može preživjeti od svog rada, ali istodobno vjerojatno ni svi od 1.200 umjetnika nisu vrlo talentirani. Zamršeno je pokušati otkriti kako u biti financijski stoje umjetnici, jer neki imaju posao na pola radnog vremena kao predavači ili možda dobivaju podršku od nizozemske vlade. Ja sam primjerice tek nedavno dao otkaz kao predavač na umjetničkoj školi, a također sam dobivao i razne potpore u prošlosti.

Novomedijska umjetnička scena ne dijeli potpuno istu sudbinu, budući da medijski umjetnici ne mogu prodati svoje radove, te ovise o financijerima za velike projekte, a to financiranje može uključiti i honorar za vrijeme provedeno u radu. S druge strane novomedijska se umjetnost vrlo teško može prodati i mnogo je mojih prijatelja stoga manje ovisno o prihodu od izlaganja koliko o svojoj profesorskoj plaći. Što se mene osobno tiče, činjenica da nemam snažne financijske temelje, djeluje pozitivno jer me tjera da radim više i nalazim više mogućnosti za izlaganje.

Puno kritiziram novomedijsku umjetničku scenu, a u biti volim medijsku umjetnost. Samo, kao i u svakoj sceni, samokritika je rijetka.

Na koji način određujete cijenu svoga rada i razinu svojih honorara za izložbe?

- Radeći kako bih preživio u Kunsthalu u Rotterdamu, vrlo sam brzo shvatio da kao asistent na postavu zarađujem više od umjetnika koji izlaže. Kada umjetnik radi prodajne radove, može čitav izlagački proces promatrati kao svojevrsnu reklamu, no ukoliko radi skupe umjetničke instalacije koje se teško mogu prodati, poput mene, jednostavno mora zarađivati na drugi način – samom izložbom. Honorari koje tražim za postav izložbe jednaki su standardima za asistente pri postavu. Umjetnički honorar za sam rad otprilike je novac koji trebam da bih preživio mjesec, što je i dalje malo jer to znači da bi trebao izlagati najmanje 12 puta godišnje. Čini mi se izuzetnim to s kakvom  lakoćom organizatori od mene traže da spustim honorar, posebno ako uzmete u obzir da sam morao dati otkaz kao predavač na Fakultetu jer sam imao previše izložbi da bih stigao predavati.

Instalacija koja se raspada

Kako ste se počeli baviti novim medijima? Prvi projekt je bio Open Head, zar ne?

- Već sam se na akademiji počeo zanimati za nove medije i tehnologiju. U to vrijeme gradio sam male kabine otprilike veličine tuša. Koristio sam se kabinom kao metaforom individualnog prostora u kontrastu s javnim prostorom, ali doslovno definirajući prostor. Ispitivao sam arhitekturalnu granicu primjerice puneći kabine parom, čineći ih toliko toplim da se njihova arhitekturalna granica može ispitati iz velike blizine. Naravno, grijači i pumpe za vodu pripadaju kategoriji analogne tehnologije, ali ilustriraju moj interes u tom smjeru. Drugi je komad bio tuš-kabina s agresivnim lajanjem – “mala stvar koja tjera vodu i diže kosu na glavi”.

No, Open Head je bila prva vaša velika instalacija povezana s novim tehnologijama?

- Da, to je bila moja prva velika kinetička instalacija u kojoj stroj na struju rotira monitor smješten na kraju željezne poluge, dosežući brzinu do 120 km/h. Vidljiva slika javlja se na ekranu samo onda kad se transformira pomoću gravitacijske sile na katodnoj cijevi monitora i efekta zamućenosti koji je nastao zbog brzine pokretne slike. Ako nema posjetitelja stroj čitavo vrijeme radi stalnom osnovnom brzinom. Međutim, kada posjetitelj prekorači zacrtanu granicu i opasno se približi stroju, on će ubrzati rad i zbog toga omogućiti posjetitelju da vidi čistu generiranu sliku. Zbog gravitacije slika na ekranu bila je distorzirana, ali tijekom montaže koristio sam se filterom kojim se postiže suprotan učinak. Istodobno je slika putovala po ekranu s lijeva na desno. Zajedno s kretanjem monitora generirao se neki neobičan efekt pa je pri najvećoj brzini izgledalo kao da se slika ne kreće.

Napravio sam tu instalaciju 1998. godine u vrlo malom ateljeu gdje je nisam mogao pokrenuti. Moje upoznavanje s V2 izgledalo je tako da sam ih pitao mogu li isprobati instalaciju u njihovu prostoru. Budući da sam bio vrlo uzbuđen jer sam napokon dobio mogućnost vidjeti šestmetarsku polugu kako se vrti 120 km na sat, nisam mogao čekati da se kemijski čepovi, koji su trebali držati stroj na mjestu, osuše... Instalacija se počela kretati i poluga je dotaknula jedan stup u prostoru, a monitor je odletio s poluge nekoliko metara dalje. Monitor je proletio kroz tri velika projekcijska platna i razbio se o zid. Zvuk udarca bio je toliko jak da su ga ljudi u V2 čuli u uredima na trećem katu. Osjećao sam je jako neugodno, ali nije im to bilo tako strašno i jako su se iznenadili kada sam sljedeći dan popravio i pokrenuo instalaciju. Priča se vrlo brzo pročula po čitavoj umjetničkoj sceni u Nizozemskoj i poslužila mi kao neka vrsta reklame.

RunMotherfuckerRun

Način na koji “relevantna” umjetnička djela postaju takvima ne ovisi samo o samom umjetničkom radu već, između ostalog, i o institucionalnom. Primjerice da vi ne surađujete s institutom V2 i da ta institucija nije razvila svoje veze u Kini nego u Japanu, vi ne biste izlagali u Kini. Možete li to prokomentirati?

- Naravno, umjetničke institucije i kustosi pomažu u širenju utjecaja nekog djela, no ja sam uvjeren da doista loši radovi na kraju neće opstati. Ja nikad ne bih bio u Kini da me V2 nije tamo poslao, međutim na većinu izložbi pozvan sam od ljudi koji su sami doživjeli moj rad.

Kako ste došli na ideju za projekt RunMotherfuckerRun? Možete li izdvojit razlike u odnosu na druge projekte koji tematiziraju interaktivne okoliše.

- Prva ideja za RMR datira još iz 1998. godine. Tada sam napravio projekt koji  uključuje izravno fizičko “susretanje drugog” – progonio sam ljude s kamerom koja je imala laserski pokazivač usmjeren na ljude koje sam snimao. Ne bih prestajao dok me ne bi prisilili. Prva ideja za RMR bila je napraviti interaktivni film potjere, instalaciju s ekranom u pozadini koji prikazuje onoga koji lovi, a ispred sudionika bio bi drugi ekran s prizorima grada u koji može pobjeći. Tijekom procesa rada otkrio sam da je interaktivno sučelje – a to je u ovom slučaju bila pokretna traka – daleko snažnija i čak fizička sila koja sudionika tjera da trči brže, nego prizor lovca koji je ipak samo slika. Tako sam odbacio ideju ekrana s lovcem i koncentrirao se na samu interaktivnost pokretne trake, kako bih natjerao posjetitelje da trče brže. Rezultat je bio da sučelje više nije bilo samo sučelje koje simulira čin hodanja na najprirodniji mogući način, nego je postalo sučelje sa značenjem, i dobilo jednak značaj kao i sama slika ili zvuk. U tom smislu mislim da je RMR sasvim poseban projekt ako ga usporedite s nekim drugim sučeljima koja su osmišljena s ciljem interakcije. Većina sučelja koje sam do sada vidio bila su samo alati za navigiranje kroz okoliš, bez bilo kakvih posebnih kvaliteta po sebi. Primjerice kod poznatog rada Jeffreyja Shawa s biciklom, gdje voziš kroz prizore Amsterdama (svi blokovi zgrada prezentirani su kroz 3D oblikovan tekst naziva ulica), kretanje kreira fizičko sudjelovanje, ali ako bi zamijenio bicikl pokretnom trakom imao bi gotovo isti rad. Većina se imerzivnih okoliša usredotočuje na sadržaj prizora, a sučelje ostaje alat za upravljanje, bez nekog posebnog značenja.

Na čemu upravo radite?

- Najveći projekt na kojem trenutačno radim zove se Exercise in Immersion 4. Posebno dizajniran headset i odgovarajuća odjeća omogućuju vam da zajedno s ostalim sudionicima pronađete svoj put u postojećem ambijentu. Na vlastitom displeju možete vidjeti kombinaciju između stvarnog i umjetno stvorenog svijeta. Jednom kada je headset na mjestu, sudionik je podvrgnut paralelnom svijetu, koji podsjeća na nadrealno bivanje i u kojem diskrepancija između stvarnog i iluzornog stavlja gledatelja u izazovne situacije. Kako bi se izdržalo, nužno je uskladiti povezanost i nepovezanost dvaju entiteta. Radit ću uglavnom s istom ekipom kao za RunMotherfuckerRun.

Što vas stimulira da napravite neki umjetnički rad. Možete li opisati erotsku komponentu tog stimulansa ako takva postoji?

- Kroz moje radove posjetitelji imaju priliku nešto doživjeti a ja mogu ispričati svoju priču na način na koji ne mogu nijednim drugim sredstvom osim umjetnosti. Glavni pokretački element umjetnosti je činjenica da mogu promišljati svijet koji nas okružuje i priopćiti to. Što se pak tiče erotske komponente, naš je depresivni austrijski prijatelj već objavio štošta o mogućoj seksualnoj komponenti kao dijelu svakog životnog postignuća. Možda ću, ako mi padne razina testosterona, završiti u nekom staračkom domu, ali trenutačno je to također element koji mi odvlači pozornost od mog profesionalnog života. 

Omiljeni recept

Kada biste morali konstatirati tko vam je omiljeni umjetnik, netko kog visoko cijenite i važan je za vaš rad, iz čitave povijesti umjetnosti, tko bi to bio i zašto?

- Nemam omiljenog umjetnika.

Budući da vam je umjetnost posao, što vam je omiljeni hobi?

- Kuhanje

Možete li podijeliti s čitateljima svoj omiljeni recept?

- Mnogi ljudi će pomisliti da se radi o ljetnom jelu. U svakom slučaju radi se o jednostavnom jelu, budući da sam ja jednostavan i precizan kao kuhar. Svježa riba, kratko pržena u tavi, sa salatom i domaćim kruhom.

Vrlo često jedem ribu, razne varijante zelene salate, posebno one sitne divlje vrste, te domaći pečeni kruh od brašna samljevena pomoću tradicionalnih mlinskih kamenova. Jedno od mojih omiljenih jela je mediteranska hobotnica, no budući da je to poznato jelo u Hrvatskoj, dat ću recept za kineski vrući lonac. Vrući lonac može se naći u mnogim kineskim regijama i u tom smislu varira u ukusima. Ja najviše volim sečuanski vrući lonac. Ime dolazi od lonca u kojem se kuha juha na stolu gdje se sam koristiš sastojcima koje želiš. Sečuanski vrući lonac također je izuzetno ljut, a svoj osebujan okus dobiva od sečuanskog papra. Lako se priprema, mada je neke od sastojaka teško pronaći ukoliko nemate kinesku trgovinu u blizini. Samo stavite sljedeće sastojke zajedno i kuhajte ih 15 minuta: osmina litre pilećeg bujona, osmina litre jakog goveđeg bujona, 2 žličice sečuanskog papra, 3 žličice čilija u prahu, 3 žličice nasjeckanog češnjaka, 15 sušenih čili papričica, 1 prstovet anisa, šećer u kristalu (u količini jedne žlice), 3 žličice paste od soje.

Stavite čitav lonac na grijač na stolu i dopunjujte ga vrlo tanko narezanom janjetinom, govedinom, zelenim povrćem, korijenom lotosa, morskim algama, raznim gljivama, škampima i lignjama.

Svatko za stolom kuha vlastiti ručak u loncu, a juha će postajati sve bolja tijekom jela.