Razgovor s Ámarom Mutisom

Alvaro Mutis, jedan od najomiljenijih i najcjenjenijih latinskoameričkih autora u zemljama španjolskoga govornog područja i diljem Europe, no, nije dovoljno poznat u Sjedinjenim Državama. To je vjerojatno zato što ga nije lako kategorizirati: nije magijski realist, ni politički romanopisac, ni regionalist, ni konfekcionar folklornih osebujnosti. Veći dio svojega književničkog života, uživao je ugled pjesnika – onoga koji je prinuđen zarađivati za život u različitim profesijama, i koji je umjesto rođene Kolumbije, u Meksiku stvorio svoj dom. Meksički pisac Juan Villoro jedanput je rekao da je njegova latinskoamerička generacija odrasla s glasom Álvara Mutisa: Mutis je, naime, glasom sinkronizirao španjolsku verziju tv-serije Nedodirljivi. U neočekivanom naletu, od 1986. do 1993. godine, Mutis je napisao sedam priča koje su objavljene diljem svijeta i posvuda su dobile glavne nagrade, uključujući i dvije najveće španjolske počasti, The Principe de Asturias i Reina Sofia (za poeziju), 1997. Te priče slijede enigmatičnog, ekscentrično učenog, zavodljivog, vječnog putnika, morskog pustolova Maqrolla i njegove prijatelje u njihovim zamršenim istraživanjima, obično izvan granica zakona, kroz otrcane luke i tropske vode. Svijet Maqrolla – iako nije ograničen ni na jedno mjesto –  podjednako je jedinstvena i cjelovita kreacija, podjednako područje mašte kao i Macondo Gabriela Garcie Marqueza.

Mutisov život bio je gotovo neopisivo bogat iskustvom i prijateljstvima. On je poznat po svojoj velikodušnosti, humoru, receptima za koktele i strasti za književnost. Navodno je mnogo godina bio prva osoba kojoj je dugogodišnji prijatelj Gabriel Garcia Marquez pokazivao svoje romane. Mutis i ja imamo zajedničkih prijatelja, uključujući Gonzala Garciju, koji je sin jednog od Mutisovih suvremenika. Gonzalo se sjeća Mutisa, tijekom jednotjednog odmora u Cuernavaci, kako je gotovo nepokretan sjedio u vrtu, dan za danom, čitajući Dickensa u trajnom transu. Mutis živi sa svojom moćnom i sjajnom ženom, Katalonkom Carmen i njihovim zastrašujućim mačkama u prekrasnoj, nepravilnoj kući u dijelu Mexico Cityja, San Geronimu. Bez sumnje, proveo sam tu neka od najljepših poslijepodneva u životu, uvijek počinjući nekom odličnom, nepoznatom tekilom u Mutisovoj radnoj sobi, ukrašenoj fotografijama (Conradom, Proustom kraj njegova smrtnog ležaja), i nakon toga: jedan od Carmeninih odličnih talijanskih ručaka i dobro vino, i onda još tekile, i obično, još posjetitelja, pa tako do večeri…

Licem u lice s Maqrollom

Álvaro, uvijek sam imao dojam da biste, kad bih ja vama ispričao priču o Maqrollu, vi u nju povjerovali. Drugim riječima, čini mi se da ste i vi podjednako začuđeni i znatiželjni u vezi s Maqrollovom sudbinom, koliko i bilo koji od njegovih fikcijskih prijatelja. Kako ste tijekom vremena razvili taj prekrasan lik?

– Maqroll je sa mnom otkad sam napisao svoju prvu pjesmu, kad sam imao devetnaest godina, i reći ću vam što se dogodilo. Napisao sam niz pjesama i sve su one imale glas osobe koja je živjela i doživjela stvari koje ja, s devetnaest, nisam doživio: tada nisam imao nikakvo iskustvo. Tako da sam mislio da će taj lik biti vrlo koristan za moju poeziju. A tijekom četrdeset godina u kojima sam pisao poeziju on se pokazao vrlo korisnim te se pojavio i kad sam počeo pisati romane, što mi nije bila izvorna namjera. Ja sam namjeravao nastaviti istraživati iste one teme, u narativnoj prozi, koje sam razvijao u svojoj poeziji: pričati o krajolicima osjeta i o svojem poimanju čovjeka i svijeta. Želio sam sve to prevesti u narativni ritam. A Maqroll mi je pomogao u tome: on me pratio. No, sad više nismo jedan uz drugoga, rame uz rame, nego licem u lice. Tako da me Maqroll više ne iznenađuje, nego me muči i pravi mi društvo. On je sve više i više on sam, a manje moja kreacija, jer ja pišem romane, opterećujem ga iskustvima, radnjama i mjestima koja ja ne poznajem, a on ih, naravno, poznaje. I tako je on postao osoba s kojom moram biti oprezan. Dat ću vam jedan primjer. Jednog dana, u romanu na kojem sad radim, mislio sam: ukrcat ću ga na brod u Maroku koji prevozi fosfate, koji su jako eksplozivni i vrlo opasni. Vjerujete li da sam začuo Maqrolla kako mi govori: “Čekaj malo! Ne budi lud! Ja ne mogu biti u Maroku! U Maroku me traži policija zbog onog posla s tepisima u priči Abdul Bashur, sanjač brodova.” “Pa gdje bi se onda trebao ukrcati na brod?”. “U Tunisu.” “OK, onda, u Tunisu.” To je moj odnos s Maqrollom. A reći ću vam još nešto, Snijeg i admiral, kao i još nekoliko mojih knjiga, objavljene su na turskom, jeziku koji Maqroll dobro govori. Kunem se da nekad, kad držim to tursko izdanje u ruci, mislim, moram to pokazati Maqrollu. Takav je moj odnos s njime. U mojoj poeziji, on se više ne pojavljuje, jer ona je otišla u drugim smjerovima, na druge putove na kojima mi ne treba njegova pomoć.

Napisali ste osam priča o Maqrollu u manje od deset godina. Kad ste napisali prvu, jeste li znali da će ih biti još?

– Ne, ne. Uređivao sam tekst za koji sam mislio da je pjesma u prozi, naslovljena Snijeg i admiral, i onda sam je jednog dana pročitao u francuskom prijevodu prije objavljivanja i rekao sam sebi: to nije pjesma u prozi, to je dio romana koji ću napisati. Prilično malaksao, rekao sam: dovršit ću tu priču. Sjeo sam i počeo pričati još, i još, i još, i kad sam dosegnuo oko tri stotine stranica, uredio sam knjigu. Poslao sam je Carmen Balcells, svojoj književnoj agentici. Rekao sam joj: “Evo, nemam pojma koji je ovo vrag”. A ona me nakon tri dana nazvala i rekla: “Objavit će ga nakladnik Alianza Editorial. To je prekrasan roman i ja ga obožavam”. Moj je odgovor bio: “Ali čekajte, to nije roman”. “To ne ovisi o vama, to ovisi o meni i vašim čitateljima”, i to je bilo to.

I pisac, i naftaš, i putnik

I zato se u vašim knjigama osjeća istinsko iskustvo radnog vijeka, nešto što je rijetko u suvremenoj književnosti.

– To je zbog stvarnosti za koju mislim da je važna: nikad, naime, nisam živio od svojeg književnog poziva. Uvijek sam radio u područjima koja nemaju nikakve veze s književnim životom. Nikad nisam radio u novinama ili u nekom časopisu. Nije riječ o tome da sam protiv toga, jednostavno takav je bio moj život. Tako da sam počeo učiti pisati poeziju, onda prozu, a u međuvremenu moj je rad bio potpuno nepovezan s tim. Ali razlog zbog kojeg poznajem džunglu, primjerice, jest taj što sam pratio geologe iz Standard Oila, koji su tražili naftu u prašumi, premda ju je vrlo teško i skupo crpiti; bio sam tamo u slučaju da nastanu problemi s vojskom, uz ostalo.

Ponekad je u vašim romanima vrlo važan osjećaj mjesta. Jasno je da volite ocean, pustinju, prašumu, osobito kao mjesta kroz koja treba proputovati. Što vam znače ta mjesta?

– Pa, to je zaista nešto što izlazi iz mojega života. Putovao sam s obitelji od svoje druge godine. Išli smo u Bruxelles. Moj je otac bio u kolumbijskoj diplomaciji i tamo smo ostali devet godina. Za godišnji odmor, putovali smo do Kolumbije morem. Ta su mi putovanja bila prekrasna. Bila su kao produljeni praznici, jer na brodu nisi odgovoran nizašto. Sve što moraš raditi jest supostojati s morem i njegovim životom i gledati kako sve prolazi pokraj tebe. A onda, kad sam radio za Standard Oil kao kolumbijski šef za odnose s javnošću – pet godina – putovao sam na tankerima nafte i imao zanimljivih doživljaja i upoznavao iznimno zanimljive ljude, od kojih se mnogi pojavljuju u mojim romanima. Volio sam se kretati uokolo i putovati. A, zanimljivo, iako nisam aktivno pokušavao, uvijek sam dobivao poslove koji su me tjerali da putujem. Više od 23 godine radio sam za Twentieth Century Fox, a onda za Columbian Pictures kao menadžer prodaje za televizijske kuće u Latinskoj Americi, prodajući serije i televizijske filmove. A išao sam od jednoga glavnog grada do drugog: od Gvatemale, Hondurasa, Nikaragve, Kostarike, pa do Čilea i natrag kroz Argentinu, Brazil, Venezuelu, Portoriko, i onda nazadtrag u Los Angeles. Tako da je moj život bio dugo putovanje i susreo sam tisuće ljudi, u najrazličitijim situacijama. A to je bio kao nekakav nastavak onoga što sam doživio kao dijete. Na taj način, izgubio sam osjećaj pripadnosti određenoj zemlji. Znam da sam Kolumbijac i da ću to biti dok ne umrem, i da postoje krajolici u Kolumbiji koje volim i kojima sam opčinjen, i oni se pojavljuju u mojoj poeziji, ali ne osjećam odanost nijednoj zemlji zato što, zapravo, samo prolazim njima.

Ne pokušavaj mijenjati sudbinu!

Kad ljudi govore o Maqrollu, oni govore o beznađu. Je li to njegovo egzistencijalno stanje, ili političko, ili pak psihološko?

– Ne, to je nešto što dolazi od mene. Svi likovi koje je stvorio autor sadrže komadiće i životne trenutke samoga pisca. Nikad nisam bio uključen u politiku. Nikad nisam glasovao. Nikad nisam vjerovao u namjere čovjeka koji želi poboljšati život svim ljudima. Mislim da to samo vodi u koncentracijske logore i staljinističke čistke, inkviziciju i sve te strahote. Vjerujem da je čovjek vrsta zbog koje treba stalno biti na oprezu. Ne, nemam gorčine, ali ja neću promijeniti stvari, i ne želim ih promijeniti. Prihvaćam ih kakve jesu, i tako živim. Tako da je prirodno da Maqroll, koji nije moja kopija, ipak ima moj beznadni pogled na svijet.

S druge strane, mnogi su primijetili, ja također, da je Maqroll više vaša suprotnost: vi imate veliku ljubav prema životu, i poznati ste po osobnosti koja zrači te po svojoj plemenitosti.

– Da, ljudi su mi to i prije govorili. Naravno, nikad nisam namjeravao stvoriti lik koji je moj odraz. Zanima me čovjek sklon razbijanju formula – ne revolucionar, nego netko tko razbija utvrđene, konvencionalne formule. Čovjek koji je ponekad sposoban za veliko nasilje, i koji ide s tim nasiljem do njegova punog, brutalnog, tragičnog kraja. To nisam ja, ali mogu zamisliti da netko misli kako bi netko tko razmišlja na način na koji ja razmišljam mogao biti takav. Maqroll živi prema pravilu koje je izrečeno u jednom od romana, ne sjećam se kojem, to je njegov dictum: nikad ne pokušavaj promijeniti ili modificirati ono što ti sudbina stavi na put, i nikad ne pokušavaj suditi o stvarima.

Fascinantan aspekt Maqrolla su i te čudne knjige koje on stalno čita: memoari i biografije kraljeva, svetoga Franje Asiškog i tako dalje. Možete li mi reći nešto o tome?

– Maqroll pokazuje nešto što se, dijelom, moglo dogoditi meni. Ja čitam gotovo jednako povijesna djela koliko i književnost, možda i više, i uvijek sam to radio, od djetinjstva. Prve knjige koje sam pročitao u očevoj knjižnici, na francuskome, bile su povijesne knjige. I što se događa? Mislim da kad čovjek kao što je Maqroll čita Chateaubriandove Memoires d outre-tombe, ili memoare kardinala Retza, da se on stavlja na njihovo mjesto i pita se što bi on učinio kad bi…, ili sebi kaže “da, znači tako je to bilo, da, sad shvaćam”. Njegova znatiželja za prošlost pomaže mu živjeti sadašnjost. A zašto? Zato što onda sadašnjost ne postaje nešto što se obrušava na vas; kad on čuje o nekim strašnim stvarima koje se događaju na Kosovu, on kaže: “Čekaj malo, pa ista se stvar dogodila u Španjolskoj, u Granadi, na kraju Reconquiste”.

Maqroll ima vrlo poetičan smisao za prošlost.

– Da, zato što mu prošlost kaže da se ljudi ne mijenjaju. To je vrlo dobro znati. Zahvaljujući čitanju, Maqroll shvaća da smo uvijek isti.

Žene i teretnjaci

Govoreći o svetom Franji, postoji osjećaj da ga Maqroll odbacuje.

– Da, radikalno odbacuje. Ali on, za razliku od svetoga Franje, ne želi svoje odbacivanje pretvoriti u pravilo za druge ili u neku zajednicu. On kaže svoje “ne” stvarima upravo zbog svoje filozofije prema kojoj ne treba pokušavati promijeniti nikoga – svatko je onakav kakav je, i to je to. Maqroll bi rekao – luksuzne stvarčice i predmeti, kad bi me ti predmeti definirali, bio bih prisiljen mirovati, ne kretati se. Ali to meni ne odgovara; ja ne trebam ništa.

Maqroll i njegovi prijatelji uvijek imaju planove koji bi trebali donijeti brdo novca, a koji uvijek propadnu. Da je jedan od tih planova uspio, i učinio ga bogatim, što bi se dogodilo s njim?

– Ali on je već bio jako naljutio Ilonu kad su dobili sav onaj novac u poslu s tepisima. A sve što Maqroll želi jest dati svoj ček Abdulu tako da može kupiti parobrod o kojem sanja. Tako da novac nikad ne ostaje u njegovim rukama, uvijek mu prolazi kroz prste.

Druga važna tema u vašim knjigama je ljubav. U Un bel morir kažete da ljubav ima mnogo lica i maski, i da se služimo tom riječju kako bismo opisali mnoge različite stvari. Zadnja postaja parobroda je ta rijetka stvar: roman o romantičnoj ljubavi između dvoje odraslih ljudi. Događaju li se te kasne ljubavi u stvarnom životu?

– Da, događaju se. Maqroll pokazuje to svojom ljubavnom pričom s Amparo Mariom i onda s drugom ženom, onom koja radi u kafeu, Estelom. On obožava žene i shvaća da one vide puno dublje od muškaraca, i znaju mnogo više nego mi, i da je najbolje slušati ih i raditi kako one kažu. On uvijek stvara osjećaj zajedništva s osobom koju voli. On misli: mi smo zajedno, ali bez obveza; nećemo se vjenčati, niti prihvatiti buržujski životni stil. Volim te iz dna duše, i kadgod se sretnemo bit ćemo skupa, jer je prekrasno imati odnos s nekime s kim sam povezan, s nekime tko nema nikakav osjećaj obveze prema meni. Takvo je njegovo stajalište, a ako ga žene podržavaju i vole ga, zašto je tako? Zato što ih on ne prisiljava ni na što – on odlazi sutra, ili će doći preksutra. On je njihov prijatelj, njihova druga polovica. Vjerujem da u ljubavi postoji to temeljno prijateljstvo.

Ima li nešto u ovom svijetu toliko lijepo kao što je to brod teretnjak?

– Ne, nema… nema više. Znate, kad vidim jedan od njih, a vidim ih često kad putujem, zasuze mi oči. Jednog smo dana moja supruga i ja vidjeli teretnjak na plaži u Miamiju. Nije bilo nikoga uokolo, a bilo je očito da je brod samo pušten da se raspadne na plaži, gdje nikome nije smetao. Poželio sam skupiti novac i platiti da se ta sirota stvar makne s plaže i da još poživi.

Diktature su imale podršku u narodu

Moram vas pitati ovo, upozoravajući pritom unaprijed da u SAD-u ljudi nemaju smisla za humor u vezi s političkim temama i da morate biti oprezni: imate reputaciju nekoga tko na politička pitanja odgovara drsko, često neprirodno razigrano. Neki ljudi čak kažu da ste monarhist a znali ste biti vrlo oštri prema demokraciji. Onda, jeste li zaista monarhist?

– Gledajte, ljudi misle da kad kažem da sam monarhist to znači kako želim Nikaragvu kao kraljevstvo, kraljevstvo Honduras, kraljevstvo Paragvaj. Monarhija je stvar prošlosti, a vlast s božanskim pravima i apsolutnom moći u stilu Luja XIV. ili Karla Velikog zadnja je stvar koju bih želio. U sadašnjem vremenu, takvo što je nemoguće. Vrsta monarhije o kojoj sanjam ne postoji. Slažem se s Borgesom kad kaže da je demokracija “varka statistike”, mislim da je to nešto što ne funkcionira dobro, i vidimo da stalno doživljava neuspjeh. Nešto što stalno moramo imati na umu jest da je jednog od najzloslutnijih likova, jednog od najbolesnijih i najdijaboličnijih ubojica, Adolfa Hitlera, za kancelara njemačkog Reicha izabrala većina. Tako da i ja, poput Ortege y Gasseta, kažem da kad se većina slaže oko nečega, riječ je ili o glupoj ideji ili o lijepoj ženi. Diktature, koje prezirem, posebice one vojne diktature u Latinskoj Americi, imale su iznimnu potporu u narodu. Vidio sam kako je Plaza de Mayo bila puna ljudi koji su vikali: “Peron! Peron!”, i to me ispunjavalo gađenjem, ali tako je to bilo. Dakle, potreban je oprez pri primjeni te formule. Time ne mislim nikoga prestrašiti. Ali kako ne pratim politiku, nisam nikad glasovao. A najsvježiji politički događaj koji me istinski zaokuplja i koji još teško prihvaćam jest pad Bizanta u ruke Turaka 1453. godine.

Čak i ako je tako, vi ipak imate bliske prijatelje među latinskoameričkim piscima, koji su prilično politizirani.

– Sa svojim najbližim prijateljima, koji dosta čvrsto pripadaju ljevici, nikad nisam raspravljao o tim stvarima. Pričamo o književnosti, životu, našim prijateljima, i ne zanima nas razgovor o politici.

A s vašim prijateljima na desnici?

– Pa, s ljudima na desnici imam velike ograde, i mnogo sam oprezniji. Desnica je prilično zloslutna. Moć novca je užasna.

Premda ste živjeli u Meksiku 43 godine, Meksiko se nikad ne pojavljuje u vašim romanima.

– To je čudno, zar ne? Pa, znate, to nije bilo planirano, nije riječ o tome da sam htio da se Meksiko ne pojavi.

Ponekad se mjesto u kojem se živi mora pretvoriti u vrstu neutralne zone.

– Da, istina. Ovdje živim 43 godine. Nijedan tiskovni ili radijski novinar nikada od mene nije tražio da govorim o Meksiku, na bilo koji način. Uvijek sam govorio ono što sam htio i, eto, tu sam.

U zatvoru u Lecumberri

Kako ste došli u Meksiko?

– Tu sam došao zbog jednog velikog problema. Kad sam radio za Standard Oil, upravljao sam svotom novca koja je bila namijenjena socijalnoj pomoći i humanitarnim programima a taj sam novac iskoristio da bih pomogao prijateljima koji su bili u opasnosti pod vojnom diktaturom, a potrošio sam ga i na domjenke za novinare i prijatelje. Uslijedila je istraga i prijatelj odvjetnik mi je rekao: “Moraš otići, ako je moguće danas ili sutra”. Odletio sam u Panamu, a onda sam se odlučio za Meksiko. Bio sam u Meksiku 1953., i obožavam ga, tako da sam odlučio živjeti tu. U Kolumbiji se vodio sudski proces i kolumbijska vojna vlada zatražila je od meksičke da me izruči. A meksička vlada, u skladu s međunarodnim sporazumom da se nadziru ljudi čije je izručenje zatraženo, smjestila me u zatvor u Lecumberri na 15 mjeseci. A onda je vlada Rojasa Pinilla pala, moja presuda je poništena i bio sam pušten na slobodu. I nekoliko sam se puta otada vraćao u Kolumbiju.

A vrijeme provedeno u zatvoru u Lecumberri bilo je važno iskustvo.

– Da, to iskustvo je stvarno utjecalo na mene. Na takvim mjestima, naime, iskusite situacije koje su krajnje i apsolutne.

Niste bili zatvorenik s povlasticama.

– Ne, uopće ne. Radio sam kao i svi drugi. U to doba zatvorom su upravljali zatvorenici, koji su bili podijeljeni u odjeljke. Ja sam bio glavni u jednome, što je bila velika odgovornost, a ne povlastica. Jednu sam stvar naučio u zatvoru, koju sam prenio Maqrollu, a to je da ne osuđuješ druge, da ne kažeš: “Onaj tip je napravio grozan zločin prema svojoj obitelji, i ne mogu mu zato biti prijatelj”. Na takvom mjestu, naime, supostojiš s drugima jer suđenje je obavljeno vani. To je presudno jer na takvom je mjestu gustoća ljudskih odnosa apsolutna.

Magijski realizam je zapravo stvarnost

U to doba, među vašim prijateljima u Meksiku, bili su Botero, Garcia Marquez, Paz i Fuentes, zar ne?

– Kad sam došao u Meksiko, prva stvar koju sam napravio jest da sam potražio Octavia Paza, koji se vrlo velikodušno izjasnio o mojoj poeziji. Susreli smo se, a on je s Fuentesom radio u vanjskim poslovima. Postali smo prijatelji. A Botero... On je također tu živio; bili smo dobri prijatelji u Kolumbiji, i pomogao sam mu da dođe u Meksiko zbog obiteljskih razloga. To je bilo zanimljivo vrijeme. Svi smo bili zbilja mladi. Garcia Marquez i ja poznajemo se 51 godinu. Upoznali smo se u Barranquilli i naše je prijateljstvo vrlo čvrsto, bez prekida ili napuklina. Osjećam veliku privrženost njemu, a podijelili smo mnoge lijepe i teške trenutke. Volimo jedan drugoga i nikad se nismo posvađali. Ne postoji ni najmanja sjenka na našem prijateljstvu; ono je čisti osjećaj i ljubav.

Ispričali ste mi jednu priču, za koju mislim da je sjajna, o prijateljstvu između vas i Gabriela Garcije Marqueza. Ona se zbiva u vrijeme kad je on pisao Sto godina samoće. Sjećate li je se?

– Čudesna stvar u vezi s Gaboom jest ta da je Gabo, kad sam ga upoznao, kad je imao 21 ili 22 godine, bio već posve formiran pisac. Gabo nije ni sekundu živio bez svojega pisaćeg stroja; pisanje je njegova sudbina. Ono što se dogodilo jest to da bi mi on govorio o knjizi, govorio o stvarima o kojima je razmišljao, ali koje nisu završile u knjizi. A ja bih rekao našim prijateljima: “Gle, Gabo piše roman u kojem ovaj čovjek radi to, to i to”. A onda, kad sam pročitao knjigu, to je bila potpuno drukčija knjiga od one o kojoj smo razgovarali.

I za kraj, vaše mišljenje o takozvanome magičnom realizmu?

– Kritičari izmisle takve riječi, ako znate na što mislim. Autentični magični realizam je Sjećanje na samostan Josea Saramaga, ili djelo njemačkih romantičara poput Hoffmanna. Ali ponajprije, magični realizam je jednostavan način na koji kritičari u Sjedinjenim Državama i Europi vole misliti o latinskoameričkoj književnosti. I moje su knjige opisane kao takve, a u njima nema ništa magično realistično. Knjiga kao što je Sto godina samoće djelo je koje donosi izvanredan svijet sastavljen od magije i istine i strave i tuge… a to se sve može pojednostaviti i nazvati magičnim realizmom.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno u časopisu Bomb, www.bombsite.com/mutis/mutis.html

Moj mi je prijatelj i kolega poslao primjerak The Adventures and Misadventures of Maqroll (u izvorniku Empresas y tribulaciones de Maqroll el Gaviero), debelu, sitno otisnutu zbirku sedam priča o privlačnom, ali i umorno rezigniranom morskom pustolovu neodređena podrijetla, zvanom Maqroll el Gaviero (što bi značilo – izvidnik na košu jarbola). Trebalo mi je jako dugo da se primim te knjige. Ne čitam fikciju onoliko koliko bih volio, i pola romana kojih se dokopam romani su mrtvih ljudi, a pola ih nikad ne dovršim. Možda ćete reći da mi nedostaje upornosti, ali riječ je zapravo o nečemu što pokreće zahtjevni hedonizam: ako se na neki način ne zaljubim u priču i stil – a obično treba oboje – onda jednostavno nema razloga, osim ako nije riječ o društvenoj obvezi ili bankovnom čeku, zbog kojeg bih nastavio čitati. Tako da to i ne činim.

Takve me brige nisu morile dok sam čitao priče o Maqrollu, koje su toliko ukusne, toliko razigrane, i mudre, i tužne, i pametne, da odgađam dovršiti čitanje zadnjih priča zbog literarne pohlepe. (Najnovija je vijest da osamdesetogodišnji Mutis radi na osmoj priči, što znači da Maqrollovi obožavatelji, kao i sam taj radosno melankoličan nomad, mogu okrenuti kormilo broda  prema sljedećoj nagradi, iako znamo, kao i naš junak, da ćemo se suočiti s nečime što će vrlo brzo nestati).

Álvaro Mutis je rođen u Kolumbiji, ali živi u Meksiku, a na osnovi intervjua s Francescom Goldmanom vjerujem da jako uživa u dobroj tekili i da ima puno odličnih prijatelja. Veći dio života pisao je poeziju, koja se ne isplati u Latinskoj Americi ništa više negoli u Sjedinjenim Državama, tako da je dugo vremena radio kao glasnogovornik Standard Oila u Kolumbiji, a onda kao južnoamerički predstavnik u Hollywoodu. Jako je puno putovao, i ta putovanja, ta poezija, i neki dragocjeni književni genij koji svoj izvor nalazi, u konačnici, u Šeherezadi, doveli su ga kasnije u životu do izuma, ili otkrića Maqrolla – lika koji je toliko simpatičan, tako opipljive a ipak bježeće privlačnosti, da nisam bio ni najmanje iznenađen kad sam otkrio da je Mutis svojim prijateljima o mornaru Maqrollu pričao kao da je stvarna osoba.

To je para-fikcija koju Mutis usvaja u svojim pričama: da je autor pjesnik-i-naftaš, koji sastavlja komadiće života svojeg prijatelja koji tek povremeno kroči u njegov život. Okvirne priče koje Mutis gradi oko Maqrollovih priča o napuštenim rudnicima zlata i krijumčarenju te peripatetičkim ljubavima podsjećaju na formalnu privlačnost bajke, na priču u priči, i baš to Maqrollovim pričama, unatoč njihovoj partikularnosti, daje univerzalno, gotovo mitsko obilježje. Često opis broda ili prašume ili žene svjetluca tom nadnaravnom prisutnošću tako da slike djeluju magično, unatoč tome što je očito da su rođene u našem suvremenom svijetu. U priči Posljednje pristajanje starog teretnjaka, Mutis opisuje svoje sinkronističke susrete s ostarjelim parobrodom Halycon prije nego što će se sresti sa svojim ostarjelim baskijskim kapetanom, koji pak pripovjedaču priča o svojoj savršenoj, a utoliko i savršeno tragičnoj ljubavnoj priči koja, naravno, neizravno uključuje Maqrolla. To je savršena suvremena mornarska pjesma, a njezine prve četiri stranice same već djeluju kao da sadrže naš život i istodobno ga premašuju, poput one jedne priče koju sa sobom nosiš na onaj svijet. A ipak, kod Mutisa nema ničega nalik magičnom realizmu. Maqroll je sanjar, ali on luta modernim svijetom bez sna, svijetom prijevara, policajaca i ludih žena. On donosi loše odluke, gleda kako mu prijatelji umiru šugavom smrću i uzima sve kako već dolazi. On čita opskurne knjige o europskoj povijesti da bi pobjegao iscrpljenosti mjesta i mučnoj dosadi koja čeka čovjeka u njegovoj rutini.

Kao što i označava engleski naslov The Adventures and Misadventures of Maqroll, to su ponajprije pustolovne priče, čak ponekad i dječačke. Riječ je o svijetu putovanja čija blizina stvarnom radu i umjerenim dobicima drži otrov vodiča Lonely Planet na sigurnoj distanci. Mutisovi detaljni i s ljubavlju napravljeni opisi lučkih gradova i smrdljivih hotela nadahnjuju wanderlust ili barem konradovsko uvjerenje da vam se svijet otkriva samo onda kad počnete istinski bježati od njega. Ali tu postoji i temeljna, mudra tuga, a u svojem iskrenom i neromantičnom evociranju tog stalno privlačnog svijeta, Mutis nam prenosi nešto od one iste lirične distanciranosti koju sam osjetio kod Pessoe, tu budističku, a ipak i modernističku svijest o nekoj prolaznosti i neosobnu iskru koju takva svijest budi u nama. Kao što piše Mutis, često gledajući teretnjak Halycon: “Tako mi zaboravljamo: naše priče, bez obzira na to koliko nam bile bliske, postaju čudne i strane uslijed mimetičkog, varajućeg, stalnog rada te neizvjesne sadašnjosti. Kad se neka od tih slika vrati sa svom svojom pohlepnom odlučnošću da preživi nedirnuta, onda se zbiva ono što učeni ljudi zovu ‘epifanija’: iskustvo koje može biti razorno, ili jednostavno potvrda određenih istina koje nam dopuštaju da nastavimo živjeti.” Mutisove priče pune su takvih slika, slika koje se vraćaju, jašući na vrhu vala epifanije, prije negoli se opet rastvore u istom starom slankastom moru snova.

(Erik Davis, www.techgnosis.com)