10.2.2005.

Sinda Gregory, Larry McCaffery i Yoshiaki Koshikawa  

Razgovor s Masahikom Shimadom

tema broja

Je li moguće pisati politički angažirane knjige u Aziji, gdje je kulturalna logika hiperkonzumiranja preobrazila politički i kulturalni radikalizam iz nečega u što ljudi vjeruju i u ime čega djeluju, u nešto više nalik stilu koji treba trošiti?

– Često razmišljam o poziciji koju umjetnost zauzima unutar globalnih struktura nakon Hladnog rata. Svjestan sam toga da mnogi kritičari opisuju tu situaciju kao paradoksalnu situaciju u kojoj moramo prihvatiti da je ono što Philip K. Dick opisuje u svojoj knjizi Čovjek u visokom zamku zapravo istina. I Njemačka i Japan žale zbog toga što su učinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Nijemci posebice. No, takvo im je stajalište u biti nametnuto i to je tajna njihova uspjeha jer im to omogućava da nesmetano razvijaju svoju tehnologiju i koriste se njome u nevojne svrhe.

To zvuči poput političke varijante onoga što Takayuki Tatsumi naziva "kreativnim mazohizmom" – mazohizmom koji u konačnici ima pozitivne, kreativne rezultate.

– Ne samo političari nego i većina običnih ljudi u Japanu i Njemačkoj kulturalni su i politički mazohisti. Taj mazohizam daje smisao njihovu životu, to je načelo prema kojem žive. S druge strane, ne vjerujem da ljudi koji žive u Americi, Velikoj Britaniji i Rusiji, dakle zemljama koje su dobile rat, osjećaju takve mazohističke porive. Nakon Drugog svjetskog rata shvatili su da je važno preživjeti, izbjeći smrt ili pogubljenje. Iako sam rođen nakon baby booma kasnih četrdesetih, suosjećam s ljudima koji imaju kompleks manje vrijednosti i mazohistički mentalitet jer shvaćam da je to strategija koja im pomaže preživjeti.

Čini mi se da se ti osjećaji kriju iza znatnog dijela japanske književnosti.

– Točno. Osnovni osjećaji koji prožimaju svu japansku književnost jesu krivnja i mazohizam koji proizlaze iz kompleksa manje vrijednosti. To možete vidjeti u jednoj od najzanimljivijih knjiga pisanih na japanskom jeziku, kultnom romanu Yapoo, u kojem Japanci nisu opisani čak ni kao visoko inteligentni robovi, nego kao stoka. Kad bih je morao kategorizirati, rekao bih da je to mješavina znanstvene fantastike i pornografije. U svakom slučaju, knjigu su potpuno ignorirali japanski srednjostrujaški pisci i kritičari.

Stvarnost je SF!

U SAD-u je s jedne strane žanrovska književnost unutar koje su nastale neke od najutjecajnijih političkih knjiga jer se pisci osjećaju slobodnijima kad pišu unutar žanrovskog okvira, a s druge su srednjostrujaški pisci poput Pynchona, DeLilloa i Austera koji također pišu znanstvenu fantastiku. Postoji li i u Japanu žanrovska književnost?

– Mislim da ne postoji, iako nisam baš najbolje upoznat sa žanrovskim kategorijama. No, kad bih se odlučio pisati fikciju, bila bi to znanstvena fantastika jer mislim da ona najbolje opisuje stvarnost.

Tako je! Danas je stvarnost znanstvena fantastika! Svako štivo koje opisuje sadašnjost neminovno sadrži elemente znanstvene fantastike jer danas su elementi koje se još prije nekoliko godina smatralo znanstvenom fantastikom dio svakodnevnice. To pogotovo vrijedi za Japan koji je zato William Gibson upotrijebio kao simbol budućnosti Amerike u svojoj knjizi Neuromancer.

– Gibson je stvorio novu varijantu egzotične predodžbe o japanskoj kulturi, s Akihabarom kao tehnološkim igralištem, i time promijenio postojeće klišeje koje Amerikanci imaju o Japanu, baš kao što su to nekad činili samuraji i gejše. Japanci su itekako svjesni tog procesa i koriste se njime kao strategijom.

Na koji način?

– Japanci su vrlo sramežljivi kad je u pitanju predstavljanje vlastite kulture, zato se uglavnom predstavljaju onako kako Europljani i Amerikanci to od njih očekuju.

Primjerice, izvoz tehnološke robe kao izvornih japanskih proizvoda. Što može učiniti pisac kako bi to promijenio?

– Pitanje otpora složeno je zato što su okolnosti koje su uključene u to pretvaranje kulture u robu za izvoz također složene. To se može vidjeti u načinu na koji su američki homoseksualci utjecali na to koja će se književnost uvoziti iz Japana. Što je zajedničko Mishimi, Tanizakiju i Kawabati? Oni se u kontekstu povijesti japanske književnosti ne mogu smatrati srednjostrujaškim piscima, no tu su trojicu američki homoseksualci predstavili kao jedine moderne japanske srednjostrujaške pisce. Najraniji interpretatori i prevoditelji moderne japanske kulture bili su homoseksualci. Postojali su čak i gej-barovi u kojima se čitao Mishima.

Razgovarao sam sa ženom koja je poznavala Donalda Keenea i koja je tvrdila da su on i Seidensticker homoseksualci. Važnost te činjenice je golema zbog svih mogućih načina na koje je to moglo utjecati na njihov ukus, koji su onda nametali Zapadu u svojim prijevodima i knjigama o Japanu. Na takvim se "slučajnostima" grade literarne karijere i piše književna povijest.

– Tijekom pedesetih i ranih šezdesetih godina, homoseksualci su u Americi još pripadali underground kulturi. Kad bi došli u Tokijo nakon rata, kad je Japan bio u ekonomskoj krizi i većina se Japanaca borila za preživljavanje, mogli su se zabaviti s nekim mladim Japancem za manje od 10 dolara. To je prava sado-mazo situacija! No, nijedan od tih mladih Japanaca nije imao osjećaj za lijepo, oni su samo htjeli svojih 10 dolara. Nisu razumjeli zašto su ti Amerikanci htjeli seks s njima. To je situacija koja mi se sviđa. Trenutačna je situacija u Tokiju krajnje dosadna – mnogi mladi Japanci osjećaju se superiornijima od drugih Azijata i Amerikanaca. Neki od njih bez razloga simpatiziraju homoseksualce i repere i pokušavaju oponašati repere iz Los Angelesa i New Yorka. Neki su klinci iz Shibuye i Roppongija nedavno priznali novinarima da bi htjeli biti crnci. Volio bih malo proanalizirati te glupe i razmažene bogataške klince. Čini se da su podsvjesno, genetski naslijedili neku vrstu mazohizma.

Dvostruka shizofrena povezanost

Jedna od tema koju obrađujete u knjizi Ja sam automat je shizofrenija. Čini mi se da je to još jedna dobra metafora za japanski mentalitet, poput sadomazohizma. Privukla me i vaša priča Neiskusan momak židovskog podrijetla koja je objavljena u New Japanese Voices. To je tradicionalna egzistencijalistička priča o čovjeku koji pokušava otkriti tko je on sam. U vašoj je priči riječ o Japancu koji odlazi u Europu u potrazi za svojim identitetom, da bi na kraju otkrio da njegov identitet počiva na riječima te da možda uopće nije Židov. To pretvara tu klasičnu egzistencijalističku u postmodernističku priču, otvarajući pitanje identiteta. Recite nam nešto više o korištenju shizofrenijom kao metaforom za krizu identiteta koja leži u srži moderne japanske umjetnosti i kulture.

– U mojoj knjizi shizofrenija nije metafora, nego nešto doslovno. Ja, naravno, nikad nisam patio od shizofrenije, ali mislim da shizofrenija nije naziv za bolest nego literarna metafora za liječnike i pacijente. Sjećam se kad je Gregory Bateson govorio o situaciji dvostruke povezanosti (double bind situation). Spomenuli ste sličnost između shizofrenije i mazohizma, i mislim da ste u pravu. Svaki azijski aktivist, uključujući i Mahatmu Gandhija, nalazio se u situaciji dvostruke povezanosti, no riješio ju je pomoću mazohizma. Ponekad se sjetim Kafke i situacije u kojoj je pisao. On je bio Židov koji je živio u Pragu i pisao na njemačkom, dakle nalazio se u situaciji dvostruke ili čak trostruke povezanosti. Mislim da postoji zajednička crta koja povezuje Kafkina djela, Gandhijevu strategiju, Masochovo stajalište prema židovskim i poljskim piscima te književna stajališta Kundere i Dostojevskog. Te je pisce i aktiviste moguće smjestiti u istu kategoriju, i to je trenutačno moj glavni interes – otkriti koji elementi povezuju te ljude.

Vaša knjiga Neidentificirana sjena jedna je od prvih važnijih japanskih knjiga koje su obradile temu AIDS-a. Poznato je da je AIDS bolest broj jedan u Americi, i o njoj je već napisano nekoliko vrlo zanimljivih knjiga, primjerice AIDS kao metafora (AIDS as a Metaphor), Susan Sontag. No, u Japanu AIDS još nije tako velik problem. Što vas je privuklo toj temi? Znate li nekoga tko boluje od AIDS-a?

– O AIDS-u sam počeo pisati dok još nisam poznavao nikoga tko je obolio od te bolesti. To se zanimanje javilo dok sam proučavao imunologiju. Tijekom svojeg boravka u New Yorku posjetio sam laboratorij japanskog imunologa koji je proučavao retroviruse – primitivne viruse s RNA, ali bez DNA. To me iskustvo ponukalo da pokušam razumjeti što se događa u ljudskom imunosnom sustavu. Znao sam vrlo zanimljivu činjenicu o retrovirusima, a to je da su sudjelovali u ljudskoj evoluciji. Što se tiče AIDS-a, riječ je o vrlo specifičnom virusu. Svatko od nas u organizmu nosi milijune retrovirusa koji nisu opasni, no odjednom se pojavio taj retrovirus AIDS-a koji se pokazao krajnje opasnim. U laboratoriju u New Yorku imao sam priliku vidjeti virus AIDS-a kroz mikroskop. Bio sam malo napet jer je moj kolega nosio rukavice, ali meni ih nije dao. No, naravno da je sve bilo sigurno.

AIDS od Drugoga

Kako vas je zanimanje za imunologiju potaknulo da napišete svoju prvu knjigu?

– Ono što sam primijetio dok sam pisao o AIDS-u jest da vam on može poslužiti kao metafora za sve. Napisao sam pet kratkih priča o AIDS-u koje su kasnije i objavljene. No, dok sam ih pisao, zaključio sam da nije dobro koristiti se s previše metafora za AIDS. Shvatio sam da bih volio ljudima koji boluju od AIDS-a podariti knjigu o tome kako živjeti s tom činjenicom. Poznate osobe poput Elizabeth Taylor i Julija Iglesiasa osnivali su zaklade za pomoć oboljelima od AIDS-a, organizirali su dobrotvorne manifestacije itd.. Mnoge su bolnice i sveučilišta dobili laboratorije za AIDS jer je bilo vrlo lako izmamiti novac za takve stvari. U čitavoj je situaciji bilo puno licemjerja. Mnoge su poznate osobe iskorištavale takve manifestacije za vlastitu promidžbu.

Jeste li tijekom svojeg boravka u New Yorku imali priliku upoznati i pacijente koji boluju od AIDS-a?

– Da, upoznao sam skupinu njih koji su u jednome malom kazalištu održavali performans o tome kako se drugi odnose prema oboljelima od AIDS-a. Na televiziji sam gledao i demonstracije na dan oboljelih od AIDS-a. To je bilo prije četiri godine, no otada se ništa nije promijenilo.

U Japanu AIDS još nije tako velik problem. Kao što je poznato, u SAD-u je AIDS konzervativnim kršćanima poslužio kao potvrda za njihova stajališta o moralu i seksualnosti. Je li tako i u Japanu?

– U Japanu se AIDS obično povezuje sa strancima, točnije, Azijatima. Mnoge djevojke koje u Japanu rade kao prostitutke došle su iz Azije i mnogi ljudi smatraju da su upravo one donijele AIDS u Japan. Dakle, Japanci Azijate vide kao prenositelje virusa AIDS-a, što je krajnje glupo.

U SAD-u se AIDS obično povezuje s homoseksualcima, što su u svojoj retorici iskorištavali konzervativci i političari. U kasnim sedamdesetima, kad su homoseksualci počeli izlaziti u javnost, mnogo ih se uključilo u politiku i postalo prilično utjecajno, poput gej zajednice u San Franciscu. No, tada se pojavio AIDS i homoseksualci su izgubili svu političku moć koju su dotad stekli. Osim toga, AIDS se često povezuje s ljudima koji vole seks i često ga prakticiraju. AIDS je postao vrstom metafore za grešnike koje je Bog prokleo. Dakle, i u ovom se slučaju AIDS koristi za kritiziranje seksualno aktivnih ljudi. Kao što se u Japanu AIDS povezuje sa strancima, tako se u SAD-u AIDS koristi u ideološke svrhe. Maloprije ste rekli da vam smeta to što se AIDS koristi kao metafora za sve živo. Iako AIDS još nije tako ozbiljan problem u Japanu, čini mi se da bi ga se vrlo lako moglo uklopiti u taj mit o Japanu koji "zagađuju" stranci. Bavi li se Neidentificirana sjena tim temama?

– Cijelu sam situaciju opisao na prilično nezanimljiv način jer, istini za volju, situacija nakon gej revolucije kad su homoseksualcima priznata njihova prava i sve to nije baš najzanimljivija. U Europi postoji svojevrsna gej elita koja uživa određeni ugled upravo zbog toga što je se diskriminira. Drugim riječima, biti nepriznat i neprihvaćen može se smatrati kao stvar prestiža koja sa sobom može donijeti i stanovite prednosti.

S engleskoga preveo Kristian Göttlicher. Pod naslovom Sophisticated Masochism objavljeno u Review of Contemporary Fiction, Summer,2002.