Razgovor s Matijom Klukovićem

Matija Kluković mladi je redatelj koji je s vrlo ograničenim proračunom uspio postići ono sto mnogim iskusnijim, financijski “podebljanijim” redateljima nije pošlo za rukom: napravio je film koji se sviđa i publici i kritici i koji je, čim je ispraćen u javni život, stao biti uvrštavan u programe uglednih inozemnih festivala, poput onoga u Rotterdamu ili onoga u Bangkoku.

Film od 250.000 kn

Kad je na najavnoj press konferenciji Zagreb film festivala Boris T. Matić hvalio novinarima film Ajde, dan... prođi..., gorljivo je istaknuo kako za kvalitetan i uspješan film nije glavni preduvjet ogroman novac nego ogroman entuzijazam. Biste li se i sad, kad je ovo bogato, ali i iscrpljujuće iskustvo iza vas, sasvim složili s Matićevom tvrdnjom?

– Novac je pitanje kompleksne naravi koje se olako shvaća jednako kao i pitanje osobnog, iskrenog i nepopuštanju kompromisa. Entuzijazam nije glavna odlika koja stvara film, kao ni novac. Entuzijazam ne postoji ako nema divljačkog interesa. Nas je zanimao film o ljudima, ali prije svega zanimao nas je NAŠ FILM. Trebalo se boriti s mnogo utjecaja i savjeta iskusnih ljudi koji su iz najzdravijih namjera pokušavali pomoći NAŠEM i učiniti nas boljima. Zbog svega toga cijelo iskustvo rada na ovom filmu nije bilo nipošto iscrpljujuće, jer je interes bio veći od želje za krajem. Film smo mogli završiti za mjesec dana (kako smo i planirali) i budžet bi bio mnogo manji, ali osobno uglavnom ne znam unaprijed što ću raditi, niti želim znati. Stvari se odvijaju mnogo vjernije nego ih mogu zamisliti. Montirati sam mogao sve do danas, ali pjesme se nikada ne završavaju. One se napuštaju.

Suhim brojkama, koliko ste uložili u ovaj film? I odakle financije? 

– Okvirna svota je 250.000 kuna, ali bitno je napomenuti da je velika većina ljudi volontirala, da se produkcija snašla oko jeftinijeg ili besplatnog korištenja opreme, lokacija, i sl. Usred glumačkih proba dobili smo nenadanu vijest iz Gradskog ureda za kulturu da smo prošli na natječaju za kratki film koji smo već bili proširili. To je bilo 50.000 kuna, a ostatak novaca dolazio je uglavnom od producentice Irene Marković koja je dizala kredite, vlastite uplate životnog osiguranja, posuđivala novac… Nešto novca prikupili smo i donacijama. Zanimljivo je da niti jedan sponzor nije bio zainteresiran. Još smo u velikim dugovima, ali nema straha. 

“Dramski kolaž o ljudima koji imaju vremena”

Kako se rodila ideja o ovome filmu, koji za neslužbeni podnaslov ima vrlo vjeran opis “dramski kolaž o ljudima koji imaju vremena”? Sve je ustvari počelo s Bauerovim klasikom Martin u oblacima.

– Počelo je kratkim igranim filmom Na ulici na mjesečini koji je svojim duhom i mladenačkom temom trebao biti posveta Baueru iz nekih mojih osobnih razloga. Međutim, svi moji susreti s prijateljima bili su iznimno gorljivi u priči i velikom planiranju, a s druge strane brutalno pasivni. Ali onda sam upoznao glumce koji će glumiti u filmu i sprijateljio se s njima i malo pomalo se počelo raditi i o njima. Stvar se počela bitno mijenjati i nije više mogla biti predvidljiva. Ideja filma o ravnodušju nije bila čak toliko ideja koliko osjećaj koji ne podnosim, a o kojem se nikada na vjeran način ne priča, ostavljajući nadu za kraj te priče. Bez te nade – svi pametni ljudi su samoubojice.

 Zašto crno-bijela tehnika? 

– Crno-bijela tehnika stvara veliku slobodu i ona je glavni temelj. Fotografija je jedina komponenta (uz produkciju) koja je tijekom cijelog procesa morala ostati disciplinirana. Crno-bijela tehnika stvara potreban okvir koji nimalo ne kontrolira film. Efekt koji smo Bojana i ja htjeli dobiti u ovakvim uvjetima produkcije a da pritom ne sputavamo ljude pred kamerom, mogli smo postići jedino u crno-bijeloj varijanti i osobnim kadrovima. Osim fleksibilnosti koju ta tehnika pruža, mnogo je razloga. 

Koliko ste zadovoljni reakcijama publike koja je dosad imala prilike vidjeti film?

– To je na njima. Mi smo sebe stavili pred njih bez prenemaganja i što god oni mislili legitimno je, ali stvar koja me muči je navika gledatelja da budu servirani intelektualnim podvalama koje će u njima pobuditi iluziju da su nešto shvatili sami, a sve je zapravo bila majstorova suptilna podvala koje najčešće ni on sam nije svjestan. Takvih podvala mi nemamo. Nismo radili film o kojem se može pričati intelektualno. Ili si ga osjetio ili nisi. Ili si imao volje i interesa dati mu šansu ili nisi. Ako želiš iskustvo preko filma, bilo kakvo koje vrijedi, onda je jedini ulog da se ne praviš pametniji od filma.

Prestrašim se čovjeka koji poželi promijeniti svijet

Pozvani ste i na dva ugledna međunarodna filmska festivala. Jeste li se takvom čemu nadali, i što očekujete od tih nastupa? 

– Rotterdam je velika stvar. Pred kraj nam je ponestalo novca, pa smo “vagali” festivale po njihovom trošku prijavljivanja. U Rotterdam skoro nismo ni poslali, ali Irena je u zadnji čas prikupila novac za pošiljku, i na našu sreću, primili su nas. Siguran sam da će nas nakon Rotterdama “zasipati” pozivnicama. Na festivalima upoznate važne ljude, prezentirate film, dogovarate distribucije i stvarate kontakte za ubuduće. Cilj je učiniti film dostupnim svijetu. On je univerzalan i nije mu mjesto isključivo u Hrvatskoj. 

Mediji su se prilično zainteresirali za Ajde, dan... prođi... Dijelom je za to zaslužna i agencija kojoj ste povjerili promidžbu. Pokazali ste ustvari, da je za ispraćanje filma u javni život, nedovoljno samo ga – napraviti...

– Sve smo napravili sami i zajedno, na volonterskoj bazi, bez novca. Svi smo prijatelji i radimo isključivo po njuhu. Nevjerojatno da ljudi pričaju o našem filmu a nisu ga još ni gledali.

Film govori o ljudima – kolekcionarima neostvarenih ambicija, o hrvatskom trenutačnom vremenoprostoru i beznađu koji je njegova primarna karakteristika. Je li oznaka “subverzivan film” (subverzivan naspram hrvatske politike i društva) preradikalna?

– Nisam ni siguran više što znači subverzivan. Ne razmišljam o društvu, a jako malo o politici. Kada bi svi prestali imati ambicije o društvu, počeli bi imati realne ambicije – o uskoj okolini, i vjerojatno bi svijet bio podnošljiviji. Prestrašim se čovjeka koji poželi promijeniti svijet ili državu. Promijeni si dan za početak, čovječe. Prepovršan sam da bih mogao stavljati svoj film u takve kontekste. 

I sami se pojavljujete u filmu. Koje su za to pobude? Egomanija? 

– Egomanija je sigurno jedan od bitnijih razloga. Zanimljivo je gledati sebe – egomanijaka na velikom platnu. Odmah ti se ego smežura.

 Široj je publici zanimljivo i to što se u filmu pojavljuju Predrag Raos, Borivoj Radaković, Ognjen Sviličić... Jesu li se oni pokazali dobrim glumcima, kako je bilo surađivati s njima? 

– Suradnja je bila odlična prilika da upoznam ljude koje poštujem i bio mi je izuzetan kick vidjeti kakvi su oni zapravo i takve ih snimiti, postaviti ih na istu razinu s nama smrtnicima. Ognjena sam znao od prije, ali nisam nikada radio s njim. Genijalci, kakvi god da jesu.

 Nedavno ste, navodno, izjavili: “Planiramo raditi filmove sve dok umjetnost ne postane suvišna”. Što ste točno pod tim mislili? 

– Ne vjerujte press materijalima. 

Kad bih gradio spomenik

Snimanje nije teklo glatko. Susretali ste se s različitim problemima. Možete li ih ukratko izložiti, i kako ste ih prevladali? 

– Mislim da nemate dovoljno vremena za moje nabrajanje. Svaki put kada mislite da se ništa ne može dogoditi – nešto se loše dogodi. Kako smo radili film s tim temeljima – svaki problem smo pretvorili u bolje. Zato nije bilo teško, ali pričaju se dobre priče, naročito u dokumentarcu Kako se snimao film.

 Nekad ste se, kažete, žarko željeli baviti kiparstvom i izrađivati spomenike “ljudima koji su pružali nadu”. Da sad kojim slučajem “skrenete” u likovnost, kome biste sve izradili spomenik? 

– Dražen Petrović ga već ima, pa bi to vjerojatno bili Siniša Glavašević, Cassavetes, Bauer, Richard Pryor, Charles Mingus, Chungking Express i još mnogi. No, dizanje spomenika je preveliko koncentriranje na prošlost – pa sam prestao maštati o tome. 

Kojim se novim projektima od vas možemo nadati u (skorijoj) budućnosti? 

– Pripremamo novi film već ovo ljeto. Reći ću samo da mu je Niko te ne vidi osim tebe radni naslov.