Razgovor s Mauriceom Dantecom

Cosmos Incorporated mogli bismo usporediti s bolidom koji juri punom brzinom… Sigurnosni pojas je obvezan…

– Možda. Zapravo, volim kada se književnost okreće prema samoj sebi, kada kopa po sebi i pokazuje izvornu crnu rupu iz koje je potekla. Pokušao sam napisati znanstvenofantastičnu knjigu koja bi bila svojevrsna anti-znanstvena fantastika. Tehnika je zaustavljena, znanost nazaduje ili napreduje protiv struje. Prostor je zapriječen, ne nekim zakonskim aktom, nego jednostavno zato što je ovdje riječ o kraju tehnike, kraju čovjeka, dakle i kraju volje.

U doba kada se događa roman, nakon 60 godina, volja za osvajanjem i otkrićima više nije na dnevnome redu. Još se jedino svojevrsni svemirski pankeri, koji sklapaju rakete u garažama, usuđuju uputiti u orbitu. Želio sam pokazati da kraj svijeta neće biti onakav kakvim ga obično predstavljamo. Bit će sličniji kraju čovjeka u smislu kako ga je shvaćao Nietszche, i pripadnom mu kraju tehnike, jer je tehnika u nama, na isti način kao što smo mi u tehnici… To je također jedno od mogućih tumačenja naslova: svijet (kozmos) je ušao u naša tijela…

I sukladno tome – likovi su sve više svemirski.

  – Većina likova i nisu ljudi. Oni su ono što danas nazivamo post-humanim, ili neo-humanim, ili meta-humanim, sam naziv nije bitan. Tu su androidi, dorađeni ljudi, poput glavnog lika, bionički psi koji govore, različite droge koje mijenjaju središnji živčani sustav, bio-genetičke mutacije, a sve se događa u jednome hotelu.

Veliki sam ljubitelj vesterna, oduvijek sam volio široka prostranstva, i kada sam počeo pisati knjigu, doista sam namjeravao krenuti od klišeja (usamljeni čovjek koji stiže u grad da bi ubio drugog čovjeka), i nakon toga razviti osnovnu priču u svim smjerovima.

Tako da se više ne zna postoji li stvarno neki lik ili ne.

– Nalazimo se u svijetu kojim upravljaju svjetske agencije i tehnologija društvenog nadzora, koja dovodi do toga da je naše tijelo stalno pod nadzorom. Dakle, za nekog profesionalnog ubojicu jedini način prelaska granice i nadzornih točaka jest da na neki način ne postoji, ili još bolje: da bude u stanju nastajanja u trenutku kada prelazi granice.

Učinila mi se zanimljivom ideja da krenem od lika koji još nije dovršen, ali koji će se pojaviti u prvim poglavljima. A činilo mi se još zgodnijim i zanimljivijim da se ta izgradnja također pokaže kao fikcija. Želio sam napraviti roman koji će se sastojati od nekoliko romana sadržanih jedan u drugome, u kojima se proces nastajanja romana i lika svaki put iznova preispituje i “nanovo počinje”.

Opća ravnodušnost

Svijet koji predviđate ima svoje geslo: jedan svijet za sve, jedan bog za svakoga.

– Treba znati da će volja za upravljanjem svijetom dovesti do toga da će svi morati živjeti u istome svijetu, gdje će apsolutno sve prihvaćati, uključujući osobito stare i nove transcendencije. Svaki pojedinac imat će svojeg osobnog boga, pomalo kao u starom Rimu gdje je postojalo mnoštvo obiteljskih bogova i gdje je svaka kuća imala svoj kipić ili svojega idola.

Dakle, vratit ćemo se u svijet idolopoklonstva, ali to će biti potpuno prihvatljivo. Bit će to individualizirano i demokratizirano idolopoklonstvo na potpuno globaliziranoj Zemlji. Upravo smo pred otkrićem vrlo čudnoga svijeta, jer osim otpora prema istinskoj različitosti istodobno postoji kult lažne različitosti, što nas vodi u svijet koji je posve ravnodušan prema svemu. U svijet pokolja, masovnih grobnica, genocida i ljubavi. Podjednako smo slabo osjetljivi na mržnju kao što možemo biti i na ljubav, a to je nešto što otvara prilično užasavajuću perspektivu. Kao što je rekao Nietzsche: “Pustinja raste i raste bez prestanka”.

Je li to na neki način i odgovor na polemike koje vas prate?

– Mislim da postoji veliko nerazumijevanje, pa možda i s moje strane, izraza ili riječi, koji možda s vremena na vrijeme nadilaze moju misao… Teško mi je ostati miran kada vidim ljude kojima u izravnom prijenosu režu grkljan, dok se drugi oko njih zabavljaju. To na mene loše djeluje. Naši se roditelji barem nisu naviknuli na Auschwitz, a ja imam dojam da ćemo se mi, kada bude bilo tisuće Auschwitza, potpuno naviknuti na to, i da će nam biti potpuno svejedno…

Živite u Montréalu. Nije li prelazak u Pariz previše depresivan?

– Francuska – u smislu sudbine, na putu je da nestane, Europa – u smislu civilizacije, upravo se ruši, a Pariz kao grad upravo se pretvara u podvojeni grad. To je shizofrenični grad u kojem imate to novo komunikacijsko građanstvo koje u posljednje dvije ili tri godine zaposjeda nove četvrti, poput 11. okruga, a uokolo grada je veliki koncentracijski logor s gotovo pet milijuna stanovnika.

Čudan je taj Pariz. U Sjevernoj Americi odnos između središta grada i predgrađa potpuno je obrnut. Predgrađa su uglavnom bogata, a središta su uglavnom sirotinjska, premda se to sada mijenja. Dakle, Pariz i mnogi francuski gradovi sazdani su po obrnutoj logici. Kada, na primjer, živite u pariškom 6. okrugu, ne patite toliko od prevladavajuće opće letargije. I upravo je u tome problem: naime, tamo žive ljudi koji drže monopol na govor u ovoj zemlji. No, ja dolazim iz predgrađa.

Proživljavamo kraj svijeta

Glazba uvijek živi u vašim romanima. Ona gotovo ima ulogu izvorne filmske glazbe.

– U vremenu kada se događa moj roman rock je mrtav. Glazba nije ništa više nego oblik umjetne inteligencije, više ili manje robotiziran, a proizvodi se na traci, kao na proizvodnoj traci za sklapanje Fordovih automobila. Ona je tek podsvjesni trag u mozgu lika. Ta glazba iz nekog drugog stoljeća zahvaljujući mojem pisanju kao da ustraje u mozgu lika, ali samo kao sjećanje.

Dakle, susrest ćemo se s Nine Inch Nails ili elektroničkom rock glazbom s kraja 20. stoljeća, koja je 60 godina poslije posve neumjesna. To je kao kada bih napisao triler u koji bih, tradicionalno, ubacio jazz, samo što 60 godina poslije ne ubacujem jazz nego današnju glazbu.

Nije sigurno predvidjeti što će biti neumjesno desetljećima kasnije.

– Proživljavamo kraj svijeta… Glazba, književnost, film, sve će se iznimno promijeniti u idućim godinama, možda čak i nestati u trenutačnom obliku, unatoč tehnološkim i stilističkim inovacijama. Ja više predosjećam svojevrsnu opću post-industrijalizaciju kulture. Opća demokratizacija povezana s individualnom mas-medijatizacijom dovest će do svojevrsne svjetske mega hit-parade… To se javlja u romanu, kada lik u taksiju čuje verziju pjesme InterStellar Overdrive Pink Floyda, u izvedbi kvarteta japanskih robota. On zatraži Franka Sinatru, kako i treba. Izvornu verziju, molim.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Objavljeno u e-časopisu la spirale www.laspirale.org