27.1.2005.

Frederic Audran i Laurent Courau  

Razgovor s Mauriceom Dantecom

tema broja

Prvo nemoguće pitanje, tko je Maurice Dantec?

– Prema onome što piše novopoganski časopis Elementi, ja sam reinkarnacija paranoičnog Predsjednika Schrebera. Ili Prema Lafranchouille.com, ja sam lateks-pisac koji vjeruje da je Quebec u Americi. Prema Moni Chollet i njezinim Talibanima iz 5. arondismana, ja sam opasni američko-cionistički ekstremist. Za ne znam kojeg lučonošu suvremene nacionalne subkulture, ja sam strahovito ksenofobičan (što treba shvatiti kao protivan zločinačkoj gluposti odakle god ona dolazila) i opasan za demokraciju, također kažu da ne volim zaštitnike prirode, kao ni totalitarni feminizam. Sve su te verzije prilično istinite, kad se bolje promisli; na temelju njih bi se mogao napraviti foto-robot koji bi mogla naokolo dijeliti republikanska tajna policija.

U Laboratoriju sveopće katastrofe iznosite nekoliko osnovnih pravila o ratu metastabilnoga gibanja i hipermobilne taktike protiv Matrice, prvu skicu pravog "priručnika za preživljavanje na nultom teritoriju". Što je to Matrica i kako se protiv nje boriti?

– Matrica je današnje postmoderno "društvo", recimo njegova medijsko-kulturna inkarnacija. To je metafora za veliku tvornicu potpuno objektiviziranih nihilizama u kojima, kako se čini, "živimo". Bilo je to naravno pozivanje na Gibsona, pokušavao sam pokazati po čemu je "mreža" i sav njezin potencijalni budući razvoj također metafora koja je postala zbilja. Stroj za proizvodnju nihilizama postao je objektivizirano "ništavilo" koje proizvodi strojeve, htio sam reći "ljude", "ljude" koji su podložni sami sebi, u prostranom i umreženom samoorganiziranom sustavu. Kako se boriti protiv matrice: to se pitanje upleće u svako pisanje, a ja na njega imam samo djeliće odgovora, uhvaćene na običnom kratkovalnom radiju.

Čovjek je proizvod katastrofičnog diskontinuiteta

Možete li nam objasniti vašu teoriju "konstrukcije" Krista?

– Ne razumijem to pitanje, ja nisam nikada – vjerujem – mogao aludirati na takvu ljudsku "konstrukciju". S obzirom na to da više ne vjerujem u Boga kao Arhitekta, nego u Plamen Riječi, ne vidim kako bih u ovome trenutku mogao odgovoriti na vaš upit. Krist je Bog koji je postao Čovjek, nema u tome nikakve "konstrukcije", jer Sin je oduvijek bio ovdje, s Ocem i Duhom Svetim, u božanskoj Tro-Jednosti. Cilj njegove inkarnacije na Zemlji, prema mojemu mišljenju, mnogo je važniji i zagonetniji od običnog otpuštanja naših "grijeha" milošću svete pričesti, što je zastrašujuća bljutavost modernih katekizama, koja je postala još gora nakon Drugoga vatikanskog koncila. Ali ja, naravno, ne bih mogao govoriti o tome, taj Misterij mi je nedokučiv, u svakom slučaju u ovome trenutku mojemu obraćenju nedostaje ono glavno: KRŠTENJE. Kao što je rečeno, ja sam pristaša nicejskog vjerovanja: Bog je stvorio Sina rođenjem, a Sveti Duh je iz njega proizašao. To je jedino što sam u stanju jasno ustvrditi.

Neke škole predstavljaju Krista kao ratnika, osvajača. Što mislite o tome?

– To znači ograničiti Krista na političku i "ljudsku" ulogu. Isus je bio Prorok, i on je Krist, njegov je dolazak najavljen u Svetom pismu već tisućama godina prije. Kao što je Wilhelm Reich lijepo rekao, da je Isus bio ratnik osvajač (poput Muhameda), nikada ne bi nastalo kršćanstvo. S time se također moram složiti, moja se misao promijenila, približila se Istini (a ona je samo jedna).

Imate li kakve naznake odgovora na pitanje o poznatoj karici koja nedostaje, koja je omogućila prijelaz od stanja majmuna u stanje čovjeka?

– Ne vjerujem u kariku koja nedostaje između majmuna i čovjeka. Osim nekoliko popularnih pjevača, riječ je o posljednsjim ostacima mehanicističke misli koja posvud traži kontinuitete. Ja sam evolucionist, ali heterodoksni, vjerujem u stvaranje prema božanskom naumu (Intelligent Design), što me danas u SAD-u stavlja u nezavidnu poziciju koju su darvinisti imali nasuprot kalvinističkim integristima s početka 20. Stoljeća. Ne postoji karika koja nedostaje između majmuna i čovjeka, jer je čovjek proizvod katastrofičnog diskontinuiteta (prema paraboli o ljudskom Padu), koji ga izbacuje izvan prirodnoga Ciklusa, ili da tako kažemo do krajnje točke njegove transmutacije – uzvojnice koja se nikada ne zatvara, i evoluira-involuira kao dvostruka uzvojnica. Ukratko, čovjek je načinjen na sliku Božju, kao što je ispravno objašnjeno u Postanku.

A prikaz Arthura C. Clarkea i Stanleyja Kubricka u Odiseji 2001. – čini li vam se svemirska odiseja uvjerljivom?

– Nije važno, to je jedno od najboljih znanstveno-fantastičnih djela 20. stoljeća. Podsjećam da Clark u uvodu svoje knjige objašnjava da je želio napisati znanstvenu bajku koja omogućuje razumno objašnjenje Boga. To je jedini nedostatak toga teksta. Ne postoji nikakav razlog za Božje postojanje, ne može, dakle, biti nikakva objašnjenja njegova "postojanja" koje bi čovjek mogao razumom shvatiti. On ga može razumjeti jedino kroz Vjeru, a to, što je posve razumljivo, može izazvati paničnu izluđenost, ili pak bezgraničnu mržnju u svakog pravog racionalista koji drži do samoga sebe, a uz to je i veliki Francuz.

Život nije rijetkost u svemiru

Hoće li i prijelaz od čovjeka prema njegovu nasljedniku jednako teći?

– Vjerojatno. Ali moja je misao evoluirala od vremena kada sam napisao dva sveska Poprišta operacija. Danas više ne bih rekao da je Krist nasljednik Čovjeka, jer vjerujem da je Krist oduvijek jedinstven, on je čovjekova naglašena suprotnost u jedinstvenoj osobi. Nova ljudska vrsta bit će zapravo proizvod katastrofe, Potopa – ako želite, beskonačnoga grčenja zemaljskih/društvenih sila u samima sebi, što će izazvati i suprotno širenje, također beskonačno, u obliku Milosti. U tom rascjepu pojavit će se meta-čovjek, usred post-čovječanstva koje će – nedvojbeno – gotovo uništiti njegove vlastite involucijske sile.

U jednoj od vaših teorija objašnjavate kako će čovječanstvo, kada na Zemlji bude više od deset milijardi stanovnika, morati napustiti planet i tako sresti druge civilizacije?

– Kada na Zemlji bude više od 12 milijardi stanovnika, na njoj se neće moći živjeti, a prema najnovijim predviđanjima to bi se moglo ostvariti oko 2050. U međuvremenu, dio čovječanstva doista će se nanovo uspostaviti na kakvim arkama, u orbiti oko Majke-Zemlje, ili drugih objekata Sunčeva sustava. Vjerojatno je to onaj određeni "trenutak" u Evoluciji kada "službeni" susret zvjezdanih civilizacija postaje moguć, nužan i poželjan.

Vjerujete u izvanzemaljce, što znači da ste već odavno proveli svoj osnovni kozmobiološki dokaz. Mislite li da se susret s drugim civilizacijama neće dogoditi prije toga sudbinskog trenutka, to jest da se on nije već odigrao?

– Pitanja koja se tiču postojanja inteligentnoga života u Svemiru nemaju kraja, ona će biti "metafizička" pitanja 21. stoljeća. Što se mene tiče, u načelu smatram da život nije rijetkost u svemiru, ali moguće je da je razvoj koji omogućuje nastanak ljudske vrste mnogo rjeđi, da je riječ o istom odnosu kao između naše vrste i drugih živih vrsta na Zemlji. Pravovjerna darvinistička vizija navodi nas na pomisao da svaka velika katastrofa – koja katkad uništava više od 90 posto postojećeg života na planetu – dokazuje da je SLUČAJ taj koji je izazvao pojavu Homo sapiensa. Ja pak smatram da taj niz katastrofa "dokazuje" upravo suprotno. Prema mojemu mišljenju, on dokazuje da je "Priroda" zapravo "laboratorij" čiji je cilj proizvesti najrazvijenije moguće biće za život u ovoj posebnoj biosferi. Planetarne katastrofe događaju se u ritmu dvostruke uzvojnice, nema zatvaranja svakoga kruga, nego proces počinje iznova i tako u beskonačnost. Upravo taj selektivni/evolutivni diskontinuitet svijeta "dokazuje", prema mojemu mišljenju, da postoji Metastabilno Ujedinjujuće Načelo, koje ne treba nazivati Bogom zbog opasnosti da budemo osumnjičeni za nečasno poigravanje s Božjim Djelom. Što se tiče "dodira" između naše civilizacije i drugih "izvanzemaljskih" civilizacija, čini mi se da je o tome bespredmetno raspravljati. Svaki put kada se podastre kakav dokaz, izvlače se luđačke košulje.

Radikalna cyberkultura

Je li punk-pokret koji citiraš u svojoj knjizi Tamo gdje padaju anđeli znatno utjecao na tebe?

– Bio je to velik utjecaj na čitavu generaciju, koja je 1980. imala dvadesetak godina. Godine 1976. rock-pokret se raspadao, progresivni rock i cijelo to sranje... Dakle, prilike su bile pomalo analogne današnjim i takozvane alternative već su bile mana sustava. To znači da je svatko ili gotovo svatko tko je tada imao 18 godina nastojao stvoriti nešto na estetskom planu... Prije svega u glazbi, jer je ona ipak, već od šezdesetih godina, velika stvar. Val punka došao je sa svime što se krilo iza njega, bio je to prvi cold wave što je dolazio iz Engleske. Prve stvari sa sintesajzerima, Human League ili sličnim strojevima... Sigurno da je to bio važan prekid.

A danas?

– Danas se prave stvari događaju u najradikalnijoj cyberkulturi, to su industrijski sastavi, neke stvari koje vidimo na Netu, pisci znanstvene fantastike, cyberpankeri.

Čime si se bavio prije nego što su te počeli objavljivati?

– Tih sam osamdesetih godina svirao u rock-skupinama od kojih ni jedna nije preživjela dovoljno dugo da barem nešto izda. Nakon toga, tijekom druge polovice osamdesetih počeo sam sasvim slučajno šljakati u jednom baru. Onda se to nije loše plaćalo i imao sam love k’o blata. Šljakao sam pet-šest godina, prije svega kao free-lancer, kao najamni radnik.

Dok radiš na nekoj knjizi, čini se kao da najprije obaviš opsežan dokumentacijski rad. To je posebno vidljivo u Korijenima zla.

– Zapravo je ideja za Korijene zla jedna od prvih koje su nastale u doba kada još nisam pisao, ali kada su se u mojoj glavi malo pomalo počinjali stvarati prostori ludila za koje mi se činilo da će u određenom vremenu odvesti u književnost. Od tada je praktički prošlo deset, osam godina... U to doba još nisam mislio pisati. Sve što sam pročitao u jednom je trenutku stvorilo vrstu pomalo čudne sinteze između vrlo različitih područja, mojih razmišljanja o biologiji, umjetnoj inteligenciji ili serijskim ubojicama...

Kada smo već kod serijskih ubojica, u jednom si intervjuu rekao da pratiš ono što se događa u Francuskoj i da iz toga uspijevaš rekonstruirati događaje.

– Ne baš do te mjere. No, kada čitaš tisak, crnu kroniku i kada vodiš svoju malu dokumentaciju... France Soir je u jeku afere Dutroux objavio da u Francuskoj svake godine ima 2000 sumnjivih nestanaka. A ja to znam već godinama... Pročitao sam gomilu materijala FBI-ja i rekao sebi: Gle, mi u Francuskoj nemamo serijskih ubojica. Dakle, moguće je dvoje... Ili živimo u zemaljskom raju, ili ih, što je bliže istini, ima i ovdje, ali djeluju nekažnjeno jer pred sobom imaju takvu pravnu, političku i policijsku prazninu da godine prolaze, a tipovi bez ikakva problema ubijaju djecu, mlade djevojke. Dok policajci trče za pušačima jointa ne trče za pedofilima, ubojicama djece...

Povratak cenzure

Kako doživljavaš aktualnu sklonost određenoj fascinaciji tom mračnom stranom čovjekove osobnosti?

– Nisam siguran da je riječ o nekoj tendenciji. Francuska koja je navikla živjeti u svojoj maloj republikanskoj monotoniji, vrlo mirnoj na književnoj razini, ali i drugim oblicima izražavanja, upravo otkriva to područje, dok u anglosaksonskoj književnosti lik serijskog ubojice nikada nije stvarno nestao… Uvijek je bio prisutan. Osim što su od sedamdesetih godina, otkako ih je FBI počeo sve više trpati u zatvore, Amerikanci shvatili da se nalaze pred društvenim problemom. Dakle, to se onda očito odrazilo i u književnosti, primjerice s Jamesom Ellroyem.

Ipak se već neko vrijeme osjeća pravi val koji kreće u tom smjeru, posebno u underground sredinama, u kontrakulturi...

– To je dobri stari kraj stoljeća. Praviš bilancu. A bilanca dvadesetog stoljeća nije nužno ružičasta. Mislim da se to primjećuje i u umjetničkom stvaranju. A, osim toga, stvaratelj je uvijek pomalo fasciniran kada se nađe pred Zlom, jer se i on pomalo nalazi na toj strani. Umjetničko stvaranje nije na strani dobra, općeg dobra... Ono je uvijek na strani prijestupa, koketira sa Zlom.

Govoriš o motivaciji umjetnika kao stvaraoca?

– Ako postoji povratak mračnim stvarima kao što kažeš, to je zato što su u povijesnim fazama poput ove u kojoj živimo, sve koprene strgnute, sve se srušilo. Ostaje samo gola površina životinje. U odnosu prema svemu tome, stvaratelj ne može raditi nešto drugo jer tada ne bi govorio o svijetu u kojemu živi.

Možemo li diskurs koji je na snazi vratiti na cenzuru i smatrati da ta nasilnička tendencija u umjetnosti sudjeluje u globalnom istjerivanju naših demona?

– To ide čak i dalje. Političari i oni koji se bave medijima, svi traže žrtvenog janjca u slikama nasilja koje se prikazuju na televiziji, kinu ili drugdje... To nije ništa novo. Kada je riječ o povratku cenzure, bilo da ona potječe od ljevice ili desnice, postoji vrsta općeg slaganja tipa, čemu raditi filmove ili pisati knjige o nasilju, to nije dobro, zbog takvih filmova i takvih slika klinci ubijaju. Mogu zamisliti kako će buduće generacije to čitati smijući se.

Jesu li te već napali zbog nasilja u tvojim knjigama?

– Ne, zasad nisu. No, to odlučan dočekujem. Potrebno je da se stvaraoci i proizvođači književnih i vizualnih umjetničkih djela odmah mobiliziraju protiv tog novog vala morala. Uvijek je riječ o istom. Je li čovjek dobar? Pišu li se knjige ili recimo narativna djela koja opisuju super cool frajera koji će obraniti udovicu, siroče i tako dalje... Gdje se to prikazuje čovječanstvo kakvo ono zaista jest? Budući da političari više od svega ne žele pokazati stvarnost kakva zaista jest, najbolje je da optuže nas, da smo mi za nju odgovorni. Dakle, kao proizvođači tekstova ili slika mi smo odgovorni za nasilje u školama...

U Francuskoj je počelo razdoblje dekadencije

Vratimo se cyberpunku, ne misliš li da u tvojim knjigama kao i kod drugih pisaca ima određenih arhetipa koji se ustaljuju? Ne bojiš li se da će to postati novi žanr?

– Novi žanr, nadam se da neće. No, baš i sam o tome razmišljam. U ovakvoj vrsti rada potrebno je posebnu pozornost obratiti tome da ne stvaramo otrcane fraze ili da ne ponavljamo uvijek isti diskurs. Cijeli taj val kojem pripadaju Gibson, Sterling, Effinger, a koji je u Francusku stigao osamdesetih, ustanovio je vrstu kolektivnog imaginarnog, strastvenog i bliskog zbilji. No, prema mojem mišljenju potrebnije je nastaviti posao.

Kako razumiješ ulogu žena u suvremenoj književnosti? Ima sve više ženskih likova kod Gibsona, tebe...

– Već ima mnogo žena koje pišu. To će zasigurno promijeniti situaciju. U vlastitu životu, kao i u onome što pročitaš, vidiš ženske osobe različite od arhetipova koje možemo vidjeti na televiziji.

Preselio si se u Kanadi. Zašto?

– Prvo, tu je činjenica da se želim kretati. Francusku počinjem smatrati pomalo malenom. A još je točnije da doista vjerujem kako je u Francuskoj počelo razdoblje dekadencije.

Nemaš dojam da će se ovdje napokon početi događati zanimljive stvari?

– Da! Ponegdje. No, ako su jedine predložene alternative zapravo povratak unatrag, povratak marksističko-lenjinističkom mišljenju šezdesetih i sedamdesetih godina, to doista znači da se Francuska boji budućnosti, jer je se boje čak i oni koji se suprotstavljaju društvenoj, političkoj i kulturnoj regresiji, koja se događa još od Mitterandova doba. Treba biti jasan. Mitterand je imao smisla za raskoš, znao je priređivati proslave u pravom trenutku kako se ne bi zaboravilo da se parketi raspadaju... Stvar koju Juppe očito ne zna raditi... A ni Chirac. No, to je jedina bitna razlika među njima.

Tu se čini da je cijela ljevica pronašla novo područje društvene borbe, ali što nam oni predlažu? Vidiš radničku snagu kako defilira i traži posao. Nisu shvatili da smo upravo prešli u civilizaciju ne-rada! Vlade jedna za drugom bez prestanka ljudima kljukaju mozak, govoreći: Ne uznemirujte se, ova će vas vlada dovesti do kraja tunela. Ponovo ćemo otvoriti radna mjesta. Učinit ćemo sve da ponovo zahuktamo gospodarsku mašineriju, i tako dalje... No, ne samo da to ne uspijevaju napraviti nego nemaju ni ljude koji bi valovima nezaposlenosti i stalnih otpuštanja bili u stanju predložiti alternativu. Čak i oni manje lucidni znaju da nikad više neće biti posla kao prije. Gotovo je! Neka prestanu ljudima kljukati mozak, tako da ne moraju više paradirati s transparentima zahtijevajući posao!

Već sada tražim od francuskih kapitalista da rade svoj posao. No, njih i nema. Francuska industrija cipela industrija je u kojoj rade ljudi zaposleni na crno. Dakle, nije se poduzelo ništa u tehnologiji ili marketingu, pa se tako dogodi da nas jednostavno proždere Nike, koji otvara mjesta u Sjedinjenim Državama. I to su visoko kvalificirana radna mjesta u marketingu ili istraživanja, dok će se sama proizvodnja ostvarivati u Indoneziji. Mi ovdje još mislimo da će i dalje biti potrebna radna snaga, kao u Indoneziji, ali gdje će onda biti oni koji će se baviti marketingom? U Njemačkoj, Škotskoj...

Ovdje smo suočeni s pravom povijesnom nevoljom, da više nijedan francuski politički model ne djeluje. Model takozvane liberalne desnice, model socijaldemokrata, o komunizmu da ne govorim... Dakle, preostaje jedina stranka o kojoj se danas govori i koja napreduje – (šovinistička) Nacionalna Fronta. Jer oko nje se svi okupljaju! Naravno, tako se stvara još veća laž. Ona se predstavlja kao alternativa svemu ovome, ali to je zapravo još dublja regresija, i to u lošem smislu. Osjećam da se ni s kime od njih ne slažem.

Vrlo je slično s prosvjednim skupovima usmjerenima protiv Pape... U francuskoj ekstremnoj ljevici dobro te se gleda ako si protiv Woytile. Iskreno govoreći, ja nisam Woytilin pristaša, ali kada vidim sve one slogane i način na koji se izlažu, imam osjećaj povratka u 1886. Sva ona stara antiklerikalna ljevica... Dolje svećenstvo! Haluciniram. Gdje smo mi to? Također, sve se događa bez stvarnog promišljanja, čak i o tome što je kršćanstvo. Ja želim da se Papu gnjavi, ali gdje je tu promišljanje o kršćanstvu? Nema ga. Na isti način na koji se islam osuđuje u cijelosti, a nema pravog znanja o tome što je to islam. Napokon, riječ je o ljudima koji vrlo malo znaju o tome što su zapravo te religije, o ljudima koji zasigurno nikada nisu otvorili neku svetu knjigu, koji zapravo ne znaju o čemu govore. Oni stvaraju takve amalgame jer im je potreban neprijatelj, a nisu sposobni predložiti alternative za budućnost... Dakle, prijeko im je potreban neprijatelj. Tako onda Nacionalna Fronta ima Arape, ljevica papu... Dakle, ja odlazim negdje drugdje, malo pogledati što se tamo događa...

U Americi se vode bitne rasprave

Zašto si odabrao baš Kanadu?

– Prvo je to činjenica da je to Amerika. Pa onda Quebec koji je frankofona Amerika. To je vrlo otvoreno i dinamično društvo, u kojem, ja to ne niječem, ima društvenih i gospodarskih problema, ali to je društvo u kojemu vlada individualistička demokracija...

Ne bojiš li se da ćeš se naći u aseptičnu društvu?

– Sjevernoameričko društvo uopće nije aseptično. To je najmanje što se može reći. To je prije energično društvo koje probleme otvoreno stavlja na stol. Ovdje u Francuskoj vlada dojam da se govori o politici, ali to nije točno. Govori se o političkim ideologijama. Ako s nekim vodiš političku raspravu, brzo shvatiš da se ne govori o današnjici. Ovdje u našoj staroj republikanskoj zemlji rasprava će te odvesti do Francuske revolucije, do Klodviga, ali ti ništa neće reći o današnjici i onome što će biti sutra. Oni tamo u Americi, nemaju povijesti. Jedina povijest koju imaju je francusko-engleski spor iz 1750. godine. Problemi u Sjedinjenim Državama ponajprije su društveno-etnički, a odnose se na siromaštvo crnaca i delinkvenciju. Njihove političke rasprave govore o sadašnjosti, rasizmu, gospodarstvu, načinu na koji bi ono trebalo funkcionirati. Rasprave koje mi ovdje vodimo besmislene su. To su jednostavno problemi tehničara, stručnjaka koji si bacaju brojeve u lice ili pak veliki ideološki sukobi između, pojednostavnimo, katoličke desnice i laičke ljevice. Ovdje me uistinu ništa više ne zanima.

Ti se, dakle, slažeš s teorijom Timothyja Learyja da zapravo već nekoliko stoljeća slobodni duhovi idu prema Zapadu kako bi stvorili novo društvo?

– To je isto što Baudrillard govori o Americi kao o ostvarenoj utopiji, iako tome treba pristupiti vrlo oprezno. Naime, već su svi shvatili da je Amerika daleko od utopije. No, usprkos svemu, to ostaje mjesto u kojem, dok ovdje kod nas sve izgleda zapriječeno, dakle usprkos rasizmu i svim njihovim problemima, prilike se poboljšavaju. Ne vjerujem da se od danas do sutra mogu iskorijeniti rasizam, bijeda, ratovi, glad, bolesti... Ne vjerujem u svijetlu budućnost. Ono što me zanima jest živjeti u društvu koje prepoznaje svoje probleme kao i sve druge, ali koje se s njima suočava i ne prekriva si lice velom.

Kraj država-nacija

Kako vidiš budućnost Francuske?

– Dva su moguća rješenja. Prvo, da će to biti dugo truljenje i dekadencija tijekom još jednog ili dvaju desetljeća. Najgore bi bilo da se sve to nastavi: Europa koja se još ne stvara, dok se Francuska zatvara u sebe bilo na kulturalnoj ili migracijskoj razini. Očito je da ćemo izgubiti tržišta, polagano ali sigurno ćemo zaostajati na top-listi deset industrijaliziranih zemalja. Moguće je da za dvadesetak godina više nećemo pripadati skupini G7. Drugo, moguće je da će situacija postati revolucionarna, i u tom slučaju vidim eksploziju, ali ne između dviju protivničkih strana. Već sada ima više protivničkih strana. Bio bi to više opći građanski rat, ne baš na eks-jugoslavenski način, u kojem su ipak postojale dvije suprotstavljene strane, nego bi to bila vrsta kaosa s plemenima, strankama, vrstom bandi, zašto ne i s pobunjenim generalima... sve je moguće...

Zanima li te ponovno javljanje secesionizma?

– Naravno. U sljedećoj ću knjizi prikazati građanski rat koji će dovesti do vrste balkanizacije Francuske, s marionetskim republikama koje bi držale po dva-tri departmana. Neke od tih republika bit će društveno-nacionalne republike, druge narodno-proleterske ili će možda neki general-padobranac odlučiti stvoriti posjed u bilo kojoj tvrđavi i nadzirat će grad ili dva... Ako se raspadne država, što je neizbježno, sve je moguće. Ne treba vjerovati da će države-nacije, posebno u Europi, postojati još dugo vremena.

Gdje nazireš najzanimljivija geopolitička gibanja?

– Treba reći da nisam pretjerano optimističan kada je riječ o sljedećih dvadeset pet godina. Vjerujem kako će biti potrebno da negdje pukne. Države-nacije više ne mogu imati svoju tradicionalnu ulogu, čak ni na vojnom planu. Govorim prvenstveno o Europi jer ostatak svijeta slabo poznajem. Ovdje nitko ne želi stvarati Europu. Nacionalne birokracije zainteresirane su da se takvo stanje nastavi... Isto je s birokratima u Bruxellesu – jer to im daje posao. Onog dana kada se uspostavi savezna europska država, ti nam ljudi više neće trebati. Svi će oni ostati bez posla, od zastupnika na lokalnoj razini do ministara, od vlada do središnjih administracija pa sve do vojske stručnjaka u Bruxellesu. Još je Victor Hugo govorio o Ujedinjenim Europskim Državama. Ljubazno su od njega tražili da nastavi pisati pjesme, ako je to moguće.

Uspon jugoistočne Azije

Tko bi izvukao korist iz raspada država-nacija? Multinacionalne kompanije...?

– To je jasno. Riječ je o tome da je bila potrebna politička revolucija u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je potrebno da ondašnji političari skupe hrabrosti da si odrede pedeset godina za izgradnju jednog saveznog sustava na američki način. Ne kažem da sve treba kopirati, ali bila je potrebna vrsta saveznog ustroja s državom koja ima svoje prerogative, ali koja isto tako ostavlja dosta autonomije svojim građanima. No, to se jednostavno nije napravilo. Sada se radi o tome da politika više nema stvarnu moć. Trebalo bi izgraditi takvu saveznu državu u Europi, ali gotovo da je već kasno. Iskreno govoreći, mislim da smo mi u Europi u gadnom sranju.

Naslućuješ li uspon jugoistočne Azije?

– Da. Osjeća se da se uistinu stvara nova civilizacija u Pacifičkom bazenu. Ona veselo preuzima sve što dobro funkcionira u kapitalizmu, a odbacuje više-manje sve što funkcionira loše... Singapur i nije neko veselje, ali Tajland je super cool.

Možda nije baš toliko cool za tajlandski narod u njihovu svakodnevnom životu?

– Bangkok je okrutan grad, ali ipak nema toliko klošara na ulicama i ljudi se mogu prehraniti. Kao što se kaže, ljudi imaju za pojesti bananu... Naime, vjerujem u ljudski instinkt. Čak i najsiromašnija osoba, najnižeg podrijetla zna ide li njegova zemlja u dobrom smjeru ili ne. Siromašni Tajlanđanin danas ima nadu da će njegovo dijete živjeti bolje od njega, i to je istina. Dok se ovdje događa upravo obrnuto. Vrijeme je da to shvatimo... Ipak, već dvadeset pet godina prilike su takve.

Kako misliš da će Europljani upravljati tim rastom moći jugoistočne Azije?

– Azijati će požderati sve što će moći požderati.

Ne vidiš u tome moguće izvore sukoba?

– Možda ta vizija nije ozbiljna, ali moje je mišljenje da će se u Kini početkom dvadeset prvog stoljeća dogoditi eksplozija širokih razmjera. Ono što se dogodilo u Sovjetskom Savezu, to je Černobil, uz Hirošimu. Kina ima sustav koji je na određen način još složeniji od onoga bivšeg Sovjetskog Saveza. Tamo živi čak pedeset različitih naroda. Nema Kineza. No, to ništa ne znači. Imaš muslimane na zapadu, zatim Južnu Kinu, koja se u kapitalističkom smislu vrlo brzo razvija te središnju komunističku vlast u Pekingu. Sve to stvara raskol. Najmanje ove tri koje sam spomenuo. Imaš i Tibet, rusku granicu gdje neki teritorijalni sporovi nikada nisu riješeni, tu su problemi s Vijetnamom i Tajvanom... Ukratko, Kina je u opasnosti da postane lijepa zbrka.

Nova etapa ljudske evolucije

Kada govorimo o informatici i novim tehnologijama, koji će prema tvojemu mišljenju biti sljedeći veliki proboj u bliskoj budućnosti?

– I dalje mislim da će se to dogoditi na području bio-tehnologija, bioloških znanosti, naročito onih koje proučavaju mozak. Već se dogodila prva velika faza ubrzanja vezana za eksploziju znanosti... Informatika danas prožima sve, i sve znanstvene revolucije koje su pred nama oslanjat će se na informacijske znanosti. Informatika je vrsta podija na kojem će se dalje graditi. Mislim da će sljedeća velika stvar biti razvoj znanosti istraživanja mozga, posebno u vezi s informacijskim znanostima... Kakav je tip stroja mozak i kakvi softveri rade u njegovoj unutrašnjosti. Ako su kemijski softveri, to su droge. Eto, to je pomalo trag koji pokušavam rasvijetliti kao pisac znanstvene fantastike. Pomalo slijedim Gibsona, osim što posljednjih petnaest godina ima novih elemenata koje treba uzeti u obzir, novih umova koji počinju razmišljati, a ja ću pokušati tome pridonijeti.

Više od Gibsona to me podsjeća na Timothyja Learyja...

– Da. Ne niječem utjecaj Learyja na moj rad.

Misliš li kao i Timothy Leary, da ćemo za nekoliko desetljeća moći prisustvovati novoj etapi ljudske evolucije? Ponešto od toga ima u liku Dakote u knjizi Tamo gdje anđeli padaju...

– Točno! No, to svakako ide i dalje. Na pomolu je velika biološka evolucija. Žena čijeg se imena ne mogu sjetiti upravo stvara novu teoriju evolucije koja je u cijelosti revolucionarna. Istraživala je ljudske embrije. Tako je otkrila pretpovijesne ljudske embrije i shvatila da postoji genetski program koji transformira mozak u trenutku embriogeneze. Iz toga zaključuje da je klasična darvinovska teorija prirodnog odabira nedjelotvorna, jer se primjenjuje na ljude izvana, dok rade stvari, a ovdje je riječ o embrijima starima samo tri tjedna. Ona je otkrila da su se tijekom povijesti čovječanstva određene revolucije događale, ne kao što se mislilo do sada, pod utjecajem okoline, nego u ljudskom genetskom programu. Ja to ne odbacujem... U Francuskoj, zemlji slobodnih mislilaca, kao što se to rado govori, tipovi su je optužili da u raspravu uvodi Boga. No, ona to ne radi. Ona samo pokazuje znanstvenu realnost. Konačno, o Bogu će se uvijek moći raspravljati, ali stvar nije u tome. Riječ je o tome da ova teorija slama sve kanone libertinskog racionalizma, o tome da naučeno vlada nad urođenim, da sredina utječe na prirodni odabir, dakle na povijesnu evoluciju. Očito da je sve to složenije i da dolazi iz unutrašnjosti ljudskog bića. Taj me trag zanima. Ova djevojka otkriva današnje mutacije. Riječ je o vrlo jednostavnoj mutaciji. Zapravo, imaš geometrijski odnos unutar ljudske lubanje, kao vrstu trokuta. Što je evolucija vremenski duža, to je trokut viši. Iznimno zanimljivo!

Utopije ne žele upoznavati ljudsku prirodu

Ima li još nešto?

– Svi pokušaji bioničkih cijepanja. Tamo gdje se pokušava stvoriti komunikacija između čestica silicija i neurona. To je vjerojatno sljedeća velika stvar. Gibsonovi deliriji možda neće biti u obliku koji je on vidio, niti u onome koji ja pokušavam stvoriti u svojoj glavi, ali će se neizbježno dogoditi nešto između ljudskog i strojnog kompjutora. Usprkos svemu, drugi je samo odraz prvoga. On nam nije stigao s drugog planeta nego je tvorevina ljudskog mozga. Često se misli da je znanost racionalna, ali još od Freuda znamo da svaka ljudska djelatnost skriva masu drugih pojmova. Kompjutor je odraz ljudskog mozga, iako tek približan.

Gledaš li učinke tih revolucija s optimizmom ili pesimizmom?

– Za mene je znanost u nečemu drugome... U načinu na koji će ljudi upravljati vlastitim tvorevinama...

Uistinu se mogu zamisliti orvelijanske sheme sa svim katastrofama koje to podrazumijeva...

– Potpuno. Ja sam antiutopist. Jednostavno smatram da su utopije to više krive jer ne poznaju i žele i dalje ne poznavati stvarnost ljudskog bića. A time općenito vode u katastrofe. Znanost je čovjekovo djelo i ona je duboko nesvjesna. Konačno, stvar je na onima koji su za to zaduženi. Hoće li političari biti sposobni to napraviti? Odmah ću ti reći da u to ne vjerujem. Oni nisu u stanju nadzirati mutacije i to pokazuju već dvadeset godina. Trebamo se riješiti političara.

Prema mojemu mišljenju, upravo su tu mrežne tehnologije zanimljive, jer mogu barem djelomice, a to već nije loše, zamijeniti političke sustave. One mogu stvoriti mikroekonomije, to jest mikropolitike na Mreži, koje će zamijeniti stari politički svijet. To je možda prvi put u povijesti da ćemo, na tom području, na raspolaganju imati sredstva kadra da revoluciju vode prema dobru. To onda očito šteti. Moja je vizija povijesti tragična.

Očito je da ti doba Vodenjaka nije baš po volji?

– A, ne! Zbog te besmislice o New Ageu umirem od smijeha. Ono što nas kao europske pisce može dovesti u odnos s američkim cyberpunkom jest to što se nalazimo na kontinentu na kojem se dogodio Auschvitz. Kontinent gdje je pokazano kako tehnika može sustavno uništavati ljude. Kao romanopisac, ja od toga ne mogu apstrahirati. Ako govorim o znanosti i tehnologiji, a zaboravim Hiroshimu, Aushwitz ili Černobil, znači da ne radim svoj posao.

Globalna nesreća

Neke ptice zloslutnice već govore o sutonu Zapadne civilizacije. Što misliš o toj tendenciji proširivanja propasti na cjelokupnost zapadnog, odnosno, više-manje, judeo-kršćanskog svijeta?

– Lažni proroci sve su češći još od vremena kada smo prihvatili jedan drugi tip naracije, postpovijesne ili protupovijesne naracije koja u sebi kombinira dvije figure: onu o Apokalipsi kao Otkrivenju i onu o Posljednjem Sudu kao Kraju Vremena. Dvije figure koje potajno uobličuju apsolutno SVE trenutačne nihilizme (što govori i o činjenici da je i nihilizam poseban postupak istraživanja istine). Dakle, dvadeseto stoljeće je ono koje nas, u nekoliko bitnih faza, uvodi u novi tip naracije. Proricatelji katastrofa najčešće nisu SPOSOBNI samo smjestiti događaje na jednoj dinamičnoj, geopolitičkoj i integralnoj karti, nego i općenito razlikovati KARTU od TERITORIJA. Oni, dakle, nisu SPOSOBNI PREDVIDJETI, ma što to bilo – jer zapravo jedva naknadno-uviđaju ono što se pred njihovim očima događa svakoga dana – pa tako ni događaje kao što je onaj 11. rujna, a kamoli tajnu dinamiku koja je dovela do te brutalne ''aktualizacije'' završnog nihilizma.

Dakle, intenzivirajući obrati stalno se događaju, riječ je o vrsti beskonačne spirale koja određuje paradoksalnu povijest svijesti. Nitko nije shvatio što se dogodilo u dvanaest godina između Pada zida i pada Tornjeva. A riječ je o dvostrukoj (de)genealogiji: vrlo složenoj pojavi koju pokušavam razjasniti u novom romanu.

Druga danas moderna ideja jest teza o Globalnoj Nesreći, na ljudskoj i planetarnoj razini. Teza često mutna i loše definirana, ali ipak prisutna. Ti si je obradio u romanu Babylon Babies preko dolaska na svijet dviju apokaliptičnih blizanki. Kakvo je danas tvoje viđenje te teme?

– Globalna proširena, društvena nesreća pred očima je čitatelju tijekom čitavog trajanja romana, ratovi koje likovi preživljavaju ili vide na televiziji, međudržavni i /ili međumafijaški ratovi, sve je to otišlo tako daleko da je došlo i do izgradnje "kiborga". No, istodobno, Marie Zorn PREOBRAĆA u svome tijelu sve tendencije te Globalne Nesreće, u BIOLOŠKOM obliku, a INKARNIRAJU je blizanke, koje više nisu posve ljudska bića. One nisu Nesreća, nego njezina istina, odnosno njezina protuistina pogurnuta do idućeg praga intenzifikacije/inverzije.

Kako vidiš geopolitičku budućnost? Tvoja vizija cjeline čini se iznimno pesimističnom.

– Ma ne, ja sam baš suprotno – okorjeli OPTIMIST, sada kad smo doista na pragu Apokalipse, a čak i izvan toga, bitno je zapravo UOČITI ono što se događa kao učinak Božanske Kazne, koja je čekala i neoburžujski i dekristijanizirani Zapad i heretike Orijenta, koji negiraju božanskost Živućeg Boga. Čovjek 21. stoljeća počet će, mislim, shvaćati da se ne može nekažnjeno poigravati Božjom Moći, kao što se ne smije uzalud spominjati Njegovo Ime ili Vražje djelo, na što nas vrlo jasno podsjeća i sam Kuran.

Improvizirani avijatičari jedanaestog rujna kao da nisu bili svjesni da bi se njihova telegenična ideja mogla okrenuti protiv samih religijskih centara porazbacanih svuda po svijetu i po pustinjama. Poput politike Vilima II., Luthera, Maoa, Hitlera i mnogih drugih, i njihova je "politika" samo kratko istrčavanje. Kratko, jer je šteta već tu, a drugi napad, jednak onome 11. rujna, zazvonio bi definitivno o mrtvačka zvona ukupnoj islamističkoj populaciji ovog planeta. Bio je to jedan lijepi one-shot, jasno, no vrlo brzo prekriven bombama. Bin Ladenu i njegovim žbirima ili kompićima bilo bi dobro da uvide da se i na Zapadu uzimaju satovi vožnje zrakoplovom. Zapravo, još bolje od toga, da imamo na raspolaganju vojni, službeni i uslužni arsenal koji bi motivirani civili mogli vrlo dobro i sami iskoristiti, a o čemu nitko ili gotovo nitko još ništa ne zna. Vrlo loša računica, gospodo džihadisti.

Na geopolitičkom planu, dodao bih da me suvremeni islamisti neopisivo podsjećaju na njemačke nacional-socijaliste iz 1941. Cijelu svoju civilizaciju vode ravno u propast, praveći se važni s nekoliko atomskih i bakterioloških bombica, ne znajući, čak i ne pretpostavljajući, da time osuđuju otprilike milijardu ljudi na konačno odbacivanje u pustinje nepovijesti i kolektivne smrti.

Postmodernistički i završni nihilizam

Nihilistička inverzija vrijednosti, odnosno ponovno preispitivanje korijena judeo-kršćanskog društva, koje je u franko-američkom kontekstu definirala ekipa Bourdieu-Dustan-Chomsky-Ramonet, dio je i tvoje ratne opreme. Može se reći da imaš posla s jakom momčadi. Što motivira taj tvoj križarski rat, gotovo mazohističan u današnjem kontekstu?

– Momčad o kojoj govoriš kvadrijumvirat je postmodernog nihilizma. Mržnja prema svakom zapadnjačkom starom poretku, judaizmu, antici, srednjem vijeku i kršćanstvu na vrhu je liste. Tu je i mržnja prema "militarizmu", "eurocentrizmu", "patrijarhatu", da ne nabrajam dalje, ukratko prema svim tradicijama čiji je nositelj do nedavno bio Zapad, često na svoju štetu; a jednako tako i prema imperijalnoj Americi neposlušne kršćanske desnice – ili pak prema OTAN-u i, naravno, Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi... Ukratko, iznad svih diferencijacija koje još postoje, naš kvadrijumvirat postmodernističkih muškarača još sanja širom otvorenih očiju o svijetu-bez-granica, posebice pogodnom za terorističko smeće, ukratko o vrsti New Age-komunizma popraćenoj svakodnevnim manifestacijama protiv sustava i besplatnim dijeljenjem paštete od soje i priručnika iz svjetske ekonomije koje raspačavaju modernizatori osrednjosti. Kada se zna da su tri četvrtine urednika Le Mondea ili Libérationa nekadašnji trockisti, poznati po otvorenosti duha, možemo naslutiti da ih i malo bučniji rad crijeva, na priziv određenih riječi ili koncepcija, može nadahnuti na brbljanje.

Proces preobraćenja razvijen u dva toma Kazališta operacija čini mi se očit. Aludiram, jasno, na tvoj proces prelaska na kršćanstvo. Uostalom, mnoge su osobe oko mene koje su stvar pročitale u istom ključu. Jesmo li možda krivo shvatili i dekodirali taj tekst?

– Siguran sam da će većina čitatelja uočiti to preobraćenje. Moguće je da je to djelomice, razlog koji objašnjava oluje mržnje koje se već nekoliko godina obrušavaju na mene: neki od njih, to znam, protumačili su to kao pravu "izdaju". I ne krivim ih. Bilo je vrijeme da ih izdam, njih koji se, svaki dan, iznova bave svojim petparačkim poslićima.

Često se vraćaš ideji završnog nihilizma, trenutka koji definiraš kao onaj kad biće koje trči, nadmajmun, radosno sluti pojavu umjetnih inteligencija, rođenih iz njegove inteligencije, koje će ga doći zamijeniti. Koja bi mogla biti alternativna rješenja?

– Već sam rekao, i ponavljam na jedini mogući način: Krist-Kralj ili smrt.

Svjetlost koja izvire iz smrti

Praviš razliku između metaljudskog i integralnog čovjeka, onog koji se usuđuje poljubiti Nulu i Beskonačnost, čovjeka sastavljenog od židovskih kabalista i posthumanosti koja nam se sprema, one koja se upravo rodila. Rado bih da se zajedno vratimo na te dvije definicije...

– Prema mojemu mišljenju, potpuno je jasno da je takozvana, više-manje obećavana kiborška post-ljudskost, kombinirana s replikativnim kloniranjem, zapravo očajnički pokušaj Tehnike da ljude uvjeri da je samo ona sposobna "promijeniti" sve u našoj ontologiji. A upravo zato što još ne želimo ništa mijenjati u našim dualističkim i mehanicističkim koncepcijama "života", mislimo da smo postigli "sreću" zahvaljujući neuronskoj povezanosti s nekim poslužiteljem kuhinjskih recepata ili je to stanka u nekom orgazmičkom kretanju u našem anusu, novom blistavom središtu ljudske seksualnosti – citiram jednog suvremenog autora čijeg se imena ne mogu sjetiti.

Što je to posljednjih godina motiviralo tvoje udaljavanje od fikcionalnog stvaralaštva a u korist tvojih dvaju polemičkih i metafizičkih dnevnika?

– Oni koji vjeruju da je pisanje "zanimanje", "karijera" ili čak, još gore, "poziv", nisu shvatili što je njegova bit: svjetlost koja izvire iz smrti. Zapravo, nikad se nisam "udaljio" od fikcionalnog stvaralaštva. Sve vrijeme pisanja dvaju dnevnika, nastavio sam, usporedno, raditi na romanima.

Vokabular i književne, teologijske i filozofijske referencije tvojih posljednjih objava, intervjui koje si dao medijima, te objavljivanje tvojih metafizičkih dnevnika, uključujući i rasprave, mogli bi ti oduzeti dio čitateljstva. Ne bojiš li se da bi mogao stvoriti štetan odmak od duhova koji su u potrazi za informacijama? Nije li upravo ta pristupačnost bila jedna od jakih strana pop-kulture, prije nego što je podlegla tržišnom sustavu.

– Ne vjerujem da je moguće "izgubiti" neko čitateljstvo. Čitatelji su oni koji se, možda, odriču tebe. Misliš li da se jedan Philip K. Dick pitao hoće li ga njegovi čitatelji "slijediti" ili ne? I sam, kao i ja, znaš odgovor. Je li on bio ili nije bio "pop"-autor? Mislim da se rijetki od nas brinu o tom pitanju.

Što se mene tiče, na to i ne mislim. Stvaram za čitatelje koji će me htjeti slijediti, u trenutku kad stvaram. Ako moje teologijske ili književne referencije zamaraju neke moje "čitatelje" (meni potpuno apstraktan pojam), mogu lako pronaći duhovnu hranu koja im je potrebna u djelima Anne Gavalda ili Nicolasa Reya, Floriana Zellera ili Virginie Despentes, tamo sigurno neće naići na citate nekog autora rođenog prije njihova rođenja. I da zaključimo, ovim putem mirno potvrđujem da ne pišem za duhove u potrazi za informacijama – pišem uz rizik da će me smatrati luđakom, rizik koji je time i smiješan, pišem za duhove u potrazi za Apsolutnim, da ne izgovorim onu veliku riječ protjeranu iz nove dekadentne skolastike – za ISTINOM.

Paranoičan delirij ili paraproročka iluminacija

Čitanje prvih odjeljaka Zelenog sunca za sve, teksta koji si objavio u pregledu Truplo se još miče, razbuktalo je moju znatiželju. U njemu pričaš o romanu-svijetu koji će se razviti u više dijelova.

– Dobro, taj se roman zove Villa Vortex. To je antipolicijski, dakle antipolitički roman, dakle "kriminalan" i religiozan. To je također roman o Čovjekovoj (de)kreaciji sebe sama, roman o Gradu, Tijelu, i brojevima. Genetski kôd, mit o Golemu, naracija kao Misterij – eto, ponešto o tom Trojstvu koje je bdjelo nad koncepcijom ovog romana. Ustanovit će se također da sam pokušao napraviti "hipertekstualnu" knjigu, drugim riječima knjigu u kojoj su citati iz drugih knjiga djelatno uključeni u pripovijest, na različitim razinama, i različitim "sredstvima". To je bila moja početna oklada za taj prvi "roman-svijet", u stvari "protusvijet": napraviti knjigu koja bi sažimala, i "konzumirala", čitavu ili samo dio imaginarne biblioteke (koja je nekim slučajem odraz moje osobne).

Živimo nesumnjivo u tamnom, odnosno morbidnom i smrtonosnom razdoblju. Ne mogu, ipak, ne primijetiti, naravno potpuno intuitivno, stalnu pa čak i sve veću prisutnost neke svjetlosti u tmini. Nešto kao tinjanje nade u pozadini uzastopnih šokova koje su nam priredili burzovni i političko-medijski sustavi. Je li to paranoičan delirij ili paraproročka iluminacija?

– Za naše neoracionalističko i postmarksističko razdoblje, ta su dva pojma istoznačna. Budući da je Bog izmišljotina kapitalističkih tvrtki kao što su IBM ili Coca-Cola, svaki će Krist morati biti istog trenutka razapet u ime "naroda", svaka "vizija" Marije koju se liječi "sveučilišnim" penthotalom i svaka iluzija o nekoj uzaludnoj nezemaljskoj "svjetlosti" kažnjena podsmjehujućim prijekorom novomagovske pod-kulture.

S francuskoga prevela Ursula Burger i Snježana Kirinić.

Montaža nekoliko razgovora objavljenih na www.laspirale.org

Francuski književnik Maurice Dantec, koji je napustio Francusku i preselio se u Quebec, kontroverzna je osobnost suvremene francuske intelektualne scene. Dok neki u njemu vide desničara (koji se čak "preobratio" na kršćanstvo), on je zapravo neuhvatljiva, kompleksna figura, autor koji u svojim različitim žanrovskim djelima (mješavinama crnoga romana, tehno-fikcije i eseja) stvara fikciju kao vrata prema beskonačnom, istodobno oglede, znanstveno-fantastične i religiozne knjige. Njegovo viđenje suvremenoga rastrganog svijeta, negdje između paranoičnog delirija i paraproročke iluminacije, omogućilo je nastanak možda najmodernijeg i najsjajnijeg djela posljednjih dvadesetak godina – istodobno fantastičnoga i odvratnog, uzbudljivog i napornog, radikalnog i reakcionarnog