Razgovor s Mauriceom G. Dantecom, Joséom da Silvom i Richardom Pinhasom

Tema koju smo zadali i koju ćemo daleko premašiti jest čovjek, i svrha koju ta toliko osobita vrsta može imati u svemiru, dakle – ljudski projekt.

– Maurice Dantec: To je zapravo veoma složeno. Sinoć sam ponovo čitao Mauricea Blanchota i zaključio da je ljudski projekt zacijelo na raskrižju. Postoji jedna opasna, no istodobno obećavajuća ideologija, to će se tek vidjeti, koja potječe iz Kalifornije, a sastoji se osobito u tome da se ljudsko tijelo smatra zastarjelim, a zastupaju je umjetnici kao što su Stelarc i neki drugi, zatim je tu Kiborški manifest Donne Haraway itd. To je škola ili idejni pokret s kojim sam se u određenom trenutku osjetio povezan, a ono što me je potaknulo da se posve otklonim od njega jest to što mi izgleda kao najistaknutije središte njuejdžovskog fašizma. Danas sam rastrzan između nekoliko tendencija. S jedne strane, svima nam je posve jasno da je s 20. stoljećem završila priča o čovječnosti, osobito nakon biopolitičkih iskustava poput onih u Auschwitzu, koja još nisu potpuno shvaćena niti analizirana, ne računajući nekoliko mislilaca koji se njima bave. Dakle, to nas obvezuje da ponovno razmislimo o tome što je čovječnost. Posebice u trenutku kada, nakon biopolitičkog razaranja čovjeka, očito dolazimo do procesa biopolitičke obnove čovjeka, možda nastavljanja nacizma u drugim oblicima koji mi se čine još opasnijima; jer ono s čime se, na neki način, u Auschwitzu eksperimentiralo jest kraj čovjeka. To znači krajnje uskraćivanje svake čovječnosti i zatiranje svega čovječnog u čovjeku. Nedavno sam opet pročitao Blanchotovu rečenicu u kojoj on kaže da je čovjek “onaj neuništivi kojega se može beskonačno uništavati”, te onda postavlja pitanje: što je to čovječnost, gdje ona počinje, gdje prestaje, kako ju je moguće uništiti i kakav je to tajni prikriveni projekt za njezinu umjetnu obnovu putem kibernetike, genske manipulacije ili kloniranja u naprednim zapadnim društvima. Ta pitanja postavljam si posljednjih četiri ili pet godina u nekim romanima, i nemam odgovora. Problem je u tome što se ni misao ne može prilagoditi proizvoljnostima politike ili gospodarstva. Mišljenje je djelatnost koja mora nastati iz vlastitih proizvoljnosti. To znači da će u trenutku kada budemo uspjeli misliti čovječnost, možda biti prekasno. To je mogućnost koju ne treba zanemariti.

– José da Silva: Izraz mišljenje odmah me je privukao zato što sam prije nekog vremena pročitao članak u kojem se opisuje iskustvo skupine istraživača iz Montréala koji vrlo ozbiljno proučavaju ljudsko mišljenje. Njihov je cilj da ga uspiju prisluškivati i zatim ga povezati sa satelitom, preko valova koji se mogu odašiljati, slično kao kod dupina. Oni su došli na to da jednostavno treba uhvatiti misao.

A što se to hvata, što je misao?

– José da Silva: Misao, to je pamćenje koje smještam u dušu, i ne razdvajam dušu i misao, jer duša je pamćenje mišljenja.

Treba li nam više ljudsko tijelo?

– Richard Pinhas: Dvije-tri riječi koje su izgovorene potaknule su me da pomislim na jedan proces. Maurice često govori o karbonskom biću umjesto o čovjeku, da bi odbacio zastarjele pojmove subjekta ili čovječnosti, a to nije nimalo blesavo. U danom smo trenutku govorili o biološkoj jedinstvenosti, “biojedinkama”. Trebalo je, dakle, pronaći izraz koji odražava misao koja se odnosi na neki predmet, recimo na čovjeka ili na subjekt. A tamo, imali smo biće koje je bilo u glibu, posve prizemno. Sve je to bilo jednostavno grananje vrsta. I u jednom trenutku izdignulo se ono što će postati čovjek, ili ta biološka jedinstvenost. Tu su tendenciju opisivali mnogi mislioci, među kojima i Leroi-Gourhan na primjer. Sisavac se uspravlja i na taj se način počinje oslobađati jedan ud. Usporedno s time mijenja se i morfologija, mozak se razvija, grananja unutar živčanog sustava postaju sve složenija, i možda ćemo upravo tu dobiti sveobuhvatnu mrežu nukleinskih podanaka. Dakle, ruka se oslobađa, zoon izlazi iz gliba i ubrzo postaje politička životinja. Slijedom toga nastaju i predmeti, ti predmeti kao slučajno, uskoro postaju ratno oružje. Svaka povijest čovječnosti prolazi kroz to. I oslobođenje jedne ruke omogućit će ustanovljenje predmeta od onoga što je čovjeku nasuprot. U vezi s time pala mi je na pamet ideja koja je bila u modi krajem sedamdesetih, i koja je bila dobro smišljena, no o kojoj je Lyotard veoma malo govorio u jednom zgodnom tekstu pod naslovom Nečovjek, a koja mi se čini važnom. Rezultat upućuje na tu tendenciju koju su osmislili antropolozi, sociolozi, filozofi poput Leroi-Gourhana. Ta je tendencija svojevrsni fenomen, bez obzira na političku ideju u koju se može umotati, bez obzira na to kakve su naše ideje, od najnazadnijih razmišljanja o sumraku Zapada pa sve do najljevijih ideja, preko onih neodređenijih koje je iznosio Sloterdijk. To oslobođenje napokon stiže do ljudskoga tijela koje je oslobođeno zemaljskih okova, koje je bilo u stanju uočiti taj povijesni razvoj. Čovjek se uspravlja, oslobađa ruku, pronalazi misao, počinje razmišljati o predmetu, predmet odlazi i predmet nas navodi da razmišljamo o budućem stanju, da se zapitamo: treba li nam ljudsko tijelo? Je li to, s tehnologijama proizišlim iz tog oslobođenja samoga tijela, sljedeći korak? Pokušajmo shvatiti što bi to moglo značiti. To bi bilo biće kojem više čak ne bi trebalo tijelo. Postojali bi samo veliki mozgovi, nakon što bi tijelo kakvo poznajemo doživjelo zadnji stupanj mutacije. To znači da ljudsko tijelo, ako izuzmemo seksualne i ponižavajuće fantazme, da se poslužimo lakanovskim terminom, te njegove funkcije žudnje, više ne služi ničemu. Možemo daljinski-ovo, daljinski-ono djelovati na 98 posto “humanih” ili “bivših humanih” funkcija.

– Maurice Dantec: Dakle, ono se ponovo izdužuje, kao na početku…

– Richard Pinhas: Što bismo dobili od toga budućeg mutanta, onoga čiji je mozak okružen tijelom koje bi služilo samo za reprodukciju, dakle koje više ne bi postojalo? Ako više ne trebamo tijelo, ostavimo po strani njegovu reproduktivnu funkciju, imamo samo mozgove koji komuniciraju. Kako bi izgledalo društvo sastavljeno samo od mozgova koji komuniciraju? Dakle, to je novi korak u mutaciji prema onom Lyotardovu “predviđanju”, u kojemu mozgovi međusobno razgovaraju i zajednički proizvode uz pomoć svih tehnoloških strojeva koje poznajemo. Imali bismo meta-tehnološko-neurotični predjel, koji je Maurice počeo razvijati u svojem odličnom romanu Villa Vortex. I s druge strane, što bi postala funkcija tijela kao fizičkog tijela?

Tijelo nakon smrti

– José da Silva: Ja sam imao važno iskustvo koje nazivamo iskustvo na granici smrti. Zašto imamo tu potrebu da naše tijelo ponovo postane cjelovito, jer je riječ o osjetima koji su posve osobni, ako mutacija djeluje tako da u određenom trenutku ili nekom drugom, više ne trebamo to tijelo.

– Maurice Dantec: Meni se takav način razmišljanja, gdje se govori kako mišljenje više nema potrebu za tijelom, čini izopačenim. To ultramodernističko shvaćanje mišljenja kao nečeg što bi se moglo odvojiti od tijela i reinstalirati se u tehnološkim uređajima, to pitanje čemu tijelo, izgleda mi kao ispunjenje zapadnjačkog metafizičkog racionalizma koji doista nalaže temeljito odvajanje ustroja tijela od ustroja mišljenja. Dogodilo se da sam u svojim skromnim istraživanjima počeo upirati prstom u određeni broj problema, osobito onih iz platoničke tradicije, a rješenje mi se začudo pokazalo u izvornim kršćanskim doktrinama, posebice onima koje govore o svjetlosnom tijelu, slavljenju tijela i prosvjetljenju tijela. I primijetio sam da se u tekstovima od prije petnaest stoljeća, onima crkvenih otaca, osobito grčkih, stalno ističe činjenica da, iako je ljudska duša predodređena za uskrsnuće, ne treba zaboraviti da u kršćanskoj doktrini postoji i uskrsnuće tijela. Dakle, nije riječ samo o nekoj vrsti virtualnog tanatološkog svijeta, u kojem bi se eventualno našle samo eterične duše, neuhvatljivi duhovi, nego kršćanska doktrina posljednjega suda izričito govori da će u trenutku uskrsnuća uskrsnuti tijela, što možda podrazumijeva ideju golemog programa za restrukturiranje DNK kozmičkih razmjera. To u svakom slučaju postavlja pitanje poimanja tijela i duha. U postkršćanskom zapadnom svijetu, nakon Descartesa i nakon prosvjetiteljstva, materijalizam je začudo postao konačni idealizam, dok su idealizmi tek blagoslovili temeljito odvajanje tijela od duha. Je li ta obećana ontološka perspektiva, to jest zamisao o duhu koji više ne bi bio u tijelu, moguća i zamisliva? Zar u iskustvima na granici smrti nema i posve nepoznatih pojava koje uključuju i tijelo? U trenutku fizičke smrti u DNK-u se odigrava iznenađujući fenomen koji se zove birth-retro-transpositional, a koji uzrokuje to da se većina genetičkih nizova DNK gasi, recimo da se prebacuju na “off”. Ali suprotno tome, nizovi koji su cijeloga života bili namješteni na “off” iznenada se upale, što uzrokuje to da sva ta iskustva, pa i ona izvantjelesnoga podrijetla, podrazumijevaju vrlo specifičnu aktivnost fizičkoga tijela, dakle i fizičkoga mozga.

José, od tvojeg iskustva na granici smrti prošle su tri godine. Možeš li nam objasniti kako se to dogodilo?

– José da Silva: To je prilično zgodno jer namjera mi je bila darovati život, zato što je bila riječ o darivanju organa, a kao posljedica tog darivanja koje se odigralo loše dobio sam plućnu emboliju koja se veoma loše razvijala. Na kraju sam “izgubio” život. Trebalo je šest sati masaže srca da bi me oživjeli i vjera profesora da se mogu oporaviti. Smatram da je uvijek potrebno neko polje za eksperimentiranje. Kada sadite cvijeće, trebaju vam sirovine, a naše je tijelo i dalje sirovina. Što god učinili da se razvijate usporedno s tehnologijom, uvijek vam je potrebna i sirovina. Naprosto je riječ o određenom stupnju evolucije.

Kako si osjećao svoje tijelo tijekom tog iskustva na granici smrti?

– José da Silva: Više nije bilo tijela. Kada proživljavate takvo iskustvo, to se odigrava tako brzo da nemate vremena shvatiti da ga proživljavate, ali ga proživljavate. Za mene, to je trajalo pet minuta, a rekli su mi da je trajalo dvanaest sati. Mi vidimo tijelo, no, ono nije fizičko, nije prijeko potrebno. Ali ono postoji. Mi ga vidimo, nekima je to bolno jer je očuvana prisebnost, povezuju se stvari koje su pritajene i u jednome trenutku postavlja vam se pitanje, ili si sami postavljate pitanje: “Želiš li napustiti svoje tijelo ili ne želiš?” No, pitanje se postavlja i izvanredno je to što mi izabiremo kako ćemo odgovoriti.

Mutna stanja ili zajednički jezik?

– Maurice Dantec: Rekao si nekoliko stvari koje izazivaju niz pitanja istodobno. Na primjer, ne želim polemizirati jer to nije cilj ovoga razgovora, ali poimanje tijela kao sirovine podsjeća me na žalost, nemoj to shvatiti krivo, na Heideggerovu rečenicu o industrijskoj proizvodnji trupala. Dvadeseto stoljeće je trenutak kada je postalo moguće svesti pojedinca na tijelo, na neko anonimno i digitalno tijelo unaprijed predodređeno za uništenje, zato što je ono samo sirovina. Ono je samo ljudski materijal – nacisti su upotrebljavali termin “figure”. Sama činjenica da u 20. stoljeću – premda je ono čvorno stoljeće iskustva koje ipak dolazi iz dalje prošlosti – možemo tijelo shvatiti kao sirovinu, već je znak moguće katastrofe.

Nadalje slijedi da problem s iskustvima na granici smrti jest upravo to što su nam u današnje doba granična iskustva postala još neodgonetljivija nego u srednjem vijeku. Jednostavno zato što smo ušli u doba demokracije mišljenja, u kojemu će svaka osoba koja doživi iskustvo na granici smrti moći izvući određeni broj vlastitih zaključaka, ali se zapravo neće stvoriti homogeni korpus mišljenja koji bi se odnosio na tu pojavu. Treba, dakle, biti veoma oprezan zato što su ta granična iskustva, bilo da je riječ o iskustvima na granici smrti ili onima pod utjecajem određenih droga, začudo na putu da postanu novo vezivno tkivo postmoderne ideologije koja riskira da iskorijeni svaku istinsku opasnost u tom mišljenju, ali opasnost koju ja smatram donekle pozitivnom ako to sve ima smisla, ili stvarnim dovođenjem u pitanje vrijednosti na kojima su stvorena ne samo naša društva, nego i mi kao pojedinci, na primjer pojam subjekta itd… Zbog toga kada čujem ljude da pričaju o iskustvima na granici smrti, osobno ih nisam proživio, ne mogu procjenjivati umjesto njih, uvijek imam dojam da se ta iskustva pokušavaju objasniti s pomoću pojmova koji nisu apsolutno prihvaćeni, što uzrokuje to da vrlo brzo ulazimo u pomalo mutna neodređena stanja, u kojima je lako zaglibiti.

– José da Silva: To što kažeš veoma je zanimljivo, ali imao sam prigodu raspravljati s ljudima koji su imali isto iskustvo, zato što sebi naravno nakon takva iskustva postavljate pitanje jeste li i dalje isti, i primjećujete da između svih tih ljudi postoji jedna dodirna točka. Svi smo ga proživjeli na različit način, kao rezultat različitih pojava, ali svi imamo jednu dodirnu točku, postoji dakle jedan zajednički jezik. Ali u prevođenju toga jezika naravno zamuckujemo. No, kada mi se to dogodilo, već sam imao iskustvo onoga što nazivamo preispitivanjem sebe, ili brojnim drugim imenima, i potjecao sam iz obitelji koja je izvodila religijske i tradicijske obrede. Pripadam obiteljskoj lozi čiji korijeni sežu u 170. godinu prije Isusa Krista i religijski obredi oduvijek su nas privlačili, a mene osobno privukla su iskustva izazivanja latentne smrti. Iz tih iskustava stječemo stajališta koja će utjecati na naše ponašanje. Kada mi se dogodilo to iskustvo na granici smrti, neka stanja su bila ista kao ona do kojih se moglo doći i kroz religijske obrede u kojima se izaziva latentna smrt, a ipak to nije bilo posve isto.

Za tebe također možemo reći da si tibetanski redovnik i majstor borilačkih vještina.

– José da Silva: Zovemo se redovnicima zato što težimo tome da budemo uravnoteženi, da ostvarimo fizičku ili drugu ravnotežu. Ljudi često viđaju redovnike kako sjede u mokutso položaju za meditaciju. Ne, redovnik je ipak netko tko je neprestano u potrazi, on je istraživač. Nas smatraju bojovnim redovnicima. Ratovi su se promijenili. Postali su intelektualni koliko i fizički, a naš je cilj da, kada se pojavi neko oružje – to može biti sablja, ali i pojedinac može biti oružje britko poput noža – djelujemo tako da sva ta oružja ne postaju britka u bilo koje vrijeme. Zadaća je učitelja da pokuša biti najkorisniji u pravom trenutku.

Između fašizma i kripto-religije za glupane

– Richard Pinhas: Želio bih dodati nešto o tom načinu razmišljanja prema kojemu bi čovjek bio dematerijaliziran u nekoj vrsti elektroničke ili molekularne budućnosti, u čistome stanju. U Mauriceovoj knjizi kao da postoje dvije razine, to mi se veoma svidjelo. Imamo načelnika policije, imamo serijskog ubojicu s njegovim pomagalima itd… A imamo i jednu drugu priču koja se ne događa naknadno, nego istodobno, mogli bismo je čitati neovisno, imamo svojevrsnu istodobnu suprisutnost, istinsku istodobnost događaja i ljudi, ljudskih bića, koja više nisu subjekti, nego prava elektronička bića. Nema više subjekta, postoje antene, primopredajnici, elektronički oscilatori, pa njima hvatamo ili ne hvatamo ono što se događa, te istodobno dok se ljudi dodiruju, govore, premještaju na geografskoj kugli, odbacujemo povijest jer svatko zna da ona ne postoji. Imamo, dakle, neku vrstu geografske ploče na kojoj se razmještaju elementi i bića, te istodobno, a to je veoma važno, ta simultanost, nešto što je ili utjelovljeno ili raztjelovljeno, to nije jako važno, nešto što bi spadalo u red imanentne transcendencije. A tamo, to kažem bez dvosmislenosti, u smislu u kojem se Husserl poziva na to, nešto što je iza, što čak ne spada u red virtualnog kroz stapanje s tekućim procesima, nego bi spadalo u red onoga što dolazi neposredno iza i što se istodobno ostvaruje u procesu stalnog dodavanja, pojačavanja zbilje svaki put za +1. Ono što je zanimljivo u ideji ne-tijela nije sama ideja o nestajanju, ne više od erotičnih priča s kojima smo svi povezani, bilo preko droge ili preko ljubavnih iskustava, nego ideja, ako podrazumijevamo na primjer da mozak ne stari zato što više nema tijela, putovanja kroz svemir. To je primjer, premda posve bizaran, koji postaje ostvariv za stvarnu jedinku zato što više nema vremenitosti, nema starenja, nego samo ono što smo malo prije nazvali mozgom bez tijela. Slijede mnogi zaključci, pa bismo mogli veoma brzo reći da teorija poput te može postati fašistička, to je istina, preko eugenike, preko selekcija toliko hvaljenih s ove ili one strane. Doista se nalazimo na crti raskida, loma, jer s jedne strane upadamo u fašizam, a s druge u prijetvorni idealizam, u kripto-religiju za glupane. Ja, kao materijalist, smatram da Maurice iznosi fascinantnu ideju. Na primjer, kada čitam izraze o kristovskom biću, prema Mauriceovu zapisu, čini mi se da imam posla s nečim energetskim, s elektroničkim zgušnjavanjem. Možda ne elektroničkim, ali zgušnjavanjem svih magnetskih polja. To je i ontološko zgušnjavanje, rekao bih poglavito ontološko. Dakle, važno je to što umjesto dvaju romana koji slijede jedan za drugim imamo dojam, i to je prvi put da je to prisutno u pripovijedanju, da postoji neka vrsta zalihe sinkronijske istodobnosti, možda onoga za što je Jung upotrijebio izraz sinkronicitet, i što je Nietzsche nazivao našom nutarnjom istodobnošću, koja čini da se istodobno odigrava ono što netko pokušava staviti u prostor. Počevši od trenutka u kojemu to dospijeva u prostor, dospijevamo do politike, od Aristotela sve do post-neo-meta-konzervativnih Amerikanaca ili kako god hoćete, i nalazimo se na drukčijem i posve zanimljivom polju djelovanja. Ali treba reći da tu još ne postoje pojmovi, ne postoje modeli, nego tek ideja da je nešto moguće i da na tome treba raditi.

Postoji li pritom neki kraj ili se on tek izgrađuje?

– Richard Pinhas: Vjerujem da je to proces procesa, to je realizacija, to je nastajanje procesa, to je nešto kao stalna mijena, to je proces neprestanih promjena, taj koncept postoji kod Deleuzea. Zanimljivo mi je kod tebe to da imaš gotovo pobožan odnos prema tijelu. To je ono što sam smatrao atletikom, jer ti dovodiš tijelo u krajnja stanja. Mogli bismo te upitati o odnosu između fizičkoga tijela kakvo poznajemo i onoga što bismo mogli prepoznati kao odlazak u krajnosti.

Programiranje nestanka čovjeka

– José da Silva: Vraćam se na sirovinu. Jednostavno nastojimo shvatiti mogućnosti našega tijela da bismo ih bolje iskoristili, da bismo tijelo osposobili da ode još dalje u samoistraživanju. Dovodimo tijelo u stanja u kojima imamo potrebu vratiti se u tijelo. Stavljamo ga u stanje “neuspjeha”, i to dovođenje u “gubitnička” stanja daje nam poticaj da poradimo na razlogu izostanka reakcije i omogućava nam da shvatimo zašto tijelo ne želi učiniti napor koji od njega tražimo. Naše tijelo ima mogućnost evolucije ako mu pružimo sredstva za nju.

– Maurice Dantec: Potpuno se slažem s time, ali čini mi se da se tu javlja i jedan problem. Mnogo se govori o evoluciji, kao da je osim nekoliko izgreda, od trenutka kada je čovjek oslobodio svoju ruku te stvorio i predmete i svijet, postojao više ili manje pravocrtni napredak. Kao da se čovjek na neki način gotovo prirodno uzdiže prema boljemu. Takvo viđenje nije toliko staro jer se podudara s pojavom industrijske revolucije, a problem koji se, čini mi se, pojavljuje na obzoru dosadašnje humanosti, kao što je govorio Richard, jest ovaj: nije li smjer u kojemu se kreće čovječanstvo zapravo nazadak? Doista, nije li sva tehnika i rekao bih tehnički poredak, koji je danas raširen od jednog do drugog kraja polutke, u službi programiranja nestanka čovjeka upravo na polju njegova vlastita otuđenja? Jednako tako kao što je kapitalizam očito na putu da ukine sustav fiksnih plaća, upravo na polju samoga platnog otuđenja. Sve mi se to čini vrlo problematično zato što mi izgleda da mutacije o kojima ste govorili i za koje postoji opasnost da bi uskoro mogle biti izvedive unutar ljudskoga tijela, koje su u stvari već tu, idu u smjeru robovanja društvenoj matrici, na primjer priključenju živčanih sustava na elektroničke naprave, a to su stvari na kojima Richard i ja radimo na glazbenom i konceptualnom planu već neko vrijeme. To također može biti, i od toga ne treba prati ruke, način integriranja mreže unutar tijela. To znači da će tijela biti obilježiva, da će se ponovo vratiti u stanje ljudskog materijala, bit će ih moguće genetski slijediti, pratiti s pomoću GPS-a itd… Moguće je da između istine i laži ili između katastrofe i spasenja postoji tek toliko prostora da u njega stane list cigaretnog papira za umatanje jointa, na primjer. Već je Krist, Isus izrekao sličnu rečenicu u Novome zavjetu, ne sjećam se više točno kako glasi, ali u njoj objašnjava kako između njega i Antikrista stoji tek list papira. U redu, dakle između naše budućnosti podređene društvenoj matrici kroz tehnološka sredstva koja će tijelo učiniti zastarjelim i mogućnosti nastanka antene, kozmogonijske budućnosti čovjeka, to je to… Heidegger govori o toj zoni postojanja u kojoj počiva najveća opasnost. Vjerujem da smo već potpuno u tome. To je taj svijet koji se otvorio, a istodobno to je također, kao što je govorio Hoelderlin, mislim, svijet najviše milosti, trenutak kada je čovjek točno na rubu ponora. To je također trenutak u kojemu će njegova svijest, njegova misao prijeći u djelovanje, znači ne homo faber koji će proizvoditi predmete, nego trenutak kada misao postaje radnja kao takva. I možda je to upravo onaj trenutak u kojem čovjek može biti spašen i, da posljednji put citiram Heideggera, trenutak kada će nas samo neki bog, kao što je govorio u svojim poslijeratnim predavanjima, moći spasiti…

Uvijek hodamo po oštrici britve

– Richard Pinhas: Dickovski bog… Zamke su mnogobrojne. U hajdegerovskoj matrici, bog se javlja nakon svijeta titana, dakle kao obzor. Kao objava događaja ili događaj objave. Moguće je preokrenuti povijest, dakle zaustavljamo povijesne događaje i ponovo upadamo u svijet u kojemu bogovi opet dobivaju smisao, a u spomenutome slučaju on se okreće grčkim bogovima te otprilike vidimo kamo to ubrzo vodi, i zato ne treba upasti u zamku da ponovo izumljujemo kotač… Dok iza riječi bog, u smislu u kojemu se Maurice njome koristio, ili kristovskog pokreta, stoji, mislim, velika energetska matrica koju tek treba definirati i u kojoj se mogu proizvoditi događaji. Uvijek smo u toj proizvodnji događaja ili u očekivanju da se nešto dogodi, i sigurno je da se krećemo po oštrici britve. Ja sigurno ne bih upotrijebio iste termine, čak i kada bih preuzeo metatroničku postavku, ili anđela s licem, bilo bi to samo u njegovoj funkciji globalnog elektroničkog mehanizma za primopredaju energija, energetskih oscilacija putem budućih antena. Ovdje se pokušava zasnovati cijela teorija, nije riječ o tome da kažemo kako su anđeli ovdje zato da bi vukli Božja kola, Merkabu, i da bi se izgovorilo 631 Ime. Umjesto toga, treba vidjeti da u svakoj etapi postoje iznimno žustre, žestoke, oštre opasnosti i da se s tom problematikom uvijek i na svaki način krećemo po oštrici britve. I da ako nismo na njoj – ne napredujemo, nego samo ponavljamo ono što je već ovdje. Dakle, upravo želimo ponavljati, ali ponavljati u različitostima.

S francuskog prevela Snježana Kirinić