Razgovor s Michaelom Hardtom

Gospodine Hardt, ako je vjerovati Toniju Negriju i vama, kapitalizam će se unutarnjim proturječjima sâm dokinuti .

– Da, u tome smo vjerni Marxovi pristalice.

Trenutno je čitav svijet zahvatila financijska kriza, koja uništava imovinu koja se mjeri u milijardama. Je li to kraj kapitalizma?

– To jest kriza, ali nije kolaps. Cinično bismo mogli reći: jedni gube, a drugi dobivaju novac. Usprkos tome, ova je kriza, naravno, opterećujuća. Ona pokazuje do čega se kapitalizam razvio. Živimo u društvu kojim dominiraju dioničari. Marx je to stanje ironično nazvao “socijalizmom kapitalista”.

Financijska kriza i izbori u SAD-u

No, barem su neki kapitalisti s pravom izgubili svoju moć. Vlada SAD-a počinje prebacivati neke banke u državno vlasništvo.

– Ali ta vlada djeluje u kapitalističkom duhu. Sve je već rečeno time da nakon svake akcije spažavanja rastu burzovni indeksi. Uz to, nastala je i hipotekarna kriza, jer američka vlast i dalje ulazi u proračunski deficit. Najprije je sustavno uništavana socijalna država. Siromašni su potom umireni jeftinim hipotekama. Od toga su profitirale samo banke. One će biti spašene i iz sljedeće krize, kada siromašni više neće moći plaćati dugove sa svojih kreditnih kartica.

Postali ste svjetski poznati svojom tezom o Imperiju. Nacionalne su države još samo prazne ljušture; u globaliziranom kapitalizmu moć više nije koncentrirana na jednom mjestu, nego “svugdje i nigdje”. Ipak, upravo ova financijska kriza pokazuje da vlade još uvijek mogu energično djelovati.

– Nikad nismo rekli da su države potpuno besmislene. No, one sâme ne mogu uspostaviti nikakvu globalnu strukturu moći. Upravo je vojni poraz u iračkom ratu dokazao da su prošla vremena imperijalizma nacionalnih država – usprkos Bushevim, Cheneyevim ili Rumsfelsdovim snovima. Financijska je kriza posljednji čavao u lijesu fantazija o SAD-u kao velesili.

Ako nitko drugi, onda barem republikanski predsjednički kandidat McCain gleda stvari drukčije.

– Demokratski kandidat Obama je, naravno, simpatičniji od McCaina. No, u konačnici gotovo da i neće biti razlike, bez obzira koji će od njih vladati. Nova američka vlast u svakom će slučaju morati slijediti antibuševsku politiku. Primjerice, više se neće moći napadati Iran. Troškovi rata u Iraku i sadašnje financijske krize postavljaju američkoj politici vrlo uske granice. Vjerovanje da bi Sjedinjene Države mogle vladati svijetom je zastarjelo.

Mogućnosti promjene

Revolucija se, dakle, događa bilo kada, sâma od sebe? Ili joj je potreban revolucionaran subjekt kako bi nadvladala kapitalizam?

– To nije proturječno, čak niti kod Marxa. Da bi se društvo promijenilo, mora ga se analizirati.

No, trenutno nedostaju revolucionarne mase. Usprkos financijskoj krizi, klimatskim promjenama ili oskudici hrane, čak se i na društvenim  forumima smanjuje broj sudionika. U Malmöu se nije skupilo više od osam tisuća antiglobalista.

– Pokreti ne funkcioniraju po logici prema kojoj bi sveobuhvatnija kriza rezultirala i većim zamahom. Ni Francuska revolucija nije se dogodila u godinama kada je glad bia najveća.

Vi dakle tvrdite da je revolucionarni potencijal u “mnoštvu”, šarenom savezu različitih pokreta. No, u Malmöu su mnogi aktivisti tu rascjepkanost doživjeli kao iscrpljujuću i neproduktivnu. Da bi se uspješno borilo protiv neoliberalizma, moralo bi se usredotočiti na manje tema.

– Je li iscrpljenost zaista tako velika?

Vjerujem da jest.

– Moja bi prva reakcija bila: društveni pokreti ne smiju nastojati posvetiti se samo jednom jedinom programskom cilju, kojeg je odabralo njihovo središnje partijsko vodstvo i koje prenosi mala skupina glasnogovornika.

To zvuči kao da su se kritičari globalizacije razvili u svojevrsnu Komunističku internacionalu.

–Od 2003. do 2006. taj je pokret bio vrlo centraliziran, i možda je bilo neizbježno da se usredotočio samo na ratu u Iraku i kampanju protiv Busha. No, istovremeno je nestalo zabavnosti, radosti eksperimenta i raznolikosti

Koliko nade?

Nije li jednom pokretu potreban jedan jasan protivnik poput Busha?

To je bio korak unazad u odnosu na stariji oblik lijevog aktivizma. Opet se krenulo od pogrešne pretpostavke da samo Sjedinjene Države mogu diktirati globalnu politiku. U tome su antiglobalisti između 1999. i 2003. bili napredniji i eksperimentirali su s različitim protivnicima, kao što su WTO, EU, G-8, IWF i Svjetska banka. To je bio vrlo inteligentan oblik gradnje teorije o tome kako bi mogla izgledati nova globalna struktura; moć je danas razdijeljena u čvorištima jedne mreže.

Kako će se to dalje razvijati?

– Sada počinje nov ciklus društvenog otpora, nakon što je propao Bushev rat protiv terorizma. Kreativnost i želja za raznolikošću ponovno su se vratile. Otpor prema sastanku na vrhu skupine G-8 u Heiligendammu bio je početak.

Jesu li, dakle, akcije u Heiligendammu bile više od neuspješnog happeninga?

– Uvijek se iznova pojavljuje ta kritika: kako se može biti uspješan, ako se slavi samo ulične akcije? Pritom se previđa kakva unutarnja proturječja proizvodi kapitalizam. U svojoj novoj knjizi Common Wealth pokušali smo pokazati da kapital nastoji prisvojiti sva kulturna djelovanja zajednice. To izaziva otpor. U Boliviji su se siromašni borili protiv privatizacije vode, u Argentini su nezaposleni osnovali vlastite radionice, u Parizu su se mladi u predgrađima pobunili protiv društvenih mehanizama segregacije. To su prvi glasnici.

Vaš je optimizam uvijek fascinirao čitatelje.

– Ne volim riječ “optimist”. Njome se često implicira da ste ludi. Za sebe bih rekao da sam pun nade.

Ljubav kao sredstvo otpora

Kada opisujete kako je kapitalizam automatski izazvao društveni otpor, usredotočujete se na demokratske aktiviste. No, ne postoji li mnoštvo pokreta i na desnici koji nastupaju kao društveni otpor, poput desničarskog populizma u Europi ili islamizma.

– Naravno da će se uvijek iznova pokušavati uspostaviti društvene hijerarhije. Protiv tih se silnica treba boriti. No, iz postojanja rasističkih stranaka ne smije se zaključiti da je prava demokracija načelno nemoguća samo zato što su ljudi tobože preloši da bi sâmi sobom vladali.

Borbu društvenih pokreta opisujete prilično sentimentalno. Na kraju vaše nove knjige obećajete “ljubav”, “patnju” i “suze koje će se proliti”. Ne bojite li se kiča?

– Zapanjuje me koliko bolno uznemireno mnogi reagiraju čim Toni i ja počnemo govoriti o ljubavi. Ali, kod nas nije riječ samo o novom promišljanju političkih pojmova, nego i političkim osjećajima. Borba za pravu demokraciju ima veze sa strastima jednako onoliko koliko i s razumom.

S njemačkoga preveo Trpimir Matasović.

Razgovor je objavljen u časopisu Die Tageszeitung 22. rujna 2008. Oprema teksta redakcijska.