Razgovor s Mihailom Ryklinom

Sljedeći je intervju napravljen u Berlinu 25. ožujka ove godine. Samo nekoliko dana ranije, a da mi to nismo znali, nestala je Ryklinova žena. Ovim putem kao redakcija izražavamo žaljenje i punu moralnu potporu Mihailu Ryklinu.

Između retrofilozofije i suvremene filozofske misli

Od devedesetih godina kontinuirano radite na širenju suvremene filozofije u Rusiji, prvenstveno francuske filozofije, o čemu svjedoči i Dekonstrukcija i Destrukcija, vaša knjiga razgovora s vodećim filozofima današnjice poput Jeana Baudrillarda, Félixa Guattarija, Paula Virilia i drugih. Osim toga preveli ste na ruski i izdali Deleuzea, Derridaa, Foucaulta, Barthesa itd. Odakle taj interes i kakva su trenutačna strujanja u ruskoj filozofiji?

– Filozofska narodnost je krajnje složena stvar i gotovo da nema ništa zajedničko s običnom, legitimacijskom narodnošću. Osnovne teme suvremene francuske filozofije dolaze iz Njemačke i vuku porijeklo iz Heideggerove polemike s Nietzscheom poslije glasovitog frajburškog rektorata (1933.-1934. godine). Dekonstruktivistička škola zauzima u njihovoj raspravi položaj koji je bliži Heideggeru (naravno, ne u političkom, nego u povijesno-filozofskom smislu), a “šizoanalitička” (na čelu s Foucaultom i Deleuzeom) – Nietzscheu. No osnovne metafizičke teme, kao što je poznato, nisu nastale u Njemačkoj, nego u antičkoj Grčkoj. Smatram, kao i moj učitelj Mamardašvili, da javna demokratska kultura treba filozofski jezik koji je slobodan od narodne egzotičnosti (ali koji je, naravno, idiomatski, tj. neslobodan od narodne specifičnosti) te da je takav jezik Rusiji potreban više od “drvenog željeza” kao što je religijska filozofija ili neodređeno euroazijstvo.   

U vezi s prethodnim pitanjem, možete li nam reći koji su točno teorijski uvidi i modeli bili za vas osobno plodotvorni u promišljanju sovjetskog totalitarizma i suvremene ruske političke situacije? U Pismima iz Moskve se, recimo, dosta osjeća utjecaj Rolanda Barthesa, a i u vašim spisima o arhitekturi do izražaja dolazi semiološka perspektiva, odnosno iščitavanje ideologije iza različitih pojavnih znakova.

– Na mene je najprije, u studentskim i postdiplomskim godinama, utjecala strukturalistička antropologija (napisao sam disertaciju o rusojizmu Lévi-Straussa), zatim Foucault i Deleuze, a početkom devedesetih godina prije svega Jacques Derrida, s kojim sam imao sreću raditi na nekoliko projekata u Parizu. Tlo na koje je naišlo to znanje bio je staljinistički marksizam, koji se od svih ostalih marksizama razlikuje svojom filozofijom zapovijedi. “Radi ono što smo naredili ili umri!” – to je njezina deviza. A sve ostalo treba jednostavno naučiti napamet.

Recepcija poststrukturalizma u Americi, najbolji je primjer Derrida, ali i Foucault, protekla je bez većih zastoja, odnosno upravo je tamo doživjela svoj veliki boom. S obzirom na početno nepostojanje prijevoda ključnih djela francuskih postrukturalista možete li nam reći kako je tekla recepcija u Rusiji, točnije na kakve je filozofske temelje ona naišla u Rusiji (kakva je filozofska tradicija u tom trenutku do dolaska poststrukturalizma postojala u Rusiji)?

– Danas u ruskoj politici prevladavaju nacionalističke tendencije, a u sferi mišljenja različite retrofilozofije, ponovna vraćanja na svakojake početke (na Solovjeva, Fedorova, Pobedonosceva, Dostojevskog i tako dalje). To je općenito karakteristično za fašističke režime (i to ne obavezno nacional-socijalističkog tipa). Sve one prekidaju s filozofijom koja nastaje na agori, u javnoj sferi, te započinju propovijedati sumnjivu ezoteriju. U takvoj intelektualnoj klimi državi je puno lakše primjenjivati metodu nasilja; ipak je nejavna misao opskrbljuje figurama neprijatelja.  

Rusija kao kultura dijaspore

U jednom intervjuu opisujete Rusiju kao filozofski “zaostalu zemlju” u kojoj se, zbog nedostatka filozofskog aparata, kritička misao uvijek ostvarivala u književnosti. Kakav je danas odnos između ruske filozofije i književnosti, pronalazi li ona i danas nefilozofske diskurse u kojima se ispoljava ili je razradila svoj alternativni kritički aparat?

– Usprkos tome što govore sami ruski pisci, književnost je u Rusiji izgubila nekadašnji profetski status, prestala je biti vodećom duhovnom praksom. No ni filozofija s humanističkim znanostima nije se mogla učvrstiti na tom položaju. Stvorio se vakuum u kojem se šire svakakva “učenja o Sofiji”, “duhovnosti” i “vođene demokracije”. No nemoguće je razumjeti rusku kulturu bez dijaspore; to je europska kultura s najvećom dijasporom, milijuni njezinih predstavnika žive po cijelom svijetu. Ako pogledamo na ono što oni rade, paleta će biti kudikamo raznolikija i dojmljivija. Na primjer, ja već oko deset godina znatno više radim na Zapadu nego u Rusiji, dakle dio sam europske i ruske kulture, no pišem uglavnom na ruskom jeziku. I takvih ljudi ima prilično mnogo (Grojs, Jampoljskij, Epštejn, Boim, Smirnov i tako dalje).

S obzirom na to da često surađujete s vodećim svjetskim filozofima, možete li reći kakav je danas dijalog između ruskih i zapadnih filozofa, vlada li još uvijek potpuno nerazumijevanje kao na seminaru u Dubrovniku prije 18 godina, kada su zapadni filozofi s negodovanjem primili Mamardašvilijeve riječi o zapadnim društvima kao normalnim ljudskim društvima, a sovjetski filozofi tvrdnje zapadnih filozofa o utopijskom potencijalu sovjetskog eksperimenta?

– Gotovo za 18 godina, koliko je prošlo od povijesnog susreta u Dubrovniku, taj se rascjep suzio, postao je manji, iako za njegovo potpuno ukidanje – ako je tako nešto uopće moguće zamisliti – treba proći još nekoliko desetljeća. Na Zapadu sada više znaju o SSSR-u, a mnogi su istočnoeuropski intelektualci koji su živjeli na Zapadu shvatili da i na Zapadu nije med i mlijeko. Uvjeren sam da Mamardašvili danas ne bi tako nešto rekao, kao što ni Frederic Jameson ne bi više veličao prednosti realnog socijalizma.

Uspoređujući situaciju u Njemačkoj i Rusiji poslije pada Berlinskog zida, često tvrdite kako je krucijalna razlika u tome da u Rusiji uopće nije došlo do “suočavanja s prošlošću”. Osim toga, tvrdite da se postsovjetsko društvo ne može uspoređivati sa zemljama Istočne Europe. Koje su to karakteristike koje razlikuju postsovjetsku situaciju od recimo postjugoslavenske? Recimo, u Hrvatskoj se također odmah nakon raspada Jugoslavije mogao zamijetiti val novih tajkuna usporedivih s “novim Rusima” koji su proizašli iz stare nomenklature, kao samo jedan primjer sličnosti…

– Rusija je domovina komunističkog eksperimenta, mjesto iz kojeg se on izvozio u sva ona područja dokle su dopirale tenkovske gusjenice. Meni se čini da Rusija, ako je usporedimo sa svim državama Istočne Europe, najviše sliči Srbiji, koja je također izgradila vlastiti maleni imperij od kojega se jako teško odvojiti. Odatle proizlaze snažne nacionalističke tendencije.

Putinova “predsjednička vertikala”

Mogli bismo reći da je globalna situacija nakon 11. rujna unificirala unutarnje politike mnogih zemalja. Ono što se u SAD-u odvija pod imenom Homeland Security našlo je svoj pandan i u Njemačkoj, o čemu posebno govori recentni slučaj Andreja Holma i paranoja vezana uz terorizam. Vi opisujete sličan proces s obzirom na Čečenski rat koji je poslužio kao legitimacija za uspostavu Putinove vlasti. Možete li nam reći kakva je situacija u današnjoj Rusiji, ima li pozitivnih promjena ili sve ide na gore?

– Bez Bushove Amerike teško je sebi i predstaviti Putinovu Rusiju. Ne može SAD nagovarati Rusiju da odustane od Čečenije. Ako SAD vodi rat u Iraku, ne može zaustaviti rat u Tibetu uništavajući (pa makar “greškom pilota”) čitava sela u Afganistanu te zatvarajući po zatvorima bez suda i istrage. Specifičnost Rusije kao uvijek je u tome da se sve svjetske tendencije, koje ona odražava na svoj način, pojavljuju u njoj u najradikalnijim oblicima (zbog neukorijenjenosti demokratskih tradicija). U SAD-u ipak imamo dosta zanimljivu predizbornu kampanju, a ne postavljanje nasljednika na bizantijski način, te je tamo također moguće i žestoko kritizirati Busha. Pri Putinovoj vlasti “predsjednička vertikala” zgnječila je poda se sve druge institucije – sudove, parlament, štampu, pa čak su se i malene humanitarne organizacije za zaštitu građanskih prava našle pod pritiskom izvršne vlasti.  

U knjizi Svastika, križ, zvijezda, za koju ste nedavno dobili nagradu na lajpciškom sajmu, analizirate, osim rušilačkog pohoda pravoslavnih esktremista na izložbu konceptualnih umjetnika Oprez, religija! i montiranog sudskog procesa, i slučaj Hodorkovskog, kojeg je Kremlj pod krinkom prijevare i utaje poreza, a zapravo zbog njegovih političkih ambicija, osudio na osam godina zatvora u Sibiru. Promatrajući taj slučaj, može li se govoriti o obnavljanju sovjetskog modela koji se upravo na takav način razračunavao sa svojim političkim neistomišljenicima te kako komentirate Putinove pokušaje da se usprkos legislativi održi na vlasti?

– Pogrešno je smatrati da se Rusija vraća u SSSR. Ona više sliči Mussolinijevoj Italiji. U SSSR-u sav je novac bio u istim rukama, u rukama države-partije, sada se jako puno novca nalazi u privatnim džepovima, i borba ide za privatizaciju resursa, a ne za likvidaciju posljednjih znakova privatnog života. Privatni život se čak podstiče (posebno u bogataša kao anestezija od političkog djelovanja). Razlika između totalitarizma i autoritarizma dovoljno je značajna: prvi suzbija svaki protest, sve ono što je drugačije, a potonji ne uklanja sve, nego samo ono što prijeti njegovom postojanju. Autoritarizam je u fašističkim tendencijama produkt “liberalizacije” totalitarizma. On se može uskladiti s otvorenim granicama i trudi se uvjeriti vanjski svijet da je svojevrsni oblik demokracije. On više, za razliku od staljinističkog SSSR-a, ne pretendira da bude jedina superdemokracija. 

Koji su vaši trenutačni teorijski interesi, radite li na nekom novom rukopisu i planirate li se nakon profesure u Berlinu vratiti u Rusiju?

– Radim na knjizi o Walteru Benjaminu, o njegovu putovanju u Moskvu u dvadesetim godinama 20. stoljeća te općenito o njegovim tekstovima koji su na ovaj ili onaj način povezani s problematikom Oktobarske revolucije. Postoji također nezavršen projekt o De Custinu i Dostojevskom i nastajanju rusko-europske granice. Želio bih stalno mijenjati mjesto boravka po Europi, a ne odlučivati da moram živjeti u Moskvi ili Berlinu. No veliko je pitanje je li to moguće pri sadašnjim tendencijama ostvariti u životu.

 

S ruskoga preveo Ivo Alebić

Mihail Ryklin je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih suvremenih ruskih filozofa i intelektualaca. Osim osebujnog spajanja novije zapadne filozofije s ruskom stvarnošću, Ryklin je jedan od najjačih glasova protiv novih totalitarističkih mjera u današnjoj Rusiji. Rođen je Lenjingradu 1948., a magistrirao je i doktorirao u Moskvi. Trenutno je gostujući profesor na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, a inače radi u Institutu filozofije Akademije znanosti u Moskvi. Član je njujorške akademije znanosti, učenik je Meraba Mamardašvilija, bio je asistent Jacquesa Derridaa, prevodi suvremenu francusku filozofiju na ruski, predaje na različitim europskim i američkim fakultetima. Prošlogodišnji je dobitnik nagrade na sajmu knjiga u Leipzigu.

Napisao je sljedeće knjige: Terrorologiki (Teror logike), Derrida v Moskve (Derrida u Moskvi, u koautorstvu s J. Derridaom), Dekonstrukcija i destrukcija. Besedy s filosofami (Dekonstrukcija i destrukcija, zbornik razgovora s Derridaom, Rortyem, Žižekom, Baudrillardom, Paulom Viriliom), Vremja diagnoza (Vrijeme dijagnoze, knjiga sastavljena od pisama koja su od 1995. godine do 2003. pisana za berlinski časopis Lettre International), Prostranstva likovanij. Totalitarizm i različie (Prostori likovanja. Totalitarizam i razlika) te Svastika, Krest, Zvezda (Svastika, križ, zvijezda).

Dosad na hrvatski nije prevedena nijedna njegova knjiga, dok su u Beogradu u Biblioteci XX. vek prevedena njegova Pisma iz Moskve. Nedavno je u Europskom glasniku u prijevodu Ive Alebića objavljen njegov spis Najbolji na svijetu, a u skorije bi  vrijeme na hrvatskom trebali osvanuti i novi prijevodi.