Razgovor s Mihajlom Pantićem

Najdeblje knjige su najčitanije, ispravno primjećuje Mihajlo Pantić: top liste najprodavanijih naslova danas su – možda koliko i u Dickensovo vrijeme – pune potvrda te teze. Ipak, naš sugovornik, jedan od najpoznatijih beogradskih prozaista i možda najznačajniji pisac kratkih priča u Srbiji, ne piše s ciljem da ukoričenim metrima popuni policu u regalu kakve malograđanske obitelji niti da obožavateljima napuni nogometni stadion. “Ne možete u isti mah biti vrhunski košarkaš i vrhunski fudbaler”, kaže on, kojemu je više od košarke i nogometa stalo do ribičije, a više od romana koji iziskuju uzimanje dodatnog godišnjeg odmora – do kratke, brze proze koja se čita sa strašću.

Uz naslove brojnih priča, kritika i eseja, u biografsku bilješku o Mihajlu Pantiću (1957.) morao bi stati i podugačak niz antologijskih izbora i knjiga koje je uređivao, potom urednički angažman u književnim časopisima (od beogradske Književne reči do zagrebačkog Quoruma), pa doktorat o modernističkom pripovijedanju u Srba i Hrvata, profesura na Filološkom fakultetu u Beogradu, predsjedanje Srpskim književnim društvom i još štošta.

Pantić je na Interliberu predstavio zbirku Žena u muškim cipelama. Taj smo povod iskoristili za razgovor ugodni o zbivanjima na srpskoj književnoj sceni, koja nam je još uvijek tako daleka (blizini unatoč), o Vedrani Rudan, Biljani Srbljanović, Vegeti i Plazma keksu, o omjerima kvalitete i kvantitete u literarnoj produkciji, o instant kafkijanstvu i otkriću stvarnosti u devedesetima.

Hrvatski izvozni ‘brandovi’

Činjenica da ste knjigu kratkih priča Žena u muškim cipelama premijerno objavili kod velikog hrvatskog mainstream izdavača (u Profilu) govori – kako je to na njezinoj promociji primijetio i Miljenko Jergović – da je sazrelo vrijeme za premošćivanje 15-godišnjeg jaza između hrvatske i srpske književnosti. Što ona znači za Vas osobno?

– Hvala vam, ne bih svojoj knjizi davao takav značaj. Jaz je postojao, jaz dubokog nerazumijevanja i iracionalnog neprijateljstva. Njegovi simptomi vuku se i danas, i njih ne može neutralizirati nijedna knjiga, ma tko da ju je napisao. Što se mene tiče, a tu vam ja nisam nikakav indikativan primjer, naprosto je bilo tako kako je bilo, ja nikad nisam prestao čitati knjige koje su pisali hrvatski pisci. Već i zbog same činjenice da sam hrvatsku književnost predavao na beogradskom Filološkom fakultetu i u najcrnje ratno doba. Stizale su mi knjige na razne načine, čitao sam i recentnu naučnu literaturu jer sam tih godina spremao doktorat iz srpskih i hrvatskih književnih veza, i beletristiku, od Marinkovića do Jergovića, i biografsku, dnevničku i esejističku prozu, recimo Lasića, Mandića, Matana, Viskovića. Velim vam, nisam vam ja tu dobar primjer. Meni je, usprkos svemu, i dalje važno kakva je knjiga koju čitam, vrijedi li da joj dam dan ili dva vlastitog života. To otkuda ona dolazi nikad mi nije bilo presudno.

Dobro je, naravno, to da je knjigu objavio tako značajan izdavač kao Profil, dobro iz trista razloga. Taj čin osobno vidim kao razložnu gestu mojih zagrebačkih prijatelja, prije svih Velimira Viskovića koji ima tu doista dobru ediciju, i sa kojim drugujem još od prije dvadeset godina, iz doba mojih zagrebačkih vojničkih dana i njegove suradnje u beogradskoj Književnoj reči, koja je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila najprestižnije literarno glasilo. Inače, već odavno knjige hrvatskih pisaca izlaze u Srbiji, neke su i bestseleri, poput Vedrane Rudan, a sve je više knjiga srpskih autora u Hrvatskoj. I dobro je da je tako, na kraju krajeva, ljudi na ljetovanju moraju nešto čitati. A odnekle, opet, nije dobro. Najprirodnije bi bilo da se knjige srpskih izdavača normalno prodaju u Hrvatskoj. I obratno, da se knjige hrvatskih izdavača nađu u srpskim knjižarama, kao Vegeta ili požarevački Plazma keks u samoposlugama. Polako, bit će i toga.

Osamdesetih ste prijateljevali s kvorumašima, a i bili ste i Quorumov suradnik. Održavali ste, ustvari, prilično uske veze s hrvatskim književnicima i kritičarima. Jesu li ti odnosi preživjeli devedesete?

– Sve se promijenilo, nužno i neizbježno. Ali, ja se tih godina i dalje sjećam s istinskom radošću. U svim kvorumovcima, bez obzira na njihove individualne razlike, postojao je izvjestan idealizam, povjerenje u literaturu, koje je kasnije ozbiljno poljuljano. Svejedno, kad god dođem u Zagreb, a posljednjih godina opet dolazim razmjerno često, uvijek znam da ću sresti nekog starog prijatelja. U međuvremenu sam stekao i nove, ne samo pisce, i to je valjda najviše što od književnosti možete dobiti, ta prijateljstva. I razmijeniti poneku dobru priču. Recimo, s Danijelom Žderićem neizostavno razgovaram o ribolovu i mogu vam reći da nam sjajno ide, i priča i sam ribolov.

Također, znam da je izvjestan broj ljudi u Hrvatskoj čitao i volio moje priče i devedesetih. Nije ih, istina, bilo toliko da biste tim čitaocima mogli napuniti stadion u Maksimiru, ali to meni ionako nije osnovni cilj bavljenja književnošću. Ja vam pišem priče, onako, kao mala pisma prijateljima, i takvi su mi sasvim dovoljni. Nešto kao komorna muzika. Na promociji sam, sad u Zagrebu, rekao: priključite se tom malom, probranom društvu.

Za roman treba znati brbljati

Zbirka nosi isto ime kao jedna priča uvrštena u nju. Zašto baš Žena u muškim cipelama?

– Pa, to je jedna prilično traumatična priča o ljubavi koja se nije ostvarila, pa se ostvarila, pa se, izgleda, ipak nije ostvarila, ali se ne zna hoće li se možda ipak ostvariti. Znam neke koji vole tu priču, ali mi zamjeraju da bi najbolje bilo da je nikada nisam napisao. Eto tako, jedna teška, svakidašnja životna priča, kakvih je oko nas na tisuće. Učinila mi se zgodnom za naslov, dobro zvuči. Ima taj paradoks, prefinjena ženska noga u nekim cipelurdama, gotovo kao signal sudbinske igre.

Majstor ste kratke priče: napisali ste ih mnogo, kritičari im stalno dijele petice, pa iako su pripovijetke uopće manje tržišno zanimljive, čitatelji ih halapljivo iščitavaju (koliko god vi tu činjenicu pokušavali prikriti vlastitom skromnošću). Ipak, niste još napisali nijedan roman. Je li to zbog toga što malo cijenite tu formu ili se tek pripremate za izazov dulje proze?

– Ne, ne pripremam se. Da biste napisali roman, morate brbljati, mislim da se ta izreka pripisuje Puškinu. A ja književnost nikada nisam video kao brbljanje, nego kao razmjenu suštinskih riječi, kao pokušaj kristalizacije smisla ljudskog postojanja. A takvih riječi nema previše, naročito u vremenima kada cijela planeta brblja, bulazni i toroče, neprestano proizvodeći ogromnu količinu poruka. Potom, u pitanju je i karakter, meni su naprosto bliže poezija i kratka priča. I veza između poezije i kratke priče prirodnija mi je od veze kratke priče i romana, da vam sad ne objašnjavam zašto, mogao bih o tome održati jedan kurs. Najzad, uvijek su mi bili bliži pisci koji su znali da napišu nešto tako savršeno kratko, neki mali, dragocjeni jezični komad – svejedno je govorimo li o Maupassantu, Čehovu, Kafki, Borgesu ili Carveru – nego pisci za čije knjige čovjek mora uzeti vanredni godišnji odmor da bi ih pročitao.

Konačno, živimo u vremenima, kako sam jednom napisao, u kojima pravo na dugačko pisanje imaju samo najtalentiraniji ljudi. To pravo nitko ne poštuje, ovdje kod nas i dalje vlada stereotip da dobra knjiga mora biti debela. Nisam ljubitelj tog stereotipa. Moja vrsta imaginacije očigledno počiva na sažetosti, na potrebi da kažem nešto prijemčivo, i da pritom čitaocu ne oduzimam previše vremena, a ne na želji da ga zavodim dugom pričom. Ovo su vremena brze proze, našu imaginaciju i našu koncentraciju oblikovali su vizualni mediji. Što, nipošto, ne znači da podcjenjujem roman, naprotiv, dobar roman vam je kao svijet za sebe. No, ja sam vam pisac kratkih priča i točka. Ne možete u isti mah biti vrhunski košarkaš i vrhunski fudbaler.

Jednom ste, čudeći se, rekli kako je nevjerojatno da su najdeblje knjige ujedno i najčitanije. Potvrde tog opažanja progresivno se množe. Imate li kakvo objašnjenje, zašto je to tako?

– Teško da bih to mogao do kraja racionalizirati. Pretpostavljam da ljudi čitaju debele knjige kako bi se isključili iz svijeta u kojem žive, što je, priznajem, divan osjećaj. Pobjeći negdje, recimo u neku debelu, uzbudljivu knjigu. Sasvim pristojan izbor.

Očaj malih ljudi u devedesetima

Kad ste krajem prošle godine gostovali s još nekoliko srpskih pisaca u Hrvatskom društvu pisaca, rekli ste kako su devedesete promijenile vaš pristup pisanju; dogodilo vam se, rekli ste, otkriće stvarnosti. Što je utjecalo na to otkriće i po čemu su vaše novije priče različite od onih koje ste pisali u osamdesetima?

– Ja sam vam cijelog života čitao knjige, studirao sam književnost, poslije sam počeo i da je predajem, ali to je više od profesije. I kad ulazite u književnost iz startne pozicije fanatičnog čitaoca, što sam oduvijek bio, a mislim da sam i danas takav, čitam najmanje jednu knjigu tjedno, onda je prirodno da literarnost u onome što pišete nadvlada aspekt iskustva, kojeg u ranim godinama i ne možete previše imati. Tako da su jedna zbirka priča i jednu pripovijest, prve knjige koje sam napisao, i koje sam potom pocijepao, bile zapravo kretanje kroz svijet književnih asocijacija i analogija. Tko bi to uopće mogao čitati? I Hronika sobe, moja prva objavljenja knjiga, dijelom je takva, ne zna se gdje se radnja odvija, ni kada, ni tko su zaista njeni protagonisti. To instant kafkijanstvo su ljudi hvalili jer je bilo pismeno i maštovito, ali ga nitko nije čitao. Brzo sam to shvatio, i već je Vonder u Berlinu, moja druga knjiga priča, značila otvaranje prema životu koji sam tih godina živio, što je odmah prepoznato. Onda su došle devedesete, smrt stare ideologije, provala istorije, politike, ružne stvarnosti, pa je, ma i nehotice, moje pisanje postalo lični purgatorijum. Ja pišem onako kako mi život donosi, i priče koje sam napisao tih godina pune su očaja malih, anonimnih ljudi koji znaju da njihov život nije u redu, iz nekih razloga na koje ne mogu uticati, niti ih mogu promijeniti. Prinuđeni su da žive tako. Eto, to je za mene bilo otkriće stvarnosti. Pa nisam mogao tokom devedesetih pisati o oblacima i papagajima! To su, bar u biološkom smislu, morale biti moje najbolje godine, a ja sam ih, kao i većina stanovnika Srbije, proživio u stjecanju vještine da preživim. Eto, uspio sam, pa što onda?

Opću situaciju na srpskoj književnoj sceni nazvali ste jednom produktivnim kaosom. U čemu se reflektira taj kaos?

– Prvo, više vam nitko ne zna reći koja je današnja funkcija književnosti. Što je uopće to, zabava za dokone, novi vid industrije i tržišnog proizvoda, forma za produkciju najrazličitijih mogućih ideja, zakašnjela nacionalno-romantičarska priča, mala intimna radnja, nešto kao interna psihoterapija. Pisci, u visokom procentu, nemaju apsolutno nikakav javni značaj, važnost onoga što oni kažu ili napišu kotira mnogo niže od onoga što govore političari, estradne zvijezde, tajkuni. Eventualno, mogu biti upotrebljivi za kakav televizijski panel gdje se s njima sprdaju kao s kakvim reliktnim idealističko-intelektualnim bićima, koji, kako bi rekao Krleža, tragički misle svijet u vrijeme kada pamet ima svoju realnu tržišnu cijenu. Zatim, na ruševinama nekadašnjeg društveno i ideološki poticanog književnog sistema, sa jasnim hijerarhijama i jasno podijeljenim uloga, nikla je nova, vrlo vitalna divlja struktura. Nema više oštre podjele na male i velike izdavače, uglavnom svi sve štampaju. Zbog toga među nekoliko stotina srpskih izdavača trenutno možete prepoznati svega desetak koji su kako-tako profilirani. Eto, to je kaos, stanje bujajuće i sve ubrzanije inercije, s malim ostrvcima reda. To se odnosi i na sistem vrijednosti, naravno.

Pisci uz diktatora

Srpsko tržište je veće od hrvatskog – ovdje se ne događa da se knjige nekog autora prodaju u 30-40 tisuća primjeraka. Znači li ta kvantiteta i kvalitetu?

– Naravno da ne znači. To je samo statistički podatak. Najbolje srpske pjesnike ne čita više od stotinjak čitalaca, znam da je slično i u Hrvatskoj.

Kako stoji stvar s državnim potporama? Bavi li se vlast piscima dovoljno?

– Stari režim, onaj do 2000., nije znao šta će s kulturom osim da proba da je korumpira. I to je i činio, isprva dosta uspješno, mnogi pisci i drugi umjetnici gurali su se što bliže diktatoru. Ali, onda je ponestalo novca, tarife za iskazane geste lojalnosti postajale su sve bjednije i bjednije, i mahom među mladim ljudima i u dijelovima građanske elite počeo se buditi duh otpora. Međutim, ni poslije 2000., s dolaskom novih vlasti, koje su, kratkoročno i realno gledano, imale mnogo važnijih poslova, jer su preuzeli potpuno uništenu državnu strukturu, kulturi nije preko noći krenulo nabolje.

S godinama se stvari ipak mijenjaju. Više je novca, postepeno se uobličuje nešto što bi se moglo nazvati državnom kulturnom strategijom, ali sve to ide presporo. Kultura se i dalje u političkim krugovima doživljava kao potrošnja, kao bacanje para, no moram reći da se i kulturne asocijacije i institucije nisu pretrgle od rada i od novih inicijativa. Kad nekog naviknete da decenijama bude na državnim jaslama, i da mu redovno kaplje nekakva crkavica, taj s vremenom otupi, postane nezainteresiran za vlastiti posao i ne možete baš od njega očekivati da vam ponudi nešto reprezentativno. Buđenje iz letargije trajat će dugo.

A moj sasvim konkretan odgovor na vaše pitanje glasio bi ovako: dobro je da država daje nekakve potpore. Ona to sada i čini, ali ne bih volio da se na bilo kakav način više bavi piscima, osim u onom čisto administrativnom, zakonskom dijelu. Dosta mi je vlasti koje se bave piscima, i pisaca koji pretendiraju na vlast. Ja sam vam tu čisti anarhista. U esencijalnom smislu vlasti i pisci treba da ostanu u trajnom odnosu uzajamnog podozrenja, i da se podnose onoliko koliko moraju. S tim da vlasti trebaju stalno pokazivati dobru volju, a pisci ne, njihov stav se ne može uopćavati. Netko želi da cijelog života ostane buntovnik i alternativac, a netko, pak, da postane ambasador ili ministrov savjetnik. I jedno i drugo je legitimno.

Žene su u literaturi preuzele inicijativu

Na ovogodišnjem Interliberu, čiji ste bili gost, svoje je nove knjige predstavio niz spisateljica koje se grubo mogu svrstati u “chick lit”. Ni vaš termin za tu kategoriju nije manje grub – nazivate ga “ženskim trashom”. Koliko je tog chick-trasha u Srbiji u odnosu na kvalitetnu književnost koju pišu žene poput Svetlane Velmar-Janković i Jelene Lengold?

– Nema nikakve grubosti, vrlo respektiram žensko pisanje. Žene su u literaturi preuzele punu inicijativu, ma što tko o tome mislio. Daleko najpopularniji pisci i u hrvatskoj i u srpskoj književnosti su žene, one su prekoračile zid. Ako vam, recimo, spomenem kako je, van svake sumnje, trenutno najpoznatiji hrvatski pisac u inozemstvu Slavenka Drakulić, a srpski Biljana Srbljanović, sve sam vam rekao. Žene su neopterećene prosvjetiteljsko-nacionalnim tipom govora kojem, kulturnohistorijski gledano, teži jaki muški diskurs i u hrvatskoj i u srpskoj književnosti, od 19. stoljeća do danas. E sad, i žene i muškarci pišu vam i ovako i onako, i savršeno i prosječno i bezvezno. S tim što se žene ne prilagođavaju vladajućim trend-ukusima, kao muškarci, nego ih same modeliraju.

Osamdeset pet posto čitalačke populacije čine žene. Tako je svuda. Neizbježno je da stoga, ponajviše iz senzibilitetskih, rodnih i svjetonazornih razloga, upravo žene budu najčitaniji pisci. Pri tom, tržište književnosti proizvelo je stotine robnih marki (spisateljskih imena) i desetine različitih vrsta žanrova, od kojih svaki pretendira na svoju ciljnu grupu. Žensko pisanje i tu ima dominantnu ulogu. I sad, treba li da se pravim da nije tako. Ništa mi tu ne smeta, književnost je dovoljno veliki prostor, svako tu ima svoje mjesto, treba samo da ga zasluži na ovaj ili na onaj način. Ponekad čak i kvalitetnim pisanjem, mada je to sve rjeđe. I danas izlaze remek-djela, ali ljudi ipak radije čitaju uzbudljive ljubavne storije sa matematički programiranim zapletima. Izgleda da je žanr sentimentalnog romana za koji smo naivno povjerovali da je istorijski mrtav ipak preživio i pojavio se u mutiranom obliku usred današnjeg doba.

Moj jedini prigovor ide na račun neopreznog izjednačavanja vrijednosti. Nije, ipak, umjetnički najbolje ono što se najbolje prodaje, a takav tržišni kriterij sve više prevladava. Ali, recite vi to nekom. Odmah će se priča prebaciti na teren psihologije. U Srbiji ima najmanje desetak spisateljica koje, u ovom času, prodaju mnogo više knjiga nego Ivo Andrić, Danilo Kiš ili David Albahari, pa se, opet, ne bih mogao zakleti da je tome razlog kvaliteta njihova pisanja. Raduje me taj njihov uspjeh. Na koncu konca, bolje je da ljudi barem nešto čitaju, nego da ne čitaju ništa. Ali, ne mogu pristati na pretencioznost koja se u takvim slučajevima prečesto pojavljuje, kada se taj i takav tržišni rezultat pretvori u pokušaj da neki pisac bestselera čiji ćemo naslov dogodine zaboraviti, zatraži da mu se za života podigne spomenik, da uđe u školske programe ili već štogod slično. O, ne, zaboga!