Razgovor s Mihom Colnerom

Na početku, molim te, pojasni zbog čega ste upravo ove godine odabrali temu Potemkinovo selo. Naime, zamjetljivo je da se festival održao upravo u vrijeme predsjedničkih izbora u Sloveniji.

– Tema Potemkinovog sela došla je u paketu s umjetničkom direktoricom Stéphanie Benzaquen koja već neko vrijeme radi na tom konceptu, a kroz koju se mogu propitivati aktualni povijesni događaji, društvene pojave i umjetnička produkcija, koja je uvijek u povijesti umjetnosti nastajala uz posebne uvjete, kakvi su npr. financijska ovisnost o naručiteljima, opća situacija društva i naravno trenutačni trendovi pojedinoga doba. Moram priznati da nismo razmišljali o predsjedničkim izborima kad smo počeli razvijati navedenu temu, a s druge strane – pružila se prilika da tematiziramo trenutačnu situaciju u Sloveniji i povezujemo je s različitim nivoima Potemkinovog sela: nadzor nad medijima i uspješnim poduzećima, rekatolizacija Slovenije i slične pojave koje smo željeli tematizirati na samom festivalu. S jedne strane navedeno je bilo nužno, a s druge strane – nismo htjeli raditi previše politički festival. To su sve stvari koje dolaze u prioritet same vlade, a parlamentarni izbori tek su sljedeće godine.

Zamaskirana događanja

Ovogodišnju temu kao i izbor radova odradio si zajedno sa Stéphanie Benzaquen i Špelom Zidar. Kako je nastala ta suradnja i jeste li zadovoljni medijskim praćenjem festivala? Naime, ono što je bilo zamjetljivo u vašoj koncepciji kao da ste namjerno nekom vrstom Potemkinove strategije nastojali zamaskirati pojedina događanja.

– Suradnja programske ekipe s festivalom Break 2.4 nastala je na temelju natječaja na koji smo se svi prijavili, tako da smo prvi put radili zajedno. Što se tiče medijskog praćenja, festival se događao u najvećoj konkurenciji različitih događaja u Ljubljani i zbog toga su i mediji manje pratili naša događanja koju su se održavala gotovo svaki dan. Kao i uvijek – u sferi vizualnih umjetnosti bilo je dosta najava a manje recenzija u dnevnim medijima. Istina, nekoliko je događanja na samom festivalu bilo zamaskiranih, npr. performansi pojedinih umjetnika kao i njihovi radovi, nadalje – tiskovna konferencija s intervencijom Redasa Diržysa, instalacija Jesusa Palomina na Kongresnom trgu kao i još neka događanja.

S obzirom na naslovnu temu Potemkinovo selo, a kojim je festival Break 2.4 upozorio na raznolike prijevare, smicalice, manipulacije, spektakle i iluzije koje se političkim strategijama odvijaju diljem svijeta, možeš li ukratko predočiti kojim su se aspektima suvremene realizacije Potemkinova sela posebno pozabavili umjetnici i umjetnice na ovogodišnjem izdanju festivala? Dakle, pozivajući umjetnike i umjetnice da promotre teme kao što su lažnost, spektakl, iluzija, utopija, distopija, antiutopija, transparentnost, simulacija, simulakri, pojavnost, imitacija, fikcija, reprezentacija, opis, trompe-l’oeil, vizija, propaganda, falsifikat, prevara, maska, privid, mediji, mašinerija, otvarate i pitanje načina na koji se umjetnost odnosi prema stvarnosti. Kakvo je stanje u Sloveniji što se tiče suodnosa umjetnosti i aktivizma?

– Umjetnici su se kao i uvijek većinom nadovezali na vlastite lokalne teme i kontekste, a naša je zadaća bila prepoznati i dovesti sve ove umjetničke snage u Ljubljanu ili se barem dogovoriti za predstavljanje radova na festivalu. Istina je da smo uspjeli pozvati autore iz različitih krajeva svijeta, gotovo sa svih kontinenta, tako da su na festivalu bile predstavljene različite vizure i umjetničke poetike. Zbog same je teme dosta radova nekako suptilno propitivalo političke kontekste, aktualne ili povijesne, kao i ostale poveznice vezane uz temu festivala. Tako su autori tematizirali Holokaust, različite totalitarne režime, urbanističke akcije u pojedinim gradovima, povijesne reference, a s druge strane – odradili smo nekoliko prezentacija lažljivih radova koji su sami po sebi funkcionirali kao Potemkinovo selo. U svakom primjeru kroz radove i akcije otvorili smo i pitanje načina odnosa umjetnosti prema stvarnosti. Uz ovo mogli smo doznati, a što je bilo poznato i ranije, da umjetnost ne promatrajući vlastite subverzivne mogućnosti i mogućnosti otvaranja mnogih tabu tema ne ostvaruje veći utjecaj na društvo, tako da za mnoge ona nije stvarna i doima se kao neka neštetna iluzija. Uz to vjerujem da bi umjetnik društvu trebao biti odgovoran za svoje radove koji se prezentiraju u javnosti i mogu na nju utjecati, ali kroz povijest i povijest umjetnosti jasno je da i danas mnogi umjetnici žive i rade na oportunističkoj osnovi. To se više puta iskazalo u Sloveniji, a siguran sam i u gotovo svim zemljama ove planete. S ovog stajališta mogu reći da mnogi umjetnici zbog toga ispadnu aktivisti i da se njihov rad ni ne prepoznaje kao umjetnost, a s druge strane – mislim da mnoge aktivističke akcije nemaju veze s umjetnošću jer im to, naravno, i nije potrebno.

Hrvatska i slovenska Potemkinova sela

U pozivnom pismu istaknuli ste da je pojam Potemkinovo selo definirano kao pretenciozna, nametljiva fasada namijenjena maskiranju ili odvlačenju pozornosti sa sramnih ili ružnih činjenica i stanja, zatim nešto što se čini impresivno, ali je neefikasno i nepotpuno. Isto tako, navodite kako se navedeni pojam odnosi i na bilo koju praznu ili lažnu konstrukciju, fizičku ili figurativnu, čiji je cilj da sakrije neželjenu ili potencijalno štetnu situaciju. I nadalje značenje navedenoga pojma proširujete i na politički generirano pojavljivanje koje prikriva manje impresivnu pozadinu. Tragom navedenoga, molim te odredi nekoliko top Potemkinovih sela u slovenskom i hrvatskom društvu.

– Mislim da ih bez problema mogu nabrojiti; možda ću ih teže klasificirati i izjasniti se koji su događaji i društvene promjene najjače markirale naša društva. Prvo Potemkinovo selo čine odnosi između Hrvatske i Slovenije, koji su umjetno zbog visoke politike i pojedinih nacionalista već petnaest godina vrlo slabi. Na sreću odnosi na mikrorazini između ljudi ostali su većinom na normalnoj razini, a isto tako i u gospodarskoj razmjeni, a državna propaganda čini upravo obrnuto. Osobno mi je drago da Slovenci ne obazirući se na veliku propagandu još odlaze na godišnje odmore na hrvatsku obalu i na koncerte u Zagreb, kao i obrnuto – Hrvati još dolaze na skijanje i zabavljati se u prostore kakav je Metelkova.

Slovenija je nakon izbora 2004., kad je vlast prešla u ruke desnoj političkoj opciji, počela mijenjati noviju povijest (od početka Drugog svjetskog rata nadalje); napala je sve veće medije, nacionalnu radioteleviziju s posebnim zakonom, a tradicionalno lijeve novine Delo napala je makinacijama kapitala. U nekoliko mjeseci nova je garnitura maknula najbolje novinare i činila pritisak golemom cenzurom na novinare koji su se morali snalazili u poziciji ekonomskog pritiska. Zbog svega toga, naravno, neki su popustili i postali istinski režimski novinari, a drugi su radije odustali od svoga posla, dok su neki treći bili otpušteni. Uz sve ove događaje vlast je sa svojim ideolozima uvjeravala ljude da upravo tako izgleda prava demokracija i da je ono prije (za vrijeme prošlih vlada) bio samo produžetak socijalizma. Ujedno, svi oni koji su se navedenim ciničkim strategijama vlasti politički suprotstavljali (osobno sam u posljednje dvije godine mnogo pisao o promijenjenoj kulturnoj politici) bili su označeni kao politički nepodobni. Kad je vlada prije nekoliko tjedana pala na najnižu točku popularnosti, optužila je medije, koji su još ranije s peticijom obavijestili europske kolege o situaciji u Sloveniji, da su krivi za slabu sliku Slovenije u svijetu. Naravno, tu su moraju uzeti u obzir i mnoge druge okolnosti povezane i s prošlim vladajućim garniturama, kako npr. neistraženi atentat na predsjedničkog kandidata Ivana Krambergera 1994., izbrisani građani nakon 1991., pozicija nekih vojnih specijalaca koji su bliski premijeru – također vojniku, optuživanje svih koji se protive turbo-kapitalizmu i njihovo označavanje kao komunista kako ih optužuje vladajuća garnitura itd.

Za Hrvatsku ne bi htio imati nekih većih komentara jer se za sada neću miješati u osjetljive tabu teme, ali u događajima prije, za vrijeme i poslije rata skriva se dosta materijala za deset izložbi; dakle, što se događalo s odstranjivanjem Srba s ekonomskih, političkih i kulturnih pozicija; nadalje, strahovlada, progoni i batinanja, ubojstva srpskih civila u svim krajevima Hrvatske, a poslije rata diktatura Franje Tuđmana i nezaustavljivi nacionalizam koji se generira, na žalost, i kod mlađe generacije. Dakle, ima mnogo stvari koje su u Sloveniji i Hrvatskoj tabuizirane i vrlo dobro skrivene, prikrivene. U oba primjera, Slovenije i Hrvatske, mediji su napravili ključan doprinos za prikrivanje mnogih Potemkinovih sela u društvu.

HIV pozitivni komarci

Na jednom od Breaka, točnije, na Breaku 2.1, održanom 2002. na temu Živ ili mrtav, nastupio je i Boris Šincek performansom Petak je dan za metak. Naime, noseći pancirku, tražio je od Jurija Krpana, kustosa galerije Kapelica, da puca u njega i pritom preuzme odgovornost za moguće posljedice te radikalne akcije, uključujući i moguću smrt. Kakve su bile medijske reakcije na njegov performans?

– Performans Borisa Šinceka nisam vidio uživo, ali sam mnogo čuo o njemu nakon. Medijske reakcije bile su kao i uvijek kod takvih subverzivnih akcija dosta negativne i upozoravajuće na posljedice takvog čina te da ni umjetnost ne daje pravo za takve akcije. A što se tiče reakcija šire publike i medija, mislim da je najveći utjecaj na festival Break svakako dao projekt Mosquito Box Olivera Kunkla. Naime, umjetnik je na otvorenju razbio stakleni akvarij s HIV pozitivnim komarcima koji su onda odletjeli “prema gradu”. Sad, svaki bi čovjek trebao znati da nešto takvo kao HIV pozitivan komarac ne postoji ili da ako postoji, da nije opasan za ljude. Ipak reakcije medija i konzervativnih političara išle su vrlo daleko u negiranju ove umjetničke provokacije koja je propitivala upravo moć medija. Tako Janez Drobnič, značajni predstavnik desne katoličke stranke, a nekadašnji ministar za obitelj i socijalnu zaštitu, a koji je prije godinu dana tražio porez na žene i obitelji bez djece, tada je izjavio da se takve stvari ne bi smjele dopustiti te da se takve akcije ni ne mogu nazvati umjetnost, a što je najgore – da ovu produkciju financira državni i gradski proračun za kulturu. Izgleda da je navedena reakcija bila dobar publicitet za festival Break, a s druge strane – publika većinom prepoznaje sve Break festivale baš po tom projektu iz 2001.

Kako sam svega nekoliko dana mogla pratiti vaš festival, zanima me koji su se sve performansi mogli vidjeti na ovom Breaku i koje su aspekte Potemkinova sela tematizirali?

– Na ovogodišnjom festivalu Break 2.4 mogli su se vidjeti mnogi performansi različitih autora. Počeli smo performansom izraelske grupe Salamanca Collective koji su u Gradskom muzeju izveli sjajnu akciju uz otvorenje tog dijela izložbe. Slijedili su Martin Zet iz Češke, Ryuzo Fukohara i Martina Štirn, Irena Tomažin na Željezničkom kolodvoru i na kraju Neven Korda s odličnim performansom Stranska veja 2. Uz to možemo dodati plesni performans Studija za suvremeni ples s koreografkinjom Mirjanom Preis i zvijezdu suvremenog plesa Jochena Rollera. Kao i svi ostali umjetnici na festivalu Break 2.4 i performeri su se nadovezali na različite aspekte Potemkinovog sela; Neven Korda s vlastitim pogledom i vizijom Metelkove u ovo doba, Irena Tomažin istraživala je danu tematiku kroz nekonvencionalnu glazbu i njezine vokalne mogućnosti, izraelska trupa Salamanca Collective svojim je projektom tematizirala život i rad argentinskog pjesnika Jo?oa Delgada koji je nestao za vrijeme militantne diktature. Jochen Roller nadovezao se na Potemkinovo selo umjetničke produkcije koja je u mnogim primjerima necijenjena, podređena kapitalu i uopće se ne tretira kao rad. Mislim da su neki performeri uspjeli vrlo dobro predstaviti različite aspekte toga što se može nazvati Potemkinovo selo, a opet u nekim rijetkim primjerima zbog popustljive i opuštene programske politike određeni su se autori uhvatili u čvor vlastitog eksperimentiranja i možda nisu uspjeli predstaviti ono što su željeli.

Autonomni kulturni centar Metelkova

Kao jedan od prostora u kojemu se odvijao Break 2.4 odabrali ste naravno i Autonomni kulturni centar Metelkova. Možeš li ukratko navesti povijest navedenoga prostora koji je doista impresivan za art scenu za razliku od npr. Tvornice Jedinstvo u Zagrebu koja još nije zaživjela kao multimedijalni centar kao što je to dugo najavljivano i očekivano.

– Metelkova mesto je takozvana autonomna zona Grada Ljubljana, prostor za zabavu, koncerte, teatar i svakako vizualnu umjetnost. Kad je JNA 1991. napustila Sloveniju, ispraznili su i nekadašnje vojne zatvore u Metelkovoj ulici, u neposrednoj blizini Željezničkog kolodvora, znači na elitnoj lokaciji u gradu, zbog čega još traju pregovori o upotrebi tog prostor koji ni do danas nije legaliziran. Tajkuni su već nebrojno puta pokušavali srušiti ovu zonu i iskoristiti je za nešto komercijalno efikasnije, kao što su garaže ili veliki šoping centar.

Sve je počelo 1993., sredinom rujna, kad su aktivisti, glazbenici, umjetnici i ostali zainteresirani zauzeli područje bivšeg zatvora i postavili živi štit buldožerima koji su došli rušiti ovaj kvart. Vrlo se brzo počela razvijati i kulturna scena, i danas u Metelkovoj postoji oko šest do osam klubova, nekoliko knjižara, nevladine organizacije, prostori druženja i diskusija, ateljei i naravno Galerija Alkatraz, gdje je bio predstavljen i dio izložbe festivala Break 2.4. Veliki i vječan problem takvog alternativnog prostora privatizacija je prostora koju nastoje provesti bivši korisnici, koji si pripisuju veća prava od onih koji su došli kasnije i izgleda da su baš sada ti generacijski i ideološki sukobi najaktualniji. Ali ne gledajući na to, moramo priznati, da je Metelkova postala u ovih četrnaest godina jedan od najznačajnijih alternativnih centara u ovom dijelu Europe, centar koji je posljednjih godina postao popularan za širu publiku; dakle, ne samo za umjetničku, aktivističku i alternativnu scenu. Nijedan od klubova Metelkove nije legaliziran, prodaja najjeftinijeg pića u gradu izvodi se bez ikakvih poreza, a s druge strane – klubovi većinom ne primaju državne i gradske dotacije. To je vjerojatno neka kompenzacija između vlasti i korisnika ovih prostora, tako da je Metelkova autonomna zona u pravom smislu riječi, pa tako i u financijskom smislu. U posljednje dvije godine počeo se razvijati novi prostor u centru grada; riječ je o napuštenoj tvornici bicikla Rog sa 7000 kvadratnih metara površine koja je bila skoro netaknuta ovih petnaest godina. Inače, 2003. ta je tvornica bila glavni izložbeni prostor festivala Break 2.2. Na način umjetničke akcije zauzeli su ga članovi grupe Temp, koji su istraživali nekorištene prostore kojih u Ljubljani ima doista mnogo. Sad ćemo vidjeti kako će se odvijati događaji oko ove lokacije za koju postoje dva plana – jedan za rušenje i izgradnju stanova, a drugi za izgradnju i formalizaciju velikog kulturnog centra. U ovom trenutku tvornica Rog drugi je takav alternativni podzemni prostor u gradu.

A za primjer Zagreba mislim da čekanje na odluke i pomoć državnih i gradskih institucija nije pametno, jer se po mojim iskustvima neće ništa dogoditi. Dakle, potrebna je direktna akcija zainteresiranih ljudi kojih je u Zagrebu, uvjeren sam, dosta.

Iz Hrvatske na ovogodišnjem Breaku sudjelovali su koreografkinja Mirjana Preis sa Studijom za suvremeni ples, međunarodni arhitektonski kolektiv Pulska grupa, Dejan Kljun, kulturne aktivistkinje Sonja Soldo i Emina Višnić te Robert Franciszty sa svojim performansom koji tematizira prava životinja. Što su navedeni umjetnici i aktivisti mogli ponuditi slovenskoj sceni?

– Koliko vidim, posljednjih je godina kulturna razmjena dosta manja i nije ekvivalentna suradnji između naših država na drugim razinama. Naime, na toj se razini radi neka dobro planirana politika, posebno sa slovenske strane, a vjerojatno i s hrvatske, koja se obraća Zapadu, a opušta kad je u pitanju kulturna suradnja sa zemljama bivše Jugoslavije. To se najviše prepoznaje u natječajima gdje bolje kotiraju suradnje sa zemljama Europske unije (donose bolje bodove), tako da se i same galerije i ostali producenti sve više orijentiraju prema tim prostorima. U tom kontekstu mislim da je prezentacija hrvatskih autora u sklopu festivala Break 2.4 bila iznimno dobrodošla i zanimljiva, posebno zbog toga jer su se neki umjetnici u tom prostoru predstavili prvi put ili poslije dužeg vremena. Dejan Kljun i Robert Franciszty svakako su nova imena u Sloveniji. Sonja Soldo iz UrbanFestivala sudjelovala je na simpoziju, a za Pulsku grupu trebam reći da je projekt izmišljen. Naime, napravila ga je jedna od članica grupe Ljudovi (ili KUD Ljud – koji se bave većinom kazalištem) i njezin je projekt bio čista provokacija na način rada i ekonomije u sferi suvremenih vizualnih umjetnosti, što je pokazala neestetskom i jeftinom instalacijom u Galeriji Alkatraz. Dejan Kljun tematizirao je ovisnost autora, umjetnika od svog oficijelnog predstavljanja kroz pisanje životopisa (CV-a), gdje su sve mogućnosti otvorene za odličnu samopromociju. Robert Franciszty, pretpostavljam, šokirao je mnoge sa svojim brutalnim ali realnim video radom In memoriam: Ovo nije moj svijet koji govori o našem brutalnom ponašanju prema životinjama, njihovom iskorištavanju u našom životu. Kako je video šokirao ekipu u selekciji, nadam se da je isto tako utjecao i na pojedine posjetitelje, jer je možda to jedini efikasni način upozoravanja na ove, na žalost, svakodnevne stvari. Ukratko, sudjelovanje umjetnika iz prostora Hrvatske bilo je vrlo uspješno i moram reći da sam vrlo zadovoljan izborom autora.

Demokracija = totalitarizam jakih i bogatih

I na kraju: što je donio ulazak Sloveniji u europsko Potemkinovo selo?

– Ne znam što reći u tim smislu: bit će sve jasno kad se priključi i Hrvatska za nekoliko godina. Zanimljiva stvar u tom smislu je politika svih zemalja Europe koje idu u istom smjeru – u NATO i EU, u privatizaciju i stezanje socijalnih prava, u veći nadzor i sve veće poreze, u skuplju državu koja za veliku većinu kućanstava ne donosi ništa ugodno. Danas u skoro svim državama više ne postoji razlika između lijevih i desnih stranaka, odnosno razlike su minimalne, a pritom se obje opcije zauzimaju za prije navedene stvari. Mislim da je baš isto i u Hrvatskoj; razlike između SDP-a i HDZ-a su samo u sitnicama, a osnovne i prioritetne zadaće ostaju jednake za obje strane. U cijeloj Europi i svijetu nastaju nove dogme, tabu teme, da ne kažem diktatura, jer je u Sloveniji riječ demokracija dobila jednaki status kao nekada riječ socijalizam. Nitko nije dovoljno hrabar da kaže da demokracija nije u redu, barem ne takva kakva se predstavlja, dakle, demokracija jakih i bogatih, i da je demokracija samo sljedeći totalitarizam, koji – još gore – postaje uniforman u globalnom smislu.