Rade Dragojević  

Razgovor s Milanom Kangrgom

razgovor

Razgovor s profesorom Milanom Kangrgom potaknut je svojevrsnom televizijskom potjernicom za uredništvom Filozofskih istraživanja koje je objavilo tekst beogradskog profesora Božidara Jakšića, a sve u vezi s obilježavanjem 80 godina života Milana Kangrge. Naime Filozofska istraživanja objavila su u dvobroju 94-95 priloge s okruglog stola posvećenog tom filozofu pod nazivom Mogućnosti i granice etike u djelu Milana Kangrge. Skup je održan u travnju 2003. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a prilozi su objavljeni godinu i pol kasnije u Filozofskim istraživanjima. U svom tekstu pod naslovom Intelektualni prkos Milana Kangrge Božidar Jakšić je među ostalim, ustvrdio da su “ubojstva nemoćnih staraca i starica širom Hrvatske, ubojstva cijelih porodica u gradovima u kojima nije bilo borbi samo zato što su srpske, svakako nisu djela samo Hercegovaca, nego smišljene političke strategije političke i kulturne elite u Hrvatskoj, kao uostalom i u Srbiji i u Bosni”.

Kako komentirate prilog na HTV-ovu Dnevniku u kojem je beogradski profesor Božidar Jakšić zbog svog teksta o vama u Filozofskim istraživanjima praktički bio označen kao protuhrvatski orijentiran?

– S obzirom na događaje u posljednje vrijeme u nas, ne bih želio biti prenaivan, pa ne vidjeti ono što nam se svakodnevno pojavljuje, tj. da se iza svega toga valja nešto mnogo složenije, pa možda i opasnije od pukog napada na spomenuti časopis. Dakako da zasad još možemo i moramo ostati na razini nagađanja, dok se situacija u Hrvatskoj, prije svega na političkoj sceni, još malo ne razbistri, a što će se uskoro sasvim sigurno dogoditi. Televizijski komentar nije nikakav komentar. To je beskrupulozni napad i hajka na Božidara Jakšića bez argumenata. Posrijedi je čak i falsifikat razgovora napravljenog u njegovoj kući. Naime, HTV je u Beograd poslao novinarku da s Jakšićem razgovara tobože o filozofiji Milana Kangrge. Jakšić je benevolentno pristao na razgovor, iz kojega su tada istrgnuti dijelovi korišteni ne za prilog o mojoj filozofiji, nego za difamiranje kolege Jakšića pred hrvatskom javnošću, s optužbom za šovinizam. To je nedopustivo neprofesionalni postupak bez presedana, a bez mogućnosti njegova odgovora. S etičkog stajališta to je za Sud časti Hrvatskog novinarskog društva. Osim toga, ni meni nije omogućeno da iznesem svoje stanovište, da gledatelji čuju i drugu stranu koja je ovdje “optužena”. Goran Milić kao inicijator sramotnog uratka nastupio je tu u najgoroj mogućoj staljinističkoj maniri, tj. u stilu proizvođenja “slučaja”.

Émile Zola – paradigma intelektualca

Što mislite o ulozi hrvatske elite, koja se ovdje naglašeno spominje, odnosno slažete li se s Jakšićevom konstatacijom?

– Ono što je ovdje bilo imputirano Jakšiću, moje su teze, doduše iskrivljene, iz knjige Šverceri vlastitog života, a Jakšić je to samo ponovio. Ako pak pitate za “hrvatske elite”, onda se to i može i mora staviti u navodnike! Otvoreno izjavljujem da Hrvatska u ovih petnaestak godina nije imala nikakvih elita, ni političkih, ni kulturnih, ako je riječ o pripadnicima radikalno-desničarskog pokreta na čelu s Tuđmanom. To tvrdim iz jednostavnog razloga jer smatram da ne postoji tako nešto poput “desničarskog intelektualca” jer bi to, per defitionem, bilo “drveno željezo”! A u te tzv. hrvatske elite može se doslovno svrstati samo ono što se naziva najopćenitije inteligencijom, tj. oni koji su završili neke škole, pa i fakultete, jer su, kako se to kaže, “pismeni”, naime znaju čitati i pisati. Meni je Émile Zola paradigma za intelektualca, pa neka se razmisli zašto!

Što je na sve kazao kolega Jakšić?

– Kolega Jakšić poslao je obrazloženi ispravak u vezi s navedenim optužbama na nekoliko adresa u Hrvatskoj (Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji, HTV-u, Mirku Galiću i drugima) s molbom da ga objave, ali nitko to dosad nije objavio. Možda je kolega Jakšić još “dosta naivan” u svemu tome?

Što još kanite učiniti u vezi s televizijskim prilogom. Možda tužba ili neki drugi oblik zadovoljštine?

– Za razliku od “naivnosti” kolege Jakšića, ne želim u Hrvatskoj danas ništa poduzimati u tom smislu. Kad sam tužio Zlatka Canjugu zbog javnog vrijeđanja i klevete, još sam morao platiti sudske troškove, a on je bio oslobođen krivnje. Čak štoviše, zastupnica SDP-a Milanka Opačić dala je u ime Sabora izjavu da zastupnici ne mogu odgovarati na bilo kakve optužbe iz javnosti! A zatim sam bio četiri godine povlačen po sudu (sudac Zoran Kaleb), zbog pisanja protiv knjigocida u javnim i školskim knjižnicama. Zato mi ne pada na pamet da od hrvatskog pravosuđa tražim “pravdu” u onoj, kako je građani nazivaju, “palači nepravde”!

Ministarstvo znanosti financiralo ustaške knjige

Javila se i grupa profesora s Hrvatskih studija. O čemu je tu riječ?

– Nisu to samo profesori, nego “članovi” institucija, koji imaju svoje sinekure u zavjetrini. Prije svega, mogu bez ikakva pretjerivanja zaključiti da su to sve filozofski anonimusi. Poznat je slučaj Jure Zovka, kojemu sam već prije petnaestak godina dokazao da nema pravog doktorata, a po partijskoj hadezeovskoj liniji postao je profesorom i zamjenikom ministra znanosti. U Institutu za filozofiju i na Hrvatskim studijama on je siva, pašalićevska, eminencija. On se u ovom trenutku lukavo nije htio potpisati pod tu “filozofsku” paskvilu pod naslovom Perverzna Filozofska istraživanja. No da ostane kao dokument za historiju djelatnosti te naše “hrvatske kulturne elite”, kako ti dečki sebe nazivaju (pa su čak od Jakšića “ugroženi”), navest ću ovdje ta imena, a što je ovdje još važnije i njihove funkcije: dr. Zvonimir Čuljak, voditelj studija filozofije na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu (ti boga, kaj to bombastično zvuči, da se čovjek preplaši!), dr. Ivan Kordić, pročelnik Odjela za filozofiju Matice hrvatske, dr. Stipe Kutleša, ravnatelj Instituta za filozofiju, dr. Davor Pećnjak, predsjednik Udruge za promicanje filozofije i dr. Josip Talanga, predsjednik Vijeća Instituta za filozofiju.

Vidimo da su to sve “velike funkcije”, samo bi, na primjer, trebalo upitati koju i kakvu filozofiju promiču ti pećnjaci i drugovi? Možda ja nisam baš dobro upućen u ovu našu hrvatsku filozofsku produkciju u novije vrijeme, ali doista nisam nikada dosad čuo ni za ime, kamoli za filozofa Pećnjaka! Tko mi je kriv! A po čemu bi se to moglo doznati? Valjda po filozofskim djelima, zar ne?! No sve su to značajni, treba naglasiti, “hrvatski” filozofi, koji se usuđuju javno ismijavati jednog od najznačajnijih svjetskih intelektualaca, filozofa i sociologa današnjice, Jürgena Habermasa! Ti naši provincijalni hrvatski filozofski sirotani i anonimusi! U vezi s naglašenim “zgražanjem” dotičnih “filozofskih funkcija” putem svih medija zbog “krimena” koji se sastoji u trošenju državno-društvenih sredstava iz poreza građana Hrvatske, vrijedno je za informiranje javnosti, koja je to posve sigurno zaboravila, podsjetiti na pravi kuriozitet kad je Jure Zovko kao zamjenik ministra znanosti financirao Kvaternikovo djelo. Citiram: “Blaga mučnina što ju je u javnosti izazvalo saznanje da je knjigu ustaškog zločinca Eugena Dide Kvatrenika financijski potpomoglo Ministarstvo znanosti, zahvatilo je, čini se, i samo ministarstvo kad se ustanovilo da je novac isplatio samovoljno i anonimno pomoćnik ministra Jure Zovko. (Feral Tribune, 27. ožujka 1995., str. 13).

Ne postoje nacionalni intelektualci

I to je taj krug danas “zabrinutih filozofa”, koji sada dižu galamu o trošenju državnog novca za financiranje jednog filozofskog časopisa, samo zato što se u njemu našao članak koji govori o pljački i ubojstvima, što je čitavoj hrvatskoj javnosti već toliko poznato da joj ti podaci “idu na nos van”! Dosta je tog nacionalističkog licemjerja! Osim toga, ti isti “veliki hrvatski mislioci” nikad još nisu čuli da jedan filozof može i mora pored toga biti i intelektualac, koji piše i o općim problemima društva u kojem živi i koje mora “podnositi”, pa naglašavaju da to “ne spada u filozofiju”, te mu to kolege za njegovu 80. obljetnicu ne smiju ni spomenuti!? Imaju, doduše, oni pravo jer sami nikada nisu bili, niti će biti intelektualci, jer ne postoji nacionalni, ni partijski intelektualci, nego samo polupismena inteligencija.

Kakvo je vaše mišljenje o Filozofskim istraživanjima i općenito filozofskoj periodici u nas?

– Budući da to rijetko u nas tko zna, moram naglasiti da smo časopis Filozofska istraživanja osnovali Gajo Petrović i ja. Nakon zabrane Praxisa 1974., nismo u Hrvatskoj imali nijednog filozofskog časopisa. Naš projekt ministarstvo je prihvatilo, jer nisu bili navedeni nepodobni urednici – Petrović i ja. Izabrana je redakcija isključivo od mlađih kolega, a od nas je samo predložen kao član kolega Branko Bošnjak. Taj časopis ispunio je značajnu ulogu i svojim internacionalnim izdanjem i kao takav legitimirao se i u inozemstvu, tako da je ta zagrebačka filozofska tradicija ipak bila očuvana. Sadašnji napadi na taj časopis, a naročito naglašeno i na sadašnjeg njegova glavnog urednika dr. Pavu Barišića, suviše su prozirno-interesno intonirani, s jednim naglaskom na sredstva što ih časopis dobiva, pa se čak govori i o sukobu interesa. A veća su društvena sredstva troše “u prazno” na te “hrvatske studije” od kojih, bar filozofski, neće biti velike koristi.

Isus Krist je moj povijesni i ljudski uzor

Neki vam kritičari predbacuju da napadate Hercegovce, pa vas čak trpaju u rasiste! O čemu je riječ?

– To su tipične zlurade podvale! Nikada mi ne bi palo na pamet da na bilo koji način napadam neki narod, etnos, manjinu itd., i to još “paušalno”. Ne kritiziram Hercegovce, nego hercegovačke i sve druge tajkune i pljačkaše koji su pod Tuđmanovom vlašću do temelja poharali Hrvatsku. Zato svakoga tko želi doznati o tome moje izvorno stanovište, upućujem na knjigu Šverceri vlastitog života, izašloj u Feralovoj biblioteci 2002. Sve druge invektive odbacujem kao svjesnu obmanu.

Kakvi su odjeci na vašu knjigu Etika dosad u javnosti?

– Dosad sam imao nekoliko promocija knjige (Novi Sad, Subotica, Beograd, Maribor, Zagreb), i Etika je jako lijepo primljena, a mislim da se i dobro prodaje, jer je izazvala veliki interes javnosti. Osim toga, to je prva sistematska etika u Hrvata do danas. Upravo sam doznao, a nisam još pročitao, da je knjiga oštro kritički ocijenjena u Glasu koncila. Riječ je vjerojatno o odjeljku Kršćanska etika. To se moglo očekivati, te su i neki promotori tu mogućnost najavljivali. Vrhove Katoličke crkve u Hrvatskoj najvjerojatnije je pogodilo moje naglašavanje razlike u stavovima Crkve i njezina naučavanja, naročito s propovjedaonica, s jedne strane i nauka Isusa Krista, s druge strane, kojega sam nazvao i to temeljito argumentirao, da je bio ljevičar i revolucionar. Pri tome naglašavam da je on moj povijesni i ljudski uzor.

No o svemu tome valjalo bi trijezno i javno porazgovarati, jer su to ozbiljni problemi koji moraju ostati s onu stranu pukih paušalnih napada i objeda s bilo koje strane.