Razgovor s Mimom Simić

Čitajući nedavno objavljenu Usmenu povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj stječe se dojam da su se politička vremena bitno promijenila od 2000. godine na ovamo: nekad je hrvatski Pride bio nezamisliv, nije postojao Queer festival, bilo je “nedopustivo” da šef baleta bude deklarirani homoseksualac ili da se “šuška” o premijerovoj biseksualnosti. Kao aktivistkinja, vidite li tu doista pomak u smislu manje diskriminacije GLBTQ (gay, lesbian, bisexual, transsexual, queer) zajednice – ili mislite da ideologijska represija dlaku mijenja, ali nasilje prema različitima ostaje jednako neumoljivo? Koji vas oblik ideologijskog nasilja naročito zabrinjava kad je u pitanju GLBTQ populacija?

– Kad razmišljam o promjenama i pomacima koje spominjete, nerijetko se osjećam prilično shizofreno (još jedan razlog da se obratim doktoru Grudenu). Naime, u vrijeme moga odrastanja – koje se odvijalo devedesetih godina u epicentru kršćanske ljubavi i humanosti, Zadru – najveću traumu, začudo, nije mi prouzročila homofobija, nego apsolutna tišina koja je okruživala temu homoseksualnosti. Dok sam odrastala nisam poznavala, niti sam čula, za ikoga tko se razonodio istospolnim seksualnim praksama – a ni moji roditelji, koji su odvajkada bili aktivni u društvenom životu, nikad takvo što nisu spominjali, niti su takve ljude kući dovodili. Upravo zbog izostanka bilo kakvih orijentira bilo mi je iznimno teško (pa i nemoguće) u to vrijeme formulirati vlastite želje i potrebe, a jedino utočište koje sam nalazila u umjetnosti (književnost, film) bilo je počesto negostoljubivo mjesto, budući da je istospolna žudnja uglavnom bila upisana između redova, ili bi – ako eksplicitnija – na kraju bila pravedno kažnjena.

Dugo putovanje u početak postojanja

Godine potiskivanja nisu preveć blagonaklono djelovale na moj karakter – bila sam iznimno depresivna, razvila sam poremećaj u prehrani, mučili su me napadi agresije i sl. Tek kad sam se izmjestila iz te psihoseksualno klaustrofobične sredine, odjezdivši u smjeru domovine Virginije Woolf i E. M. Forstera, imala sam prilike svjedočiti artikuliranim, jasnim, i ponosnim ter (iznad svega) glasnoživućim LGBTQItd. glasovima, i napokon mogla razbistriti močvarne vode vlastitog tijela i duha. U tom smislu sam apsolutno oduševljena promjenama do kojih je u hrvatskom društvu došlo u posljednjih desetak godina – time što (a tu je Pride svakako odigrao ključnu ulogu) napokon imamo diskurz o homoseksualnosti, i što, živjeli vi u Zadru, Imotskom ili Zagrebu, možete čuti, vidjeti i znati da niste sami, i da postojite. Sasvim sam sigurna da bih, da odrastam u današnje vrijeme, bila daleko sretnija i zdravija osoba negoli sam to bila prije petnaestak godina u tom kraljevstvu na obali. Ipak, a sad dolazimo do shizofrenije iz uvodne rečenice, postignuta/izborena vidljivost mač je s dvije oštrice. Dok je prije bilo puno manje nasilja nad LGBT populacijom jer ista zapravo nije postojala, jer nije bila diskurzivno artikulirana, u trenutku kad su se ljudi usudili izaći na ulice, kad su se usudili besramno pozvati na vlastita ljudska prava i zatražiti zaštitu države, u trenutku kad se uistinu formirao diskurz o LGBT praksama i pravima, svi oni koji o njima ranije nisu imali mišljenje (jer nisu imali ni riječi da njima misle) odjednom su bili prisiljeni pozicionirati se prema rečenom fenomenu – a pritom je na površinu izbila nevjerojatna količina agresije. Netko je jednom rekao da su pederi novi Srbi, možda i zato što ih sad ima koliko je Srba bilo prije rata, ali taj komentar zapravo jako dobro svjedoči potrebi da se nađe/formulira neki Drugi, da mu se prišiju rogovi i rep, i da se krene u lov. (Ono čemu se hrvatska LGBT populacija sveudilj može radovati jest činjenica da sezona lova u Hrvatskoj traje nešto kraće no u susjednim istočnijim državama i najintenzivnija je u lipnju i srpnju, ovisno o tome kad padne Pride.) Dakle, s jedne strane postignut je izniman napredak u smislu podizanja svijesti, vizibiliteta, pa tako i osnaživanja LGBTIQ identiteta – a s druge strane sve ono najgadnije, najagresivnije i najnetrpeljivije u hrvatskom puku dobilo je ventil, i metu. U tom smislu se ne treba čuditi ni mojoj autodijagnosticiranoj shizofreniji, ili bismo to mogli ipak nazvati bipolarnim poremećajem...

Bezbroj lica aktivizma

Kad je riječ o ideologijskom tipu nasilja koje me najviše zabrinjava, tu sam sklona gledati možda i previše u budućnost (osobito kad se radi o Hrvatskoj). U ovom trenutku borba za prava seksualnih manjina politički je itekako relevantna, revolucionarna praksa. Međutim, kao što možemo primijetiti kod nekih zapadnijih iskustava, kapitalizam ima tendenciju prilično uspješno deaktivirati revolucije, jednostavnim procesom komodifikacije. Naime, u trenutku kad se LGBT populacija prepozna kao tržište (a to se svakako događa, ako ćemo suditi po sve većem broju mainstream komercijalnih produkcija koje ciljaju upravo na tu grupu), vrlo brzo dolazi do “usisavanja” ranije spomenutog revolucionarnog potencijala, pa Prideove počinju sponzorirati kojekakve banke, McDonald’si, i druge korporacije koje kapitalizam znače. To je, dakle, moja briga – no Hrvatska je, ipak, od toga još uvijek relativno daleko, gdje se golemim uspjehom smatra kad se dobije koja kunica od Gradskog ureda za kulturu, i kad svi sudionici i sudionice Pridea izvuku živu glavu.

Kad govorimo o seksualnosti kao političkom polju, što vas najviše ohrabruje na aktualnoj hrvatskoj javnoj sceni? Voljela bih čuti vaš stav prema aktualnoj zakonskoj regulativi, djelovanju nevladine scene, nezavisnim medijima, prema pojedinačnim inicijativama... ima li mjesta ikakvom optimizmu? (Kolikom i kakvom?)

– Ono što me svakako i uvijek ohrabruje jest entuzijazam ljudi da svake godine, svim unutrašnjim i izvanjskim preprekama usprkos, potegnu (volonterski!) svom snagom i organiziraju Pride. I to što je svake godine sve više ljudi spremno licem, imenom i prezimenom, pojavljivati se u medijima zastupajući (najrazličitije aspekte) LGBTQ prava – takva diversifikacija aktivističke scene izuzetno je bitna – bitno je da gledateljima/publici postane jasno da je LGBT lica (aktivizma) bezbroj, da je aktivističkih strategija bezbroj. Ono što je do nedavno definitivno gušilo LGBT aktivizam bila je činjenica da se osim za Dorina Manzina ni za koga drugog nije znalo, niti je medije itko drugi zanimao. Srećom, u međuvremenu se pojavila hrpa novih, svježih lica i glasova, što je u mojim očima golemi pomak. Što se tiče zakonske regulative, svakako treba spomenuti sjajni Pravni tim Iskoraka i Kontre (čine ga Sanja Juras i Kristijan Grđan), koji su odradili fantastičnu stvar proguravši zločin iz mržnje u Kazneni zakon, po kojem je nedavno donesena i prva presuda, Molotov koktel-majstoru s prošlogodišnjeg Pridea. Što se tiče ostalih zakonskih regulativa, usprkos neprestanom i očajničkom lobiranju Pravnog tima, jadne su i nikakve. Zakon o istospolnim zajednicama, izglasan 2003., apsolutna je smijurija i praktički neprimjenjiv – omogućujući osobama koje se na nj pozovu samo jedno: da nakon raspada zajednice (ukoliko uopće dokažu da su skupa bili 3 godine) podijele zajedničku stečevinu i odluče kome ide lampa, a kome televizor (kako šaljivo veli Sanja Juras). Jupi.

Osobno se uzdam u Pravni tim da ćemo u nekoj skorijoj budućnosti (a ako je mogla bogobojazna Španjolska, ne vidim zašto ne bi mogla i RH) dobiti neke istinski pravedne i korisne zakone, a ne tek trulo slovo na papiru. Možda će na to utjecati želja da se uđe u EU (makar smo svi bolno upoznati s poljskim slučajem, ter znamo da ni legalizirani pobačaj nije uvjet da se u njoj bude), a možda će jednostavno pokrepati trenutna zakonotvorna politička garda i otvoriti prostor nekoj normalnijoj, obrazovanijoj ekipi.

Naposljetku, da ne zaboravim, svakako me veseli što se i ljudi iz javnog života (za sad samo iz područja manje problematične kulture, doduše) sve više odlučuju na autanje, dovodeći u sumnju znanstveno dokazanu heteroseksualnost univerzuma.

Medijske sobe

Redovno objavljujete prozu u kojoj, među ostalim, tematizirate lezbijsku žudnju. Smatrate li književnost (i film) moćnijima od političkog aktivizma kad je u pitanju konfrontiranje predrasuda? Što može umjetnost, a ne može izravni aktivizam (i obrnuto)?

– Na žalost, ili na sreću (još uvijek se ne mogu odlučiti), popularni mediji (ponajviše televizija) najbrže su sredstvo diseminacije informacija, pa tako i predrasuda i stereotipa (kako negativnih, tako i potencijalno pozitivnih). Pogledamo li na tren holivudski film, koji je do prije dvadesetak godina svoje gejeve, lezbijke i ine polimorfno perverzne likove redovito izlagao smrti i drugim oblicima poniženja, uvidjet ćemo da se u međuvremenu dosta toga promijenilo. Sve je više simpatičnih, ili barem raznovrsnijih LGBT likova, i svaka TV sapunica koja imalo drži do sebe ima bar jednog pederka ili lezbu, ponekad i u glavnoj ulozi. Nipošto ne smijemo zanemariti djelovanje i takvog (intelektualno ne pretjerano zahtjevnog) materijala na gledateljsku podsvijest. Bilo to gledateljstvo hetero-, homo- ili whateverseksualno. Naravno, možemo se zapitati jesu li takve serije/filmovi nositelji ili tek glasnici promjene... U svakom slučaju, nekakvi rezultati, i promjene, su nepobitni. Tu, međutim, govorim ponajviše o području popularne kulture. Kad je riječ o ambicioznijoj (da ne kažem visokoj) književnosti, stvari su ponešto drugačije. Otkad je svijeta i vijeka, pa tako i pisane riječi, kroz visoku književnost provlačile su se teme, među njima i homoseksualnost, koje su, kao u kakvom balonu sapunice, lebdjele u vremenu i prostoru, no nikad se istinski ne bi prelile u stvarnost, ni prouzročile ikakve istinske promjene. Ono što književnost radi, a što si aktivizam rijetko može priuštiti, jest poetizirati ovu temu, učiniti je umjetničkim djelom – a umjetničkom djelu ipak je mjesto u muzeju, a ne na ulici (to nije moje mišljenje, već procjena situacije). “Problem” s književnim djelom, i mjesto gdje ono nužno sabotira vlastiti revolucionarni potencijal, jest njegov fokus na poetskoj funkciji, na stilu – a u aktivističkim stremljenjima gotovo je nemoguće izbjeći didaktičnost, koja je smrt svake dobre književnosti (i umjetnosti općenito). A kad već spominjete moje hude spisateljske prakse, tu valja primijetiti da je u hrvatskoj svojevrstan aktivizam već samo objavljivanje priča koje tematiziraju lezbijske odnose – pa u toj ekstratekstualnoj dimenziji one uistinu i mogu djelovati aktivistički (pogotovo kad ih jednog dana, bog mi bio na pomoći, skupim i objavim u knjizi).

Što vam osobno znači mogućnost javne reakcije na vlastitu i/ili tuđu diskriminaciju, mogućnost imanja “vlastite medijske sobe”?

– Pristup u medijsko polje izuzetno mi puno znači – ali i da se ne bavim medijskim rabotama, nekom vrstom aktivizma bih se svakako bavila, makar to bilo samo ljubljenje na javnom mjestu s vlastitom (a ako treba i s tuđom) djevojkom. Nipošto ne treba zanemariti i takve vrste mikroprajdova. Aktivizam na bilo kojoj razini smatram i doživljavam kao organsku potrebu, kao moralni imperativ i građansku dužnost, radije no kao svjesnu odluku – potpuno mi je logično da ću se boriti protiv nepravde ukoliko je uočim, svim sredstvima. Osim LGBT aktivizma rado se priključujem i borbi za prava žena, životinja, i drugih egzotičnih bića.

No vlastita medijska soba, kako velite, ima i svoje loše strane, pogotovo kad vas u nju zatvore. Ponekad uistinu dobivam napade klaustrofobije kad uočim da sve što medije u vezi sa mnom zanima jest s kim dijelim krevet. Premda se, i to prilično uspješno, bavim s bar tri, četiri druge javne aktivnosti (filmska sam kritičarka, prevoditeljica, književnica i hitmejkerica u slavnome bendu Drvena Marija), za većinu medija još uvijek sam prvenstveno – lezbijka. No, to je bila žrtva na koju sam bila spremna u trenutku kad sam se odlučila javno baviti aktivizmom. I sve ove godine, otkad su me zatvorili u sobicu, polako kemijskom kopam tunel, i prilično sam sigurna da ću se uskoro probiti na svjetlo dana, u čitavom svojem multiidentitetskom sjaju.

Rizici, konteksti

Sigurna sam da ste već s druge strane tunela. Koje sve privatne i javne rizike sa sobom povlači lezbijski identitet?

– Jedan od njih je ovo što sam gore napisala. Što se tiče drugih javnih rizika, nezanemariv je svakako rizik od fizičkog nasilja, pogotovo kad se autate na uskršnjem Milijunašu. Ipak, upravo to iskustvo bilo mi je iznimno ugodno, jer su me nakon nastupa ljudi mahom pozdravljali i bili krajnje ugodni, čak i mladići obrijanih glava koji su lezbama prirodni neprijatelji. A možda je presudno ipak bilo 125.000 kuna koje sam osvojila: kao što indicirah ranije, kapital je često najbolji lijek za homofobiju. Što se tiče privatnih rizika, tu sam također imala daleko više sreće nego itko koga poznajem. Zbog svojih prljavih sklonosti nisam izgubila ni prijatelje, ni posao, ni stan, a obitelj je apsolutno sjajno reagirala (ponekad mi se, dapače, čini da više vole moju djevojku Natašu od mene). Uistinu, moja baka svaki put kad se čujem s njom poručuje mi da pozdravim curu, Nataša je pozvana na sva obiteljska događanja, a brat Roman i supruga mu Ivana čak nam daju da nekad pričuvamo njihovu malodobnu kćer! Stanodavac nam je sjajan i stalno nas pita imamo li problema sa susjedima, a susjedi nas pak pozivaju na koncerte duhovne glazbe gdje nastupa njihov sin. I upozoravaju me zabrinuto da pripazim na Natašu jer bi mi je mogao ukrasti susjed slikar koji zavodi svoje modele.

Moja priča, na žalost, daleko je od hrvatske norm(al)e. Rijetko će koji otac ponosno stajati uz kći koja Tariku upravo obznanjuje svoje lezbijstvo (i to na Uskrs!), pa makar i uz postotak od dobitka – roditeljevanje LGBT djeci još uvijek je stravičan tabu u Hrvatskoj, čemu vrlo blisko svjedočim već dvije godine, koliko ima otkad Natašina majka s njom nije prozborila ni riječi.

Postoje li države u kojima se lezbijska aktivistica osjeća sigurnije, dobrodošlije no u Hrvatskoj? Zašto (da, ili ne)?

– Moram priznati da mi je malo i dosadno kad odem, recimo, u Englesku, a tamo je (bar u centru Londona) sasvim normalno, da ne kažem prirodno, vidjeti cure ili dečke, ili kakve još živopisnije rodno-spolne kombinacije, da se drže za ruke. U Hrvatskoj još uvijek postoji ta navala adrenalina kad činiš i takve najmanje stvari. I pritom se osjećaš nekako korisno. To je, uostalom, i jedan od razloga zašto sam si prišila etiketu lezbijke, makar intimno u bilo kakve etikete ni fiksne identitete (pa ni seksualne) ne vjerujem. U Hrvatskoj je, naime, bitno nazvati se lezbijkom. Bitno je afirmirati taj pojam, tu praksu, bitno je oduzeti joj težinu uvrede, psovke, srama. I zato se u Hrvatskoj nikad neću identificirati kao, primjerice, queer, makar je to kategorija u koju (od trenutno ponuđenih) najviše vjerujem. Jer queer je kod nas linija manjeg otpora, za mnoge koji se srame vlastitog – pederluka.

Iluzije o solidarnosti potlačenih

U cijelom spektru feminističkih opredjeljenja, kako biste odredili vlastitu kritičku poziciju?

– Kao i u prethodnom pitanju, odredila bih se kontekstualno. Kao što je u trenutačnoj hrvatskoj situaciji, po mom mišljenju, još uvijek bitno afirmirati LGBT kategorije, prije negoli se latimo skalpela i sve ih dekonstruiramo i, po mogućnosti, do temelja spalimo, tako je prilično teško voditi razgovore o, recimo, cyberfeminizmu u zemlji u kojoj ženski, rodni ni queer studiji nisu dio sveučilišta, pa time ni akademski priznate grane. Volim se pozicionirati onako kako mi se čini da je najkorisnije za neku društvenu promjenu, radije no u skladu sa svojim intimnim filozofskim previranjima. Kad im se budem htjela propisno posvetiti, otići ću negdje na kakav doktorat i baviti se njima sljedećih 5 godina života.

Koliko vam je važna etika ženske solidarnosti te solidarnosti uopće?

– Solidarnost? Ha, ha, ha. I ja sam nekoć bila toliko naivna da povjerujem da bi ljude mogla ujediniti zajednička potlačenost. Međutim, iskustvo aktivizma vrlo brzo me otrijeznilo, pokazavši mi da pederi i lezbe pate od jednakog nedostatka empatije prema Drugome (ma koji Drugi to bio/la) kao što je slučaj kod “normalne” populacije. Nekima smetaju Srbi, nekima smrde crnci, nemalo je pedera koji feminizam spominju samo u kombinaciji s histerijom, a ne manjka ni lezbi koje se s gnušanjem snebivaju oko toga kako se neke žene ne depiliraju ispod pazuha (!). Drugim riječima, iznimno sam skeptična kad se solidarnost podrazumijeva po liniji opresije – dapače, sklona sam vjerovati da su ljudi zli dok ne dokažu suprotno. Bili oni pederi, lezbe, muškarci, žene, ili rodno neopredijeljene osobe.

Kako biste odredili pravo svake pojedine osobe na seksualnu autonomiju?

– Radije ne bih određivala ničije pravo na seksualnu autonomiju J. Ako dobro shvaćam vaše pitanje, svaku seksualnu želju smatram prirodnom, a svaku seksualnu praksu koja ne uključuje (nedobrovoljno) nasilje podržavam. Potpuno je bezumno da bilo tko (država, crkva, mediji) proskribira i kontrolira ljudsku seksualnost.

Kako biste komentirali socijalnu proizvodnju straha od seksualnosti, prisutnu na brojnim razinama – od one pornografski konzumerističke, u kojoj je seks “samo roba” i ne moramo se bojati eventualnog prelaska granica naše intimnosti, do one katoličke, u kojoj je seks samo reproduktivna funkcija u kojoj je sramotno uživati?

– Svako društvo ima svoje tabue – kod nas je glavni (još uvijek) seks. A tabui (koji sami po sebi proizvode strah) su, dakako, sredstvo kontrole, gdje institucije (država, crkva) odlučuju kakva je seksualnost prihvatljiva i kome se to, i na koje načine, isplati. Rene Guyon, inače sudac i seksolog, veli nešto s čim se u potpunosti slažem: “Seksualni činovi su legitimni jer su onkraj dobra i zla. Legitimni su upravo stoga što su amoralni i mehanični”. Kombinacija bliskosti/intimnosti i seksualnosti, po njemu je “slučajna i epizodična”. Kad bi se seks uistinu izmjestio iz tabu zone, možda bismo (kako je, čini mi se, sugerirao Freud) izgubili sve neuroze, ali možda bismo izgubili i onu ekstra, metafizičku kvalitetu koju učitavamo u seksualni čin upravo zato jer je isti tabu...

Hrabrost kao refleks

Mislim ipak da je medijska i crkvena refleksija poželjnih seksualnih praksi daleko od onoga što se istinski događa u spavaćim sobama (u parkovima, na kolodvorima i u sredstvima javnog prijevoza...): to najbolje pokazuje šok koji je doživjela Amerika kad je Kinsey na svjetlo dana iznio svoja istraživanja polovinom, prilično konzervativnog, prošlog stoljeća.

Možete li komentirati pjesmu Audre Lorde “Tko je rekao da će biti jednostavno”, na temu gay/lesbian slobode kao putu prema intenzivnom korištenju gay/lesbian prostitucije, kao i posebno stihove: “Korijeni gnjeva toliko su mnogobrojni/ da se grane katkad raspuknu prije no što rode plodom” ili možda završetak pjesme: “pitam se koje će to ja preživjeti/ sva ova oslobođenja”?

– Mislim da je Audre Lorde jedna od onih rijetkih i sjajnih književnica koja uspijeva istovremeno biti i aktivistica i pjesnikinja i proročica (ne nužno tim redoslijedom). Ova pjesma govori upravo o višeslojnosti identiteta i o neprestanom pozicioniranju, o neprestanoj kontekstualizaciji i rekontekstualizaciji. O opresiji koju nesvjesno vršimo nad drugima jer je ne prepoznajemo, ili nam to odgovara. Poanta je, valjda, u svakom trenutku moći identificirati vlastite identitetske slojeve, i tuđe, i prepoznavati neprestano diskriminacije koje se nad nama vrše, i koje mi vršimo nad drugima. Problem, međutim, nastaje kad se susretnemo s onima koji ne primjećuju, niti žele primijetiti, vlastite ni tuđe diskriminacije. Tu prestaje komunikacija, tu prestaje revolucija, tu počinje (polako prema njojzi klizim) mizantropija. Audre Lorde je ipak malo optimističnija, rekla bih – ali lako je njoj kad je mrtva.

Podudaraju li se vaši književni i politički uzori? Do koje je mjere osobna hrabrost nešto što otvara slobodu teksta, koliko i slobodu javnog zastupništva? Kako razumijete, kako mislite hrabrost?

– Zapravo i ne. Politički uzor mi je drug Tito, a on i nije bio bogznakakav književnik (za razliku od Franje). Šalim se (to za Franju)... Opet se vraćam u svoje intimne paradokse – u književnom polju ljubim skute Virginiji Woolf, koja je čisti stil i jezik, s vrlo malo politike (govorimo li o njezinom romanesknom opusu, dakako). Književnost doživljavam ponajprije kao neku vrstu jezične gastronomije, dok od političkih tekstova tražim jasne “naputke”, recepte za Molotovljeve koktele, oružje za direktnu akciju. Noam Chomsky najbolje ispunjava te zahtjeve.

Što se tiče hrabrosti, o njoj ne razmišljam. Zapravo, kad sad o njoj razmišljam, rekla bih da hrabrost ne postoji, da je svojevrstan krnji oksimoron. Hrabrost nije osobina, ona je refleks, ona je instinkt – svatko tko je sposoban riskirati nešto iznimno vrijedno (život, sigurnost itd.) ne čini to nakon višemjesečnog promišljanja, već u trenutku. Ono što se naziva hrabrošću tek je oznaka za razliku – (etičku?) razliku između osobe koja djeluje, i one (pretpostavljeno, većine) koja u istim uvjetima tako ne bi djelovala. Osobno ne osjećam da u vlastitom životu činim išta hrabro – ponašam se tek u skladu s vlastitim instinktima i osobnim osjećajem za pravdu – to nekome može djelovati hrabro, ili tek glupo, meni je sasvim refleksno, pa time i neprimjetno. Vjerujem da tako djeluju i drugi ljudi koje generalno bilježimo kao hrabre – djeluju u skladu s vlastitom savješću ili moralnim instinktima. I u tom smislu hrabar čin je esencijalno sebičan čin jer ide niz dlaku ideologiji “hrabre” osobe i zapravo ne uključuje žrtvu, makar se tako nakon izvršena čina čini.

Jednom ste mi rekli da biste najradije govorili o ljudima kao “panseksualnim bićima”. Možete li to elaborirati?

– O tome sam posredno već govorila i nešto ranije, kad sam spominjala ne-fiksne, odnosno fluidne seksualne identitete. Naime, smatram da su ljudi jednostavno – seksualni – i da ih može uzbuditi bilo što, bilo gdje, i bilo kada. Činjenica da nam je na raspolaganju svega nekoliko kategorija više govori o društvenim tabuima (i jeziku, njima oblikovanom), nego o ljudskoj želji/žudnji. Problem je upravo u tome što društvo ne nudi te druge, panopcije, pa se tako ne govori ni o panpraksama. Slično je bilo sa mnom i lezbijstvom davnih godina u Zadru kad nisam vladala ni riječju ni praksom... a je li ljudska budućnost panseksualna, to ne znam. Za društvo koje počiva na temeljima kršćanske civilizacije i svih joj pridruženih tabua to je prilično daleka i fantastična projekcija. Ipak se nekako volim nadati da će ljudska rasa puno prije toga nestati s lica zemlje.