Razgovor s Mirkom Bilandžićem

Zašto baš autobiografija?

– Zar nije glavnina književnosti implicitno autobiografska? I onda kad pišeš neuvijeno autobiografsku prozu, zapravo prerađuješ, dopunjuješ, uvećavaš, mitologiziraš, manje ili više uspješno umjetnički mistificiraš građu koju ti servira vlastiti život, ili sjećanje na njegove pojedine dijelove. Tako bi književne autobiografije bile fikcijom nadograđene istinite životne priče, kao što su “prave” fikcije autobiografskim elementima poduprte i protkane imaginarne priče. Već i svojim odabirom pojedinih biografskih momenata a izostavljanjem drugih (mnogih događaja i situacija sjetio sam se kad je Simurg već bio zaključen, a neke od njih su takve da, čini mi se, svojom odsutnošću bitno umanjuju istinosnu valjanost i cjelovitost te “autobiografije”) autobiografska proza daje subjektivno piščevo viđenje onoga što bi trebao biti njegov protekli život. Simurg je, dakle, vrlo subjektivan dokument jednog privatnog svijeta, ali je sve to još samo jedna strana priče: druga i važnija je pitanje što ta proza može značiti čitatelju koji nije ni u kakvoj vezi s tim svijetom. Čita li je on kao dokument ili kao fikciju, odbija li ga njezina privatnost ili ga veseli taj pogled u čudnovati, nepotpuno razumljivi svijet drugoga? O tim bi se pitanjima moglo naširoko razmišljati, dakako na nekom drugom mjestu.

Nije mi dobar taj odgovor. Od Jonathana Swifta i Gulliverovih putovanja nema ništa autobiografskije, napisao je jednom Thomas Wolfe. To je fraza. Zašto itko sjeda i piše o svom djetinjstvu, što mu daje za pravo da misli kako je njegovo djetinjstvo ikome zanimljivo. Osjećaj da je pametniji od drugih, talentiraniji, ili nešto treće? Zašto pišeš, ukratko?

– Dođavola. Priznajem da ponekad imam osjećaj da sam od nekoga pametniji, ali ima nažalost i drukčijih situacija. Osim toga, jednom sam brzopleto predložio da bi književnu produkciju trebalo unificirati tako što će svatko napisati po jednu knjigu, autobiografiju. Jako bi me razveselilo kad bih negdje našao autobiografske zapise svojih djedova ili baka, iako sumnjam da bi takvo štivo zanimalo i neku širu publiku. Možda pisanju o vlastitom djetinjstvu ne mora prethoditi uvjerenje da je ono zanimljivo. Možda se može biti svjestan njegove nezanimljivosti i pisati o njemu kako bi ga se iskupilo iz tog ropstva običnosti. Jedan olinjali aksiom: pisanje proizvodi zanimljivost svojeg predmeta. Nije riječ o tome da vjerujem kako će moje djetinjstvo nekome biti zanimljivo, nego o tome kako vjerujem da je to što pišem zanimljivo. Uostalom, zašto ima čitatelja koje zanima to o čemu pišem? Otkud im to? To što ja mislim o zanimljivosti svoje književne teme njih ne bi trebalo ni na koji način obvezivati. Stvar je u tome da se književna vrijednost identificira u nekakvu opreznom opipavanju između pisca i čitatelja. Zašto pišem? (Taj prezent moram, gotovo bez ostatka, prevesti u perfekt.) Valjda zbog istih razloga zbog kojih i svatko drugi, jer sam vjerovao da mogu reći nešto pametno ili lijepo.

Iskupljivanje putem umjetnosti

Ali pogledaj Prousta. On je jedan od tvojih djedova… piše stranice i stranice o svojoj zaljubljenosti u djevojčicu, koja, nakon pomnih biografskih istraživanja, ispade dječačić. Što bi ti mislio o takvom djedu? Napisao je uspomene da bi se iskupio od neobičnosti!?

– Misliš da je Proust pisao zato da bi, u okrilju svoga književnog svijeta, sebi i drugima zanijekao vlastitu homoseksualnost? Stvar s iskupljivanjem putem umjetnosti ipak je malo kompliciranija od toga. Homoseksualcu je, kad jednom usvoji društvena pravila igre, njegova egzistencija vjerojatno podjednako obična i banalna kao i heteroseksualcu njegova. Identitet, u smislu istovjetnosti samome sebi, po definiciji je nešto dosadno. Možda je književna umjetnost nekakav izlaz iz te tautologije, sredstvo da je se nadiđe. Što bih sve dao za djeda Prousta... No, to bi značilo da imam jako slavna djeda pa bi svašta bilo vjerojatno drukčije. Osim ako se ne bi ispostavilo da su književni rukopisi tog Prousta iz Strizivojne ostali zametnuti u nekoj kutiji na tavanu pa bih ih ja imao sreću otkriti i postati skrbnikom njihove daljnje sudbine, što bi me lišilo svake pomisli da i sam nešto pišem, jer je djed sve to već napravio puno bolje od mene.

Ne, nego ne mislim da se piše kako bi se spašavala običnost, kao u tvom prethodnom odgovoru, ili pokrivala neobičnost, kao u mom prethodnom pitanju… Dakle, zašto pišeš? Ili, još bolje, zašto ne pišeš? Uopće nisi loš, naime…

– Ovo drugo pitanje čini mi se lakše. Ne pišem zato što nisam uspio organizirati život tako da mi pisanje bude glavna ili čak jedina životna briga. Ili nisam imao odvažnosti za takvu “organizaciju”. Ne mogu tek tako uzgredice pisati iole ozbiljniju književnu prozu. Ne želim to raditi ako se tome mogu posvećivati samo povremeno, u pauzama između drugih obveza. Književnost je, po mojem mišljenju, radikalna vokacija kojoj se čovjek mora posvetiti bez ostatka, kojoj mora pripasti apsolutni prioritet, inače sve skupa nema puno smisla. Moguće je da sam bio na tome putu prije petnaestak godina, kada sam zapravo napisao većinu svojih književnih tekstova. Poslije sam napustio ta izvorna književna istraživanja, njihove neizvjesne i fantastične avanture. Posljedica je toga da sam danas manje-više književno zamuknuo. Svakako, to što govorim može zvučati i kao neuvjerljiv pokušaj opravdanja puke činjenice da sam kao autor presahnuo, da nemam više što reći. A možda se u konačnici to dvoje svodi na isto.

Ljepota povjesničarskog posla

No od Povijesti Slavonije u sedam požara do Slavonije u tvom se radu prepleću znanstveni i književni doživljaj svijeta. Tvoj se doktorat Čudesa svetoga Ivana Kapistrana čak može, preskoče li se, ako se dobro sjećam, neka poglavlja, čak i čitati kao svojevrsni literarni prikaz svečeva života. Tebi između glodarskih znanstvenjačkih zubi posve prirodno zapaluca kobrin jezik rođenog pisca. Je li ti padalo na pamet napisati prozu koja bi stvarnost “sanjala” kombinacijom znanstveno provjerljive činjenice i imaginativnog dar-mara?

– Ne znam baš stoji li to što kažeš o mojem Kapistranu. Za mene je to u najboljem slučaju samo dotjerana, uglancana znanstvena proza, ne i književnost. Sigurno bi se, međutim, dalo u znanstveničko pisanje u većoj mjeri uključiti i književni um, ako ga se ima. U mojoj branši valjda najpoznatiji primjer takva povjesničara-književnika jest pokojni Georges Duby, pomalo apartan pratitelj famozne škole “Anala”. Moglo bi se, dakle, napisati i nekakvu povijest slavonskoga srednjovjekovlja koju bi se dalo čitati i kao pristojno kaloričnu literaturu. Problem je samo u tome da se povjesničarski um, koji je u tom poslu ipak prvi na potezu, za takvo što zainteresira. Jer povjesničara, ako se ne varam, ipak u prvom redu zanimaju postavljanje pitanja i odgovori na njih, uočavanje i rješavanje problema, ispravna tumačenja nejasnih izvora ili fragmentarnih podataka. A taj posao, kada se dobro obavlja, također posjeduje svoju ljepotu, srodnu eleganciji logičkih izvoda ili matematičkih jednadžbi (možda će ova poredba za neke moje kolege biti anatema). Tako da se postavlja pitanje motivacije za dodatni trud da se tome znanstvenjačkom poslu, pipkavom i kadšto mukotrpnom, dogradi još i taj gornji kat čisto estetskoga i imaginacijskoga “istraživanja”. Što se baš mene tiče, ne znam, vidjet ćemo...

Evo još jednog blesavog pitanja: kao koji pisac bi htio pisati Stanko Andrić?

– Vjerojatno kao bilo koji pisac čije me je djelo oduševilo svojom snagom, bogatstvom, izvornošću... Dakle, kao Laclos, Flaubert, Proust, Gide, Poe, Ljermontov, Babelj, Bulgakov, Hamsun, Lagerquist, Fowles, Lowry, Borges, Gombrowicz, Andrić... U svakom slučaju, ne bih imao ništa protiv toga da me barem na neko vrijeme opsjedne demon talenta ili genija jednog od tih ljudi. Ali ako bih tom maštanju neskromno dodao zrno realizma, ako bih se dakle u tom odabiru ravnao prema nekoj vrsti duhovne sklonosti i književnog afiniteta, onda bih možda najradije bio onaj pisac koji je napisao Tatarsku pustinju, ili pak onaj koji je napisao Ivana Moskvu i Golu godinu. A bio bih jako zadovoljan i da sam ja, a ne Bruno Schulz, napisao pripovijetke Dodo i Edzio.

Kako gledaš na trenutačnu situaciju u hrvatskoj književnosti? Koga voliš čitati?

– Moj je dojam da je u hrvatskoj književnosti u novije vrijeme nastala neke vrste gužva, dosta se ljudi oko toga trudi, iako za naročitu gužvu uglavnom nema razloga ni osobite potrebe, ako ne računamo onu da sami sebi i svijetu oko sebe pokazujemo kako smo živi, a ne mrtvi. Sve te nagrade, top-liste, stipendije, svakojaka gostovanja i priredbe, trebale bi valjda književnost pretvoriti u nekakav vrlo živ pogon, u kojem se puno piše, objavljuje i čita. Od toga nastojanja zacijelo ne može biti nikakva zla, samo je u toj strci teže proniknuti što se u književnom smislu zapravo zbiva, treba čekati da se prašina slegne pa da se vide pravi obrisi stvari. Što se mene tiče, nemam baš nekog favorita, a i malo čitam našu tekuću književnu produkciju (zapravo, u posljednje vrijeme, malo čitam književnost uopće). Tu i tamo dođe mi nešto do ruku, čituckam na primjer malo Ferića, Perišića, Jergovića, Becka, Vidulića ili Malkoča, i nađem kod njih poneko zgodno, pamtljivo mjesto. Ipak, u cijelosti gledano, ništa od toga nije takvo da bih poželio da sam ja, a ne oni, taj koji je napisao njihove tekstove.