Razgovor s Mirkom Petrićem

U razmaku od petnaestak dana Ministarstvo prostornog uređenja dalo je dva suprotna mišljenja o prijedlogu Provedbenog urbanističkog plana za povijesnu jezgru Splita. U prvom navratu prijedlog je odbijen jer nije u skladu s GUP-om Splita; a zatim je odobren. O čemu je riječ?

- Najprije treba reći da kao obični smrtnici, a neki od nas i podnositelji prijave Urbanističkoj inspekciji, zapravo ne znamo kakve su točno odluke Ministarstva, tj. što u njima piše. Da Ministarstvo misli da  predložene “izmjene i dopune” PUP-a povijesne jezgre Splita nisu usklađene s GUP-om doznali smo iz priopćenja ureda glasnogovornice Ministarstva poslanog medijima 28. veljače 2007. Dva tjedna kasnije, u novinama čitamo da je gradski poglavar za urbanizam Splita Branko Poljanić izjavio da je sada suglasnost izdana, iako u planu nije ništa mijenjano. Novog priopćenja Ministarstva nije bilo, bar ga ja nisam vidio i nije na web stranicama ureda glasnogovornice. Poljanić je novinarima rekao: “Ministarstvo je od Grada tražilo dodatne potvrde konzervatora i to je sve”, što je potpuni nonsens, jer doista infamni prijedlog “izmjena i dopuna” PUP-a od početka ima suglasnost konzervatora. Problem je u tome što predložene “izmjene i dopune” u više pogleda flagrantno krše odredbe GUP-a, koji je planski dokument višeg reda s (pod)zakonskom snagom. To se ne može otkloniti nikakvom “dodatnom konzervatorskom potvrdom”.

Inspekcijski nazor

Kako tumačite različite odluke Ministarstva donesene u tako kratkom vremenu i to za potpuno identičan dokument?

- Kad pitate zašto je Ministarstvo u tako kratkom roku promijenilo mišljenje o tome samo mogu nagađati, ali moje intuicije su u ovom pogledu dvojake. S jedne strane, moguće je da netko (čitaj: splitski “poduzetnici”), potaknut komercijalnim motivima nalazi načina pritisnuti i vrh aktualne vlasti. On onda utječe na odluke koje ne samo da su u suprotnosti s interesima prostora od najviše kulturne vrijednosti, nego su i u očitoj suprotnosti sa zakonom.

Druga je interpretacija da se vladajuća stranka (u zemlji i u splitskoj koaliciji) zabrinula što se u javnosti širi uvjerenje da njezina izvršna tijela na lokalnoj razini postupaju nezakonito. Nakon što su ove godine odbijena dva plana koje je splitski Odjel za urbanizam predložio Ministarstvu na odobravanje, a treći dobio tek “uvjetnu suglasnost”, proširilo se – uostalom točno – uvjerenje da gospodin Poljanić jednostavno nije u stanju donijeti neki plan koji bi bio u skladu sa zakonom. No, misli li Ministarstvo poništiti taj dojam odobravanjem identičnog dokumenta nakon petnaest dana pauze, ljuto se vara. Manipulacije gospodina Poljanića i službe kojoj je na čelu već su sasvim prokazane.

Navodno je na spomenuto prvotno odbijanje izdavanja suglasnosti utjecala internetska peticija koju ste pokrenuli te konkretna prijava upućena Urbanističkoj inspekciji pri Ministarstvu zbog nepravilnosti u donošenju “novog PUP-a” u kojoj ste tražili inspekcijski nazor. Upoznali ste i Unesco sa slučajem. Sve to usporilo je planove, ali teško da će ih zaustaviti.

- To da je peticija koju sam pokrenuo bila razlog zaustavljanja procesa donošenja “izmjena i dopuna” PUP-a bilo je istaknuto u naslovu članka u Jutarnjem listu, ali nije točno. Sigurno je da vlasti ne može biti posve svejedno kad razmjerno velik broj (na današnji dan 1843) građana i građanki, među kojima su i strukovno vrlo istaknute osobe, potpiše peticiju koja se zalaže za nešto posve suprotno onome što predlaže ta vlast. Međutim, za zaustavljanje procesa, a to piše u tekstu članka koji sam spomenuo, presudno je bilo to što se suglasnost nije mogla izdati za trajanja – inače još uvijek nedovršenog – inspekcijskog nadzora.

Ponavljam da odluku kojom Ministarstvo daje suglasnost na “izmjene i dopune” PUP-a povijesne jezgre još nisam vidio. Ali sam zato, dva dana nakon što je u novinama objavljeno da je suglasnost izdana, u kućnom poštanskom pretincu našao obavijest Urbanističke inspekcije datiranu 9. ožujka 2007., kojom se od Branka Poljanića traži da se očituje na primjedbe iz moje prijave (!?).

Najava ustavne tužbe

Najavili ste i ustavnu tužbu. Na osnovu čega se ona može pokrenuti i hoće li imati efekta?

- Kao što pokazuje upravo izneseni primjer, u cijelom slučaju postoji niz kontradikcija i nepravilnosti. Moram reći da sam 17. ožujka, dan nakon što sam primio spomenutu obavijest iz Inspekcije zatražio nastavak inspekcijskog nadzora po drugim osnovama, jer sam u međuvremenu daljnjim proučavanjem teksta GUP-a Splita uočio i druge odredbe s kojima je predloženi plan u kontradikciji. Donese li se nakon svega na Gradskom vijeću Splita odluka o usvajanju plana, zatražit ću ocjenu ustavnosti upravnog postupka, koji je očito bio nepravilan u nizu aspekata. Isto je najavilo i Društvo prijatelja kulturne baštine. Ad hoc Građanska inicijativa predvođena udrugom Altruist podnijela je i kaznenu prijavu općinskom državnom odvjetništvu protiv Grada Splita, te odgovornih osoba u Konzervatorskom odjelu, kao i u Odsjeku za graditeljstvo i obnovu Ureda državne uprave. Upitno je koliko sve ovo može zaustaviti golu silu izvršne vlasti, ali pokazuje što građani misle o njoj, a i to da su se sve skloniji služiti pravnim sredstvima u borbi protiv odozgo provođenih nezakonitosti.

Sirova eksploatacija prostora uz podršku vlasti

Spomenuti prijedlog urbanističkog plana za središte Splita predviđa prenamjenu na 21 lokaciji u staroj jezgri; taj prijedlog ima dužu povijest još od 2002. o čemu je u Zarezu (broj 199, 8. veljače 2007.) opširno pisao novinar Sandi Vidulić. Kada sumirate sve te prijedloge, što je u njima najviše problematično: procedura, tajnovitost s kojom se sve rješava, nepostojanje ozbiljne strategije razvoja grada...?

- Najproblematičnije je evidentno gaženje zakona i prezir prema opravdanim zahtjevima građana i građanki, koji žele živjeti u uređenom svijetu i koji žele najbolje svom gradu. Predlagači “izmjena i dopuna” PUP-a troše, između ostaloga, znatan javni novac da bi izašli u susret komercijalnim interesima nekolicine osoba kojima do grada nije ni najmanje stalo. Građani i građanke troše svoje živce, a aktivisti i novac koji za njihov osobni standard nije zanemariv, da bi obranili identitet grada u kojem žive, ali i poštivanje minimalnih standarda zakonske procedure.

Charles Landry, suautor jedne od prvih knjiga o “kreativnom gradu” tvrdi da su u procesu donošenja odluka najvažniji upravo “teški građani”, koji iznose zahtjeve i pišu prigovore. Motivirana zajednica po njemu je jedna od najvažnijih komponenti u donošenju adekvatnih javnih politika. Jedina dobra stvar koja se dogodila u manipulacijama koje prijete izmjenom karaktera zaštićene povijesne jezgre Splita jest to što se za njih zainteresirala i protiv njih pobunila javnost. Zato je najgora u svemu bahatost vlasti koja taj interes i konstruktivne prijedloge ignorira, i to radeći u službi onih koji su dokazano protiv grada i gradskog shvaćanja svijeta.

Pisali ste u više navrata o najavama turističkog ekskluziviranja Splita i planovima da se iz središta grada udalje mnogi javni sadržaji. Kakva je razvojna strategija grada; i koliko danas nju diktira poduzetnički kapital?

- Razvojne strategije grada nema, kao što u njemu nema ni previše “poduzetnika”, barem kad je riječ o onima koji se takvima predstavljaju u svom političkom djelovanju. Nije riječ ni o kakvom “poduzetništvu”, jer bi ono pretpostavljalo i stanoviti rizik, kao i kreativnost u osmišljavanju i nuđenju novog proizvoda. Ovdje je posrijedi sirova eksploatacija postojećih prostornih resursa, koja se provodi uz pomoć političke sile i koja nažalost u konačnici nema neki novi “proizvod” nego znači bespovratno uništavanje prirodnog i kulturnog okoliša, te bezočno ponašanje prema ljudima. Ne mislim samo na one ljude koji imaju nesreću raditi za takve “poduzetnike”, nego na stanovništvo grada općenito.

Naime, planovi “ekskluziviziranja” turističkih sadržaja Splita znače, baš kao što kaže i latinski korijen riječi, da će građani i građanke biti iz njih isključeni. Paradoksalno je da su “developerima” najzanimljiviji baš oni “autentični” dijelovi grada koje će svojim djelovanjem u budućnosti uništiti. U slučaju gradova poput Splita, čiji identitet je izrazito zavisan o uskom prostoru jezgre, ovo znači da uništavanjem njezina dosadašnjeg karaktera “poduzetnici” izravno gaze i identitet i osobnost građana.

“Cruiserisacija” Splita

Koliko u ovakvom uništavanju identiteta sudjeluju lokalni poduzetnički krugovi, koji su na prošlim lokalnim izborima obećavali bolju budućnost i razvoj, a danas čini se više ne uživaju simpatije ni u dijelu glasačkog tijela koji ih je isprva podržao?

- Valja, ipak, reći da su planovi splitskih poduzetnika na izgradnji i ovladavanju pojedinim “ekskluzivnim” sadržajima ipak tek refleks “sitnog zuba” na ono što se na turističkom planu diktira s više razine. Primjerice, planovi “cruiserisacije” Splita, prema svim indikacijama, dolaze “odozgo”. O tome kolike su ingerencije grada i gradske vlasti u odlukama koje ih se najviše tiču, uostalom, dovoljno govore prošloljetne izjave dubrovačke gradonačelnice Dubravke Šuice, za koje mi se čini da su dobrano iskočile iz uzusa “stranačke stege” HDZ-a.

U Splitu, pak, od neki dan možemo reći da znamo koliko stoji “naručeno ubojstvo” grada. Županija splitsko-dalmatinska platila je, naime, ni više ni manje nego milijun kuna konzultantskoj kući Horwath iz Zagreba, koja je predložila, između ostaloga, potpuno izmještanje iz gradske luke trajektnog prometa, njezino oslobađanje za cruisere i ekskluzivnu marinu, te predložila izgradnju još najmanje deset većih hotela u kojima noćenje ne bi smjelo biti jefitinije od 400 eura. Doista je cinično da se novcem onih koje bi trebalo i fizički istjerati iz grada plaća studija koja je – uzimajući u obzir profil splitske turističke ponude – strukovno retrogradna, a po gradsko stanovništvo – čiji bi interes morao biti u prvom planu – izrazito štetna.

Želio bih napomenuti da kad dovodim u pitanje stručnu opravdanost procjena iz te studije ne govorim napamet. Prostor mi sada ne dopušta elaboraciju ove izjave, ali mogu kratko reći da je iz prijedloga Horwatha jasno da u toj konzultantskoj kući ne poznaju, ili pak uopće ne haju za postavke suvremenog, “soft” turizma i novih kulturnih turista, koji najbolje odgovaraju karakteru splitske povijesne jezgre. Navodna razvoja strategija grada Splita svodi se na praznu krilaticu o “gradu turizma”, koja se onda puni sadržajima koje nudi građevinski lobby ili konzultantske kuće poput spomenute.

Konzervatori udovoljavaju zahtjevima politike

Veliku ulogu u navedenim promjenama urbanističkih planova ima konzervatorska struka. U više navrata bili ste vrlo kritični prema njima, evo citiram iz jednog vašeg teksta: “konzervatorska struka u gradu Splitu na sraman je i potpuno nekonzistentan način kapitulirala pred komercijalnim pritiskom građevinskih poduzetnika, demonstrirajući pritom svoju građansku, demokratsku i intelektualnu zapuštenost.” Kakva je konkretno uloga konzervatoru u izglasavanju novog PUP-a za staru jezgru?

- Uloga konzervatora, kao što se vidi i iz aktualne situacije s PUP-om, jest u tome da posluže politici i investitorima da bi se reklo da je “dobivena konzervatorska suglasnost”. Ta struka već godinama ne radi ono što joj je svrha, nego se povija pod političkim i komercijalnim pritiscima. Moram reći da razumijem koliko je teško ljudima koji su na tim mjestima, ali isto tako da postoji i strukovna etika. Što bismo, uostalom, mogli reći, primjerice, o liječniku koji bi zbog političkih ili komercijalnih pritisaka svjesno pogrešno liječio bolesnike? Institucija ostavke i javnog govora o njoj u hrvatskom društvu, čini se, jednostavno nije opcija, čak i kod onih kod kojih bi se po logici obrazovanosti i građanskog statusa mogla očekivati.

Ponekad u izljevima nezadovoljstva ljudi, pa i ja sam, govore općenito o “konzervatorima”. No, ako se pozornije pogleda i među njima postoje razlike. Kad čovjek, primjerice, uzme u ruke časopis Gordogan u kojem u bloku posvećenom liku i djelu Radovana Ivančevića, o nekim aspektima konzervatorstva nadahnuto piše voditelj splitskog Konzervatorskog odjela Josip Belamarić, postaje razvidno da on taj posao razumije, ali zbog pritisaka nije u prilici provesti ono što bi trebalo učiniti. S druge strane, Belamarićev nekadašnji kolega iz Odjela, a današnji voditelj službe za staru gradsku jezgru, Goran Nikšić, u više je navrata pokazao da apsolutno ne razumije tematiku kojom se bavi. Primjerice, za uzornu je obnovu u splitskoj jezgri proglasio tzv. “kuću Crnogorac”, nad čijim se lažnim grbom i neprimjerenim stilom kvazi-historicističke (novo)gradnje zgraža arhitektonska i kunsthistorička struka.

Postoji li u Splitu konzervatorski lobby koji diktira razvoj Palače dugi niz godina?

- Lobby koji je desetljećima diktirao procese u  Palači, a koji u Splitu nazivaju “klanom Marasovića”, danas više nije u poziciji koju je nekad imao, u čemu su stanovitu ulogu odigrali i razlozi biološkog starenja. No, važnije od toga je to što se danas “struka”, pa ni pokušaji “intelektualnog objašnjenja”, ma kako pogrešno ono moglo biti, više gotovo uopće ne uzimaju u obzir. Pod kombiniranim udarom politike i komercijalnih interesa, konzervatori zapravo nastoje sačuvati živu glavu, spašavajući što se spasiti može, svatko u skladu sa svojim sposobnostima, koje su – kao što sam rekao – od osobe do osobe vrlo različite.

Kompromitirana splitska arhitektonska struka

Ako su konzervatori pod pritiskom poduzetnika i političara, što je s arhitektima? U Zagrebu se u slučaju Cvjetnog trga pokazalo koliko su arhitekti ovisni o kapitalu i stoga nespremni na kritički javni angažman. Kakva je situacija s neovisnošću arhitektonske struke u Splitu; jeste li imali njihovu podršku u ovim akcijama?

- Od arhitektonske struke podrška je bila vrlo mala, ne samo u Splitu. Od arhitekata i arhitektica iz Hrvatske, peticiju koju sam pokrenuo potpisali su – vrijedi navesti njihova imena – Maroje Mrduljaš, Dina Ožić-Bašić, Jelena Zanchi, Višnja Kukoč, Pavla Peroš, Sonja Tadej, Miljenko Bernfest, Berislav Martinović, Zvonimir Kontrec, Dražena Filjak, Damir Vitković, Nikša Božić, Ana Grgić, Mateo Biluš, Tonči Žarnić, Miranda Veljačić. To su bar potpisnice i potpisnici koje sam ja uspio identificirati kao osobe prominentnije javno povezane s arhitektonskom strukom.

Podsjećam da se peticijom traži pomno urbanističko planiranje na prostoru od najveće kulturne vrijednosti, te dobivanje najboljih rješenja temeljem javnih natječaja. U Hrvatskoj, uz časnu iznimku Tonča Žarnića, ovakav zahtjev nisu spremni potpisati profesori na studijima arhitekture u Zagrebu i Splitu. Poslao sam tekst peticije i poziv na potpisivanje doslovno na sve e-mail adrese zaposlenih na ovim fakultetima. Uz Žarnića, koji je u višem zvanju, među rijetkim potpisnicima su isključivo osobe u asistentskom rangu.

Kao što je poznato, arhitektonska struka u Splitu je gotovo posve etički kompromitirana svojim sudjelovanjem u devastaciji gradskih prostora tijekom devedesetih, točnije kolaboracijom i omogućavanjem strategije koju je poduzetnik Kotarac nazvao “vlasničkim urbanizmom”. No, čini mi se da stanje u Zagrebu nije esencijalno drukčije: devastacije nisu uvijek toliko drastične i sirove koliko su to splitske, a mjerilo prostora veće je u svakom smislu, pa se “nezgodni detalji” lakše izgube. Međutim, nespremnost na kritički javni angažman koju spominjete u slučaju Cvjetnog trga, a suprotno tome spremnost dijela struke na sudjelovanje u Horvatinčićevu natječaju, dovoljno govori o tome da su odnosi zapravo slični.

Slučaj rušenja starog i izgradnje novog bloka na Cvjetnom trgu izazvao je burne reakcije u medijima, kulturnoj javnosti i sl. Premda se Splitu sprema možda i veća devastacija, s obzirom na kulturnu vrijednost Palače, brojnost i prostornu rasprostranjenost zahvata, ona je imala puno manji odjek u javnosti. Kako to objašnjavate? Jesu li u pitanju samo medijsko praćenje; ili Split nema organiziranu aktivističku scenu; ili prevladava raspoloženje da se o tim stvarima odlučuje negdje drugdje, pa čemu se buniti jer “ako su jednom mogli asfaltirati Salonu, teško da se može spasiti Palaču”?

- Već i logikom brojki, aktivistička je scena u Splitu znatno manja nego u Zagrebu. No, ne može se reći da se civilno društvo nije angažiralo u obrani interesa grada, i to u rasponu od starijih generacija, čiji su predstavnici okupljeni u Društvu prijatelja kulturne baštine, do mlađih, koje uglavnom komuniciraju internetski. Ono što nedostaje su kanali artikulacije zajedničkih interesa. Raspoloženje o tome da se o Splitu odlučuje negdje drugdje doista postoji u dijelu javnosti, ali čini mi se da nije nešto što obeshrabruje, nego izaziva ogorčenje, bar u krugu ljudi u kojem se krećem.

Naravno, sve što sam sada rekao moje su osobne impresije. Kad je, međutim, riječ o medijima, stvari postaju znatno mjerljivije. Medijsko praćenje situacije s PUP-om povijesne jezgre doista je razlog zbog kojega se reakcija javnosti doživljava kao manje burna nego u slučaju Cvjetnog trga. Ona to objektivno jest, ali i onaj njezin dio koji postoji u medijima je često prešućen.

“Post-žurnalističko” udovoljavanje oglašivačima

Kako se odvija ta strategija medijskog prešućivanja?

- Slučaj Palače od Cvjetnog trga razlikuje i to što je započeo četiri godine ranije. Godine 2003., pokretanjem peticije i kontinuiranim pisanjem o temi u kulturnom prilogu Forum Slobodne Dalmacije, uspjeli smo zaustaviti na nekoliko godina planove za gradnju koji su već bili usvojeni na Gradskom vijeću. Ovaj put, međutim, Foruma više nema, jer je on bio prva stvar koju je EPH ukinuo prigodom preuzimanja Slobodne Dalmacije. Vijesti koje se o slučaju objavljuju u gradskoj rubrici tog lista tematici pristupaju senzacionalistički, često uz distorziju merituma stvari, a to je da su predložene izmjene PUP-a u sukobu s odredbama GUP-a, te da se upravni postupak provodi uz ignoriranje racionalnih argumenata. I inače se, u gradskoj rubrici Slobodne, viđenje grada prezentira više iz perspektive vlasti, odnosno predlagača raznih “razvojnih” planova. Intelektualni argumenti teško se pripuštaju na papir, bilo da ih iznose javne osobe bilo da ih pokušavaju iznijeti novinari.

Ne čini li vam se da je mišljenje onih koji misle drukčije i ovaj put ipak došlo do javnosti?

- Veliku ulogu u obaviještavanju javnosti o meritumu stvari ovaj put je odigrala emisija Cenzura, koja se petkom emitira na lokalnoj Televiziji Jadran a reprizira na zagrebačkom OTV-u, te tjednik Feral Tribune, koji mi je omogućio pisanje iz tjedna u tjedan o obmanama kojima se splitska vladajuća koalicija služi pokušavajući provesti svoje planove, od kojih je jedan usvajanje PUP-a povijesne jezgre. Prostor za pisanje o slučaju spremno je ustupio i Zarez. Pa ipak, sinergija internetske peticije i pisanja u novinama ovaj put drukčije funkcionira nego prije četiri godine, što mi je još jedan indikator o tome koliko se danas pri odlučivanju o Palači utjecaj javnosti manje uzima u obzir. Stoga smo se ovaj put, ne samo ja, nego i više drugih građana i njihovih udruga, odlučili na pisanje primjedbi u postupku donošenja planova, prijave urbanističkoj i građevinskoj inspekciji, državnom odvjetništvu i ustavnom sudu.

Moram reći da situacija koju opisujem nije bitno drukčija ni u nekim sredinama sa znatno većom tradicijom nezavisnog novinskog izvještavanja od naše. Na jednoj sam konferenciji o medijima u Velikoj Britaniji lani izazvao začuđene poglede kad sam ustvrdio da je danas, kad je Hrvatska kandidat za priključenje Europskoj uniji, ponekad teže u medijima iznijeti pojedina mišljenja i podatke negoli je to bio slučaj u zadnjem desetljeću socijalizma ili autoritarnim devedesetim godinama. Trendovi koncentracije vlasništva nad medijima i “post-žurnalističko” udovoljavanje oglašivačima, u međuvremenu su i u nas već daleko odmakli. Internet i manji, nezavisni tiskovni i elektronički mediji, odigrali su svoju ulogu u obaviještavanju javnosti. No, dok pravosudni sustav, čak i prema optimalnom scenariju, odigra svoju ulogu, za povijesnu bi jezgru Splita moglo biti prekasno.