Razgovor s Muharemom Bazduljem

Muharem Bazdulj dobro je predstavljen hrvatskoj publici: njegovo je npr. Travničko trojstvo suizdao zagrebački Durieux, dok mu je Koncert objavljen kod V.B.Z-a. Tekstove je objavljivao i po časopisima. To sve i ne bi bilo toliko važno da Bazdulj time ne potvrđuje podjednako i vlastiti zavičaj, jer je ostao piscem iz Travnika, kao i neprijeporni kozmopolitizam. Oba ta određenja danas su posve obezvrijeđena jer se na njih pozivaju književno slabo potkovani ljudi, neupućeni u književnost, koji ponešto natucaju o generacijski si bliskim knjigama, dok klasike i moderne svjetske autore uglavnom ne poznaju dublje od natucanja njihovih imena. Kako se samo Bazdulj u toj točci razlikuje od njih! Pretprošle je godine iz tjedna u tjedan za Dane pisao prave male eseje o većini bitnih knjiga, bilo da se radilo o Sofoklu, Shakespeareu ili Gombrowiczu, Selimoviću, Andriću ili Ibrišimoviću. I potvrdio staru misao Williama Burroughsa, kako bi pisac prije svega ostaloga trebao i sam pročitati more knjiga. Jer, štono reče Ivo Andrić, “pisac i kad čita – piše”. Prošle su mu godine objavljene dvije knjige: roman Đaur i Zulejha, koji je dio kritike nazvao “romansiranom Byronovom biografijom” te spomenuti eseji objavljeni isprva u Danima.

Priznavanje istinskih velikana

Čini mi se da je cjelokupni tvoj rad nadahnut odavanjem pošte majstorstvu – što je za današnju umjetničku scenu sasvim atipično. Što misliš je li tome tako jer je danas deficit poznavatelja vlastitih umjetnosti, ili jednostavno živimo u bezobrazna vremena?

– Drago mi je ako se to vidi. Ima jedan Spenderov stih koji jako volim, davno sam ga pročitao, navodim po sjećanju: Ja stalno mislim na one koji bijahu istinski veliki. Mislim da nema prave umjetnosti bez da se “misli na one koji bijahu istinski veliki”. Naše je vrijeme, na žalost, vrijeme cinizma, vrijeme niskosti, vrijeme kalkulacije. U takvu ozračju masa je onih koji zbiljsku veličinu ne znaju ni prepoznati, ako neka vrsta prepoznavanja nije i mutna nelagoda, zavist i mržnja koju prema veličini osjećaju. “Da bi se priznala tuđa vrijednost, treba imati vlastitu”, kaže Schopenhauer. Nema umjetnosti bez tradicije, one izabrane, naravno, nema umjetnosti bez izabranog umjetničkog rodoslova. U naše vrijeme najglasniji su oni koje je Nietzsche prozvao “glumcima na trgu”, a u takvima se, po prirodi stvari, miješaju neznanje i – kako kažeš – bezobraština.

Kako se na tvoj rad odražava življenje u takozvanoj provinciji, jer, koliko znam, ti si ostao vjeran Travniku? I što bi bilo ključno za atmosferu provincije? Ili je to pojava od koje nisu cijepljeni ni glavni gradovi?

– Kad sam prije sedam-osam godina prvi put čitao Paula Virilia oduševio me njegov odgovor na onu famoznu Fukoyaminu tezu o kraju historije. Nije ovo kraj historije, kaže Virilio, nego kraj geografije. Genijalan aforizam! Virilijeva je logika ispravna i u Francuskoj i u Americi, a kako ne bi bila u Bosni. Uostalom, putovanje od Travnika do bilo kojeg grada u Bosni najčešće je kraće od putovanja gradskim prijevozom na relaciji “kuća – posao” u bilo kojem “pravom” velegradu. Travnik za mene ima “dubinu” koju je za Schulza, recimo, imao Drohobicz. A nije loša ni ona Tribusonova: Bježati od rodnog grada iluzorno je kao i bježanje od vlastite sjene.

U tvojim je tekstovima moguće isprve locirati visoku načitanost. Kiš je imao svoj recept nastanka književnog djela, sa završnom preporukom da ga se kuha u noćnoj posudi. Što bi ti rekao o tome? Kako i zašto se piše?

– Ja nekako još vjerujem u onaj romantični koncept inspiracije, ili – kako bi baš Kiš na tragu Joycea kazao – epifanije. To je odgovor na pitanje – zašto? Teže (a možda i važnije) je pitanje – kako? Meni se i iz osobnog i iz civilizacijskog iskustva čini da je jedini odgovor na pitanje “kako?”, taj da pravila jednostavno nema. Nešto čovjek napiše brzo, u grču, bez svjesnih priprema, a nešto drugo opet mnogo sporije, u posve drukčijem stvaralačkom raspoloženju, poslije puno “dumanja”. Nema recepta, nema garancije. Tu ima puno stereotipa. Neki su skloni glorificirati činjenicu da je Kiš, recimo, napisao (relativno) mali broj knjiga te u toj činjenici nalaze jedan od razloga za genijalnost tog opusa, ali redovito zaboravljaju na iznimno goleme i također genijalne opuse Pekića, Krleže ili Kadarea. Način na koji masovni mediji tretiraju književnost najčešće je posve pogrešan. Ozbiljan pisac sluša samog sebe, sluša svoj unutarnji glas i – kako reče Faulkner – takmiči se jedino sa samim sobom.

“Bosanska pjesma” koja će upamtiti Byrona

Što te je nagnalo da u svom posljednjem romanu pišeš o Byronu i Alipaši?

– Ja sam nekako od najranije dobi bio fasciniran Byronom, zapravo i prije nego sam ga pošteno počeo čitati. To je valjda neki mladalački refleks, čini mi se da se i u Krležinim dnevnicima iz ranih dana, recimo, dosta spominje Byron. Sam je Byron, kako je poznato, opet bio, na neki način, fasciniran Balkanom. Negdje sam naišao na podatak da se u Byronovim sabranim djelima na mnogo mjesta spominju faktički sve balkanske zemlje: Grčka, Albanija i Turska na stotine puta, Srbija, Crna Gora, Makedonija ili Bugarska na desetke, a Bosna jedan jedini put. To mjesto, taj stih zapravo, glasi ovako: Remember’d yet in Bosniac Song. Još ga pamti bosanska pjesma, tako se otprilike može prevesti taj stih, a ja sam, eto, želio napisati neku vrstu “bosanske pjesme” koja će upamtiti Byrona. Taj je roman, dakle, napisan na fonu stvarnog Byronova putovanja po Balkanu, odnosno dijela tog putovanja, onog u Alipašinoj Albaniji.

Bosna i Hercegovina danas?

– To je jako široko i jako teško pitanje. Odgovor je nužno skica i nužno ponešto simplificiran. S jedne strane, postoji nacionalizam, gadan i skoro sveprisutan. Taj nacionalizam sadržajno ima tri inačice, od kojih svaka ima svoje specifičnosti, ali s formalne je strane riječ o istom, makar troglavom, čudovištu. Opasna je, međutim, činjenica da klasični “seljački” nacionalizam sve više ustupa mjesto nekakvom postmodernom križancu kojeg je mnogima teže detektirati. Ugrubo govoreći, “balkanski” nacionalizam postaje “evropski”, no ne biva manje zloćudan. S druge strane, došlo je do posvemašnjeg pada svih kriterija. U medijima caruju javašluk i primitivizam, uzdižu se posve bezvrijedni umjetnici, a njihove se besmislice pokušavaju etablirati i predstaviti kao remek-djela. Sve se to radi bez ikakve mjere, pa pojedini mediji svoje “favorite” proglašavaju genijalcima koji se rađaju jednom u petsto godina, a riječ je o pukim mediokritetima. Nasuprot tome, ljude čija je vrijednost globalno prepoznata isti ti mediji pljuju i vrijeđaju na način nezamisliv bilo gdje u normalnom svijetu. Umjetnost nije sport i kriteriji nisu univerzalni, ali ipak jesu manje-više egzaktni: vrijedno je ono što bude prepoznato i izvan “matične” kulture. U Bosni i Hercegovini, međutim, u tom smislu vlada prava diktatura kampanilizma, a kulturnjaci kao da su masovno oboljeli i od manije veličine i od manije gonjenja. Gomile umjetnika i intelektualaca posve ozbiljno tvrde da nekoliko brda kod Visokog zapravo nisu brda nego piramide, i to najveće i najstarije. Ako neko slučajno prigovori, instantno bude proglašen stranim plaćenikom i narodnim neprijateljem, koji ima nešto protiv nas – najdobrodušnijeg i najljepšeg naroda koji ima najbolju kinematografiju u svemiru!

Koje bi bosanskohercegovačke književnike preporučio za čitanje?

– Najprije Andrića! On je posebna kategorija. Od “klasika” mi najbolje sjedaju: Nikola Šop, Zuko Džumhur, Branko Ćopić i Skender Kulenović. Kad je riječ o suvremenicima, volim čitati Semezdina Mehmedinovića i Miljenka Jergovića.

Prevođenje poezije

Znam da prevodiš. Koga si u posljednje vrijeme radio i što bi mogao reći o tome?

– Zapravo najviše volim prevoditi englesku i američku poeziju. Kiš negdje kaže da je prevođenje poezije odlična vježba za pisanje proze i to zbilja jest tako. Najviše sam prevodio Philipa Larkina i Josifa Brodskog. Mali dio mojih prevoda Larkina prije nekoliko godina objavio je Zarez. Kad je o Brodskom riječ, možda je zanimljivo da ja njegovu poeziju, za razliku od većine njegovih južnoslavenskih prevoditelja, prevodim s engleskog jezika. Naime, poznato je da je Brodski dio svoje poezije napisao na engleskom, a i dio one koju je napisao na ruskom sam je preveo na engleski pa su i to svojevrsni engleski “originali”. Ja sam napravio jedan izbor poezije “engleskog” Brodskog koji je trebao poodavno izići, ali se bosanski izdavač s kojim sam potpisao ugovor tu pokazao prilično neozbiljnim. Međutim, dio tog izbora objavljen je u hrvatskoj periodici – u časopisu Tvrđa, a još bi se jedan uskoro trebao pojaviti u Fantomu slobode. U posljednje vrijeme “mjerkam” poeziju Jamesa Fentona.

Koje bi knjige volio vidjeti prevedene na svoj jezik i zašto te?

– Donedavno bih na prvu rekao: bilo šta od Sebalda, ali vidim da se prevod Austerlitza pojavio u Zagrebu. To je sjajno. Sebalda odavno čitam u engleskim prevodima i to je zbilja jedan od rijetkih važnih suvremenih pisaca koji na našim prostorima dosad nisu bili prevođeni. UNESCO je prije dvadesetak godina pravio nekakvu rang-listu zemalja u kojima se objavljuje najviše književnih prevoda i ondašnja je SFRJ bila na četvrtom mjestu u svijetu. Srbija i Hrvatska (za razliku od Bosne, nažalost) nastavljaju tim putem tako da tih “rupa” i nema puno. Ali, recimo, volio bih da svaki put kad Saramago objavi knjigu, da se kod nas pojavi prevod, volio bih više prevoda s takozvanih malih jezika (s norveškog, recimo, meni je izvrsna Gryttenova Pjesma košnice), volio bih da ovdašnji izdavači nastave otkrivati “kontinent Hamvas”, volio bih više prevoda Ismaila Kadarea.